Zakon.hr

Poslovni broj: Us I-2520/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Katije Stermšek, u upravnom sporu tužiteljice: VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Milan Jurčević, odvjetnik u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 3A, protiv tuženika:

Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Direkcija, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, kojeg zastupa opunomoćenica CH, diplomirana pravnica i zaposlenica, temeljem generalne punomoći položene kod Upravnog suda u Splitu, radi prava na naknadu plaće za vrijeme roditeljskog dopusta, nakon javne rasprave zaključene dana 27. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice zajedno s opunomoćenikom i opunomoćenice tuženika, dana 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije KLASA: UP/II-502-06/25-01/155, URBROJ: 338-01-06-05-25-02 od dana 10. rujna 2025.

II Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područni ured Split KLASA: UP/l-502-06/25-02/30228, URBROJ: 338-17-02-01-25-2 od dana 18. srpnja 2025. i predmet vraća prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovni postupak.

III Nalaže se prvostupanjskom upravnom tijelu da donese rješenje o pravu na naknadu plaće tužiteljici u roku od šezdeset dana od dana dostave ove presude. IV Prvostupanjsko upravno tijelo je obvezno u ponovljenom postupku postupiti sukladno pravnom shvaćanju i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke.

r i j e š i o j e

Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Direkciji, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, da tužiteljici VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 4.000,00€, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije KLASA: UP/II-502-06/25-01/155, URBROJ: 338-01-06-05-25-02 od dana 10. rujna 2025., kao i u podnescima dostavljenim ovom Sudu tužiteljica je, osporavajući i prvostupanjsko upravno rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područni ured Split KLASA: UP/l-502-06/25-02/30228, URBROJ: 338-17- 02-01-25-2 od dana 18. srpnja 2025., u bitnom, navela da je kao majka djeteta EH, rođenog dana **.**.2024., koristila pravo na rodiljni dopust temeljem statusa zaposlene osobe počevši od 23. rujna 2024. pa do 14. svibnja 2025., a od 15. svibnja 2025. da nastavlja koristiti pravo na roditeljski dopust. Prije ostvarivanja prava na rodiljni dopust da je bila u kontinuiranom radnom odnosu i to: u razdoblju od 1. rujna 2022. do 8. ožujka 2024. temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme u Osnovnoj školi „Skalice" Split na puno radno vrijeme te u razdoblju od 8. ožujka 2024. pa nadalje da je zaposlena u dvije škole i to u „Osnovnoj školi Skalice" Split temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme te u Srednjoj Turističko- ugostiteljskoj školi Split temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme time da ukupno radno vrijeme temeljem oba ugovora o radu iznosi 40 sati tjedno. Za vrijeme trajanja rodiljnog dopusta, točnije dana 25. prosinca 2024. da je tužiteljici istekao Ugovor o radu u Osnovnoj školi „Skalice" Split o čemu da je ista obavijestila nadležni područni ured Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje koji da ju je naknadno izvijestio da u navedenom slučaju ipak nema pravo na punu naknadu od 100% osnovice, a slijedom čega da je istoj naknada za mjesec siječanj 2025. isplaćena u iznosu od 183,60 € i 520,20 € (dvije isplate isti dan) umjesto ranije utvrđenog iznosa od 1.346,40 € mjesečno. Ovaj predmet da je ogledni primjer Ustavom nedopuštenog ekscesivnog formalizma koji, općenito govoreći, još uvijek opterećuje rad nadležnih tijela državne i javne uprave u situacijama kada odlučuju o pravima i obvezama stranaka u upravnim postupcima. Sva upravna tijela pa i sami sudovi dužni su tumačiti i primjenjivati mjerodavno pravo, uvijek i bez izuzetka, u svjetlu osobitih okolnosti svakog konkretnog slučaja. Prije svega bitno je za istaknuti da je odlukama tuženika i prvostupanjskog upravnog tijela u odnosu na tužiteljicu prekršena pozitivna ustavna obveza da se štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život (članak 62. Ustava RH). Osim Ustava RH da se predmetnim rješenjima upravnih tijela krše i odredbe Direktiva Vijeća Europske unije br. 96/34/ED od 3. lipnja 1996. o okvirnom sporazumu o roditeljskom dopustu. Naime, čl. 2. st. 1. citiranog Okvirnog sporazuma koji je usvojen citiranom Direktivom da je predviđeno da se muškarcima i ženama zaposlenicima jamči individualno pravo na roditeljski dopust s osnova rođenja ili usvojenja djeteta kako bi im se omogućila skrb za to dijete u trajanju od najmanje tri mjeseca do određene dobi djeteta, a najdalje do osme godine starosti djeteta, što utvrđuju države članice i/ili socijalni partneri. Člankom 2. st. 6. propisano je da prava koja je zaposlenik stekao ili prava koja su u procesu stjecanja na dan početka korištenja roditeljskog dopusta, ostaju nepromijenjena do isteka roditeljskog dopusta. Ova prava važe nakon isteka roditeljskog dopusta, uključujući sve promjene koje proistječu iz nacionalnih zakona, kolektivnih ugovora i prakse. Dakle, da je protivno odredbama citirane Direktive da bi tužiteljica izgubila pravo na naknadu prije isteka roditeljskog dopusta, što da je i učinjeno ovakvim postupanjem prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela. Kao članica Europske Unije, da je Republika Hrvatska obvezna primjenjivati i Direktivu vijeća 2010/18/EU od dana 8. ožujka 2010., o provedbi revidiranog Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu (u daljnjem tekstu: Direktiva). Direktiva u klauzuli 5. (koja promovira radna prava i sprječavanje diskriminacije) u stavcima 2., 3., 4. i 5. navodi da prava koja je radnik stekao ili stječe na datum kad započinje roditeljski dopust moraju ostati kakva jesu sve do završetka roditeljskog dopusta. U općim odredbama Direktiva posebice ističe u točki 18. da države članice trebaju osigurati da se za vrijeme trajanja roditeljskog dopusta zadrže prava na davanja u naravi iz zdravstvenog osiguranja. Nacionalni sud (konkretno Upravni sud u Splitu) da mora interpretirati nacionalno pravo, bez obzira je li doneseno prije ili nakon direktive te bez obzira je li doneseno specifično za provedbu direktive ili ne, u skladu s Direktivom. Također, da Direktiva koja je jasna, bezuvjetna i određena, stvara subjektivno pravo koje su nacionalni sudovi obavezni štititi. Nacionalni sud da mora primijeniti direktivu i izuzeti iz primjene normu nacionalnog prava koja joj je suprotna. Citirane odredbe Direktive da su jasne, bezuvjetne i određene, čime da zadovoljavaju uvjete za izravnu primjenu, a po pravnoj snazi da su iznad nacionalnih propisa. Tužiteljica da je koristila pravo na rodiljni dopust temeljem statusa zaposlene osobe od dana 23. rujna 2024. pa do 14. svibnja 2025., a nakon toga pravo na roditeljski dopust od 15. svibnja 2025. Slijedom navedenog da HZZO (tuženik) nije mogao naknadnom odlukom reducirati stečena prava tužiteljice, koja je ista ostvarila na dan 23. rujna 2024., kao dan početka korištenja rodiljnog dopusta. HZZO da uistinu o ovom postupku podliježe nedopuštenom ekscesivnom formalizmu potpuno zanemarujući europsku pravnu stečevinu i Direktive, koje da su po svojoj pravnoj snazi iznad zakona Republike Hrvatske. Tim više što je i pozitivnim pravom Republike Hrvatske propisano da se naknada plaće određuje od osnovice za naknadu plaće koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće (Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju čl. 54, st. 1.). Dakle, hrvatsko pozitivno pravo, plaću obračunava i fiksira odnosno veže uz šestomjesečno razdoblje koje prethodi danu otvaranja rodiljnog, a potom i roditeljskog dopusta odnosno plaću obračunava u odnosu na šestomjesečno razdoblje koje prethodi danu rođenja djeteta. Iz ovog da se u cijelosti očituje usklađenost nacionalnog zakonodavstva RH sa europskom pravnom stečevinom odnosno stavom da sva prava stečena na dan kad započinje roditeljski dopust moraju ostati kakva jesu sve do završetka roditeljskog dopusta. U tom pogledu da je potpuno nezakonito rješenje tuženika i rješenje prvostupanjskog tijela koja da postupaju protivno čl. 54. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koji da egzaktno propisuje način obračuna naknade plaće za osobe na rodiljnom i roditeljskom dopustu. Na primjenu ove odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju upućuje upravo Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama u čl. 32. st. 1. kada propisuje da se naknada plaće za vrijeme roditeljskog dopusta utvrđuje u iznosu od 100% osnovice utvrđene sukladno čl. 54. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Dakle, da se iznos naknade utvrđuje u 100% iznosu prosječne plaće utvrđene za šest mjeseci koji su neposredno prethodili rođenju djeteta. Međutim, da tužiteljičinu naknadu Zavod nastavlja isplaćivati i za vrijeme trajanja roditeljskog dopusta sa obrazloženjem da tužiteljici pripada pravo na naknadu plaće u skladu s čl. 44. st. 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju samo za dane odnosno sate za koje bi imala pravo na plaću da radi prema propisima o radu, ako istim Zakonom nije drukčije propisano. Dakle, prema stavu tuženika, da se tužiteljici priznaje pravo na naknadu plaće za vrijeme roditeljskog dopusta u skladu sa čl. 32. st. 3. Zakona u visini 100% osnovice za naknadu plaće i to u skladu s čl. 32. st. 1. Zakona koji u odnosu na način utvrđivanja osnovice za naknadu plaće upućuje na primjenu propisa o obveznom zdravstvenom osiguranju, ali uzimajući u obzir njezin radno-pravni status i radno vrijeme na koje je zaposlena. Stav tuženika da je pogrešan. Odredbom čl. 32. st. 3. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama propisano je: „Za vrijeme korištenja prava na roditeljski dopust iz članka 18. stavka 2. ovoga Zakona, naknada plaće za prvih šest mjeseci ako to pravo koristi jedan roditelj ili prvih osam mjeseci ako to pravo koriste oba roditelja iznosi 100 % osnovice za naknadu plaće utvrđene u skladu sa stavkom 1. ovoga članka, a koja ne može za puno radno vrijeme iznositi više od 680 % proračunske osnovice mjesečno." Odredbom čl. 32. st. 1. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama propisano je: „Za vrijeme korištenja prava na rodiljni dopust iz članka 15. ovoga Zakona ili prava na rad s polovicom punog radnog vremena iz članka 19. stavaka 1., 2. i 3. ovoga Zakona naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju.". Odredbom čl. 54. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisano je da se naknada plaće određuje od osnovice za naknadu plaće koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih 6 mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno o tome na čiji teret se isplaćuje, osim kada je posebnim zakonom drukčije propisano. Iz citiranih odredbi jasno proizlazi da je stajalište tuženika o „satnom" obračunu naknade tijekom roditeljskog dopusta pogrešno i protivno važećim zakonskim odredbama. Upućivanje iz čl. 32. st. 1. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (ZORRP) na propise o obveznom zdravstvenom osiguranju da se odnosi isključivo na način utvrđivanja osnovice (prosjek plaće), a ne i na metodologiju obračuna visine naknade za vrijeme roditeljskog dopusta. ZORRP, kao lex specialis, za roditeljski dopust da propisuje naknadu u visini 100% osnovice te mjesečne granice (minimum/maximum). Pozivanje tuženika na čl. 44. st. 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (odredbu prema kojoj osiguranik ima pravo na naknadu plaće za dane, odnosno sate za koje bi imao pravo na plaću da radi) u ovom da je slučaju nezakonito i pogrešno, jer da se to pravilo odnosi na privremenu nesposobnost za rad zbog bolesti, a ne na korištenje roditeljskog dopusta koje pravo da je regulirano posebnim zakonom. Upravo tu da je srž pogreške: tuženik da formalno mijenja točku II. prvostupanjskog rješenja i navodi: „Osiguranici VH za vrijeme korištenja prava na roditeljski dopust za dijete EH, rođenog 15. studenog. 2024. u razdoblju od 15. svibnja 2025. do 10. studenog 2025. priznaje se pravo na naknadu plaće za nepuno radno vrijeme (4 sata dnevno) u iznosu od 100% osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju koja iznosi 7,65 eur po satu neto." Na prvi pogled, takva formulacija ostavlja dojam da je tuženik uvažio žalbu i ispravio prvostupanjsku pogrešku, međutim, upravo u toj formulaciji leži bitna pravna i logička kontradikcija. Izraz „100% osnovice" gubi svako značenje ako se u istom retku ta osnovica pretvara u satnicu i ako se naknada računa množenjem „7,65 eura po satu" s brojem sati rada (4 sata dnevno). Takvim pristupom tuženik, iako formalno navodi puni iznos osnovice, u stvarnosti isplaćuje samo polovicu mjesečne naknade, jer obračun vrši razmjerno broju sati kao da se radi o institutu radne naravi

