REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1380/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Dubravka Zubović, u pravnoj stvari tužitelja AUTO KANTOCI d.o.o., OIB 61995520253, Samoborska cesta 118B, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Aleksovski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Juršetić & Aleksovski d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 285,00 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1379/2025-13 od 30. listopada 2025., 1. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1379/2025-13 od 30. listopada 2025.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1379/2025-13 od 30. listopada 2025. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 285,00 EUR sa zateznim kamatama od 7. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 258,56 EUR sa zateznim kamatama od 30. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka II. izreke). Odbijen je tuženikov zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 62,50 EUR sa zateznim kamatama od 30. listopada 2025. do isplate kao neosnovan (točka III. izreke).
2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari s obzirom na to da mu je Ugovorom o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 14. svibnja 2025. oštećena vlasnica vozila LŠ valjano ustupila sporno potraživanje prema tuženiku na ime neplaćenog dijela troškova popravka njenog vozila. Navodi da je na ime popravka predmetnog vozila izdan račun u iznosu od 2.239,75 EUR, a da je tuženik mirnim putem platio iznos od 1.954,75 EUR, dok je ostao sporan preostali iznos računa, koji tuženik odbija platiti iz razloga što je vozilo bilo moguće popraviti po jeftinijoj cijeni. Utvrđuje da je cijena popravka obračunata po cjeniku tužitelja, a da je oštećena vlasnica vozila mogla popraviti vozilo u bilo kojem servisu prema svom izboru, po cijeni koju taj servis naplaćuje svim svojim klijentima. Ističe da ako oštećenik izabere popraviti svoje vozilo u određenom servisu, a eventualno postoji drugi servis u kojem bi cijena popravka bila jeftinija, to ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe članka 1092. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Otklanja i prigovor tuženika da je sa oštećenom vlasnicom vozila sklopio nagodbu o cjelokupnoj šteti. Stoga prihvaća tužiteljev tužbeni zahtjev te odlučuje kao u izreci prvostupanjske presude.
3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude, koju pobija u cijelosti. U žalbi u bitnome navodi da je oštećena vlasnica vozila sklopila s tuženikom nagodbu o cjelokupnoj šteti na svom vozilu, koju je tuženik platio. Obrazlaže da je oštećena potpisala tuženikovu obrazloženu ponudu, bez ikakvih primjedbi i s uputom o plaćanju. Stoga smatra da se radi o nagodbi i sporazumu o otpustu duga pa oštećena vlasnica vozila nije imala nikakvo daljnje potraživanje prema tuženiku koje je mogla ustupiti tužitelju. U tom smislu ustraje na prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Slijedom navedenog, tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe članka 150. stavka 1., članka 160. stavka 1. i članka 203. stavaka 1. i 2. ZOO-a. Nadalje, smatra da je oštećena imala dužnost da se u ostvarenju svojih prava suzdrži od postupaka kojim se tuženiku otežava izvršenje obveze i dužnost da smanji štetu, sve u smislu odredaba članka 10. stavka 3., članka 1090. i članka 1092. stavka 1. ZOO-a. Tvrdi da je oštećena imala mogućnost smanjiti štetu, da je od strane tuženika bila upoznata da može popraviti štetu u drugom servisu po znatno nižoj cijeni te je bila upozorena na posljedice suprotnog postupanja. Ukazuje da je oštećena odbila suradnju s tuženikom u ostvarenju svojeg prava protivno načelu obveznog prava sadržanom u članku 5. ZOO-a. Pobija i odluku o parničnom trošku. Tvrdi da je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te u tom smislu predlaže preinačiti pobijanu presudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 78,12 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 13,27 EUR, odnosno ukupno 91,39 EUR.
4. Žalba je neosnovana.
5. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka te uzevši u obzir razloge zbog kojih je dopušteno pobijati presudu donesenu u sporu male vrijednosti (članak 467. stavak 1. ZPP -a). Ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i zakonita.
6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 285,00 EUR na temelju ugovora o cesiji, kojim je na tužitelja preneseno potraživanje koje je ustupitelj imao prema tuženiku na ime naknade štete koja je nastala na vozilu, koja je popravljena, ali trošak popravka nije u cijelosti plaćen.
7. Tuženik tijekom postupka pa tako i u žalbi ističe prigovor da je između stranaka sklopljena nagodba kojom je u cijelosti riješeno pitanje naknade štete na vozilu stoga smatra da oštećena vlasnica vozila nije imala nikakvo daljnje potraživanje prema tuženiku, koje je mogla ustupiti tužitelju. Navedeni prigovor tuženika je u cijelosti neosnovan, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.
8. Naime, iz provedenih dokaza, osobito iz sadržaja obrazložene ponude tuženika i izjave oštećene (list 91. spisa) proizlazi da je tuženik utvrdio osnovanost odštetnog zahtjeva u iznosu od 1.954,75 EUR te pozvao oštećenu vlasnicu vozila da, ukoliko je suglasna s ponudom, to pisano potvrdi i dostavi broj računa radi isplate, odnosno da u protivnom može uputiti pisani prigovor uz dostavu eventualnih novih dokaza. Oštećena vlasnica vozila je na predmetnoj ponudi izjavila i potpisala da je suglasna da se šteta plati izravno servisu tužitelja.
9. U skladu s odredbom članka 150. stavka 1. ZOO-a ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima, prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze.
10. Međutim, iz predmetne izjave oštećene vlasnice vozila ne proizlazi da je ona prihvatila navedeni iznos kao konačnu naknadu štete niti da se odrekla prava na potraživanje eventualne razlike do potpune naknade. Navedena izjava, prema ocjeni ovog suda, predstavlja isključivo suglasnost oštećene s načinom isplate nespornog dijela štete, a ne i njezinu volju da sklapanjem nagodbe konačno uredi međusobne odnose u pogledu ukupne štete.
11. Također, niti iz sadržaja same obrazložene ponude tuženika ne proizlazi da je ona dana kao ponuda za sklapanje nagodbe kojom bi se u cijelosti riješio sporni odnos. U ponudi nije naznačeno da isplata ponuđenog iznosa ima značaj konačne i potpune naknade štete niti da bi njezinim prihvatom oštećena izgubila pravo na daljnja potraživanja.
12. Sama okolnost što oštećena nije uložila prigovor na dostavljenu ponudu ne može se smatrati njezinim prihvatom sklapanja nagodbe, jer za sklapanje nagodbe mora postojati jasna i nedvojbena suglasnost volja stranaka da se međusobni odnos konačno uredi, što ovdje nije slučaj.
13. Slijedom navedenog, suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da između oštećene vlasnice vozila i tuženika nije sklopljena nagodba kojom bi bila isključena mogućnost potraživanja daljnje štete.
14. Isto tako, opisano postupanje nema pravni značaj niti sporazuma o otpustu duga u smislu članka 203. ZOO-a, kako to tvrdi žalitelj. Za takav pravni učinak mora postojati izričita i nedvojbena izjava vjerovnika da se odriče tražbine u cijelosti ili djelomično. U konkretnom slučaju, iz izjave oštećene vlasnice vozila ne proizlazi njena volja za otpuštanjem preostalog dijela tražbine već isključivo suglasnost s isplatom nespornog dijela štete slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke za primjenu pravnog instituta otpusta duga.
15. Stoga je oštećena vlasnica vozila imala potraživanje prema tuženiku, koje je valjano ustupila tužitelju, slijedom čega je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.
16. Nadalje, ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda o tome da oštećenik može slobodno izabrati radionicu, odnosno autoservis u kojem će popraviti svoje vozilo i to po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima, u skladu sa svojim cjenikom. Ukoliko i postoje drugi autoservisi, koji imaju jeftiniju cijenu radnog sata, izbor autoservisa sa skupljom cijenom ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe članka 1092. ZOO-a niti je takvo postupanje oštećenika protivno načelu savjesnosti i poštenja niti načelu dužnosti suradnje i suzdržavanja od postupaka kojim se drugome otežava obveza, a kako to tvrdi žalitelj. To što tuženik ne prihvaća visinu radnog sata tužitelja, koji je obavio popravak vozila, ne utječe na dužnost tuženika da taj trošak naknadi, a posebice imajući u vidu da opseg obavljenog rada nije sporan niti je takvo ograničenje ugovoreno niti je propisano zakonom. Poduzetnici, pa tako i tužitelj, slobodno djeluju na tržištu te slobodno određuju cijene po kojima će naplatiti usluge svojim klijentima.
17. Tuženik pobija i odluku o parničnom trošku. Iz tuženikovih žalbenih navoda proizlazi da pobija tu odluku isključivo iz razloga što je, prema njegovom mišljenju, pogrešna odluka prvostupanjskog suda o glavnoj stvari. Ovaj sud nije utvrdio da u odnosu na odluku o parničnom trošku postoje žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
18. Slijedom svega iznesenog, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.
Zagreb, 1. travnja 2026.
Sutkinja
Dubravka Zubović
