REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI PREKRŠAJNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 8

Poslovni broj: Pp-5681/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski prekršajni sud u Zagrebu, po sutkinji Maji Župančić Ukropina, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Žužić, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenice PH, zastupane putem branitelja, odvjetnice Zrinke Golubić iz Zagreba, Ilica 29, odvjetnika Ivana Vrdoljaka iz Zagreba, Masarykova 15 i odvjetnice Line Budak iz Zagreba, Savska cesta 11/1, zbog prekršaja iz članka 13. i članka 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine broj 47/90, 55/91, 29/94, 114/22 i 47/23 ), povodom optužnog prijedloga Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, I. Policijske postaje Zagreb, podnijetog pod brojem Klasa: 211- 07/25-5/9714, Ur.broj: 511-19-27-25-1 od 14. travnja 2025. i dopune istog, nakon provedenog žurnog postupka, temeljem članka 182. stavka 1. točke 3. Prekršajnog zakona (Narodne novine broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), dana 01. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.

Okrivljenica PH, OIB [osobni identifikacijski broj], kći P i S, rođena **.**.1983. u [adresa], državljanka RH, VSS, edukacijska rehabilitatorica, zaposlena u OP Nad lipom, s mjesečnim primanjima od oko 1.700 eura, neudata, majka jednog maloljetnog djeteta, prekršajno nekažnjavana, ne vodi se drugi prekršajni niti kazneni postupak, sa adresom stanovanja u [adresa]

OSLOBAĐA SE OPTUŽBE

1) da bi dana 14. travnja 2025.u 10:08 sati u Zagrebu, na [adresa] narušavala javni red i mir na način da bi se nalazila u skupini sa još 16 (šesnaest) drugih građana (SH, ŠH, CH, NH, ZH, PHPG, BH, LH, EH, VH, KH, HH, ĆH, RH, MH i FH), te da bi zajedno sa skupinom sjela na stepenice ispred glavnog ulaza u zgradu Ministarstva vanjskih i europskih poslova, te svojim tijelom onemogućila i blokirala ulazak i izlazak iz zgrade pritom vičući na sav glas riječi: "Palestina hora hora", "Free, free Palestina", "Hapsite fašiste, ne aktiviste", "No peace, no justice", "Izrael i Hrvatska dva ratna zločinca", " Š, Š gdje se kriješ, genocidu ruku miješ", " TH srami se, ruke su ti krvave",

dakle, da bi narušavala javni red i mir blokirajući tijelom ulazak u i izlazak iz zgrade Ministarstva pritom vičući i galameći,

čime da bi počinila prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira,

2) da bi nakon događaja opisanog pod toč. 1) izreke ove presude zajedno sa skupinom oglušila se na pozive ovlaštene službene osobe pomoćnika načelnika I. Policijske postaje Zagreb, gospodina JH, da se raziđu, te da se nije udaljila iz skupine, zbog čega su je policijski službenici sukladno zakonskim ovlastima uz uporabu sredstava prisile priveli, zajedno sa ostalima iz skupine, u I. Policijsku postaju Zagreb,

dakle, da bi se oglušila na naredbu da se udalji iz skupine koju je ovlaštena službena osoba pozvala da se raziđe,

čime bi počinila prekršaj iz članka 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

II. Temeljem članka 140. stavka 2. Prekršajnog zakona troškovi prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točke 2-5. i t. 7. Prekršajnog zakona padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje

1. Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava zagrebačka, I. Policijska postaja Zagreb je pod brojem Klasa: 211-07/25-5/9714, Ur.broj: 511-19-27-25-1 od 14. travnja 2025. godine podnijela protiv okrivljenice optužni prijedlog kao i dopunu istog, radi djela prekršaja činjenično i pravno opisanih u izreci ove presude, a koji je kod ovog suda zaprimljen 14. travnja 2025. godine kada je okrivljenica kao uhićena osoba dovedena ovome sudu u 17:29 sati radi provođenja žurnog postupka.

2. Okrivljenica je na ročištu dana 14. travnja 2025. godine iskazala da se ne osjeća krivom za prekršaje koji joj se stavljaju na teret, te su na istoj raspravi branitelji zatražili od Suda da im se dodijeli kratak rok za dostavu pisane obrane okrivljenice, za što je Sud dodijelio rok od osam dana. Istovremeno su branitelji naglasili da predmetna nije do sada prekršajno evidentirana te da stoga mole Sud da se ista ne zadrži do petnaest dana u Zatvoru u Zagrebu.

2.1. Predstavnik tužitelja nije imao pitanja za okrivljenicu niti primjedbi na njezin iskaz, predložio je provesti dokazni postupak te okrivljenicu nakon provedenog postupka proglasiti krivom, kazniti novčanom kaznom u iznosu od 660 eura uz izricanje zaštitne mjere zabrane posjećivanja zgrade Ministarstva vanjskih i europskih poslova u Zagrebu, CH [adresa] na udaljenosti do 100 metara.

3. Okrivljenica je istoga dana puštena na slobodu uz obvezu da dostavi pisanu obranu.

4. U svojoj pisanoj obrani okrivljenica je istaknula da poriče prekršaje u cijelosti. U odnosu na djelo prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajnima protiv javnog reda i mira navodi da u njenom ponašanju nema ničeg nedozvoljenog to stoga što ima temeljna Ijudska prava na mirni prosvjed, slobodu izražavanja i mirno okupljanje. Stoga da inkriminiranog prekršaja nema, što je u skladu s ustaljenom praksom hrvatskih sudova, kao i Europskog suda za Ijudska prava vezano za primjenu čl. 10. i 11. Konvencije za zaštitu Ijudskih prava i temeljnih sloboda. Obzirom na pobudu i povod za mirno okupljanje, istaknula je da je ispunjavala svoju moralnu i zakonsku dužnost svih nas, a moralna i zakonska dužnost nikad ne smije, nije i ne može biti kriminalizirana. U odnosu na djelo iz čl. 23. Zakona o prekršajnima protiv javnog reda i mira ističe da djela evidentno nema jer ne samo da sporna naredba nije bila zakonita i dopuštena, sve i da se čula i da se odnosila na nju, već i ako nema prekršaja iz čl. 13. istog Zakona, da ne može biti ni prekršaja iz čl. 23. istog Zakona. Stoga da nije bila dužna pokoriti se nezakonitom nalogu sve i da se odnosio na nju, a nije. Zaključno, da su joj nezakonitim i arbitrarnim postupanjem policije (lišenjem slobode i višesatnim držanjem u kavezu s 14 ostalih Ijudi na 5-6m2) grubo povrijeđena temeljna Ijudska prava zajamčena čl. 3. i 5. Konvencije za zaštitu Ijudskih prava i temeljnih sloboda. Slijedom svega navedenoga, sukladno čl. 169. st. 6. Prekršajnog zakona, predlaže se osloboditi ju optužbe. U naknadno dostavljenoj dopuni pisane obrane, putem branitelja Vrdoljaka, predmetna ističe da optuženju nedostaju nužne brojne činjenice radi provođenja testa razmjernosti pa da je onda jedino moguća, u predmetnom slučaju, odbijajuća ili oslobađajuća presuda. Nadalje, da su okrivljenici i u bitno težim situacijama od predmetne bili pravomoćno oslobođeni od optužbi za identične inkriminacije odlukama naslovnog Suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske pa da je daljnja rasprava o osnovanosti optužbe nepotrebna. Ukazuje na obvezujuća tumačenja Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima od strane Komiteta za ljudska prava Ujedinjenih naroda iz kojih proizlazi da u konkretnom slučaju okrivljenik uživa osobitu zaštitu zajamčenu člankom 21. Pakta jer se radi o mirnom, nenasilnom okupljanju, a da je zapovijed za razilaženjem protivna međunarodnom pravu. Predmetne zgode da je bila potaknuta golom ljudskom suosjećajnošću i ispunjavala građansku i zakonsku dužnost da nakon 20 mjeseci genocida, na mjerodavnoj lokaciji, ukaže i pobuni se protiv teškog kršenja međunarodnog prava od strane Republike Hrvatske. Uputila je na brojne vjerodostojne izvore te istaknula da je u Palestini genocid, 17 000 ubijene djece, da je Republika Hrvatska sukladno međunarodnom pravu obvezna poduzeti mjere radi sprječavanja zločina genocida ta da krši tu svoju obavezu. Ispunjavanje minimuma moralne dužnosti bune protiv masovnog ubojstva ljudi nije podložno kažnjavanju osim u društvima u kojima vlada tiranija. Osim toga da disrupcije predmetnoga dana u radu Ministarstva nije bilo te da se radilo o jednom od šest ulaza u Ministarstvo, a da su drugi bili slobodni. U predmetno vrijeme da je sporni ulaz bio zatvoren i zato je bio odabran. Nitko nije pokušao ući ili izaći na taj ulaz, a da je, skupina prosvjednika bi ga pustila. Članak 134. Ustava RH propisuje da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu sa Ustavom i objavljeni , a koji su na snazi , čine dio unutarnjeg pravnog poretka RH , a po pravnoj snazi su iznad zakona RH. Članak 21.Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je usvojen na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 16. prosinca 1966. propisuje – svakom je zajamčeno pravo na javno okupljanje i ono ne može biti ograničeno, osim ako je to prijeko potrebno radi interesa državne ili javne sigurnosti, zdravlja i ako je propisano zakonom. U naknadno dostavljenoj pisanoj obrani, putem braniteljice Line Budak, predmetna zapravo ponavlja navode svoje obrane te ističe da djela koja joj se stavljaju na teret nisu prekršaji, a opreza radi da poriče oba djela. Predmetne zgode zaista se nalazila zajedno sa ostalim mirnim prosvjednicima ispred protokolarnog ulaza Ministarstva vanjskih i europskih poslova, i to jednog od šest ulaza, ali da nije svojim tijelom onemogućila ulazak i izlazak iz zgrade Ministarstva jer na taj ulaz nitko nije niti ulazio, niti izlazio. Kako se predmetne zgode radilo o mirnom okupljanju, da se to ne može smatrati prekršajem, a kako je bilo manje od dvadeset prosvjednika (bilo ih je sedamnaest), da nije postojala obveza prijavljivanja takvog skupa jer Zakon o javnom okupljanju propisuje obvezu prijavljivanja skupova na kojima se okuplja više od dvadeset prosvjednika. Mirnim prosvjednicima u čijoj skupini je bila, da se činilo idealnim mjestom ispred zgrade Ministarstva vanjskih i europskih poslova kako bi to državno tijelo čulo njihovu poruku i stav. Nadalje ističe da je pravo na javno okupljanje jedno od temeljnih demokratskih prava usmjereno k izražavanju i promicanju političkih, socijalnih i nacionalnih uvjerenja i ciljeva te da se kao takvo ne smije restriktivno tumačiti. Redarstvene vlasti da su dužne štititi slobodu govora i javnih nastupa na mirnom okupljanju i javnom prosvjedu i onemogućiti ometanje ili onemogućavanje mirnog okupljanja i javnog prosvjeda prema čl. 5. st. 1. Zakona o javnom okupljanju. Međutim, redarstvene vlasti da su u konkretnom slučaju postupale suprotno takvoj odredbi. Predmetne zgode da su prosvjednici pozivali svojim porukama na mir, a mirotvorstvo mirnih prosvjednika ne može biti sankcionirano. Predložila je da se u odnosu na djela koja joj se stavljaju na teret donese presuda kojom se oslobađa od optužbe. Iako su predstavniku tužitelja bile predane pisana obrana okrivljenice sa njenim dodacima, tužitelj se na iste nije referirao.

5. U dokaznom postupku sudac je pročitao zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola u tijelu okr. (list 4 spisa), izvješće o uhićenju (list 5-6 spisa), izvješće I. PP Zagreb (list 10-12 spisa) i potvrdu Ministarstva pravosuđa, Odjela za prekršajne evidencije o dosadašnjoj prekršajnoj kažnjavanosti okr. (list 13-14 spisa) iz koje je razvidno da do sada predmetna nije prekršajno evidentirana. Na pročitano okrivljenica, branitelji i predstavnik tužitelja nisu imali prigovora.

6. U daljnjem dokaznom postupku, u nazočnosti okrivljenice, branitelja, predstavnika tužitelja i predstavnika javnosti, reproducirala se tužiteljeva snimka događaja kao audiovizualni zapis u trajanju od 11 minuta. Tako isti nosi naziv Prosvjed ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova Zagreb 14. travnja 2025. Na početku snimke vidljivo je na stepenicama na glavnom ulazu u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova na adresi [adresa] sjedi skupina ljudi u tri reda, tako da je u prvom redu šestero ljudi, u drugom redu je također šestero ljudi te u zadnjem redu petero ljudi. Sa lijeve strane ulaza vidljiva je ploča sa natpisom: Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Dvoje ljudi sa lijeve strane ulaza u rukama drže razvučeni transparent na kojem piše "Prekinite sve veze s Izraelom. Stop genocidu." Neke osobe su maskirane jer im je lice prekriveno maramom, dok neke osobe imaju otkriveno lice. Grupa skandira izvikujući: "Što želimo? Slobodnu Palestinu. Kada? Sada.", što se ponavlja u više navrata vrlo glasno. Nadalje, grupa skandira izvikujući: " Š, Š gdje se kriješ, genocidu ruku miješ". Pojedine osobe iz grupe prosvjednika fućkaju. Nastavlja se skandiranje grupe izvikujući: "Izrael i Hrvatska dva ratna zločinca". Nakon jedne minute i 47 sekundi ispred grupe izlazi muška osoba, nema uniformu policije, predstavlja se skupini značkom i službenom iskaznicom, vidi se i čuje njegova radnja predstavljanja, isti se obraća skupini riječima: "Dame i gospodo u ime I. Policijske postaje, vama koji ste se okupili tu ispred glavnog ulaza u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, pozivam vas da se raziđete jer u protivnom činite prekršaj iz čl. 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira". Njegove riječi čuju se vrlo dobro iako skupina i dalje glasno viče i skandira: " TH srami se, ruke su ti krvave". Ista osoba koja stoji ispred skupine nastavlja izgovarati: "Pozivam vas da se raziđete". Nakon nekog vremena, skupina nije prestajala skandirati i izvikivati: " TH srami se, ruke su ti krvave", te je ista muška osoba ponovno izašla ispred skupine te im priopćila glasno da su se oglušili na naredbu da se raziđu pa da su time počinili prekršaj iz čl. 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, radi čega su uhićeni i pozivaju se da sami pođu u prostorije I. Policijske postaje, a ukoliko ne pođu sami u policijsku postaju da će nad njima biti uporabljena sredstva prisile. Predmetna skupina ostaje sjediti na istom mjestu izvikujući: "Free, free Palestina". Potom dolaze pripadnici interventne policije te svakog iz grupe ponaosob odnose do policijskog vozila na način da po jednu osobu nose četiri djelatnika policije. Za to vrijeme prisutne osobe iz grupe i one koje se odvode skandiraju izvikujući: "Hapsite fašiste, ne aktiviste" i " ĐH srami se, ruke su ti krvave". Ista muška osoba koja je stala pred skupinu obraća se muškarcu koji stoji sa lijeve strane i drži transparent da pođe bez primjene prisile u policijsko vozilo, što isti i čini.

6.1. Okrivljenica upitana kakav stav ima prema reproduciranoj snimci i općenito o događaju, ista izjavljuje da je prije predmetnog prosvjeda bila osupnuta gledajući što se događa ljudima Palestine te je odlučila ne okrenuti glavu, pa kako je i Međunarodni sud pravde osudio postupanje Izraela, jer su tu ginuli civili i djeca, a naši predstavnici države nisu ništa poduzimali nego su još i pozvali predstavnika Izraela u Hrvatsku, te nakon što je iskoristila sva svoja građanska prava pišući na razne instance prosvjed protiv takvog postupanja i zahtjev da se nešto učini, da je konačno odlučila sudjelovati na mirnom prosvjedu koji nije bio nasilan i pustili bi na tom ulazu u Ministarstvo svakoga ukoliko želi ući ili izaći iz zgrade Ministarstva, ne bi nikoga u tome sprječavali.

6.2. Branitelj Ivan Vrdoljak se referirao na reproducirani zapis izjavljujući da je stav o predmetnom slučaju sadržan u obrani, te da se predmetne zgode radilo o mirnom prosvjedu kao izražavanju stava i mišljenja obzirom na problematiku o kojoj se govori cijelo vrijeme postupka.

6.3. Predstavnik tužitelja je na reproduciranu snimku izjavio da u pravnoj regulativi ne postoji da se prosvjed može održati ispred ulaza jer da je sama priroda ulaza da bi ljudi izlazili i ulazili. Kako se radilo o glavnom ulazu u Ministarstvo vanjskih poslova i EU integracija, da je policijski službenik mirno i jasno zamolio u nekoliko navrata skupinu da se udalji sa tog ulaza, što skupina i svaka osoba u njoj nije ispoštovala nego je dapače ignorirala glasnim prosvjedovanjem i izvikivanjem. Obratio se braniteljima sa pitanjem da zašto su neki prosvjednici bili maskirani, na što je dobio odgovor da su bili maskirani radi straha. Pritom se braniteljica obratila okrivljenici sa zahtjevom da ista opiše kako se osjećala u zadržavanju i da opiše gdje je bila smještena, ali je sudac odbio takvo pitanje obrazlažući da se tema pitanja ne odnosi na biće djela iz optuženja već da se radi o postupanju policije za koje mogu prigovarati MUP-u i Ministru.

6.4. Braniteljica Lina Budak izjavila je da je sve elaborirala u podnesku kojega je predala kao dopuni obrane ističući pritom da je policija mogla prosvjednike izmjestiti a ne uhititi i potom smjestiti u kaveze.

7. Obzirom je na raspravu pristupio i pozvani svjedok JH, radi davanja svjedočkog iskaza o cijelom događaju, odvjetnica Lina Budak je predložila da se iskoristi njegov iskaz zapisan u zapisniku sa prethodnih rasprava koje su bile provedene u odnosu na ostale prosvjednike, jer su iskazi identični, radi načela ekonomičnosti, ukoliko se tužitelj i svjedok slažu, pa se pročitalo njegovo izlaganje u kojem izjavljuje da je predmetnoga dana oko 08:34 sati ujutro dobio obavijest službujućeg šefa smjene da se 19 osoba okupilo ispred zgrade Ministarstva vanjskih poslova na Zrinjevcu na glavnom ulazu, da sjede na stepenicama i sprječavaju ulaz i izlaz iz zgrade. Došao je na mjesto događaja oko 08:55. gdje je zatekao 17 osoba kako sjede na stepenicama ispred ulaza izvikujući "Palestina hora, hora", dok je dvoje prosvjednika stajalo sa lijeve strane ulaza, ako gledamo prema ulazu, i držalo transparent na kojem je nešto pisalo ali se nije mogao sjetiti sadržaja. Izlazio je pred spomenutu skupinu više puta, predstavio se skupini službenom iskaznicom i značkom te je od njih tražio da se raziđu, molio ih je da se maknu sa stepenica i stanu do svojih kolega koji su držali transparent. Prokomentirao je da ne bi dalje postupali prema njima, da su prosvjednici postupili prema njegovom traženju, ali da bi i dalje ostali na predmetnom mjestu. Predmetne zgode nije imao službenu odoru jer policijski posao se može vršiti kako u službenoj odori tako i u građanskom odijelu. Nije koristio megafon ili nešto slično radi jačine zvuka jer je situacija bila žurna, a bio je dovoljno glasan i čuje se na snimci. Svi predmetni da su uhićeni zbog počinjenja prekršaja iz čl.13. i čl.23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer se skupina koja je sjedila na stepenicama nije razišla. Na mjestu događaja je, osim njega, bilo 10-ak pol. službenika u odori, po čemu su prosvjednici mogli znati da je i on djelatnik policije. Oko 9,45 h su došle dvije tzv. marice, policijska kombi vozila za privođenje. Glavni problem da je bio taj što su prosvjednici sjedili na stepenicama i zakrčili prolaz u Ministarstvo, a ne njihovo skandiranje. Niti kod jednog prosvjednika nije nađeno oružje niti bilo koji drugi predmet pogodan za nanošenje ozljeda. Osobno nije shvatio da bi to bio protest koji bi pozivao na bilo koje nasilje, rat ili mržnju, nacionalnu, vjersku netrpeljivost ili bilo što slično odnosno nesnošljivost. Nije bilo nedoličnog ponašanja u smislu pljuvanja bilo koga, uništavanja fasade ili ulaznih vrata. Nitko nije bio pod utjecajem alkohola. Nisu testirani na droge. Po njegovom mišljenju radilo se o organiziranom prosvjedu. Smatra da je nezadovoljstvo prosvjednika bila posljedica njihovog neslaganja sa politikom državnog tijela ispred kojeg su sjedili. Ne zna jesu li prolazeći građani bili uznemireni jer na to nije obraćao pažnju. Na poseban upit braniteljice Line Budak, obzirom na broj zatečenih prosvjednika, da li je suglasan tome da se za prosvjed gdje je manje od 20 prosvjednika ne treba prosvjed prijaviti policiji, odgovorio je da je to činjenica i da je tako propisano zakonom. Ostali prisutni nisu imali pitanja za svjedoka niti drugih dokaznih prijedloga.

8. U svojoj završnoj riječi predstavnik tužitelja nije imao ništa za izjaviti.

9. U svojoj završnoj riječi branitelj okrivljenice, odvjetnik Ivan Vrdoljak , navodi da, obzirom na sva recentna događanja u Republici Hrvatskoj, smatra da je potreba za zaštitu naših temeljnih Ijudskih prava i najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, izraženija nego ikad, da nam je to svima u interesu i da se svi za to moramo boriti, makar iz sebičnih razloga, jer jedino vladavina prava predstavlja stvarnu garanciju poštovanja osnovnog Ijudskog dostojanstva svih nas. Što se tiče pobuda okrivljenice za prosvjed (jer se okrivljenica zalaže za mirotvorstvo, pravdu, vladavinu prava, suosjećanje, solidarnost i poštivanje međunarodnog prava), genocid je samo promijenio modus. Manje se bombardira (jer se primirje naravno krši), sad imamo "samo" najveći konc-logor na svijetu odnosno potpuno razrušeno područje i Ijude koji žive u šatorima ili na otvorenom, imamo ”samo” to da jedna skupina Ijudi daje sebi za pravo da i dalje uskraćuje ulazak lijekova i brojnih vrsta namirnica, što si mnogi valjda opravdavaju time da ”manje vrijedna stoka od Ijudi nema pravo na voće, povrće i lijekove...i neka pate i neka pate i neka pate”, pa imamo 'samo” golem broj arbitrarmo zatočenih Ijudi koji bivaju izloženi torturama najgore zamislive vrste, imamo ”samo” tjeranje Ijudi iz njihovih kuća (Zapadna obala), zlostavljanja, što je sve i dalje normalizirano i vrijedno tek sporadičnog spomena i našu državu ne sprječava da i dalje imamo odlične odnose s počiniteljima. No, da nada nije nestala i nadu vraćaju budni Ijudi, poput okrivljenice, koji nisu lišeni onog osnovnog i najljepšeg Ijudskog u nama: suosjećanja i solidarnosti. Njemu osobno i mnogim drugima su nadu vratili i suci ovog suda koji su u istovrsnim predmetima donijeli zakonite i pravilne oslobađajuće odluke koje nas približavaju idealu države kakvoj svi zajedno težimo zadnjih 35 godina. Dakle, da imamo na umu mrtve i sve druge zauvijek traumatizirane Ijude kad sudimo nekom tko se s time miriti ne želi, tko smatra budnost i solidarnost osnovom i prvom Ijudskom dužnošću, posebno onda kad naše društvo pristaje na suradnju s počiniteljima takvih zločina jer ti su zločini odlično skriveni, sanitizirani i potpuno normalizirani, a žrtve dehumanizirane - jer javnost spram tih skrivenih žrtava, posebno ako su tamnopute i krive nacionalnosti, ima isti senzibilitet kao i prema potamanjenim štakorima. Ubijanje Ijudi i komadanje djece postalo je business as usual, što nas se to tiče, to su ionako tamni prljavi teroristi od kojih nam prijeti opasnost...ubijena djeca? Bože moj, to je kolateralna šteta, što da se radi, a oni će ionako postati radikali kad narastu, treba to malo i prorijediti...nas se to ne tiče...mali smo mi ionako.. Nadalje, da bi sve to bilo bitno u onom slučaju da prekršaj postoji i da je optužba sastavljena sukladno okolnosti da se ovdje radilo o Ustavom, Konvencijom, Međunarodnim i paktom i Zakonom o javnom okupljanju zaštićenom pravu okrivljenice na javno okupljanje, javni prosvjed i slobodu izražavanja misli, te da se radilo o zapovijedi policije koja bi imala zakonsku osnovu. No, tome nije tako i vjerujući u to da će ovaj Sud oživotvoriti temeljne vrednote našeg pravnog poretka, smatra da je Sudu dovoljno ukazati na sljedeće a to je u odnosu na prekršaj iz čl. 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, da se radi o blanketnoj normi, što je podrazumijevalo obvezu tužitelja da navede zakonsku osnovu za spornu zapovijed, a potom i da dokaže postojanje činjenica koje su relevantne za primjenu te norme, ali tužitelj nije napravio ni jedno ni drugo. Stoga zapovijed nije zakonita i okrivljenica joj se kao takvoj nije morala pokoriti. Ona je protivna međunarodnom pravu jer nikakvo nasilje nije prijetilo (niti je to tužitelj uopće ustvrdio, a kamoli dokazao), sve kako to proizlazi iz obvezujućih tumačenja Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima od strane Odbora za Ijudska prava UN-a te brojnih presuda Europskog suda za Ijudska prava kojima je tumačen čl. 11. EK, a na kraju krajeva i onih naših zakona koji propisuju u kojim slučajevima postoji ovlast policijskog službenika da izda takvu zapovijed za razilaženje. O tome nema ništa u optužbi pa nije ni na okrivljenici da raspravlja o nečemu što ni ne ulazi u činjenični opis navodnog prekršaja. Što se tiče navodnog prekršaja iz čl. 13. Zakona, obrana ukazuje na svoju opsežnu prethodnu obranu, kao i postojeću prvu oslobađajuću presudu, a sve se svodi na to da se ovdje nesporno radilo o političkom javnom prosvjedu kojeg je policija trebala štititi, a ne prekinuti, pa da bi upravo zato dužnost tužitelja bila drugačije postaviti optužbu, na način da u činjeničnom opisu navede činjenice iz kojih bi proizlazilo da je u slobodnom i demokratsko društvu prijeko potrebno kazniti ovdje okrivljenicu jer se radi o hitnoj društvenoj potrebi, a potom bi obrana te činjenice osporavala i dokazivala da tome nije tako jer se pri provođenju testa razmjernosti iznimke od prava na slobodu okupljanja moraju tumačiti iznimno restriktivno, vodit će se kriterijima ustaljenom i sigurnom praksom Europskog suda za ljudska prava. Ali optužba to nije napravila, stoga da obrana nije dužna debatirati sa nečime što nije predmet optuženja. I na kraju, odluka u ovom predmetu će sigurno svjedočiti o činu časnih i hrabrih okrivljenika koji nisu mogli ostati tihi spram nečeg strašnog i koji su javno pozvali na mir i prestanak ugnjetavanja, koji su mirno i pristojno vrisnuli u svrhu zaštite prve vrline našeg i međunarodnog pravnog poretka – pravde i slobode za sve, okrivljenika koji su ispunili svoju dužnost, kao i tome da će Sud ispuniti svoju dužnost suditi na temelju zakona, Ustava i međunarodnih ugovora.

10. U svojoj završnoj riječi braniteljica Lina Budak navodi da, koristeći pravo da se osvrne na završni govor tužitelja koji je bio dužan osvrnuti se na postupak, obrazložiti prijedloge kazne, istaknuti otegotne i olakotne okolnosti na strani okrivljene, a kako tužitelj nije kazao ništa, zaključuje da je zapravo odustao od svoje optužbe. Kako se u prekršajnom postupku supsidijarno primjenjuju odredbe ZKP-a, onaj tko progoni pojedinog građana, dužan je pred Sudom pokušati na jasan način uvjeriti Sud da je njegova optužba utemeljena na zakonu. Imajući u vidu izjavu ministra unutarnjih poslova, gospodina OH, objavljenu na portalu Indeks.hr dana 07.11.2025., ministar tvrdi da je prosvjed demokratsko i ustavno pravo svakog građanina i da nitko ne može zabraniti ljudima da javno izraze svoje mišljenje jer je to temelj svake demokracije. Predlaže da Sud donese oslobađajuću presudu u odnosu na okrivljenicu.

11. Na temelju obrane okrivljenice i provedenog dokaznog postupka, ovaj Sud je utvrdio da nema dokaza da je okrivljenica počinila prekršaje stavljene joj na teret na način opisan optuženjem. Naime, okrivljenici se optuženjem stavlja na teret da je kritične zgode na javnom mjestu narušavala javni red i mir na način da se nalazila u skupini sa još 16 (šesnaest) građana, da su sjeli na stepenice ispred glavnog ulaza u zgradu Ministarstva vanjskih i europskih poslova, da je svojim tijelom onemogućila i blokirala ulazak i izlazak iz zgrade i pri tome vikala na sav glas riječi koje su vidljive u izreci ove presude. U dokaznom postupku je utvrđeno da je inkriminirani događaj počinjen u posebnim okolnostima tijekom prosvjeda i to mirnog prosvjeda, kojeg štiti Ustav RH i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je bitno jer kod utvrđivanja koja ponašanja ulaze u krug prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira u redovnim okolnostima i u okolnostima mirnog prosvjeda, ne primjenjuju se isti kriteriji. Člankom 16. st.1. i 2. Ustava RH propisano je da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi, te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Člankom 42. Ustava RH propisano je da se svakom priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom. Prema Zakonu o javnom okupljanju (NN 128/99, 90/05, 139/05, 150/05, 82/11, 78/12, 114/22) prema čl. 1. svatko ima pravo na javno okupljanje pod uvjetima utvrđenim ovim zakonom. Člankom 2. ZJO propisuje se da su javna okupljanja, između ostalog, mirna okupljanja i javni prosvjedi, a čl. 3. st.1. ZJO propisano je da se jedino na temelju ovog Zakona mogu propisati ograničenja prava na javno okupljanje koja su nužna u demokratskom društvu radi zaštite sloboda i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja, a sloboda govora i javnog nastupa na javnom okupljanju ograničena je zabranom svakog pozivanja i poticanja na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. Člankom 4. st.1. istog Zakona propisano je da se mirnim okupljanjem i javnim prosvjedom podrazumijeva svako organizirano okupljanje više od 20 (dvadeset) ljudi koje se održava radi javnog izražavanja i promicanja političkih, socijalnih i nacionalnih uvjerenja i ciljeva. Člankom 10. navedenog Zakona propisano je da se mirno okupljanje i javni prosvjed može održavati na svakom za to prikladnom prostoru, a člankom 9. st. 3. istog Zakona propisano je da se ne prijavljuju pojedinačni prosvjedi (Zakon ne definira što se smatra pojedinačnim prosvjedom – je li to prosvjed jedne osobe ili je to prosvjed skupine koja broji do 20 ljudi). Člankom 11. st.1. istog Zakona propisano je da se mirno okupljanje i javni prosvjed ne smije održavati u blizini bolnica na način da ometa pristup vozilima hitne pomoći i remeti mir bolesnicima, u blizini dječjih vrtića i osnovnih škola, dok se u njima nalaze djeca, u nacionalnim parkovima i zaštićenim parkovima prirode, osim onog koji ima cilj promicanje zaštite prirode, na autocestama i magistralnim cestama na način kojim se ugrožava sigurnost cestovnog prometa, na drugim mjestima, ako bi se s obzirom na vrijeme, broj sudionika ili narav okupljanja moglo ozbiljnije poremetiti kretanje i rad većeg broja građana, te najmanje 10 metara od objekata u kojima su smješteni Hrvatski Sabor i Vlada RH i najmanje 20 metara od objekta u kojem je smješten Ustavni sud RH. U dokaznom postupku utvrđeno je da se inkriminirani događaj dogodio u okviru mirnog prosvjeda koji se održavao radi javnog izražavanja političkih uvjerenja i ciljeva. Pravo na javno okupljanje je temeljno demokratsko pravo, treba postojati ravnoteža između očuvanja javnog reda i mira s jedne strane i prava na mirni prosvjed sa druge strane. Svako ograničenje javnih okupljanja po osnovi zaštite prava i sloboda drugih mora imati opravdanje, odnosno, mora postojati ozbiljan stupanj izvjesnosti da će zadiranje u prava i slobode drugih biti prekomjerno, odnosno nerazumno. Ustav štiti samo mirni prosvjed. Okupljanje se neće smatrati mirnim ako je organizirano sa specifičnom namjerom da se čini ili potiče nasilje ili da se ometa javni red i mir. Mirno okupljanje ne znači da ne smije doći ni do kakvog uznemiravanja okoline. Međutim, to uznemiravanje ne smije biti pretjerano. Pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed su politička prava i ona su nužna za slobodu izražavanja u demokratskom društvu iz čega slijedi da mirni prosvjed i javno okupljanje uključuje u sebi izražavanja nezadovoljstva ili izražavanje određenog zahtjeva, odnosno poruke, a ne samo razmjenu mišljenja istomišljenika. Raspon ponašanja, tj. do kojih se granica štiti mirni prosvjed, tumači se i procjenjuje u svakom pojedinačnom slučaju za sebe. Pojam "miran", ne znači tihi prosvjed. On uključuje ponašanja prosvjednika koja na određeni način mogu smetati osobama koje se protive idejama ili tvrdnjama koje se iznose na mirnom prosvjedu, pa čak može uključivati i ponašanja koja privremeno koče, usporavaju ili sprečavaju aktivnosti treće strane. Svako ograničenje slobode ili prava koje građani Ustavom imaju, mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem tih prava u svakom pojedinom slučaju. Prava i slobode drugih ( koji nisu sudionici prosvjeda) u pravilu su pravo na privatnost, na mirno uživanje vlasništva, slobodu kretanja, normalnog obavljanja rada, te pravo na osobnu sigurnost i slobodu. U mirnom prosvjedu ograničenja prava drugih koji nisu prosvjednici, odnosno, zadiranje u prava i slobode drugih koji nisu prosvjednici vremenski je ograničeno i traje privremeno. Za svako ograničenje javnih okupljanja po osnovi zaštite prava i slobode drugih mora postojati ozbiljan stupanj izvjesnosti da će zadiranje u prava i slobode drugih biti prekomjerno, odnosno nerazumno. Navedena stajališta izražena su u odlukama Ustavnog suda RH broj U-I-295/2006, U-I-4516/2007 od 06. srpnja 2011. godine i u odluci broj U-III-3846/2012 od 10. rujna 2013. godine. U dokaznom postupku utvrđeno činjenično stanje je činjenica da se inkriminirani događaj dogodio na mirnom prosvjedu, pa bi Sud u ovom postupku odlučujući o tome je li okrivljenik ostvario prekršaj iz čl. 13. st.1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, trebao odgovoriti na pitanje, je li ponašanje okrivljenika kao sudionika mirnog prosvjeda prešlo granice dopuštenog ponašanja na prosvjedu. Raspravljajući i odlučujući o tome Sud bi znatno prekoračio granice optužnog prijedloga kojima je vezan. Kao što je već rečeno, okrivljenici se stavlja na teret ostvarenje prekršaja iz čl. 13. st. 1. navedenog Zakona u redovnim okolnostima, što ne odgovara utvrđenom činjeničnom stanju u dokaznom postupku. To je vrlo bitno jer su različiti kriteriji po kojima se ocjenjuje ostvarenje prekršaja iz navedenog članka u redovnim okolnostima i u okolnostima mirnog prosvjeda. Sa jedne strane imamo okrivljenika u javnom okupljanju – mirnom prosvjedu, što je temeljno demokratsko pravo, a sa druge strane taj isti mirni prosvjed kojeg štite Ustav RH i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, svakako uključuje izražavanje nezadovoljstva ili određenog zahtjeva, poruke, a ne samo razmjenu mišljenja, te uključuje uznemiravanje okoline koje ne smije biti pretjerano, nerazumno, agresivno. Mirni prosvjed uključuje i ponašanja koja smetaju osobama koje se protive idejama koje se na mirnom prosvjedu iznose, pa i ponašanja koja privremeno koče, usporavaju ili sprečavaju aktivnosti onih koji ne sudjeluju u prosvjedu. Mirni prosvjed ne znači tihi prosvjed – prosvjed u šutnji, tišini. Buka se smatra uobičajenom na javnom okupljanju, mirnom prosvjedu i takvo postupanje prosvjednika samo po sebi ne predstavlja neprikladno i neprimjereno ponašanje u sklopu mirnog prosvjeda, pa se ne može smatrati samo za sebe prekršajem. U prekršajnom postupku Sud odlučuje u granicama optužnog prijedloga. U optuženju nije navedeno da se inkriminirani događaj dogodio u tijeku mirnog prosvjeda, dakle, u posebnim, a ne u redovnim okolnostima što je bitno za utvrđivanje prekršajne odgovornosti okrivljenika, jer su kriteriji za odlučivanje što ulazi u kažnjivu domenu čl. 13. navedenog Zakona u ta dva slučaja različiti. Nije navedeno u optuženju na koji konkretno način i sa konkretno kojim činjeničnim opisom je inkriminirani događaj doveo do zadiranja u prava i slobode drugih, je li to zadiranje bilo nerazumno, prekomjerno ili agresivno, te o kojim konkretnim pravima i slobodama drugih se radi. Pri tome treba imati na umu da je tu važno, odlučno i vremensko trajanje samog prosvjeda. U optuženju nije navedeno je li ostvarenjem inkriminiranog događaja nastao ozbiljan stupanj izvjesnosti da će zadiranje u prava i slobode drugih biti prekomjerno ili nerazumno. Isto tako nije navedeno je li se okrivljenik sudjelujući u inkriminiranom događaju ogriješio, i ako je, o koju odredbu Zakona o javnom okupljanju. Navedeni propis se nužno primjenjuje u konkretnom slučaju, jer je u dokaznom postupku utvrđeno da se radilo o mirnom prosvjedu, a Zakon o javnom okupljanju je pozitivan propis RH koji regulira javna okupljanja, te između njih i javni prosvjed. Tužitelj u optuženju polazi od toga da se inkriminirani događaj dogodio u redovnim okolnostima što ne odgovara utvrđenom činjeničnom stanju. Tužitelj u optuženju "ne važe", ne primjenjuje test razmjernosti između prava na javno okupljanje i mirni prosvjed s jedne strane i zadiranje u prava i slobode drugih (građana koji ne sudjeluju u prosvjedu) s druge strane niti daje činjenični opis iz kojeg bi slijedilo da ostvarenjem navedenog događaja nastaje ozbiljan stupanj izvjesnosti da će zadiranje u prava i slobode drugih biti nerazumno ili prekomjerno. Sve naprijed navedene podatke o činjenicama koje su naprijed navedene optužni prijedlog ne sadrži, a o utvrđenju tih činjenica ovisila bi eventualna prekršajna odgovornost okrivljenika, a raspravljanjem o tim činjenicama i utvrđivanjem istih Sud bi znatno izašao iz granica postavljenih optuženjem što predstavlja bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka. Dakle, provedenim postupkom Sud je utvrdio da se inkriminirani događaj dogodio u sklopu mirnog prosvjeda. Iz obrane okrivljenice i podnesaka putem branitelja, iskaza saslušanog svjedoka i audiovizualnog zapisa reproduciranog na ročištu, nesporno je utvrđeno da se kritične zgode radilo o prosvjedu, o mirnom prosvjedu, te da je okrivljenica bila njegovim sudionikom. Iz snimke je vidljivo da se radilo o prosvjedu na kojem su se javno izražavala politička uvjerenja i ciljevi tj. prosvjednici su izrazili svoj stav o tome da se ne slažu sa politikom koju nadležno tijelo RH – predmetno Ministarstvo vodi u odnosu prema stanju u Pojasu Gaze. Zašto je u dokaznom postupku utvrđeno da je prosvjed bio miran? Iz svih provedenih dokaza pa i iz iskaza saslušanog svjedoka JH proizlazi da se na navedenom javnom okupljanju nije radilo o pozivanju i poticanju na rat, uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu, vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti, na prosvjedu nije bilo učesnika, niti je to bila okrivljenik, koji bi bili pod utjecajem alkohola ili drugog opojnog sredstva, nije bilo uništavanja imovine u vidu pisanja grafita, uništavanja fasade, bacanja predmeta, pljuvanja, ostavljanja smeća ili bilo što slično. Isti svjedok je izričito iskazao da po njegovom uvjerenju navedena skupina nije imala cilj remetiti javni red i mir, već upravo da je imala cilj izraziti svoje neslaganje s određenim stavovima nadležnog tijela i izraziti svoje mišljenje. Ako se uzme u obzir da miran prosvjed ne znači tihi prosvjed, a da ostvarenje prekršaja iz čl. 13. navedenog Zakona ne uključuje sadržaj izgovorenih riječi, već njihov intenzitet, glasnoću i jačinu, po niti jednom dokazu u spisu nije bilo moguće utvrditi da se u ovom slučaju ne radi o mirnom prosvjedu. Čak i sam tužitelj u snimci koju dostavlja u spis na istu stavlja naslov "Prosvjed ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova". Nakon provedenog dokaznog postupka nije bilo dvojbeno i sa sigurnošću je utvrđeno da se inkriminirani događaj dogodio u tijeku prosvjeda, a naprijed su navedeni razlozi zašto Sud nalazi utvrđenim da je prosvjed bio miran. Nije sporno da nitko od prosvjednika pa ni okrivljenica nije bila naoružana, niti je kod ikoga nađeno neko sredstvo ili predmet koji bi bio pogodan za nanošenje ozljeda. Prosvjednici su sjedili, pa i okrivljenica, na stepenicama ispred navedenog ulaza u državno tijelo protiv čije politike su prosvjedovali, galamili su, skandirali određene rečenice u čiji sadržaj Sud nije ulazio jer isto nije bitno za ostvarenje prekršaja iz čl. 13. navedenog Zakona koji se okrivljeniku stavlja na teret, već bi eventualno bilo bitno za počinjenje prekršaja iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira što se okrivljeniku ne stavlja na teret. Nije sporno da su dva prosvjednika stajala uza zid zgrade sa lijeve strane ulaza gledano u pravcu ulaza i držala transparent sa natpisom "Prekinite sve veze s Izraelom, stop genocidu", što nije poruka koja znači poticanje na nasilje ili bilo što iz čl. 3. st.2. Zakona o javnom okupljanju, već upravo suprotno. U konkretnom slučaju nužno je primjenjivati osim Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i Zakon o javnom okupljanju, te Ustav RH i Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer se kritični događaj dogodio u sklopu javnog prosvjeda i to mirnog prosvjeda, a Ustav RH i međunarodno pravo štite samo miran prosvjed. Prema Zakonu o javnom okupljanju nije definirano što se smatra pojedinačnim prosvjedom – nije jasno je li to prosvjed pojedinca ili prosvjed skupine građana do 20 ljudi. U svakom slučaju prema tom zakonu postoji obveza prijave prosvjeda nadležnoj policijskoj upravi, ako se radi o organiziranom okupljanju više od 20 ljudi. Zakon jasno daje smjernice čime je sloboda govora i javnog nastupa na javnom okupljanju ograničena. Zakon propisuje da se mirno okupljanje i javni prosvjed može održavati na svakom za to prikladnom prostoru, s time što Zakon ne propisuje značenje tog prikladnog prostora i je li se ta prikladnost gleda, ocjenjuje sa aspekta prosvjednika ili sa aspekta građana koji nisu sudionici prosvjeda i koje prosvjed može i ometati. U čl.11. Zakona jasno su dane iznimke od čl. 10. istog Zakona i točno su navedena mjesta gdje se mirni prosvjed, odnosno javno okupljanje ne smije održavati. U konkretnom slučaju gledajući čl. 11. navedenog Zakona i mjesta gdje se javni prosvjed i mirno okupljanje zakonskom odredbom ne smiju održavati, Sud utvrđuje da bi se konkretan slučaj jedino eventualno mogao podvesti pod st.1. al.5. navedenog članka, no međutim, obzirom na činjenični opis prekršaja naveden u optuženju sud nije ovlašten raspravljati i odlučivati o istom. To bi značilo odlučivanje izvan optuženja i bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka. Sud se ne slaže sa obranom okrivljenika u dijelu u kojem obrana navodi da se na mirnom prosvjedu ne može počiniti prekršaj iz čl. 13. navedenog Zakona. Ukoliko miran prosvjed zadire u prava i slobode drugih ljudi koji nisu prosvjednici prekomjerno ili nerazumno, sudionik mirnog prosvjeda može ostvariti ovo djelo prekršaja, ali to se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju primjenom načela razmjernosti kako je već ranije obrazloženo i u tom slučaju tužitelj u optuženju mora dati činjenični opis prekršaja koji će tome odgovarati. Sud o tome u ovom postupku nije bio ovlašten raspravljati, jer je vezan granicama optuženja i raspravljanjem o tome učinio bi bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka. Iz cjelokupnog dokaznog postupka, analizirajući sve dokaze i obranu okrivljenika, te činjenice koje nisu sporne, utvrđeno je da je prosvjed bio organiziran, a ne spontan. Nije životno da se 17-ero ljudi od kojih se neki međusobno poznaju, a ne neki ne, slučajno spontano u isto vrijeme nađe na istom mjestu i baš upravo na mjestu kritičnog događaja. Osim toga, iz svih navoda obrane okrivljenice u ovom postupku i podnesaka branitelja slijedi nespornim da su prosvjednici namjerno birali upravo navedeno mjesto za prosvjed što sasvim sigurno upućuje na to da je prosvjed bio organiziran, a ne spontan. Slijedi svega navedenoga, ovaj sud je nesporno utvrdio da nema dokaza da je okrivljenica ostvarila biće prekršaja iz čl. 13. st.1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira na način kako joj se optuženjem stavlja na teret.