- a ne o pravu na roditeljsku potporu. Rezultat da je apsurdna situacija u kojoj se u samom aktu istodobno tvrdi da tužiteljici pripada 100% osnovice, ali se istodobno određuje da ta osnovica „iznosi 7,65 € po satu", čime da se faktično priznaje samo 50% ukupne mjesečne naknade. Takva konstrukcija da je pravno neutemeljena jer da spaja nespojivo - pravo na roditeljsku naknadu (koje se izražava mjesečno i regulirano je posebnim zakonom) i radno-pravni obračun plaće po satu - čime se stvara normativna i činjenična zbrka koja da u konačnici rezultira uskraćivanjem polovice zajamčenog prava. Intencija zakonodavca kod propisivanja navedenih odredbi jasno da je zaštita materinstva i očuvanje financijske sigurnosti majke tijekom korištenja rodiljnog dopusta. Budući da tijekom trajanja rodiljnog dopusta majka ne može niti tražiti novi posao, zakon da joj jamči zaštitu stečenog prava te punu naknadu tijekom cijelog razdoblja korištenja dopusta. Obračun naknade prema satima rada, posebice u slučaju kada korisnica ne radi, da je očito pogrešan i suprotan svrsi zakonodavnog uređenja. Naime, naknada se - u smislu članka 32. citiranog Zakona i odgovarajućih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju - obračunava i „fiksira" prije otvaranja rodiljnog dopusta, uzimajući u obzir sve relevantne podatke tj. prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih 6 mjeseci. Kasniji prestanak dijela radnoga odnosa (npr. jednog ugovora o radu) da ne dovodi do smanjenja već utvrđenog iznosa naknade, sve dok ne istekne zakonsko pravo na rodiljni dopust i roditeljski dopust koji je nastavljen u kontinuitetu. Slijedom naprijed navedenog, da se pobijano rješenje tuženika mora poništiti jer, iako je formalno izmijenilo točku II. prvostupanjskog rješenja, ono u suštini ne otklanja posljedice nezakonitog obračuna i zadržava pogrešan pravni pristup koji tužiteljici uskraćuje dio zakonom zajamčenog prava. Prije svega da je potrebno podsjetiti tuženika na hijerarhiju pravnih propisa. Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama (ZORRP) da predstavlja poseban zakon (lex specialis) koji da iscrpno uređuje prava, uvjete i visinu novčanih potpora za vrijeme rodiljnog i roditeljskog dopusta. Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju (ZOZO) da ima opću narav (lex generalis) i da primarno uređuje naknadu plaće u kontekstu privremene nesposobnosti za rad, a ne roditeljskih prava. Sukladno općem pravnom pravilu, “lex specialis derogat legi generali“, u području roditeljskog dopusta da se isključivo se primjenjuje ZORRP, osim u onom dijelu u kojem taj zakon izrijekom i jasno upućuje na primjenu drugog propisa. Upravo da je ključno za naglasiti kako pravni institut privremene nesposobnosti za rad i pravni institut roditeljskog dopusta nisu istovjetni pravni instituti. Čl. 7. st. 1. alineja 13. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama da jasno definira roditeljski dopust na slijedeći način: “13. »roditeljski dopust« u smislu ovoga Zakona je dopust zaposlenog ili samozaposlenog roditelja ili njemu izjednačene osobe koja se brine o djetetu, na temelju rođenja ili posvojenja djeteta, radi pružanja njege i podizanja tog djeteta. “. Dakle, rodiljni i roditeljski dopust da nije posljedica bolesti ili nesposobnosti za rad, majka koja se nalazi na roditeljskom dopustu da nije privremeno nesposobna za rad, nije bolesna, nego koristi dopust isključivo radi brige o djetetu i pružanja njege i podizanja tog djeteta. Tužiteljica da je itekako sposobna za rad. Primjenom čl. 44. st. 2. ZOZO-a na roditeljski dopust, da tuženik čini notornu pogrešku u primjeni materijalnog prava miješajući institute različite pravne naravi. Naime, da tuženik ustraje na primjeni članka 44. stavka 2. ZOZO-a, prema kojem da osiguranik ima pravo na naknadu plaće samo za dane odnosno sate za koje bi imao pravo na plaću da radi. Međutim, ta se odredba odnosi isključivo na institut privremene nesposobnosti za rad, a da se ne može primijeniti na roditeljski dopust. Članak 32. stavak 1. ZORRP-a, da upućuje na ZOZO isključivo u pogledu načina utvrđivanja osnovice, odnosno prosjeka plaće u prethodnom razdoblju. Čl. 44. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju da uopće ne govori o načinu utvrđivanja osnovice, nego o pravu na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti. Prema tome čl. 44. da se uopće ne može primijeniti jer da na njega ne upućuje lex specialis odnosno Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama. Bitno je za primijetiti da čl. 32. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, kao lex specialis, upućuje na primjenu propisa o obveznom zdravstvenom osiguranju, što da znači ne samo Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, nego i Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 51/2014, 123/2016, 49/2014, 11/2015, 17/2015, 129/2017, 9/2021, 90/2022, 147/2022, 156/2022, 73/2023, 76/2023, 72/2025). Upravo Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja da detaljno propisuje način na koji se utvrđuje osnovica za naknadu plaće, a ne Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju. Slijedom navedenog da je upravo taj Pravilnik propis o obveznom zdravstvenom osiguranju na koji da upućuje specijalna odredba iz čl. 32. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama. Dakle, čl. 73. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja da je ključ za razrješenje ovog upravnog spora, a on da propisuje: (l) Osnovicu za utvrđivanje naknade plaće čini prosječni iznos redovne mjesečne plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće. (2) Pod prosječnim iznosom redovne mjesečne plaće iz stavka 1. ovoga članka podrazumijeva se iznos dobiven na način da se zbroj isplaćenih redovnih plaća podijeli s brojem sati rada za koje je isplaćena. (4) Ako je osiguranik u posljednjih 6 mjeseci bio zaposlen kod dva ili više poslodavaca, osnovica za naknadu plaće određuje se od plaće koja je osiguraniku isplaćena u svih 6 mjeseci. Tužiteljica kao majka djeteta EH rođenog **.**.2024. da je koristila pravo na rodiljni dopust temeljem statusa zaposlene osobe počevši od 23. rujna 2024. pa do 14. svibnja 2025., a od 15. svibnja 2025. da nastavlja koristi pravo na roditeljski dopust. Prije ostvarivanja prava na rodiljni dopust da je tužiteljica bila u kontinuiranom radnom odnosu i to: u razdoblju od 1. rujna 2022. do 7. ožujka 2024. temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme u Osnovnoj školi „Skalice“ Split na puno radno vrijeme te u razdoblju od 8. ožujka 2024. pa nadalje da je ista zaposlena u dvije škole i to u Osnovnoj školi Skalice“ Split temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme te u Srednjoj Turističko-ugostiteljskoj školi Split temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme time da ukupno radno vrijeme temeljem oba ugovora o radu iznosi 40 sati tjedno. Dakle, sukladno čl. 73. Pravilnika, da je tužiteljici osnovicu naknade plaće za vrijeme roditeljskog dopusta moguće izračunati jedino na temelju prosječnog iznosa redovne mjesečne plaće isplaćene šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj, dakle isplaćene šest mjeseci prije nego što je mldb. dijete EH rođeno odnosno 6 mjeseci prije dana 15. studenog 2024., kao dana rođenja. Za vrijeme trajanja rodiljnog dopusta, točnije dana 25. prosinca 2024. da je tužiteljici istekao Ugovor o radu u Osnovnoj školi „Skalice“ Split o čemu da je ista obavijestila nadležni Područni ured Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje koji da ju je naknadno izvijestio da u navedenom slučaju ipak nema pravo na punu naknadu od 100% osnovice slijedom čega da je istoj naknada za mjesec siječanj 2025. isplaćena u iznosu od 183,60 € i 520,20 € (dvije isplate isti dan) umjesto ranije utvrđenog iznosa od 1.346.40 € mjesečno. Takvim postupanjem da su upravna tijela postupila suprotno čl. 73. Pravilnika te suprotno čl. 54. st. 1. ZOZO na način da su naknadu plaće obračunali utvrđujući prosječne iznose plaće koja bi bila isplaćena nakon posljednjih 6 mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj odnosno naknadu plaće su obračunali nakon rođenja djeteta, a što da je protivno i Zakonu i Pravilniku. Pobijano rješenje da sadrži notornu pravnu kontradikciju. S jedne strane, da tuženik navodi da tužiteljici pripada 100% osnovice i da joj isplaćuje 100% osnovice, a s druge strane da tu istu osnovicu izračunava za razdoblje nakon što je dijete rođeno tj. nakon što je nastupio slučaj. Sve to unatoč tome što Zakon (čl. 54.) i Pravilnik (čl. 73.) jasno propisuju da osnovicu za naknadu plaće, “čini prosječan iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj.“. Time da se formalno priznaje pravo, ali da se sadržajno isplaćuje samo polovica mjesečne naknade. Takav pristup da predstavlja fiktivno priznanje prava i izravno kršenje materijalno-pravnog propisa. Osnovica za naknadu plaće da je utvrđena i fiksirana prije početka roditeljskog dopusta, temeljem šestomjesečnog prosjeka plaća i da predstavlja stečeno pravo tužiteljice. Naknadna promjena radnopravnog statusa da ne može imati retroaktivni učinak na već utvrđenu osnovicu tijekom trajanja roditeljskog dopusta. Konačno europska pravna stečevina zauzima jasan stav izražen u nizu odluka Suda Europske Unije te izražen kroz više Direktiva Vijeća, a koji glasi: “Prava koja je radnik stekao ili stječe na dan početka roditeljskog dopusta moraju ostati kakva jesu sve do završetka roditeljskog dopusta. Na kraju roditeljskog dopusta ta će prava biti mjerodavna, uključujući promjene koje proizlaze iz nacionalnog zakonodavstva, kolektivnih ugovora ili prakse.“/Okvirni sporazum o roditeljskom dopustu, koji se nalazi u Prilogu Direktivi Vijeća 96/34/EZ od 3. lipnja 1996.). Iako ovaj stav da se primjenjuje prije svega na odnose radnika na roditeljskom dopustu sa njihovim poslodavcima. Ipak analogijski gledano, tim više isti stav se ima primijeniti i na odnos državnih tijela (upravnih tijela) prema građanima, koji se nalaze na roditeljskom dopustu. Konkretno ako postoji obveza poslodavca da stečena prava radnika očuvaju u istom opsegu sve do završetka roditeljskog dopusta kakva su bila na dan početka roditeljskog dopusta, tim više da ista obveza postoji i za nacionalne države, članice Europske Unije. Tako Sud Europske Unije u Presudi C- 174/16 od 7. rujna 2017., da raspravljajući o pravima osoba na roditeljskom dopustu i njihovim stečenim pravima na dan otvaranja roditeljskog dopusta, zauzima u toč. 70. slijedeći stav: “70 Iz toga prema sudskoj praksi Suda proizlazi da, kada se ne može provesti tumačenje i primjena nacionalnog propisa sukladno zahtjevima prava Unije, nacionalni sudovi i upravna tijela imaju obvezu u cijelosti primijeniti pravo Unije i zaštititi prava koja ono dodjeljuje pojedincima, prema potrebi ne primjenjujući svaku protivnu odredbu nacionalnog prava (presuda od **.**.2010., V, C- 429/09, EU:C:2010:7l7, t. 40. i navedena sudska praksa).“. Svakako je potrebno i bitno za istaknuti da bi tužiteljici Ugovor o radu na određeno vrijeme u OŠ Skalice bio ponovno produžen da ista nije koristila pravo na rodiljni dopust. Odnosno da tužiteljici isključivo zbog korištenja rodiljnog dopusta nije produžen Ugovor o radu na određeno vrijeme jer da tužiteljica nije bila u objektivnoj mogućnosti zbog brige i njege o bebi EH obavljati posao profesorice matematike u OŠ Skalice. Dakle, da je tužiteljica zbog rodiljnog dopusta tj. zbog brige i njege koji je pružala svom djetetu ostala bez radnog mjesta, a onda ju je još uz to “država“ sankcionirala na način da joj je umanjila naknadu (ukinula stečeno pravo) koju je ostvarila sukladno važećim zakonskim odredbama. Radi se o školskom primjeru povrede ne samo europske pravne stečevine, nego i Ustava RH i to čl. 63. Postavlja se opravdano pitanje na koji način Republika Hrvatska štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete. Je li se ta “silna proklamirana zaštita“, upravo ogleda u ovom upravnom postupku u kojem upravna tijela restriktivno tumačeći zakonske odredbe majci ukidaju pravo na rodiljnu i roditeljsku naknadu i to u situaciji u kojoj je majka bez novog Ugovora o radu ostala isključivo jer je odabrala roditi dijete i ostati kući i brinuti o tom djetetu. Dakle, stečena prava se ukidaju ženi koja nakon rođenja djeteta uopće nije imala priliku sudjelovati u tržišnoj utakmici i sklopiti novi Ugovor o radu, što je kada se stvar dubinski sagleda notorni primjer stavljanja u neravnopravan položaj po osnovi obiteljskog statusa. Slijedom naprijed navedenog da tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko upravno rješenje te se predmet vraća na ponovni postupak.

