Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-1912/2025-3

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, dr.sc. Ivana Tironija, predsjednika vijeća, mr.sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća i izvjestiteljice i Lucije Lasić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SŠ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane p punomoćniku Ivici Čuturiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-882/2024-16 od 6. lipnja 2025., 8. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-882/2024-16 od 6. lipnja 2025. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. i III. izreke.

II Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-882/2024-16 od 6. lipnja 2025.:

- u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke u kojem tužiteljici nije dosuđena naknada štete preko dosuđenog iznosa od 1.162,00 eura do iznosa od 1.450,00 eura (dakle za razliku od 288,00 eura),

- u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke u kojem tužiteljici nije dosuđena zatezna kamata na dosuđeni iznos imovinske štete od 106,21 eur i to baš, koja teče od 3. veljače 2024. do 5. lipnja 2025.,

- u pobijanom dijelu točke III. izreke u kojem tužiteljici nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 1.125,00 eura do zatraženog iznosa od 2.187,50 eura (dakle, za razliku od 1.062,50 eura).

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška žalbenog postupka u iznosu od 562,50 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud dana 6. lipnja 2025. donio presudu kojem je u točki I. izreke naložio tuženici da isplati tužiteljici ukupan iznos od 1.162,00 eura, sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 1.055,79 eura (s osnova neimovinske štete od 8. veljače 2024. do isplate, a na iznos od 106,21 eura (s osnova imovinske štete) od 6. lipnja 2025. do isplate.

Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužiteljica zahtijevala da joj tuženica isplati iznos od 288,00 eura koji iznos predstavlja razliku između ukupnog zahtjeva od 1.450,00 eura i dosuđenog iznosa od 1.162,00 eura sa zatraženom zateznom kamatom. U istoj točki izreke prvostupanjski je sud odbio zahtjev za isplatu više zatražene zatezne kamate na dosuđeni iznos od 1.055,79 eura (s osnova neimovinske štete) koja teče od 3. veljače 2024. do 7. veljače 2024., a na dosuđeni iznos od 106,21 eura (s osnova imovinske štete) koja teče od 3. veljače 2024. do 5. lipnja 2025.

Također, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki III. izreke naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužiteljici iznos od 1.125,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 6. lipnja 2025. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela tužiteljica u dijelu pod točkom II. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete preko dosuđenog iznosa od 1.162,00 eura do iznosa od 1.450,00 eura (dakle za razliku od 288,00 eura) sa zatraženom zateznom kamatom. Također, žalbu podnosi u dijelu pod istom točkom izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate koja teče na dosuđeni iznos naknade imovinske štete (106,21 eur) od podnošenja odštetnog zahtjeva do presuđenja. Tužiteljica pobija odluku o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke. Iz sadržaja žalbe proizlazi da je podnesena zbog žalbenih razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Žaliteljica predlaže da se predmetna presuda preinači na način da se prihvati tuženi zahtjev u cijelosti kao osnovan, podredno da se ukine pobijana presuda u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela i tuženica i to baš u dosuđujućem dijelu točke I. izreke kao i na odluku o parničnom trošku sadržane pod točkom III. izreke. Žaliteljica podnosi žalbu iz svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP-a. Tuženica predlaže da se predmetna presuda preinači u skladu s žalbenim navodima.

4. U odgovoru na žalbu tužiteljica se usprotivila žalbenim navodima tuženice uz prijedlog da se žalba odbije kao neosnovana.

5. Žalbe tužiteljice i tuženice nisu osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete koju tužiteljica trpi zbog ozljede na radu i to baš s osnove povrede prava osobnosti i s osnove tuđe pomoći i njege. Zahtjev za naknadu štete usmjeren je protiv tuženice koja ima sklopljen s poslodavcem tužiteljice ugovor o osiguranju od odgovornosti poslodavca prema radnicima.

7. Ispitujući pobijanu presudu te postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

- da se tužiteljica ozlijedila na radu kod poslodavca Klinički bolnički centar Zagreb 13. rujna 2023. nakon što je pala prilikom silaska niz stepenice,

- da je tom prilikom tužiteljica zadobila sljedeću ozljedu: prijeloma pete metatarzalne kosti lijevog stopala,

- da je tužiteljica kao posljedicu zadobivenih tjelesnih ozljeda trpjela jake fizičke boli 2 dana, srednje fizičke boli 7 dana, a slabe boli 55 dana,

- da je kod tužiteljice u uzročno posljedičnoj vezi sa ozljedama koje je pretrpjela u štetnom događaju, došlo do smanjenja životnih aktivnosti od 2% koje se očituje u zaostaloj bolnosti pri hodanju i opterećenju lijevog stopala s bolnošću područja pete metatarzalne kosti,

- da je tužiteljica nakon nesreće, a u uzročno posljedičnoj vezi s istom, pretrpjela primarni strah koji je bio jačeg intenziteta i kratkotrajan, kao i sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju 1 dana, srednjeg intenziteta 6 dana, a slabijeg intenziteta četrdeset i pet dana,

- da je tužiteljici zbog posljedica ozljeda zadobivenih u predmetnoj nesreći, bila nakon iste potrebna tuđa nemedicinske njege i pomoći u trajanju pedeset dana po 2 sata dnevno,

- da je između tužiteljičinog poslodavca i tuženice zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete koje njegovi radnici pretrpe na radu,

- da je tuženica isplatila tužiteljici u mirnom postupku s osnova naknade štete iznos od 2.470,00 eura.

9. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a Posebno je za istaknuti kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio opseg i vrstu ozljeda tužiteljice, trajanje i jačinu fizičkih boli i straha, te smanjenje njenih životnih aktivnosti. Ove činjenice naročito su utvrđene na temelju logičnog, stručnog i dostatno obrazloženog nalaza i mišljenja doc.prim.dr.sc. VŠ, dr. med., specijaliste kirurga, stalnog sudskog vještaka. On je svoj nalaz i mišljenja izradio pisano 28. siječnja 2025., sve na temelju medicinske dokumentacije koja se odnosi na tužiteljicu i kliničkog pregleda tužiteljice.

10.1. Prvostupanjski je sud polazeći od toga da među strankama nije sporna pasivna legitimacija tuženice i odgovornost tuženice za štetu koja je nastala tužiteljici ozljedom na radu, primjenom odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23 dalje: ZOO) i ocjenom nalaza i mišljenja vještaka zaključio da je kod tužiteljice došlo do povrede prava osobnosti, čija težina i okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade u iznosu od 3.300,00 eura.

10.2 Nadalje, prvostupanjski je sud primjenom odredbe članka 1095. stavak 1. ZOO-a zaključio da tužiteljici za tuđu pomoć i njegu, pripada pravo na naknadu imovinske štete u iznosu od 332,00 eura. Pri tome je prvostupanjski sud, prema slobodnoj ocjeni na temelju odredbe članka 223. stavak 1. ZPP-a, cijenu sata tuđe pomoći i njege odredio u iznosu od 3,32 eura. Dakle, prvostupanjski je sud zaključio, da bi tužiteljici s osnova imovinske i neimovinske štete pripalo pravo na naknadu u visini od 3.632,00 eura.

10.3. Međutim, prvostupanjski je sud, imajući na umu da je tuženica u mirnom postupku tužiteljici isplatila s osnova naknade štete iznos od 2.470,00 eura, dosudio tužiteljici s osnova naknade štete ukupan iznos od 1.162,00 eura. Od toga je tužiteljici s osnova neimovinske štete dosuđen iznos od 1.055,79 eura sa zateznom kamatom koja teče od 8. veljače 2024. do isplate, a s osnova imovinske štete iznos od 106,21 eura sa zateznom kamatom koja teče od 6. lipnja 2025. do isplate.

11.1. Neosnovan je žalbeni navod tuženice da je prvostupanjski sud kod odmjeravanja pravične novčane naknade za smanjenje životnih aktivnosti dva puta uzeo u obzir činjenicu bolnosti pri hodanju tužiteljice. Na takav način, u žalbi ističe tuženica, prvostupanjski sud da je ponovnim vrednovanjem iste činjenice kao i vještak, pogrešno odmjerio novčanu naknadu u dvostruko višem iznosu od iznosa koji bi tužiteljici pripadao.

11.2. Prvostupanjski sud je u skladu s odredbom članka 1100. ZOO-a, pri odmjeravanju pravične novčane naknade za neimovinsku štetu zbog smanjenja životnih aktivnosti tužiteljice, uzeo u obzir sve relevantne okolnosti: opseg i manifestaciju smanjenja životnih aktivnosti na temelju nalaza i mišljenja vještaka, dob tužiteljice, njezin preostali životni i radni vijek te specifičnosti zanimanja (medicinska sestra).

11.3. Dakle, prvostupanjski sud je slobodno ocijenio sve okolnosti slučaja, uključujući i nalaz i mišljenje vještaka pa se ne radi o dvostrukom vrednovanju istog elementa štete, s posljedicom odmjerene novčane naknade u dvostruko višem iznosu.

12. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženice da je sud nepravilno utvrdio visinu novčane naknade zbog duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti od 2% u iznosu od 800,00 eura i visinu novčane naknade za fizičke bolove u iznosu od 1.500,00 eura. Tuženica smatra da su navedene naknade trebale biti utvrđene u nižem novčanom iznosu. Nadalje, tuženica u žalbi ističe da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke nije naveo ni jednu okolnost slučaja o kojoj je trebao voditi računa prilikom dosuđivanja pravične novčane naknade.

13. Odredbom članka 1100. stavka 1. ZOO-a propisano je da će u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Stavkom 2. istog stavka propisano je da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

14.1. Za istaknuti je da je prvostupanjski sud kod primjene citiranih odredbi ZOO-a zasebnim utvrđivanjem novčane naknade zbog pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, nije postupio u duhu citirane zakonske odredbe. Drugim riječima, naknadu treba utvrditi u jedinstvenom iznosu zbog ukupnosti povrede prava osobnosti. Intenzitet i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova, straha i duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, samo su kvalifikatorne okolnosti koje, između ostalog, treba imati na umu kod ocjene visine nastale štete.

14.2. U obrazloženju presude prvostupanjski se sud, dakle, suvišno bavio utvrđivanjem naknade neimovinske štete u posebnim iznosima za svaku pojedinu kvalifikatornu okolnost. Kod odmjeravanja naknade neimovinske štete sud nema neki egzaktni vrijednosni kriterij po kojem bi mogao odrediti visinu te naknade, nego odluku o tome mora donijeti na temelju svih okolnosti konkretnog slučaja, vodeći pritom računa o tome da naknada bude pravična, odnosno da ona predstavlja adekvatan odgovor za učinjenu povredu.

14.3. Međutim, u konkretnom slučaju, upravo uvažavajući sve navedeno, kao i dob tužiteljice (rođena 1965.) njezin preostali životni i radni vijek te specifičnosti zanimanja medicinske sestre i težinu povrede, prema mišljenju ovog žalbenog suda, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da bi tužiteljici pripadalo pravo na novčanu naknadu neimovinske štete u ukupnom iznosu od 3.300,00 eura . Taj iznos u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV- 47/2020-5 od 5. ožujka i 15. lipnja 2020. kojim su novčani iznosi naznačeni u Orijentacijskim kriterijima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda RH od 29. studenoga 2002. povećani za 50%. Međutim, kako je u mirnom postupku tužiteljici na ime naknade štete isplaćen ukupan iznos od 2.470,00 eura, to je prvostupanjski sud pravilno dosudio tužiteljici s osnova neimovinske štete neisplaćenu razliku od 1.055,79 eura.

15.1. U vezi žalbe tužiteljice za reći je sljedeće. Neosnovan je žalbeni navod tužiteljice da je prvostupanjski sud cijenu sata tuđe pomoći i njege utvrdio u preniskom iznosu, a što da je za posljedicu imalo određivanje niže naknadu za imovinsku štetu s osnova tuđu pomoći i njege.

15.2. Ocjena je ovog drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 223. ZPP-a, odnosno prema slobodnoj ocjeni pravilno utvrdio visinu naknade imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, odnosno da je cijena sata tuđe pomoći i njege koju je prvostupanjski sud odredio u iznosu od 3,32 eura primjerena.

15.3. Naime, cijena sata za tuđu pomoć i njegu određuje se prema neto zaradi osobe koja bi u mjestu pružanja usluge bila sposobna pružiti takvu pomoć, a što je sud u konkretnom slučaju uzeo u obzir, što je razvidno iz odlomka 15. obrazloženja prvostupanjske presude, nakon čega je visinu naknade utvrdio slobodnom ocjenom prema odredbi članka 223. ZPP-a.

15.4. Nadalje, za reći je tužiteljici, da promjene poput inflacije, uvođenja eura i pandemija Covid-19, ne dovode automatski do povećanja naknade ako to nije potkrijepljeno relevantnim dokazima i ako nije utvrđeno da je neto plaća osobe koja pruža uslugu u mjestu pružanja usluge porasla u mjeri koja opravdava povećanje cijene sata tuđe pomoći i njege.

16.1. Također, neosnovan je žalbeni navod tužiteljice da bi zatezna kamata na imovinsku štetu trebala teći od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku, odnosno od 3. veljače 2024.

16.2. Zatezna kamata na tuđu pomoć i njegu teče od dana nastanka štete odnosno dospijeća obveze naknade, što je propisano člankom 1086. ZOO-a, a opći tijek zateznih kamata uređuje članak 29. ZOO-a.

16.3. U slučaju nenovčane, nereparirane imovinske štete, kada oštećenik nije imao stvarne troškove jer mu je pomoć pružena besplatno (sestra i šogor), zatezna kamata teče od dana donošenja prvostupanjske sudske odluke kojom je utvrđena visina naknade za tuđu pomoć i njegu. To je zbog toga što je u takvim slučajevima šteta poznata tek donošenjem sudske odluke, pa obveza plaćanja kamate nastaje od tog trenutka. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je dosudio tijek zatezne kamate na imovinsku štetu od presuđenja do isplate.

17. Odluka o parničnom trošku je donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" br. 138/23., dalje: Tarife.

18 Neosnovano tuženica navodi u žalbi da tužiteljici prvostupanjski sud nije trebao priznat trošak sastava podneska po punomoćniku od 3. travnja 2024., s obzirom iz odlomka 21. obrazloženja pobijane odluke proizlazi, da tužiteljici taj trošak nije priznat. Suprotno žalbenim navodima tuženice, podnesak od 18. rujna 2024. bio je potreban za vođenje parnice jer se u njemu tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu. Bio je potreban i podnesak od 7. veljače 2025. jer se njime tužiteljica očitovala na nalaz i mišljenje vještaka. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio navedene zakonske odredbe kada je tužiteljici priznao trošak sastava navedenih podnesaka i to za svaki 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife).

19. Neosnovan je žalbeni navod tužiteljice da je odluka o parničnom trošku trebala biti donesena primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a pa da bi bilo potrebno tužiteljici dosuditi troškove postupka u cijelosti i to baš preko dosuđenog iznosa od 1.125,00 eura do zatraženog iznosa od 2.187,50 eura (dakle, za razliku od 1.062,50 eura). U konkretnom slučaju ne može se primijeniti ta odredba jer tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva, odnosno nije riječ o neznatnom dijelu zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

20. Slijedom navedenog, trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke kao i u dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom III. izreke. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

21. Žalba tužiteljice odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke kao i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem tužiteljici nije dosuđen parnični trošak. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

22. Tužiteljica nije uspjela sa žalbom pa je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 562,50 eura odbijen kao neosnovan u skladu s odredbom čl. 154. st 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a te je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 8. travnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

dr.sc. Ivan Tironi