12. Kako u postupku nije utvrđeno da bi okrivljenica ostvarila biće prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, nije bilo moguće utvrditi da je okrivljenica ostvarila i prekršaj iz čl. 23. istog Zakona. Naime, ostalo je dvojbeno je li nalog službene osobe za razilaženjem skupine bio zakonit ili ne. U ovom postupku nije utvrđeno da je okrivljenica kritične zgode ostvarila prekršaj remećenja javnog reda i mira na način kako joj se stavlja na teret. Je li ostvarila taj prekršaj na neki drugi način, o tome Sud nije bio ovlašten raspravljati. Zbog toga nije sa sigurnošću utvrđeno, nije uopće utvrđeno, jer nije bilo moguće utvrditi obzirom na sadržaj optuženja, da je nalog službene osobe za razilaženjem skupine bio zakonit, što je po ocjeni ovog Suda odlučna činjenica i bitna pretpostavka prekršajne odgovornosti okrivljenice za ovaj prekršaj. Stoga je okrivljenica oslobođena optužbe za oba djela prekršaja u izreci navedena, temeljem čl. 182. st.1. toč.3. Prekršajnog zakona u nedostatku dokaza.

13. Kako je okrivljenica oslobođena optužbe, odlučeno je da svi troškovi prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točke 2-5. i t. 7. Prekršajnog zakona padaju na teret proračunskih sredstava Suda.

U Zagrebu, 01. travnja 2026.

Zapisničar

Sutkinja

Snježana Žužić

Maja Župančić Ukropina

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi pismeno u dva istovjetna primjerka, putem ovog Suda, bez naplate takse, na adresu: Općinski prekršajni sud u Zagrebu, Zagreb, Avenija Dubrovnik 8, pozivom na gornji broj, a o istoj odlučuje Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske.

Dostavna naredba:

1. Okrivljenica: PH – [adresa]

2. Branitelj: odvjetnica Lina Budak, Savska cesta 11/I, [adresa] Zagreb

3. Branitelj: odvjetnica Zrinka Golubić, Ilica 29, [adresa] Zagreb

4. Branitelj: odvjetnik Ivan Vrdoljak, Masarykova 15, [adresa] Zagreb

5. Tužitelj: MUP, PUZ, I. PP Zagreb – Ulica kneza Branimira 4, [adresa] Zagreb

6. Pismohrana – ovdje