Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Petrinji

Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12

Poslovni broj: P-432/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužiteljice ZB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Ireni Vujčić, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, d.d., OIB 87939104217, [adresa], 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 23. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužiteljice, a u odsutnosti tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude, dana 7. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI d.d. OIB: 87939104217 da tužiteljici ZB OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu broj 755501 od 30. studenog 2004. isplati iznos od 649,23 eura po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena do 31.07.2015., od 01.08. 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi:

- na iznos od 1,93 € od 02.02.2009.

- na iznos od 3,02 € od 02.03.2009.

- na iznos od 2,72 € od 01.02.2010.

- na iznos od 2,27 € od 01.03.2010.

- na iznos od 6,73 € od 01.04.2010.

- na iznos od 5,33 € od 03.05.2010.

- na iznos od 7,77 € od 01.06.2010.

- na iznos od 18,93 € od 01.07.2010.

- na iznos od 16,16 € od 02.08.2010.

- na iznos od 25,90 € od 01.09.2010.

- na iznos od 20,98 € od 01.10.2010.

- na iznos od 16,58 € od 02.11.2010.

- na iznos od 29,30 € od 01.12.2010.

- na iznos od 35,88 € od 03.01.2011.

- na iznos od 30,01 € od 01.02.2011.

- na iznos od 30,68 € od 01.03.2011.

- na iznos od 27,97 € od 01.04.2011.

- na iznos od 31,11 € od 02.05.2011.

- na iznos od 41,23 € od 01.06.2011.

- na iznos od 43,88 € od 01.07.2011.

- na iznos od 60,45 € od 01.08.2011.

- na iznos od 55,32 € od 01.09.2011.

- na iznos od 45,08 € od 01.10.2011.

- na iznos od 45,35 € od 02.11.2011.

- na iznos od 44,65 € od 01.12.2011. god. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI d.d., OIB: 87939104217 da tužiteljici ZB, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplate zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika sadržane u Ugovoru o kreditu broj 755501 od 30. studenog 2004. isplati iznos od 156,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena do 31.07.2015., od 01.08. 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi:

- na iznos od 3,25 € od 01.04.2008.

- na iznos od 4,21 € od 02.05.2008.

- na iznos od 3,02 € od 02.06.2008.

- na iznos od 1,94 € od 01.07.2008.

- na iznos od 2,87 € od 01.08.2008.

- na iznos od 2,83 € od 01.09.2008.

- na iznos od 2,82 € od 01.10.2008.

- na iznos od 5,10 € od 03.11.2008.

- na iznos od 0,83 € od 01.12.2008.

- na iznos od 5,40 € od 02.01.2009.

- na iznos od 4,28 € od 02.02.2009.

- na iznos od 4,20 € od 02.03.2009.

- na iznos od 3,06 € od 01.04.2009.

- na iznos od 4,89 € od 02.05.2009.

- na iznos od 2,86 € od 01.06.2009.

- na iznos od 3,61 € od 01.07.2009.

- na iznos od 3,53 € od 01.08.2009.

- na iznos od 3,45 € od 01.09.2009.

- na iznos od 5,81 € od 01.10.2009.

- na iznos od 6,46 € od 02.11.2009.

- na iznos od 4,68 € od 01.12.2009.

- na iznos od 6,20 € od 02.01.2010.

- na iznos od 4,46 € od 01.02.2010.

- na iznos od 5,04 € od 01.03.2010.

- na iznos od 4,95 € od 01.04.2010.

- na iznos od 6,12 € od 03.05.2010.

- na iznos od 3,21 € od 01.06.2010.

- na iznos od 4,61 € od 01.07.2010.

- na iznos od 4,95 € od 02.08.2010.

- na iznos od 3,65 € od 01.09.2010.

- na iznos od 3,94 € od 01.10.2010.

- na iznos od 4,15 € od 02.11.2010.

- na iznos od 3,08 € od 01.12.2010.

- na iznos od 4,46 € od 03.01.2011.

- na iznos od 2,20 € od 01.02.2011.

- na iznos od 2,83 € od 01.03.2011.

- na iznos od 2,53 € od 01.04.2011.

- na iznos od 2,63 € od 02.05.2011.

- na iznos od 1,82 € od 01.06.2011.

- na iznos od 1,85 € od 01.07.2011.

- na iznos od 1,66 € od 01.08.2011.

- na iznos od 1,31 € od 01.09.2011.

- na iznos od 0,94 € od 01.10.2011.

- na iznos od 0,72 € od 02.11.2011.

- na iznos od 0,27 € od 01.12.2011., do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI d.d. da nadoknadi tužiteljici ZB prouzročeni parnični trošak u iznosu od 950,77 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 7. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj FB podnio je ovome sudu tužbu protiv tuženika Nova hrvatska banka d.d., radi utvrđivanja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo kako je s prednikom tuženika Volksbank d.d. dana 30. studenog 2004. zaključio Ugovor o kreditu broj 755501, u kojem je u točki 1. pod naslovom Iznos kredita navedeno: „Kreditor odobrava i stavlja Korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 17.946,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.“ U točki 2. Ugovora pod naslovom Kamatna stopa 2.1. Redovna kamatna stopa navodi se: „5.80% (petcijelihosamposto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora.“ …a, pod točkom 2.4 Redovna kamata po dospijeću, je navedeno: „Promjenljiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora…“ Ispod podnaslova Valutna klauzula, navedeno je: „Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.“ U točki 8. pod nazivom Način otplate je navedeno: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 260,45 CHF…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“ o putem ovršne izjave o zapljeni plaće ili mirovine Korisnika kredita. Citirane odredbe Ugovora o kreditu su nepoštene i kao takve, povrijedile su prava tužitelja kao korisnika kredita, jer tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti se o odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“. U primjeni odredbe članka 84. ZZP/03 odnosno 96. i 99. ZZP/07 i tumačenja tih odredaba u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. U tom smislu je i Trgovački sud u predmetu P-1401/12 po kolektivnoj tužbi za zaštitu interesa potrošača utvrdio da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim. Prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) te sukladno tome i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27). Odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, hrvatski sudovi su dužni tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtijeva od sudionika u obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 je zaključeno: „Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.“ …“Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.“…… „Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.“ Sud je dakle, utvrdio da je svaki pojedini tuženik u predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a među njima i tuženik u ovom predmetu, povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, tužitelj ne samo da nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi ugovora, nego ga je gotov Ugovor o kreditu čekao u auto salonu, tako da uopće nije bio u prilici niti pokušati pregovarati. On je dakle, unaprijed sastavljeni, standardni, tipski formularni ugovor tuženika mogao, ukoliko želi kupiti novo vozilo, jedino prihvatiti. U odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom Banke Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. god. je zaključeno: „Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva,…, ali nije razumljiva.“ …“ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženici su potpuno izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a 91 odnosno članka 247. ZOO-a 05 koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena.“…“ banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne.“ S obzirom na činjenicu da tužitelj nije niti komunicirao sa djelatnicima tuženika, nego je, kao što je navedeno, u auto salonu dobio standardizirani ugovor tuženika, nedvojbeno je da niti o jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovarao. Ovo je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Pored činjenice da nije bio informiran o rizicima koje nosi ugovaranje valutne klauzule u CHF, on nije raspolagao ni osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Odredbom čl. 138.a ZZP/03 i čl. 118. ZZP 14, je određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. istog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom citirane odredbe i presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2014 i Pž-6632/2017 odredbe Ugovora o kreditu broj 219943 navedene u točki I. tužbe su ništetne. Isto tako, Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502. C ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će i biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozivati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana švicarski franak i ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke, dakle u konkretnom slučaju odredbe sadržane u toč. 1. 2. 7. i 8. Ugovora o kreditu. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. god. je potvrđen stav toga Suda sadržan u odluci Rev-3412/2018 od 19.03.2019. god. da se utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu moraju primjenjivati i u pojedinačnom sporu, ako se radi o istovrsnom ugovoru. „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru…“ Tužitelj je temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 755501 platio tuženiku veći iznos od onoga koji bi platio da nije bilo ništetnih odredbi Ugovora i to za iznos od ukupno 6.071,99 kn/805,89 € od čega se iznos od 4.891,61 kn/649,23 € odnosi na ništetnu valutnu klauzulu, a iznos od 1.180,38 kn/156,66 € na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika. Kako je sve ono što je tuženik stekao po osnovi ništetnih odredbi ugovora stečeno bez pravne osnove, tuženik je to dužan vratiti tužitelju. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom svega navedenoga, predložio je da Sud udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.

2. Budući je tužitelj FB umro, postupak je nastavljen kada je njegova nasljednica ZB preuzela postupak u ovom predmetu.

3. U svom odgovoru na tužbu tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Sisku, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11.4. Ugovora o kreditu br. 755501, sklopljenog 25.11.2004., (dalje u tekstu kao: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. S obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Nadalje, tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu. Tuženik je zaprimio tužbu tužitelja (dalje u tekstu kao: „Tužba“), te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari; b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe; c. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; e. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP/03). Tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 15.12.2022. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2004. (dalje u tekstu kao: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 17.946,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,80 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize /Kreditora važećem na dan dospijeća. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredba navedenog članka stupila je na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku (a ne može!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje u tekstu kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje u tekstu kao: „ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu kao: „ZPK“). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Uostalom, i sam tužitelj je dao svoj pristanak, izjavom iz članka 11. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju kreditora za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz obvezu tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

4. Tijekom dokaznog postupka Sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (str. 11-16 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (str. 17-19 spisa), prometnu karticu po kreditu (str. 20-28 spisa), izračun efektivne kamatne stope (str. 29-31 spisa) te su saslušani tužiteljica i svjedok MB (str. 52 i 53 spisa).

5. Tužiteljica ZB u svom je iskazu navela kako se sjeća da je 2004. godine suprug FB sklopio ugovor o kreditu za iznos od 17.000,00 ili 18.000,00 CHF na rok otplate 7 ili 8 godina. Oni su kredit u cijelosti u tom roku otplatili. Radilo se o autokreditu budući su istim kupili osobni automobil za vlastite potrebe.

6. Svjedok MB iskazao je kako zna da je njegov otac sklopio ugovor o kreditu za kupnju osobnog automobila 2004. godine, za iznos od 17.000,00 do 18.000,00 CHF. Automobil je roditeljima bio potreban za njihove vlastite osobne potrebe. Otac je bio vojni invalid i stoga im je automobil bio potreban. Ugovor je sklopljen u autokući i on je bio s ocem kada je sklapao sporni ugovor. Djelatnik u autokući nije njegovog oca upozorio na rizike sklapanja ugovora o kreditu u CHF niti na promjenjivost kamatne stope.

7. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-23/25802-2 od 3. srpnja 2023., Nova hrvatska banka d.d., OIB 78427478595, Varšavska ulica 9, Zagreb pripojena je društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod MBS [matični broj subjekta], OIB 87939104217, EUID [europski jedinstveni broj subjekta].080010698.

8. Na ročištu dana 25. listopada 2023., sukladno statusnim promjenama tuženika tijekom ovog postupka, određeno je da postupak nastavlja tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. koji je preuzeo postupak.

9. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Nadalje, valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. U konkretnom slučaju, iz iskaza svjedoka je za zaključiti da je Ugovor o kreditu broj 755501 od 25.11.2004. sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te prednik tužiteljice nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti.

12. Kako je prebivalište prednika tužiteljice u vrijeme sklapanja spornog ugovora bilo u Sisku, a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom (čl. 11.4. Ugovora o kreditu broj 216343 od 09.04.2008.) se nalazi u Zagrebu, dolaskom na sud u Zagreb bi tužiteljica zbog udaljenosti imala visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.

13. Također, odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

14. Konačno, nadležnost ovog suda temelji se i na odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

15. Nadalje, temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

16. Uvidom u Ugovor o kreditu broj Ugovor o kreditu broj 755501 od 25.11.2004. (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između prednika tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, utvrđeno je da kreditor odobrava i stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 17.946,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit ugovora u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (čl. 4. Ugovora), da je rok otplate 84 mjeseca (čl. 5. Ugovora), da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 260,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća (čl. 8. Ugovora), te je odredbom čl. 2.1. Ugovora ugovoreno da je redovna kamatna stopa 5,80%, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.

17. Nadalje, između stranaka nije sporno, a ujedno proizlazi iz otplatne tablice po kreditu, da je kamatna stopa, po navedenom kreditu promijenjena od strane tuženika i to od 01.03.2008. tako da iznosi 6,40 %, zatim od 01.12.2008. iznosi 6,70%, od 01.09.2009. iznosi 7,40%.

18. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Sberbank d.d. u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

20. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 2.1. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 216343 od 09.04.2008., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem prednika tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je odnesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

21. Utoliko što je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužiteljca u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 5,80% godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

22. U odnosu na odredbu čl. 2.1. Ugovora o kreditu broj 755501 od 25.11.2004., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora, te uzimajući u obzir iskaz svjedoka za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste prednik tužiteljice jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nje mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podno nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

23. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je predniku tužiteljice kao korisniku kredita na razumljiv način prednik tuženika objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi prednik tužiteljice kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da prednik tužiteljice kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

24. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu broj 755501 od 25.11.2004., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz svjedoka, Sud zaključuje da prednik tuženika nije na transparentan način informirao prednika tužiteljice o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

25. Iz iskaza svjedoka jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika, na koju prednik tužiteljice nije imao mogućnost utjecaja, te prednik tuženika koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije prednika tužiteljice informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

26. Naime, pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim prednik tuženika je bio dužan, nudeći svoj proizvod predniku tužiteljice, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

27. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 2.1. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 755501 od 25.11.2004., u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora, i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane prednika tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je prednik tužiteljice utjecao na sadržaj istih, čime je predniku tužiteljice, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZPP i čl. 102. ZZP/07.

28. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništenosti.

29. Budući da je između stranaka nesporna visina tužbenog zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, odlučeno je kao u izreci ove presude odnosno tužitelju je dosuđen ukupan iznos utužene tečajne razlike, kao i razlike po osnovi promjene ugovorene kamate, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, a zatezna kamata na svaki pojedini mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma dospijeća obveze plaćanja sukladno otplatnom planu.

30. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora - donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba podnesena sudu 15.12.2022. za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 225. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP odnosno stoga što je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu tuženik joj je dužan nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužiteljici su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 7.st.1.), za zastupanja na ročištima dana 25.10.2023., 12.12.2023. i 23.02.2026. u iznosu od 150,00 eura za svako (Tbr.9. st.1.) te za 10.11.2025 u iznosu od 75,00 eura (Tbr.9. st.2.), za sastav podnesaka od 13.03.2024. u iznosu od 150,00 eura (Tbr.8.st.1.) te podnesak od 22.05.2025. u iznosu od 75,00 eura (Tbr.8.2.) i priznat joj je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, što ukupno uz PDV iznosi 950,77 eura.

U Petrinji, 7. travnja 2026.

Sutkinja

Blaženka Navara

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljica po punomoćnici Ireni Vujčić, odvjetnici iz Siska

2.Tuženik po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba