Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Kž-92/2026-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Davora Mitrovića, kao predsjednika vijeća te sudaca Vlaste Šimenić-Kovač i Miroslava Rošca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Mee Ribić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. JP, OIB [osobni identifikacijski broj], zbog kaznenog djela iz čl. 118. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj K- 507/2022-37 od 19. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba opt. JP kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj K-507/2022-37 od 19. prosinca 2025., opt. JP proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela – teška tjelesna ozljeda, opisano u čl. 118. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11, a kažnjivo po čl. 118. st. 2. KZ/11 te je na temelju čl. 118. st. 2. opt. JP primjenom čl. 48. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca, a potom mu je na temelju čl. 57. st. 1. i 2. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je optuženik osuđen ima izvršiti jedna godina, a dio kazne u trajanju jedne godine i četiri mjeseca neće se izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od četiri godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Na temelju č. 54. KZ/11 opt. JP je u kaznu zatvora koju izvršava uračunato vrijeme uhićenja od 3. ožujka 2025. do 5. ožujka 2025. kada je pušten na slobodu.
1.2. Na temelju čl. 452. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj:
152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25.; dalje ZKP) od opt. JP je odbijena optužba da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela – teška tjelesna ozljeda, opisano u čl. 118. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11, a kažnjivo po čl. 118. st. 2. KZ/11.
1.3. Na temelju čl. 148. st. 6. u svezi st. 1. ZKP opt. JP je u cijelosti oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP.
2. Protiv citirane presude žalbu je podnio opt. JP putem branitelja Nine Ćosića, odvjetnika iz Zagreba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (čl. 467. toč. 1. ZKP), zbog pogrešno i nepotpunu utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 467. toč. 3. ZKP), zbog povrede materijalnog prava (čl. 467. toč. 2. ZKP) te zbog odluke o kazni (čl. 467. toč. 4. ZKP). Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači ili podredno da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, da opt. JP izrekne blažu kaznu, odnosno da ga oslobodi optužbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. U skladu s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 130/20, 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26 – dalje u tekstu ZKP), spis je bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku.
5. Žalba nije osnovana.
6. Optuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP jer da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama zbog čega postoji "disparitet" između izreke i obrazloženja te da način na koji sud obrazlaže subjektivnu komponentu djela je nedostatan i ne daje objašnjenje potrebno za razumijevanje na koji je to način optuženik ostvario subjektivni element terećenog kaznenog djela na način koji pravna struktura prepoznaje kao tzv. dolus directus ili izravnu namjeru.
6.1. Ovaj drugostupanjski sud, a suprotno žalbenim navodima, utvrđuje da obrazloženje prvostupanjske presude sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama te da nema proturječnosti između razloga i izreke presude. Pritom se napominje žalitelju da je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11 koje je počinio s neizravnom namjerom, a o čemu je prvostupanjski sud u toč. 18. dao jasne i dostatne razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
6.2. Optuženik dalje u žalbi ustraje u tome da je zaključcima suda u cijelosti negirana pretpostavka optuženikove nevinosti, da je došlo do nedopustivog prebacivanja tereta dokaza na optuženika koji je sudu morao dokazivati da nije počinio kazneno djelo (što je dužnost ovlaštenog tužitelja) te da je takva inverzija procesnih uloga dovela do povrede čl. 28. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čime sadržajno ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz čl. 468. st. 1. toč. 12. ZKP.
6.2.1. Takvi žalbeni navodi optuženika nisu osnovani. Naime, prvostupanjski sud u dokaznom postupku, osim dokaza koji su predloženi u optužnici Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu, kao dokaz obrane ispitao je u svojstvu svjedoka DP, pri čemu tijekom cijelog postupka obrana nije imala drugih dokaznih prijedloga niti primjedbi na izvedene dokaze optužbe, tako da se s obzirom na navedeno ne može govoriti da mu je bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a teret dokazivanja krivnje optuženika u ovom postupku u svakom slučaju je bio na strani državnog odvjetnika te u ovom postupku nije došlo do toga da bi teret dokazivanja bio prebačen na obranu koja bi onda trebala dokazivati optuženikovu nevinost.
7. Iako se uvodno žali zbog povrede kaznenog zakona (žalitelj navodi povrede materijalnog prava iz čl. 467. st. 2. ZKP), u nastavku žalbe takvu povredu ne obrazlaže, a ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP ovaj sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.
8. Optuženik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu u odnosu na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ne navodi koju odlučnu činjenicu prvostupanjski sud nije utvrdio ili koji važan dokaz nije izveo, a da ga je trebao izvesti. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik pobija pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda te iznosi subjektivnu ocjenu izvedenih dokaza navodeći da je sud svoje zaključke o krivnji izveo na temelju indicija koje ne čine zatvoreni krug, da činjenica što je optužnica više puta mijenjana tijekom postupka ukazuje na nestabilnost i neuvjerljivost činjenične osnove optužbe, da je osnovni problem pobijane presude što sud usvaja činjenicu da je oštećenica bila nepokretna, iako ta okolnost nikada nije bila predmet posebnog medicinskog vještačenja, a da sudskomedicinska vještakinja dr. Anita Galić Mihić u jednom dijelu svoj zaključak o nepokretnosti oštećenice izvodi iz medicinske dokumentacije, dok u drugom dijelu svoj zaključak temelji na iskazima svjedoka – izjavi medicinskog tehničara i drugih osoba, da vještakinja nije sa stopostotnom sigurnošću mogla utvrditi nastanak i mehanizam ozljeda na oštećenici, a niti isključiti druge mogućnosti njihova nastanka uključujući padove, udarce u prepreke, nalijeganje tijela i dr., da je sud prihvatio konstrukciju optužbe o "minimalno pet udaraca slabog intenziteta", da je proizvoljna konstrukcija prvostupanjskog suda bez ikakvog uporišta kada u toč. 17.6. navodi da je oštećenica govorila da je optuženik tuče, a da nitko od svjedoka koji su ispitani u postupku nije iskazao da je vidio optuženika kako oštećenici nanosi ozljede, već da je oštećenica kontinuirano govorila da se sama ozlijedila, da je pala, da nije dokazana uzročno- posljedična veza između postupanja optuženika i nastanka ozljeda oštećenice.
8.1. Prvenstveno su neosnovani navodi optuženika da je prvostupanjski sud izveo zaključak o krivnji na temelju indicija jer iz razloga presude jasno i nedvojbeno proizlazi da je prvostupanjski sud svoju odluku zasnovao na izvedenim dokazima – iskazu svjedokinje AP, sestre ošećenice, svjedoka ŠP, medicinskog tehničara u kućnoj njezi "Njega i skrb", svjedokinje SP, patronažne sestre, JPZ, liječnika obiteljske medicine oštećenice, pri čemu je iskaze imenovanih svjedoka ocijenio uvjerljivim, okolnosnim, međusobno suglasnim te potvrđenim materijalnim dokazima u spisu u vidu dopisa dr. JPZ od 19. veljače 2021. s pripadajućim izvješćem patronažne sestre SP, e-mailova tehničara ŠP, službene zabilješke Centra za socijalnu skrb Zagreb – Podružnica Novi Zagreb, kao i bolničke prijave KBC Zagreb, a prihvatio je i sudskopsihijatrijski nalaz i mišljenje glede načina i mehanizma nastanka ozljeda na oštećenici. Dakle, svoju odluku sud je donio na temelju dokaza koje je prethodno savjesno i pozorno ocijenio i vrednovao.
8.1.1. Kada u žalbi optuženik upire na pogrešno utvrđenu činjenicu da je oštećenica bila nepokretna, zanemaruje sadržaj iskaza svjedoka koji su o istoj činjenici iskazivali suglasno, pri čemu je za napomenuti da je riječ o posve nepristranim svjedocima koji nemaju razloga iskazivati neistinito ili pogodovati sada već pok. oštećenici, odnosno lažno teretiti optuženika. S obzirom na navedeno, iskaz svjedokinje AP, sestre oštećenice, koji korespondira s iskazima drugih ispitanih nepristranih svjedoka, sud osnovano prihvaća kao uvjerljiv i istinit. Naime, svjedokinja AP iskazala je da je oštećenica bila nepokretna u krevetu te je optuženiku davala savjete i korila ga da se ne može "tako ponašati prema majci koja je jedina na svijetu" a koja je imala sve "crnice" po tijelu, da je bila nemoćna, nije mogla stati na noge, nosila je pelene. O istoj okolnosti ŠP, medicinski tehničar u kućnoj njezi koji je pet dana tjedno dolazio u kuću oštećenice i optuženika, iskazao je da nikada oštećenicu nije vidio na nogama, da nikada nije hodala, da je bila nepokretna te da se čak nije mogla sama okrenuti u krevetu, dok je patronažna sestra ĐP iskazala da se tim poslom bavi više od 20 godina, da može prepoznati opće stanje pacijenta te da oštećenica nije odavala dojam da se može kretati, a niti se uz pomoć trokuta koji joj je visio iznad glave s bolničkog kreveta nije mogla pomaknuti te da je bila nepokretna. Ujedno, svjedokinja JPZ kada je osobno posjetila oštećenicu utvrdila je da je nepokretna, zbog čega je organizirala kućnu njegu te ju je posjećivao medicinski tehničar ŠP te da teško pomiče lijevu nogu.
8.1.2. Osim toga prvostupanjski je sud iskaze svjedoka u odnosu na ozljede koje su zamijetili na oštećenici pravilno doveo u vezu s provedenim sudskomedicinskim vještačenjem glede mehanizma nastanka tih ozljeda. Naime, svjedokinja AP iskazala je da se optuženik ponašao okrutno i grubo prema oštećenici PP, da ju je hvatao za ruke, derao se na nju, da joj je rekao da dok je išla na wc da je pala i slomila ruku, a da joj je poslije sestra PP rekla da uopće nije pala jer ni jednom nije izašla iz kreveta, da više ne može izdržati jer je toliko maltretira, da je jednom prilikom došla i vidjela nešto na njenom licu te pitala što se dogodilo na što je oštećenica šutjela, da bi optuženik rekao da joj je pala vilica koju je htjela dohvatiti te je pala s kreveta, na što je oštećenica klimala očima pokazujući na optuženika, da je na njoj vidjela puno promjena – da nije mogla micati rukom, u odnosu na što je optuženik rekao da su išli u kupaonicu pa joj je zabacio ruku, dok se njoj učinilo da joj držač kreveta spustio na rame, da je na oštećenici viđala fizičke promjene a kada ju je pitala "jesi li opet dobila batine" jer je imala plave oči i lice joj je bilo plavo, da joj je oštećenica rekla da ju je po glavi i rekla joj je "Tu me", da ju je u veljači 2021. pitala što joj je s nogama na kojima je imala neke kraste, na što joj je odgovorila da ne zna, da je imala "crnice" po tijelu, a u odnosu na povredu ramena da je pred optuženikom rekla da je išla u kupaonu i pala no kada je optuženik otišao rekla joj je da nije, da više nije mogla trpjeti takvu situaciju te je nazvala socijalnu radnicu tražeći da dođu pomoći njenoj sestri. Medicinski tehničar, svjedok ŠP koji je oštećenicu obilazio pet puta tjedno od studenog 2020. do ožujka 2021. iskazao je da je po dolasku kod oštećenice odmah primijetio modrice i otekline na licu, usnama, rukama, da je pitao što se dogodilo, da mu je optuženik rekao da se dizala i pala u kupaonici, da je u siječnju 2021. počeo primjećivati masnice na rukama, podlakticama, nadlakticama i nogama za koje ozljede su optuženik i oštećenica suglasno govorili da se udarila u ogradu od bolesničkog kreveta, da je jedne zgode imala natečenu ruku koja je stajala u neprirodnom položaju i koju nije mogla micati, da joj je rame bilo dislocirano, za koju ozljedu je rekla također da je pala pri odlasku u kupaonu, da bi mu je jedne zgode kada su ostali sami i kada je optuženik otišao u trgovinu rekla da je isti fizički zlostavlja, o čemu je obavijestio doktoricu opće prakse, a da je po proteku neka tri tjedna otkako je zatekao oštećenicu s rukom u neprirodnom položaju zatekao hitnu pomoć, socijalnu pomoć i policiju, a da je on sve e-mailom od 5. veljače 2021. (list 26-29 spisa) izvijestio obiteljsku liječnicu oštećenice.
8.1.3. Kada se uz navedene iskaze svjedoka ima u vidu medicinska dokumentacija oštećenice, s pravom je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje sudskomedicinske vještakinje dr. Anite Galić Mehić koja je u odnosu na ozljede nastale 3. ožujka 2021. – iščašenje desnog ramenog zgloba s prijelomom glenoide, utvrdila da takva ozljeda najčešće nastaje indirektnim djelovanjem sile i to izvrtanjem ruke ili padom na ispruženu ruku, a da prema medicinskoj dokumentaciji u vrijeme zadobivanja te ozljede nije bila pokretna, proizlazi da je tu ozljedu, koju je kvalificirala kao tešku tjelesnu ozljedu, zadobila izvrtanjem ruke od strane druge osobe, pri čemu je tijekom dopunskog ispitivanja na raspravi, a nakon iskaza medicinskog tehničara ŠP i obiteljske liječnice DPZ također zaključila da je oštećenica bila nepokretna, a opisujući nastanak ozljede ramena zavrtanjem navela je da ista takva ozljeda nastaje u dinamici u kojoj druga osoba primi ozlijeđenu ruku te ju rotira u ramenu i gura prema naprijed, dodajući da je takav mehanizam nastanka ozljede, a uvažavajući da je osoba nepokretna, moguće da takva ozljeda nastaje iako nepokretna osoba leži na lijevom boku ili ako je pridignuta. Uz to je, s obzirom na lokalitet ostalih ozljeda – krvni podljev iznad lijeve obrve, krvni podljev lijeve uške, krvni podljev u području spoja stidnih kostiju i krvni podljev u području desnog kuka, koja svaka za sebe i u ukupnosti predstavljaju laku tjelesnu ozljedu, vještakinja utvrdila da je za nastanak tih ozljeda bilo potrebno minimalno pet udaraca zadanih silom slabog intenziteta, a da je pritom u odnosu na navedene krvne podljeve imala u vidu navode iz medicinske dokumentacije iz kojih je vidljivo da se radilo o više događaja s obzirom da su se neki hematomi resorbirali s vremenom proteka od njihova nastanka. U odnosu na mehanizam nastanka predmetnih ozljeda, vještakinja je utvrdila da takve ozljede nastaju djelovanjem tupe mehaničke sile, udarcem nekim tupo-tvrdim sredstvom, nalijetanjem dijela tijela na neku prepreku ili pak padom na neku izbočenu prepreku, no kako je oštećenica bila nepokretna u bolesničkom krevetu s ogradom, najvjerojatnije da bi ozljede nastale udarcem. Kako iz medicinske dokumentacije proizlazi da su kod iste postojali decubitusi koji potvrđuju njeno nepomično ležanje, a bila je i opskrbljena pelenom, upravo ti pokazatelji upućuju na njezinu nepokretnost.
8.1.4. Povrh toga, iz e-mailova ŠP koje je u veljači 2021. upućivao obiteljskoj liječnici oštećenici dr. DPZ (str. 26-29 spisa) proizlazi da je oštećenicu zatekao s natečenom desnom rukom, da se žalila na bolove, da je sumnjao na frakturu humerusa, u svezi čega optuženik i oštećenica nisu ništa poduzimali, ali da mu je oštećenica kada je optuženik otišao u trgovinu, priznala da ju sin fizički zlostavlja, da je jako loše, da je plakala, da bi najradije željela umrijeti (e-mail od 5. veljače 2021.), da je prilikom posjeta 11. veljače 2021. opet zatekao oštećenicu s modricama po licu, natečenih usnica, s vidljivim ozljedama lijeve ruke, da ništa ne govori kada je sin u blizini, da se vidi da je u strahu.
8.1.5. S tim u vezi, nisu osnovani niti žalbeni navodi optuženika da je proizvoljna konstrukcija prvostupanjskog suda da je oštećenica govorila da je optuženik tuče, pri čemu od ispitanih svjedoka nitko nije iskazao da bi vidio optuženika kako oštećenici nanosi ozljede. Naime, posve je logično i životno da optuženik ne bi ozljeđivao majku u nečijem prisustvu. Iz iskaza ispitanih svjedoka SP, JPZ, AP te IP proizlazi da su oštećenicu zaticali ozlijeđenu, pri čemu je ista povjerila sestri AP da joj ozljede nanosi sin, optuženik, a ista je rekla jedine zgode kada je s IP, medicinskim tehničarom, ostala sama, da je optuženik tuče.
8.1.6. Stoga, ispravno je prvostupanjski sud, a protivno žalbenim navodima, cijeneći obranu optuženika neuvjerljivom i neistinitom, a s druge strane prihvaćajući već prethodno navedene dokaze (iskaze svjedoka, sudskomedicinski nalaz i mišljenje te materijalnu dokumentaciju) utvrdio uzročno-posljedičnu vezu između postupanja optuženika i nastanka ozljeda na tijelu ošt. PP iz izreke prvostupanjske presude.
8.2. U odnosu na subjektivni element kaznenog djela, a suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je dao argumentirane i uvjerljive razloge pod toč. 18. prvostupanjske presude, koje navode u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje svjesnu i voljnu komponentu postupanja optuženika navodeći da je bio svjestan svog postupanja tj. da primjenom fizičke sile prema nepokretnoj ženskoj osobi starije životne dobi (74 godine) mogu nastupiti ozljede kod iste, a da je udarajući ju najmanje pet puta tupo-tvrdim sredstvom po tijelu i glavi pristao da je teško tjelesno ozljedi. Stoga, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je postupanje optuženika prema oštećenici, svojoj majci, bilo obuhvaćeno neizravnom namjerom.
8.3. Time je optuženik svojim postupanjem ostvario sva bitna obilježja teške tjelesne ozljede u odnosu na blisku osobu, svoju majku, iz čl. 118. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11, za koje je proglašen krivim pa nije ostvarena žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
8.4. Naposljetku je za napomenuti kako nisu od utjecaja žalbeni navodi da je državni odvjetnik više puta tijekom postupka mijenjao optužnicu jer isti ima ovlasti do završetka dokaznog postupka izmijeniti optužnicu ukoliko utvrdi da izvedeni dokazi pokazuju da se izmijenilo činjenično stanje izloženo u potvrđenoj optužnici (čl. 441. st. 1. ZKP).
9. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni optuženik smatra da vrsta i mjera kazne na koju je osuđen ne odgovara navodno učinjenom nepravu niti njegovim osobnim svojstvima, olakotnim okolnostima, a niti potrebama specijalne i generalne prevencije, a da je za njega samo po sebi iznimno teško i emocionalno opterećujuće da mu se kao kazneno neosuđivanoj osobi stavlja na teret kazneno djelo protiv vlastite majke, što zahtjeva osobitu procesnu opreznost i strogo poštivanje.
9.1. Prilikom odlučivanja o kazni prvostupanjski sud je primijenio opće pravilo o izboru vrste i visine kazne, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja i cijeneći sve okolnosti na strani optuženika koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, osobito jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, njegov prijašnji život, osobne imovinske prilike te ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela (čl. 47. KZ/11).
9.2. Kao olakotne okolnosti prvostupanjski sud je optuženiku cijenio činjenicu da je oženjen, bez djece, bez imovine, s mjesečnim primanjima u iznosu od 1.100,00 eura, dakle, njegove osobne, obiteljske te imovinske prilike te njegov cjelokupni život – dosadašnju neosuđivanost, što govori u prilog zaključku da je njegov raniji život bio usklađen s opće prihvaćenim društvenim normama, a koje je sve olakotne okolnosti sud uzeo kao naročito olakotne okolnosti, zbog čega je optuženika, na temelju čl. 118. st. 2. KZ/11 te primjenom odredbi o sudskom ublažavanju kazne iz čl. 48. st. 2. KZ/11, a krećući se u granicama iz čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 ublažio kaznu ispod zakonskog minimuma te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca.
9.3. Kada se ima u vidu sve naprijed navedeno, i po ocjeni ovog žalbenog vijeća pravilno je prvostupanjski sud utvrdio, a potom i vrednovao sve olakotne i otegotne okolnosti (od kojih je cijenio izrazitu brutalnost, bešćutnost i agresivnost u počinjenju kaznenog djela u odnosu na krhku i bolesnu stariju osobu, rođ. 1946. godine, činjenicu da je kao muškarac fizički snažniji od oštećenice, zdrav i pokretan, pri čemu je iskoristio njeno povjerenje), pri čemu olakotne okolnosti nije podcijenio, a niti je otegotne precijenio.
9.4. Smatrajući da postoji visok stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne neće ubuduće činiti kaznena djela, pravilno je prvostupanjski sud opt. JP na temelju čl. 57. KZ/11 izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da neuvjetovani dio kazne iznosi jednu godinu, a uvjetovani dio kazne jednu godinu i četiri mjeseca, koje se neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. I po nalaženju ovog drugostupanjskog suda izrečenom djelomičnom uvjetnom osudom, koja u sebi sadrži dostatnu količinu društvene osude za kazneno djelo koje je optuženik počinio, ostvarit će se svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, tj. u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženika da svoje ponašanje uskladi s pozitivnim zakonskim propisima, a isto tako da će se navedenom kaznenopravnom sankcijom, uz specijalnu prevenciju ostvariti i svrha generalne prevencije u smislu izricanja društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanja povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te utjecaja i na sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja.
10. Kako dakle, ne postoje razlozi iz kojih opt. JP pobija presudu prvostupanjskog suda, niti je ovaj drugostupanjski sud ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. ZKP/08 utvrdio neku od bitnih postupovnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482.
ZKP odlučiti kao u izreci presude.
Osijek, 7. travnja 2026.
Predsjednik vijeća
Davor Mitrović