2. Na ročištu održanom kod ovog Suda dana 27. veljače 2026. opunomoćenik tužitelja navodi da izlaže i predlaže kao u tužbi i u svim podnescima dostavljenim Sudu. U odnosu na podnesak tuženika od dana 27. veljače 2026. da se ističe kako tuženik u bitnome ponavlja ranije navode. Glede primjene čl. 44. st. 2. ZOZO da se ističe kako ZORRP u svom čl. 32. st.1. upućuje na ZOZO isključivo u pogledu načina utvrđivanja osnovice, odnosno prosjeka plaće u prethodnom razdoblju čl. 44. ZOZO- a da nema nikakve veze sa načinom utvrđivanja osnovice. Prema tome, da nema primjene članka 44. st. 2. ZOZO-a. Nadalje, da se sudu dostavlja potvrda HZMO-a od 5. veljače 2026. iz koje da je vidljivo kako je tužiteljica odmah po prestanku prava na roditeljski dopust zasnovala novi radni odnos te da od 3. veljače 2026. radi u punom radnom vremenu od 8 sati. Dakle, da se tužiteljica nije brinula o malodobnom djetetu njen ugovor o radu bi definitivno bio produljen ili bi tužiteljica bez problema našla novo radno mjesto. Stoga, da se u postupanju tuženika jasno očituje nejednako postupanje protivno Ustav RH jer da se tužiteljicu, koja zbog brige o djetetu, nije u mogućnosti produljiti ugovor o radu ili zasnovati novi radni odnos stavlja u nejednaki položaj. Postoji jasno zauzet stav kroz europsku pravnu stečevinu da se radniku njegova stečena prava s početka roditeljskog dopusta moraju održati u istom opsegu sve do završetka istoga. Konačno Ustav RH u čl. 63 štiti materinstvo, djecu i mladež pa se postavlja pitanja da li ovakvim rješenjima Ministarstvo postupa protivno predmetnoj Ustavnoj odredbi. Tužiteljica nadalje navodi kako mora naglasiti kako je radila dvokratno dok je bila trudna da bi stekla osnovicu temeljem koje je obračunata naknada zadnjih 6 mjeseci prije nego što je otvorila porodiljini dopust. U međuvremenu da je telefonski kontaktirala područni ured te da su joj kazali da će i nadalje imati jednaku naknadu i ako joj istekne ugovor na određeno vrijeme. Još da bi naglasila da joj je ugovor na određeno vrijeme istekao 25. prosinca 2024. točno 40-ti dan od poroda, što da je unutar obveznog rodiljnog dopusta. Posebno da ju je povrijedilo što su joj najprije rekli da će imati naknadu u iznosu od 100% od osnovnice da bi joj naknadno ipak kazali da će ta naknada iznositi 50% da bi kasnije ponovno ispravili tu naknadu te iskazali kao naknadu za 4 sata. U međuvremenu da je njezino dijete bilo hospitalizirano i da joj je to sve izazvalo veliki stres. Još da napominje da joj je šefica područne službe na Dračevcu kazala da postoji tumačenje od ranije koje ide u prilog stranci, a ako bude kakva drugačija odluka da će je kontaktirati i da joj je naknadno javila kako njezina naknada ipak neće iznositi 100% od osnovice. Navedeno postupanje da dovodi do pravne nesigurnosti obzirom da je u njezinom slučaju doneseno čak 6 rješenja koja su međusobno bila različita. Također, da su i krivi podaci navedeni o periodu u kojem je radila na određeno vrijeme.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu i podnescima dostavljenim tijekom ovog upravnog spora, citirajući zakonske i podzakonske propise te iznoseći utvrđeno činjenično stanje, u cijelosti ponovio navode osporenog rješenja i predložio da sud donese presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice. Ujedno je u odnosu na navode iz podneska tužiteljice koji se tiču hijerarhije pravnih propisa koji se primjenjuju u konkretnom predmetu naveo da se ističe da relevantne odredbe Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama - konkretno članci 32. stavak 1. i 32. stavak 3. („Narodne novine", broj: 152/22. i 34/25.; u daljnjem tekstu: ZRRP) jasno i nedvojbeno upućuju na primjenu propisa o obveznom zdravstvenom osiguranju - Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 80/13., 137/13., 98/19., 33/23. i 105/25.) i Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 49/14., 51/14. -ispravak, 11/15., 17/15., 123/16. - ispravak, 129/17., 9/21., 90/22., 147/22., 156/22. - Ispravak, 73/23. i 76/23. - ispravak; u daljnjem tekstu: Pravilnik) prilikom utvrđivanja osnovice za naknadu plaće za vrijeme korištenja rodiljnog dopusta iz članka 15. kao i roditeljskog dopusta iz članka 18. stavka 2. ZRRP-a kao što je to već iscrpno elaborirano u odgovoru na tužbu i pobijanom drugostupanjskom rješenju. I sama tužiteljica da ističe da se na roditeljski dopust isključivo primjenjuje ZRRP, osim u onom dijelu u kojem taj zakon izrijekom i jasno upućuje na primjenu drugog propisa i to je upravo slučaj pri utvrđivanju osnovice za naknadu plaće za vrijeme rodiljnog i roditeljskog dopusta budući da ZRRP kao poseban zakon koji regulira materiju rodiljnog i roditeljskog dopusta kao i pripadajućih novčanih naknada za vrijeme njihovog korištenja upućuje na primjenu propisa o obveznom zdravstvenom osiguranju kada se radi o utvrđivanju osnovice za naknadu plaće koji propisi da ne govore samo o privremenoj nesposobnosti za rad, već i o privremenoj spriječenosti za rad. Vezano za preostale navode tužiteljice iz podneska od dana 30. prosinca 2025. da se ističe da su ZRRP-om u hrvatsko zakonodavstvo preuzeti i sljedeći akti Europske unije: Direktiva Vijeća 92/85/EEZ od dana 19. listopada 1992. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje (deseta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive 89/391/EEZ) (SL L 348, 28. 11. 1992.), Direktiva 2010/41/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 7. srpnja 2010. o primjeni načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama koji su samozaposleni i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 86/613/EEZ (SL L 180, 15. 7. 2010.), Direktiva (EU) 2019/1158 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i pružatelja skrbi i o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 2010/18/EU (SL L 188, 12. 7. 2019.). S tim u vezi da se ističe da se u tužiteljičinom slučaju radilo o isteku jednog od ugovora o radu koji je bio sklopljen na određeno vrijeme što da je tužiteljici bilo unaprijed poznato, a ne o otkazu ugovora o radu ili o otkazivanju ugovora zbog nezadovoljavanja na probnom radu. Istek ugovora na određeno vrijeme da sam po sebi nije otkaz i stoga da ne krši Direktivu 92/85/EEZ (Sud EU, C-438/99 od 4. listopada 2001.) osim ako bi neobnavljanje ugovora bilo motivirano trudnoćom koja okolnost uopće nije predmet ovog postupka budući da bi tužiteljica eventualno nezakonito postupanje poslodavca s kojim je imala sklopljen takav ugovor mogla osporavati u posebnom postupku. Osim navedenog, da je tužiteljica i nakon što joj je istekao rok na koji je imala sklopljen ugovor o radu na nepuno radno vrijeme i dalje ostvarivala status u obveznom zdravstvenom osiguranju kao osoba u radnom odnosu na nepuno radno vrijeme te da joj je za izračun pripadajuće naknade plaće primijenjena ista osnovica za naknadu plaće koja joj je utvrđena za vrijeme rodiljnog dopusta započetog dana 23. rujna 2024. i da je ona iznosila 7,65 eura koji iznos da je dobiven na način da se zbroj isplaćenih redovnih plaća tužiteljice podijelio s brojem sati rada za koje je isplaćena i taj izračun u ovom slučaju nije ni sporan. Tako određena osnovica da je konačna i da se ne može mijenjati i ista služi za obračun naknade plaće kako za vrijeme rodiljnog dopusta tako i za vrijeme roditeljskog dopusta koji nastupa neprekidno nakon rodiljnog dopusta, a koji obračun da se vrši za svaki pojedini mjesec u kojem se osiguranicima isplaćuje naknada plaće na teret sredstava Zavoda ili državnog proračuna pri čemu da je tužiteljici pripalo pravo na naknadu plaće u skladu s člankom 44. stavkom 2. ZOZO-a uzimanjem u obzir njezinog radnopravnog statusa i radnog vremena na koje je bila zaposlena.

4. Opunomoćenica tuženika je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 27. veljače 2026. navela da ustraje u navodima iznesenim u odgovoru na tužbu i podnesku tuženika od dana 26. veljače 2026. Nadalje, da se u cijelosti protivi netom iznijetim navodima opunomoćenika tužitelja, a iz razloga iznesenih u odgovoru na tužbu i u podnesku.

5. Osporenim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije KLASA: UP/II-502-06/25-01/155, URBROJ: 338-01-06-05-25-02 od dana 10. rujna 2025. povodom žalbe osiguranice VH, ovdje tužiteljice, pod točkom I. poništena je točka II. izreke prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područnog ureda Split, KLASA: UP/l-502-06/25-01/30228, URBROJ: 338-17-02-01-25-2 od dana 18. srpnja 2025. Pod točkom II. izreke osiguranici VH, ovdje tužiteljici, za vrijeme korištenja prava na roditeljski dopust za dijete EH, rođenog **.**.2024., u razdoblju od 15. svibnja 2025. do 10. studenog 2025., priznato je pravo na naknadu plaće za nepuno radno vrijeme (4 sata dnevno) u iznosu 100% osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju koja iznosi 7,65 eura po radnom satu neto. Pod točkom III. naknada plaće za vrijeme korištenja prava na roditeljski dopust za prvih šest mjeseci ako to pravo koristi jedan roditelj ili prvih osam mjeseci ako to pravo koriste oba roditelja da ne može za puno radno vrijeme iznositi više od 680% proračunske osnovice mjesečno (3.001,79 eura). Pod točkom IV. određeno je da naknada plaće iz točke II. ne može iznositi manje od 114% proračunske osnovice mjesečno utvrđene zakonom o izvršavanju državnog proračuna (503,24 eura). Nadalje, valja istaći da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područnog ureda Split, KLASA: UP/l-502-06/25-01/30228, URBROJ: 338-17-02-01-25-2 od dana 18. srpnja 2025. pod točkom I. izreke pobijanog prvostupanjskog rješenja osiguranici VH, ovdje tužiteljici, za dijete EH, rođenog **.**.2024., priznato pravo na roditeljski dopust u trajanju od 180 dana koji će se koristiti u razdoblju od 15. svibnja 2025. do 10. studenog 2025. Prema točki II. izreke za vrijeme korištenja prava iz točke I. izreke korisnica ima pravo na naknadu plaće u visini 50% od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima obveznog zdravstvenog osiguranja, a koja ne može za puno radno vrijeme iznositi više od 680% niti može biti manja od 114% proračunske osnovice mjesečno, odnosno više od 3.001,79 eura niti manje od 503,24 eura mjesečno. Prema točki III. izreke naknadu plaće iz točke II. isplaćivat će Područni ured Split mjesečno na tekući račun korisnice prava na teret sredstava državnog proračuna. Prema točki IV. osiguranica je obvezna svaku promjenu koja može biti od utjecaja na priznato pravo prijaviti Područnom uredu Split odmah, a najkasnije u roku od osam dana od dana nastanka promjene. Prema točki V. izreke, ako u tijeku korištenja prava priznatog točkom I. izreke dođe do promjene propisa o iznosu naknade plaće Područni ured Split će po službenoj dužnosti utvrditi pripadajući iznos naknade plaće bez donošenja novog rješenja. Prema točki VI. izreke žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

6. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo tuženo tijelo u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu upravnog spora, dok su odbijeni dokazni prijedlozi tužiteljice da se ista sasluša u svojstvu stranke u ovom upravnom sporu te da se provede financijsko vještačenje, cijeneći da se obzirom na stanje spisa i raspoloživost dokaza pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja tih dokaza.

7. U sporu je zakazana rasprava da bi se strankama, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 36/24, dalje: ZUS-a), dala mogućnost očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

8. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

9. Predmet spora je, u smislu odredbe čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

10. Roditeljski dopust je člankom 7. stavkom 1. točkom 13. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama („Narodne novine“, br. 152/22 i 34/25, dalje: važeći Zakon) definiran kao dopust zaposlenog ili samozaposlenog roditelja ili njemu izjednačene osobe koja se brine o djetetu, na temelju rođenja ili posvojenja djeteta, radi pružanja njege i podizanja tog djeteta.

11. Prema članku 8. stavku 1. podstavku 1. točki a) Zakona, korisnik rodiljnih i roditeljskih potpora prema ovom Zakonu je djetetov roditelj, ili njemu izjednačena osoba, koji na temelju zapošljavanja prema propisima o radu ima priznat status osiguranika u obveznom zdravstvenom i mirovinskom osiguranju (u daljnjem tekstu: zaposleni roditelj), što obuhvaća osobe u radnom odnosu, službenike i namještenike i s njima prema posebnom propisu izjednačene osobe zaposlene na državnom području Republike Hrvatske.

12. Korisnik iz članka 8. stavka 1. točaka 1. i 2. i stavka 2. Zakona ima, u skladu s odredbom članka 9. stavka 1. točke 3. pravo na roditeljski dopust.

13. Prema članku 9. stavku 3. Zakona, korisnicima iz članka 8. stavka 1. točaka 1. do 5. i stavka 2. Zakona za vrijeme korištenja propisanih prava, ovisno o njihovu radnopravnom statusu, pripada pravo na naknadu plaće ili novčanu naknadu prema odredbama Zakona.

14. Članak 10. stavak 1. Zakona određuje da prava iz članka 9. Zakona korisnici ostvaruju na način, u opsegu, pod uvjetima i u rokovima propisanim Zakonom, ako istim Zakonom nije drukčije propisano.

15. U skladu s člankom 18. stavkom 1. Zakona, zaposleni ili samozaposleni roditelj ima pravo na roditeljski dopust u trajanju od osam ili 30 mjeseci, ovisno o broju rođene djece i načinu njegova korištenja. Prema stavku 2. istog članka zaposleni ili samozaposleni roditelj ima pravo na roditeljski dopust u trajanju od: - osam mjeseci, za prvo i drugo rođeno dijete odnosno - 30 mjeseci, za rođene blizance, treće i svako sljedeće dijete. Prema stavku 3. istog članka, ako dijete za koje zaposlenim ili samozaposlenim roditeljima pripada pravo na roditeljski dopust roditeljima nije isto po redu rođenja, svaki zaposleni ili samozaposleni roditelj koristi roditeljski dopust u polovici njegova propisanog trajanja prema redu rođenja djeteta u skladu sa stavkom 2.

16. Sukladno članku 18. stavku 4. Zakona, pravo na roditeljski dopust iz stavka 2. istoga članka u pravilu koriste oba roditelja svaki u trajanju od četiri ili 15 mjeseci, s tim da svaki roditelj zadržava dva mjeseca roditeljskog dopusta koja ne može prenijeti na drugog roditelja, a mogu ga koristiti pojedinačno, istodobno ili naizmjenično, sukladno osobnom dogovoru. U skladu sa stavkom 5. istog članka, u slučaju prijenosa prenosivog dijela roditeljskog dopusta između roditelja, zahtjevu za priznavanje prava na roditeljski dopust jednog roditelja obvezno se prilaže zajednička izjava o dogovorenom prijenosu dijela roditeljskog dopusta, koju su vlastoručno potpisala oba roditelja. Prema stavku 6. istog članka, ako roditeljski dopust iz stavka 2., sukladno dogovoru odnosno u slučaju da drugi roditelj nije stekao to pravo u skladu s člankom 17. stavkom 3., koristi samo jedan roditelj, on se koristi u trajanju od šest mjeseci za prvo i drugo rođeno dijete odnosno 28 mjeseci za rođene blizance, treće i svako sljedeće dijete. Stavak 7. istog članka određuje da zaposleni roditelj ili samozaposleni roditelj može koristiti roditeljski dopust iz stavka 2. istog članka u cijelosti ili u njegovim dijelovima, a prema stavku 8., ako zaposleni ili samozaposleni roditelj roditeljski dopust iz stavka 2. istog članka koristi u dijelovima, može ga koristiti najviše dva puta godišnje, svaki put u trajanju od najmanje 30 dana.

17. Člankom 12. st. 1. Zakona, za vrijeme korištenja prava iz sustava rodiljnih i roditeljskih potpora korisnik može obavljati poslove osnovom kojih nema utvrđen status osiguranika u obveznom zdravstvenom osiguranju, pod uvjetom da se ne radi o poslovima za koje se, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, zasniva radni odnos. Prema stavku 3. istog članka Zakona, korisnik iz stavka 1. istoga članka za kojeg se utvrdi da za vrijeme korištenja rodiljnih i roditeljskih potpora obavlja poslove za koje ima utvrđen status osiguranika u obveznom zdravstvenom osiguranju odnosno poslove za koje se, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, zasniva radni odnos te bilo koje druge poslove koji ugrožavaju svrhu zbog koje mu je pravo iz sustava rodiljnih i roditeljskih potpora priznato, gubi pravo na novčane potpore utvrđene ovim Zakonom za razdoblje obavljanja tih poslova. Prema stavku 4. istog članka Zakona, korisnik iz stavka 2. za kojeg se utvrdi da za vrijeme korištenja prava radi, odnosno obavlja poslove osnovom kojih je obvezno zdravstveno osiguran, obavlja ugovorene poslove na temelju obvezno- pravnog ugovora te bilo koje druge poslove, gubi pravo na novčane potpore utvrđene Zakonom za razdoblje obavljanja tih poslova.

18. Odredbom čl. 32. st. 1. Zakona propisano je da za vrijeme korištenja prava na rodiljni dopust iz članka 15. istog Zakona ili prava na rad s polovicom punog radnog vremena iz članka 19. stavaka 1., 2. i 3. istog Zakona naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju. Stavak 3. istog članka propisuje da za vrijeme korištenja prava na roditeljski dopust iz članka 18. stavka 2. Zakona naknada plaće za prvih šest mjeseci ako to pravo koristi jedan roditelj ili prvih osam mjeseci ako to pravo koriste oba roditelja, iznosi 100 % osnovice za naknadu plaće utvrđene u skladu sa stavkom 1. istog članka, a koja ne može za puno radno vrijeme iznositi više od 680 % proračunske osnovice mjesečno. Prema stavku 9. istog članka Zakona, zaposlenom ili samozaposlenom roditelju naknada plaće odnosno novčana naknada utvrđena istim člankom ne može iznositi manje od 159% proračunske osnovice pod uvjetom da radi u punom radnom vremenu. Stavkom 11. istog članka određuje da pravo na novčanu naknadu za puno radno vrijeme u iznosu od 182 % proračunske osnovice mjesečno, odnosno u iznosu od 136 % proračunske osnovice ako se pravo koristi u polovici punog radnog vremena iz članka 19. stavka 4. Zakona, ima zaposleni ili samozaposleni roditelj za vrijeme korištenja prava na roditeljski dopust za blizance, treće i svako sljedeće dijete iz članka 18. stavka 2. podstavka 2. Zakona nakon isteka šest mjeseci ako to pravo koristi jedan roditelj odnosno osam mjeseci ako to pravo koriste oba roditelja, kao i za vrijeme dopusta u slučaju smrti djeteta iz članka 21. ovoga Zakona ako je smrt djeteta nastupila tijekom korištenja toga prava.

19. U skladu sa člankom 33. stavkom 1. Zakona, zaposlenom i samozaposlenom roditelju gubitkom toga statusa te s tim u vezi i statusa osiguranika u obveznom zdravstvenom i mirovinskom osiguranju po toj osnovi prestaje korištenje prava na vremenske i novčane potpore s osnove roditeljskog dopusta. Prema stavku 2. istog članka, preostali neiskorišteni dio roditeljskog dopusta roditelj može nastaviti koristiti kao nezaposleni roditelj ili kao roditelj izvan sustava rada uz ispunjenje uvjeta za korištenje prava nezaposlenog roditelja odnosno roditelja izvan sustava rada te pod uvjetom da je zahtjev za korištenje prava podnio u roku od 30 dana od prestanka prava iz stavka 1. istog članka. Stavkom 3. istog članka određuje se da roditelj koji nije podnio zahtjev u skladu sa stavkom 2. istog članka, neiskorišteno pravo na roditeljski dopust može nastaviti koristiti u slučaju ponovnog stjecanja statusa zaposlenog ili samozaposlenog roditelja pod uvjetima i na način propisanima za korištenje tih prava.

20. Prema odredbi članka 59. stavka 1. Zakona, zaposleni roditelj koji namjerava započeti koristiti pravo na roditeljski dopust prema Zakonu, koji se ne nastavlja koristiti neposredno nakon korištenja rodiljnog dopusta ili koji tijekom korištenja prava prema Zakonu namjerava mijenjati način korištenja prava, obvezan je najmanje 30 dana prije početka korištenja prava odnosno nastanka promjene ili prije ponovnog uspostavljanja neiskorištenog pripadajućeg prava pisano obavijestiti svog poslodavca o toj namjeri, ako se Zakonom ne određuje drukčije.

21. Članak 64. stavak 1. Zakona određuje da je korisnik prava iz istog Zakona dužan Zavodu prijaviti svaku promjenu okolnosti koje su od utjecaja na korištenje priznatog prava prema istom Zakonu, u roku od 8 dana od dana nastanka tih promjena. Korisnik koji ne postupi sukladno stavku 1. dužan je Zavodu, odnosno državnom proračunu nadoknaditi nastalu štetu i ostvareni nepripadajući primitak, s pripadajućom kamatom te ga uplatiti na račun Zavoda, odnosno državnog proračuna u roku od 8 dana od dana zaprimljene pisane obavijesti Zavoda o utvrđenim okolnostima.

22. Prema članku 44. stavku 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 80/13, 137/13, 98/19 i 33/23 - u daljnjem tekstu: ZOZO) naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti pripada osiguraniku za sve vrijeme privremene nesposobnosti, a najduže u trajanju propisanom istim Zakonom. Stavkom 2. istog članka propisano je da naknada plaće pripada osiguraniku samo za dane, odnosno sate za koje bi osiguranik imao pravo na plaću da radi prema propisima o radu, ako istim Zakonom nije drukčije propisano.

23. Prema članku 51. stavku 1. ZOZO-a, osiguraniku kojem je za vrijeme trajanja privremene nesposobnosti prestao radni odnos, odnosno obavljanje djelatnosti osobnim radom naknada plaće pripada još najviše 30 dana računajući od dana prestanka radnog odnosa, odnosno obavljanja djelatnosti osobnim radom i to pod uvjetom da mu je izabrani doktor privremenu nesposobnost utvrdio najmanje 15 dana prije dana prestanka radnog odnosa, odnosno obavljanja djelatnosti osobnim radom te da je u vrijeme prestanka radnog odnosa, odnosno obavljanja djelatnosti osobnim radom imao pravo na naknadu plaće u skladu s odredbama ovoga Zakona.

24. Prema članku 51. stavku 2. ZOZO-a iznimno, pod uvjetima iz stavka 1. ovoga članka, osiguraniku kojem je za vrijeme privremene nesposobnosti koja je neposredna posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu, odnosno posljedica priznate ozljede na radu ili profesionalne bolesti prestao radni odnos, odnosno obavljanje djelatnosti osobnim radom pripada pravo na naknada plaće i nakon prestanka radnog odnosa, odnosno obavljanja djelatnosti osobnim radom sve dok ponovno ne bude radno sposoban, odnosno dok mu nalazom i mišljenjem nadležnog tijela vještačenja mirovinskog osiguranja ne bude utvrđena invalidnost u skladu s člankom 48. ovoga Zakona. Stavkom 3. istog članka propisano je da za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti i komplikacija u vezi s trudnoćom i porodom iz članka 39. točke 6. ovoga Zakona, korištenja prava na rodiljni dopust i prava na rad u polovici punoga radnog vremena iz članka 39. točke 7. ovoga Zakona te prava na dopust za slučaj smrti djeteta iz članka 39. točke 8. ovoga Zakona osiguraniku koji koristi jedno od navedenih prava pripada pravo na naknadu plaće i nakon prestanka radnog odnosa, odnosno obavljanja djelatnosti osobnim radom do isteka korištenja istog prava.

25. Sukladno odredbi članka 54. stavka 1. ZOZO-a, naknada plaće određuje se od osnovice za naknadu plaće koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno o tome na čiji se teret isplaćuje, osim kada je posebnim zakonom drukčije propisano. Stavkom 2. istog članka propisano je da je plaća na osnovi koje se utvrđuje osnovica za naknadu plaće, u smislu Zakona, redovita je mjesečna plaća osiguranika te naknada plaće isplaćena za vrijeme odsutnosti s rada, odnosno za vrijeme godišnjeg odmora, plaćenog dopusta i privremene nesposobnosti, koja se isplaćuje na teret pravne ili fizičke osobe kod koje je osiguranik zaposlen.

26. Članak 73. st. 1. i 2. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", br. 49/14, 51/14, 11/15, 17/15, 123/16, 129/17, 9/21, 90/22, 147/22, 156/22, 73/23 i 76/23, dalje: Pravilnik) propisuje da osnovicu za utvrđivanje naknade plaće čini prosječni iznos redovne mjesečne plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće. Pod prosječnim iznosom redovne mjesečne plaće iz stavka 1. ovoga članka podrazumijeva se iznos dobiven na način da se zbroj isplaćenih redovnih plaća podijeli s brojem sati rada za koje je isplaćena. Stavkom 4. istog članka propisno je ako osiguranik u posljednjih 6 mjeseci bio zaposlen kod dva ili više poslodavaca, osnovica za naknadu plaće određuje se od plaće koja je osiguraniku isplaćena u svih 6 mjeseci.

27. Uvidom u spis tuženog tijela KLASA: UP/II-502-06/25-01/155 utvrđeno je: da je tužiteljica dana 13. svibnja 2025. podnijela prvostupanjskom tijelu zahtjev za priznavanje prava na roditeljski dopust za dijete EH, rođenog dana **.**.2024. u trajanju od šest mjeseci, odnosno 180 dana nastavno na iskorišteno pravo na rodiljni dopust koji je koristila u razdoblju od 23. rujna 2024. do 14. svibnja 2025.; da je uz zahtjev priložena zajednička izjavu o dogovorenom prijenosu dijela roditeljskog dopusta, vlastoručno potpisana od strane tužiteljice i oca djeteta ŽH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz koje izjave proizlazi da će roditeljski dopust za njihovo zajedničko dijete EH koristiti isključivo majka djeteta; da je prvostupanjsko tijelo dana 18. srpnja 2025. donijelo rješenje kojim se tužiteljici priznaje pravo na roditeljski dopust za dijete EH, rođenog **.**.2024., u razdoblju od 15. svibnja 2025. do 10. studenog 2025. pri čemu je točkom II. izreke istog rješenja tužiteljici priznato pravo na naknadu plaće u visini 50% od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima obveznog zdravstvenog osiguranja, a koja da ne može za puno radno vrijeme iznositi više od 680% niti može biti manja od 114% proračunske osnovice mjesečno, odnosno više od 3.001,79 eura niti manje od 503,24 eura mjesečno; da je, u provedbi drugostupanjskog postupka, uvidom u službene evidencije Zavoda i spis predmeta, utvrđeno da je tužiteljica, počevši od 8. ožujka 2024. nadalje, obvezno zdravstveno osigurana osnovom radnog odnosa kod poslodavca Turističko-ugostiteljska škola, Split, na nepuno radno vrijeme od 4 sata dnevno; da je tužiteljica također, istovremeno s navedenim radnim odnosom, u periodu od 1. rujna 2022. do 25. prosinca 2024. bila obvezno zdravstveno osigurana kao osoba u radnom odnosu kod poslodavca Osnovna škola Skalice, na nepuno radno vrijeme od 4 sata dnevno; da je tužiteljica za svoje drugo dijete - EH, rođenog **.**.2024., koristila rodiljni dopust u razdoblju od 23. rujna 2024. do 14. svibnja 2025. te da je osnovica za naknadu plaće za spomenuto vrijeme korištenja rodiljnog dopusta utvrđena u iznosu od 7,65 eura po radnom satu neto pri čemu joj je pravo na naknadu plaće za vrijeme rodiljnog dopusta priznato u iznosu 100% od utvrđene osnovice za naknadu plaće; da se nastavno na rodiljni dopust, tužiteljica osnovom pobijanog rješenja nalazi u korištenju prava na roditeljski dopust u razdoblju od 15. svibnja 2025. do 10. studenog 2025. za koji period ostvaruje pravo na naknadu plaće za nepuno radno vrijeme (4 sata dnevno) u iznosu 100% osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju u kojoj visini joj je prvostupanjsko tijelo Zavoda, prema službenim evidencijama Zavoda, i obračunavalo i isplaćivalo pripadajuću naknadu plaće zaključno za mjesec srpanj 2025.; da je u provedbi drugostupanjskog postupka utvrđeno da je prvostupanjsko tijelo u pobijanoj točki II. izreke prvostupanjskog rješenja kojom je odlučivalo o pripadajućoj naknadi plaće za vrijeme priznatog joj prava na roditeljski dopust pogrešno primijenilo materijalno pravo odlučivši da u razdoblju od 15. svibnja 2025. do 10. studenog 2025. ostvaruje pravo na naknadu plaće u visini 50% od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima obveznog zdravstvenog osiguranja, a koja ne može za puno radno vrijeme iznositi više od 680% niti može biti manja od 114% proračunske osnovice mjesečno, odnosno više od 3.001,79 eura niti manje od 503,24 eura mjesečno.

28. U konkretnom slučaju tužiteljica s pravom upire na primjenu Direktive Vijeća Europske unije br. 96/34/ED od dana 3. lipnja 1996. o okvirnom sporazumu o roditeljskom dopustu. Naime, čl. 2. st. 1. Okvirnog sporazuma, koji je usvojen citiranom Direktivom, predviđeno je da se muškarcima i ženama zaposlenicima jamči individualno pravo na roditeljski dopust s osnova rođenja ili usvojenja djeteta kako bi im se omogućila skrb za to dijete u trajanju od najmanje tri mjeseca do određene dobi djeteta, a najdalje do osme godine starosti djeteta, što utvrđuju države članice i/ili socijalni partneri. Člankom 2. st. 6. propisano je da prava koja je zaposlenik stekao ili prava koja su u procesu stjecanja na dan početka korištenja roditeljskog dopusta, ostaju nepromijenjena do isteka roditeljskog dopusta. Ta prava važe nakon isteka roditeljskog dopusta, uključujući sve promjene koje proistječu iz nacionalnih zakona, kolektivnih ugovora i prakse. Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, stajalište je i ovog Suda da je protivno odredbama citirane Direktive da tužiteljica izgubili pravo na naknadu koju je ostvarila prije isteka svojeg roditeljskog dopusta.

29. Nadalje, kao članica Europske Unije Republika Hrvatska je obvezna primjenjivati i Direktivu vijeća 2010/18/EU od dana 8. ožujka 2010., o provedbi revidiranog Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu (u daljnjem tekstu: Direktiva). Direktiva u klauzuli 5. (koja promovira radna prava i sprječavanje diskriminacije) u stavcima 2., 3., 4. i 5. navodi da prava koja je radnik stekao ili stječe na datum kad započinje roditeljski dopust moraju ostati kakva jesu sve do završetka roditeljskog dopusta. U općim odredbama Direktive, posebice se ističe u točki 18., da države članice trebaju osigurati da se za vrijeme trajanja roditeljskog dopusta zadrže prava na davanja u naravi iz zdravstvenog osiguranja. Nacionalni sud da mora interpretirati nacionalno pravo, bez obzira je li doneseno prije ili nakon Direktive te bez obzira je li doneseno specifično za provedbu Direktive ili ne, u skladu s Direktivom. Također, nacionalni sud mora primijeniti Direktivu i izuzeti iz primjene normu nacionalnog prava koja joj je suprotna, a citirane odredbe Direktive su jasne, bezuvjetne i određene te zadovoljavaju uvjete za izravnu primjenu, jer su po pravnoj snazi iznad nacionalnih propisa.

30. Nastavno izloženom jasno proizlazi da je tužiteljica koristila pravo na rodiljni dopust temeljem statusa zaposlene osobe od dana 23. rujna 2024. pa do 14. svibnja 2025., a nakon toga pravo na roditeljski dopust od 15. svibnja 2025. Slijedom navedenog tuženik nije mogao naknadnom odlukom "prepoloviti" stečena prava tužiteljice, koja je ista ostvarila na dan 23. rujna 2024., kao dan početka korištenja rodiljnog dopusta. Intencija zakonodavca kod propisivanja navedenih odredbi je zaštita materinstva i očuvanje financijske sigurnosti majke tijekom korištenja rodiljnog dopusta. Budući da tijekom trajanja rodiljnog dopusta majka ne može niti tražiti novi posao, zakon joj jamči zaštitu stečenog prava te punu naknadu tijekom cijelog razdoblja korištenja dopusta. Naime, naknada se, u smislu članka 32. Zakona i odgovarajućih odredbi ZOZO, obračunava i utvrđuje prije otvaranja rodiljnog dopusta, uzimajući u obzir sve relevantne podatke tj. prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih 6 mjeseci. Kasniji prestanak dijela radnoga odnosa (npr. jednog ugovora o radu) ne dovodi do smanjenja već utvrđenog iznosa naknade, sve dok ne istekne zakonsko pravo na rodiljni dopust i roditeljski dopust koji je nastavno korišten u kontinuitetu.

31. Posebno se ističe da Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama predstavlja poseban zakon (lex specialis) koji iscrpno uređuje prava, uvjete i visinu novčanih potpora za vrijeme rodiljnog i roditeljskog dopusta, dok ZOZO ima opću narav (lex generalis) i primarno uređuje naknadu plaće u kontekstu privremene nesposobnosti za rad, a ne roditeljskih prava. Sukladno općem pravnom pravilu, “lex specialis derogat legi generali“, u području roditeljskog dopusta se isključivo primjenjuje Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama, osim u onom dijelu u kojem taj zakon izrijekom i jasno upućuje na primjenu drugog propisa. Pravni institut privremene nesposobnosti za rad i pravni institut roditeljskog dopusta nisu istovjetni pravni instituti, kako to pogrešno tumači tuženik, jer je jasno odredbom čl. 7. st. 1. alineja 13. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama definiran roditeljski dopust na slijedeći način: “13. »roditeljski dopust« u smislu ovoga Zakona je dopust zaposlenog ili samozaposlenog roditelja ili njemu izjednačene osobe koja se brine o djetetu, na temelju rođenja ili posvojenja djeteta, radi pružanja njege i podizanja tog djeteta.“. Dakle, rodiljni i roditeljski dopust nije posljedica bolesti ili nesposobnosti za rad te majka koja se nalazi na roditeljskom dopustu nije privremeno nesposobna za rad niti bolesna, nego koristi dopust isključivo radi brige o djetetu i pružanja njege i podizanja tog djeteta.

32. Prema tome, tuženik je pogrešno primijenio odredbu čl. 44. st. 2. ZOZO-a na roditeljski dopust pri tom ne vodeći računa o tome da se radi o institutima različite pravne naravi. U konkretnom se radi o pravu na naknadu plaće samo za dane odnosno sate koje bi neki osiguranik imao pravo na plaću da radi. Međutim, ta se odredba odnosi isključivo na institut privremene nesposobnosti za rad te se ne može primijeniti na roditeljski dopust. Odredba čl. 32. st. 1. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama upućuje na ZOZO isključivo u pogledu načina utvrđivanja osnovice, odnosno prosjeka plaće u prethodnom razdoblju. Na taj način upravna tijela tužiteljici priznaju „100% osnovice", ali se onda ta osnovica pretvara u satnicu („7,65 eura po satu" se množi brojem sati rada-4 sata dnevno) pa se tužiteljici isplaćuje samo polovica mjesečne naknade koja joj pripada, jer se obračun vrši razmjerno broju sati kao da se radi o institutu radne naravi, a ne o pravu na roditeljsku potporu. Dakle, sukladno gore citiranoj odredbi čl. 73. Pravilnika, tužiteljici je osnovicu naknade plaće za vrijeme roditeljskog dopusta moguće izračunati jedino na temelju prosječnog iznosa redovne mjesečne plaće isplaćene šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj, dakle isplaćene šest mjeseci prije nego što je njezino mldb. dijete EH rođeno, odnosno 6 mjeseci prije dana 15. studenog 2024., kao dana rođenja djeteta. Prema tome, upravna tijela su postupila suprotno čl. 73. Pravilnika te suprotno čl. 54. st. 1. ZOZO na način da su naknadu plaće obračunali nakon rođenja djeteta.

33. Imajući u vidu naprijed izneseno, osporeno rješenje tuženika (kao ni prvostupanjsko upravno rješenje) ne može potvrditi zakonitim, stoga ih je valjalo poništiti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu te je naloženo prvostupanjskom upravnom tijelu da donese rješenje o pravu na naknadu u roku od šezdeset dana od dana dostave presude pri čemu je prvostupanjsko upravno tijelo obvezno u ponovljenom postupku postupiti sukladno pravnom shvaćanju i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke, sve na temelju odredbe članka 117. stavka 1., u vezi s člankom 47. stavkom 1. ZUS-a, odnosno presuditi kao u izreci presude pod točkom I., II., III. i IV.

34. U ponovljenom postupku prvostupanjsko upravno tijelo je dužno donijeti novo, zakonito rješenje kojim će tužiteljici priznati pravo na naknadu plaće u iznosu 100% osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju koja iznosi 7,65 eura po radnom satu neto (a ne polovicu naknade koja joj pripada, odnosno naknadu plaće za nepuno radno vrijeme-4 sata dnevno) u spornom razdoblju u kojem joj je ista bila neosnovano uskraćena, a sve pridržavajući se pritom pravnih shvaćanja i primjedaba ovog Suda, u skladu s odredbom članka 151. stavka 2. ZUS-a.

35. Kako je tuženik u cijelosti izgubio spor, te imajući u vidu kako se vrijednost spora u skladu s odredbom čl. 144. st. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", br. 36/24, dalje: ZUS) smatra neprocjenjivom, to je u skladu sa odredbom čl. 144. st. 1. ZUS-a te Tbr. 27. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa) tužiteljici priznat trošak na ime sastava tužbe, podneska od dana 5. prosinca 2025., podneska od dana 30. prosinca 2025. te zastupanja na ročištu održanom kod ovog Suda dana 27. veljače 2026., svaka radnja 1.000,00€, odnosno 4.000,00€, radi čega je, primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a, riješeno kao u izreci rješenja.

U Splitu, 7. travnja 2026.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba (čl. 127. st. 2. ZUS-a) kao i protiv ovog rješenja (čl. 148. st. 5. ZUS-a), u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DN-a:

- opunomoćeniku tužiteljice Milanu Jurčeviću, odvjetniku u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 3A

- tuženiku Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Direkciji, Zagreb,

Margaretska 3

- u spis

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte