Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Poslovni broj: Gž-110/2026-3
Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, dr.sc. Ivana Tironija, predsjednika vijeća, mr.sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća i izvjestiteljice i Lucije Lasić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7552/2024-8 od 16. listopada 2025., 8. travnja 2026.,
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 7552/2024-8 od 16. listopada 2025. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje
Obrazloženje
1. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 16.704,77 eura, s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od podnošenja tužbe do isplate.
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Žalitelj predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tuženi zahtjev, podredno, da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.
4. Žalba tužitelja je osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik, s osnova isplaćene invalidske mirovine svojoj osiguranici SG za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. studenog 2024., s osnova naknade štete isplati iznos od ukupno 16.704,77 eura s pripadajućom zateznom kamatom.
6. Prvostupanjski sud je utvrdio te među strankama nisu sporne slijedeće činjenice:
- da je osiguranica tuženika stradala u prometnoj nesreći 5. studenog 1993. koji je skrivio HG upravljajući vozilom koje je bilo osigurano kod tuženika,
- da je osiguranici SG pravomoćnim rješenjem broj 14936 od 19. studenog 1994. priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 7. listopada 1994.,
- da je za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. studenog 2024. s osnova invalidske mirovine osiguranici tužitelja, SG isplaćeno ukupno 16.704,77 eura.
7. Prvostupanjski je sud na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da je mjerodavna odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23., dalje: ZOOP) te je, smatrajući kako tužitelj nije dokazao da su ispunjeni njome propisani uvjeti, odnosno da tužitelj nije dokazao da postoji razlika invalidske mirovine u smislu te odredbe, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
8. Suprotno žalbenim navodima tužitelja koji smatra da su za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari mjerodavne odredbe članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19., dalje ZMO), prvostupanjski sud pravilno smatra kako u predmetnom slučaju treba primijeniti odredbe ZOOP-a.
9. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u brojnim odlukama, primjerice, odlukama broj Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021 od 8. rujna 2021., Rev 5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev-1067/2012 od 12. srpnja 2017., Rev-768/2022 od 11. srpnja 2023., u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nesreće.
10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je stava, kako treba imati na umu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, među ostalim, i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a u skladu s odredbama ZOOP- a. U konkretnom slučaju riječ je o obveznom osiguranju u prometu, a koja je materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena ZOOP-om, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.
11.1. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om na temelju kojeg Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP-om.
11.2. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego na temelju zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari-motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe-štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji je Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti uređen posebnim zakonom i to ZOOP-om.
11.3. Odredbom članka 8. stavak 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi:“Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje.“
11.4. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju u skladu s odredbama ZOOP-a, a kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a na temelju čega se, u skladu s načelom razmjernosti, i naplaćuje/obračunava premija osiguranja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-163/2023. od 28. ožujka 2023.).
12. Odredbom članka 27. stavak 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Nadalje, prema stavku 2. istog članka, stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Stavkom 4. je propisano da se odredbe stavaka 1., 2. i 3. tog članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Zaključno, prema stavku 5., obvezu iz stavka 1. tog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.
13. Međutim, u pogledu tereta dokazivanja visine naknade koja tužitelju pripada i primjene članka 221.a ZPP, stav prvostupanjskog suda u suprotnosti je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci poslovni broj Rev-1055/2021-2 od 5. ožujka 2024. u postupku koji se vodio između istih parničnih stranaka, kojom odlukom je reafirmirano pravno shvaćanje istog suda sadržano u odluci poslovni broj Rev-4176/2019-2 od 10. listopada 2023., a koje shvaćanje kod primjene članka 27. stavka 3. ZOOP-a prihvaća i ovaj sud.
14. Imajući na umu da tužitelj visinu naknade koju zahtijeva istaknutim regresnim zahtjevom dokazuje obračunom izvršenih isplata s osnova invalidske mirovine u spornom razdoblju, koji je dostavljen uz tužbu i predstavlja internu dokumentaciju ovjerenu od strane tužitelja, i da je tuženik prigovorio visini zahtijevane naknade upravo smatrajući da bi tužitelj osnovano mogao zahtijevati isplatu samo stvarne štete (ako mu je ona nastala), a slijedom navedenih shvaćanja ovog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u smislu članka 219. stavka 1. ZPP-a, na tuženiku je teret dokazivanja da zatražena naknada ne odgovara stvarnoj šteti i novčanim iznosima navedenim u zahtjevu i obračunu tužitelja.
15. Zbog izloženog razloga, kako je zbog pogrešnog pravnog stava prvostupanjskog suda činjenično stanje za sada ostalo nepotpuno utvrđeno, po odredbi članka 370. ZPP valjalo je ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
16. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud vodeći računa o pravnim shvaćanjima iznijetim u ovoj drugostupanjskoj odluci, provesti novu glavnu raspravu i pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i parničnom trošku.
U Splitu, 8. travnja 2026.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
dr.sc. Ivan Tironi
