REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-680/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Lidiji Prica, te Gordani Katarini Ronyi, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice ŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojega zastupa opunomoćenica ŽRT, službena osoba, radi prestanka novčane pomoći za roditelja odgojitelja, 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/2663, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 12. prosinca 2023. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23- 014/1045, URBROJ: 251-09-22-1/003-23-3 od 2. studenoga 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-551-06/23-014/2663, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 12. prosinca 2023., odbijen je prigovor tužiteljice protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku KLASA: UP/I-551-06/23-014/1045, URBROJ: 251-09-22-1/003- 23-3 od 2. studenoga 2023. te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška.

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odlučeno je da tužiteljici prestaje novčana pomoć za roditelja odgojitelja s danom 30. rujna 2023.

2. Tužiteljica u tužbi i naknadnim podnescima prigovara:

- da prvostupanjsko tijelo nije imalo ovlast voditi upravni postupak niti pokrenuti postupak ex offo, da je postupak pokrenut suprotno članku 42. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09, 110/21, dalje ZUP), jer ni jedan zakon ne propisuje ovlast za pokretanje predmetnog upravnog postupka;

- da je prvostupanjsko rješenje donijela neovlaštena gradska ustrojstvena jedinica i neovlašteni službenik, da nadležnost za rješavanje u upravnim stvarima vezano uz ostvarivanje novčane pomoći za roditelja odgojitelja ne uključuje odlučivanje o prestanku novčane pomoći, jer to nije ostvarivanje prava, nego neostvarivanje;

- da osporeno rješenje ne sadrži vlastoručni potpis gradonačelnika, jer se radi više o crtežu, nego o slovima;

- da je u drugom stupnju pravni lijek žalba o kojoj odlučuje nadležno ministarstvo, a ne prigovor o kojem odlučuje gradonačelnik;

- da je prvostupanjsko rješenje doneseno nakon proteka prekluzivnog roka iz Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 25/22, dalje Odluka/22);

- da je Odluka/22 člankom 6. definirana kao tzv. temporalni odnosno vremenski propis, pa ju je tuženik mogao primijeniti najkasnije do 31. prosinca 2022. kako bi stranke imale dovoljno vremena za prilagodbu;

- da je povrijeđen čl. 30. ZUP-a, jer joj nije omogućeno izjašnjavane u prvostupanjskom postupku, a prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo su suprotne strane u upravnom postupku u odnosu na stranku o čijim pravima su odlučivali, pa je narušena jednakost stranaka u upravnom postupku;

- da tuženik nije utvrđivao je li u međuvremenu dobila još koje dijete;

- da se Odluka/22 ne primjenjuje na korisnike koji su pravo ostvarili po Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 16/16 i 19/16);

- da je prvostupanjsko rješenje kontradiktorno, nepotpuno i nejasno, jer nije jasno koja novčana pomoć prestaje, kome prestaje, niti u kojem iznosu prestaje, izreka ne sadrži OIB stranke, da je rješenje prekomjeran teret za stranku, jer joj prestaje pravo na novčanu pomoć stečeno pravomoćnim upravnim aktom, ali nije odlučeno o obvezama stranke, pa opunomoćenik zaključuje da tužiteljici ostaju obveze koje su joj ranije nametnute npr. da ne smije upisati dijete u vrtić, da ne smije napusti ti Grad Zagreb ili zaposliti se;

- da je prvostupanjsko rješenje doneseno nakon proteka roka iz čl. 131. st. 2. u vezi čl. 13. ZUP-a;

- da je drugostupanjskim rješenjem trebalo usvojiti prigovor i priznati joj trošak postupka s kamatama.

2.1. Tužiteljica predlaže sa sud naloži tuženiku dostaviti u spis sistematizaciju radnih mjesta prvostupanjskog tijela i rješenje o imenovanju na radno mjesto službenika koji je donio prvostupanjsko rješenje, saslušanje kao svjedoka službenika [adresa] SR i OR, pribaviti deponirani potpis tuženika i grafološko vještačenje. Predlaže poništiti osporeno i prvostupanjsko rješenje, uz naknadu troškova upravnog spora sa zateznim kamatama.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je tužba neosnovna te je zapravo rezultat izostanka ikakve pravne argumentacije na strani tužiteljice, pri čemu tužiteljica potpuno nesvrsishodno opterećuje predmetni spor krajnje irelevantnim, paušalnim i nepotrebno dugačkim lamentiranjima, postupajući pritom suprotno načelu učinkovitosti upravnog spora. Dodaje kako tužiteljica ciljano fragmentarno citira propise koji se odnose na ustrojstvo i nadležnost, odnosno citira propise koji su prestali važiti, pokušavajući promašeno na taj način prikazati kako je rješenje prvog stupnja donijelo nenadležno tijelo.

3.1. Naime, odredbom članka 15. Odluke o ustrojstvu i djelokrugu gradskih upravnih tijela (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 17/21) određeno je kako Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom obavlja poslove koji se odnose, između ostaloga, na provedbu mjera populacijske politike. Navedena Odluka je stupila na snagu 1. siječnja 2022. (sukladno izmjenama objavljenim u Službenom glasniku Grada Zagreba broj 24/21). Pravilnikom o unutarnjem redu nadležnog Ureda (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 13/22), koji je stupio na snagu 10. svibnja 2022., odredbom članka 5. točke 2., određeno kako je u djelokrugu Sektora za socijalnu politiku, među ostalim, rješavanje i ostvarivanje novčanih pomoći za opremu novorođenog djeteta i novčanih pomoći za roditelja odgojitelja. Točkom 2.2. istoga članka određeno je kako Odjel za demografski razvoj obavlja poslove koji se, među ostalima, odnose na rješavanje i ostvarivanje novčane pomoći za roditelja odgojitelja prema Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja.

3.2. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj potpuno pogrešno citira dio članka 5. točke

2.2.1. navedenog Pravilnika te bezuspješno nastoji prikazati kako Odsjek za pronatalitetnu politiku rješava neupravne stvari. Naime, točka 2.2.1. članka 5. izmijenjena je Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu nadležnog Ureda (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 31/22), a koje izmjene i dopune su stupile na snagu 27. listopada 2022. te je određeno, među ostalim, kako ovaj Odsjek obavlja poslove rješavanja u upravnim stvarima vezano uz ostvarivanje novčane pomoći za roditelja odgojitelja. Stoga je jasno kako je u djelokrugu Odsjeka za pronatalitetnu politiku, kao gradskog upravnog tijela nadležnog za postupanje po Odluci, upravno postupanje odnosno donošenje pojedinačnih akata u upravnim stvarima sukladno Odluci. Zaključno tuženik navodi kako je navedenim Pravilnikom određeno da poslovi radnog mjesta višeg upravnog savjetnika za pronatalitetnu politiku, među ostalima, obuhvaćaju rješavanje u najsloženijim upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci (točka 73.). Nadalje, poslovi radnog mjesta upravnog savjetnika za provedbu i kontrolu mjera pronatalitetne politike i radnog mjesta višeg stručnog suradnika za provedbu mjera pronatalitetne politike, među ostalim, obuhvaćaju rješavanje u složenim upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci (točke 74. i 75.) Tuženik zaključuje kako je više no evidentno da je rješenje prvog stupnja doneseno u okviru propisanog djelokruga nadležnog gradskog upravnog tijela te po ovlaštenom službeniku.

3.3. Tuženik navodi kako ne postoji propis koji određuje točne elemente izgleda vlastoručnog potpisa pojedinca odnosno od čega se isti mora sastojati te da je krajnje životno kako je potpis osobna stvar koju svaki pojedinac izražava na sebi svojstven način, koji način ne mora uvijek biti i izgledati identično. Naime, ukoliko sud kojim slučajem prihvati potpuno besmislene navode tužiteljice koji se odnose na vlastoručni potpis, to tuženik podredno i opreza radi, navodi problematiku prigovora na rješenje prvog stupnja, s obzirom da proizlazi kako potpis punomoćnika tužitelj ice na istome nije vlastoručni potpis, budući da (tuženik citira navode iz predmetne tužbe) „ne sadrži niti jedno čitljivo slovo latiničnog pisma“ ili barem inicijale“, već se „radi više o crtežu, a ne slovima“ odnosno prigovor „ne sadrži vlastoručni potpis“ odnosno uopće „ne sadrži vlastoručni potpis punomoćnika tužiteljice“. Osim toga, u slučaju da sud prihva ti izvođenje potpuno promašenog i neutemeljenog dokaznog prijedloga za pribavu deponiranog potpisa gradonačelnika kod javnog bilježnika odnosno druge dokazne prijedloge u odnosu na pitanje vlastoručnosti potpisa gradonačelnika, to tuženik podredno i opreza radi, u tom slučaju predlaže službenim putem pribavu vlastoručno potpisanog zahtjeva za upis u imenik odvjetnika punomoćnika tužiteljice, a sve radi usporedbe potpisa punomoćnika na tom zahtjevu i potpisa punomoćnika na prigovoru na rješenje prvog stupnja. Tuženik upire i na pitanje valjanosti punomoći kojom se punomoćnik tužiteljice legitimira za zastupanje u predmetnom sporu.

3.4. Tuženik osporava navode da je drugostupanjsko rješenje doneseno od strane neovlaštene osobe, jer je Odluka sukladno izraženom stavu VUSRH zakonita, pa tako i odredba članka 10. iste koja određuje prigovor gradonačelniku kao pravni lijek. Poziva se na stajalište Ustavnog suda RH iz odluke broj: U-I-2911/2017 od 5. veljače 2019., prema kojem sustav zaštite ljudskih prava uspostavljen Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pravo na žalbu protiv sudske odluke u prvom stupnju, kao temeljno pravo, prepoznaje samo u okviru kaznenog postupka. Također se navodi kako ni konvencijski sustav zaštite ljudskih prava, ni EU sustav zaštite temeljnih prava zajamčenih Poveljom o temeljnim pravima Europske unije ne prepoznaju pravo na žalbu u okviru građanskih odnosno upravno sudskih postupaka kao temeljno pravo. Ujedno se navodi kako oba navedena sustava jamče pristup sudskoj zaštiti odnosno pravo na sudski nadzor nad odlukama tijela državnih vlasti kojima se odlučuje o konkretnim interesima građana, ali ne jamči pravo na žalbu protiv odluke suda u građanskim odnosno upravnim sporovima (iz točke 10.1 odluke USRH).

3.5. Tuženik navodi kako je u cijelosti osnovano pokrenuo postupak po službenoj dužnosti, sukladno ovlasti iz Odluke koju je VUSRH ocijenio zakonitom, dok je rok iz članka 6. Odluke/22 neobvezujući rok instruktivne naravi. Ističe kako prema odredbi članka 49. stavka 1. ZUP-a službena osoba može neposredno riješiti upravnu stvar u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti, ako se pravo stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, a nije potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa. Obrazlaže kako je u konkretnom slučaju rješenje prvog stupnja doneseno po službenoj dužnosti, na temelju članka 7. stavka 1. alineje 1. Odluke, kojom odredbom je određeno kako novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina. S obzirom na to da je prvostupanjsko tijelo u svojoj službenoj evidenciji raspolagalo podatkom o danu kada je dijete tužiteljice navršilo 7 godina, to tuženik smatra kako nije bilo potrebno posebno izjašnjenje stranke niti izvođenje dokaza te je službena osoba prvostupanjskog tijela mogla neposredno riješiti predmetnu upravnu stvar. Dodaje kako tužiteljica niti u ovom stadiju upravnog spora, a niti u prethodnom stadiju upravnog postupka ne navodi odnosno ne konkretizira koje su to činjenice i okolnosti koje su bile bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, a da je u konkretnom slučaju trebalo provesti ispitni postupak.

3.6. Ističe kako je Odluka/16 temeljem koje je doneseno prvotno rješenje iz 2016. godine prestala važiti stupanjem na snagu Odluke/18 te je rješenje prvog stupnja doneseno temeljem ove Odluke, uključujući njezine izmjene objavljene u Sl. glasniku broj 20/21, 25/22. Iz teksta navedenih Odluka vidljivo je kako uređuju identičnu materiju, a što ujedno i nedvojbeno proizlazi i iz samoga naziva ovog propisa , s obzirom na to da su nazivi isti. Dodaje kako je jedan od apsurdnijih prigovora onaj kako izreka rješenja prvog stupnja ne sadrži OIB, budući da sukladno odredbi članka 98. stavka 2. ZUP-a OIB treba sadržavati samo uvod rješenja te je razvidno kako isto to i sadrži, dok nije propisana obveza da izreka sadržava OIB, a što je u potpunosti logično, s obzirom da ova obveza postoji za uvod rješenja. Tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu kako bi tužiteljici omogućio da se prije donošenja presude izjasni o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora (čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine broj 24/36, dalje ZUS), a o kojima se tužiteljica već opširno pisano izjasnila.

6. Na raspravi opunomoćenik tužiteljice ističe prigovor prekludiranosti postupanja nakon 30. prosinca 2022., s obzirom na protek roka propisanog člankom 6. Odluke/22. Nadalje ističe povredu prava vlasništva i legitimnog očekivanja, prava na poštivanje obiteljskog i privatnog života, s obzirom da se ta prava narušavaju jednostranim zadiranjem u pravomoćni upravni akt, a temeljem kojega je ranije organizirala svoj obiteljski i privatni život pouzdajući se u načelo pravne sigurnosti te određenosti, a i u tumačenje koje sam Grad Zagreb izdao još 2017. odgovarajući da se u slučaju promjene općeg akta svim korisnicima kojima je već riješeno pravo i obveze neće moći zadirati u njihova prava i obveze. Ukazuje na diskriminaciju po kriteriju dobi, jer su osobe usporedive situacije diskriminirane isključivo zbog dobi djeteta, pa tako korisnice kojima dijete još nije navršilo 7 godina uživaju prava iz pravomoćnog upravnog akta , dok oni kojima je dijete navršilo 7 godina više ne uživaju, iako su bili u usporedivoj situaciji, pa je evidentno da je jedini kriterij za promjenu postala dob djeteta. Nadalje ukazuje da je tuženik ovakvim postupanjem narušio osnovnu zabranu iz ZUP-a da se upravni postupci mogu pokretati po službenoj dužnosti isključivo temeljem zakona, a takav zakon ne postoji. Podsjeća da je originalni postupak vođen po zahtjevu u smislu čl. 41 ZUP-a i samim time zakonito, dok se predmetni upravni postupak vodio ex offo temeljem općeg akta, pa samim time izostaje osnovni uvjet iz članka 42. ZUP-a odnosno zakona, čime je narušena pravna sigurnost te načelo određenosti. Ističe ujedno da je narušeno načelo razmjernosti, jer sav teret za predomišljanjem Grada Zagreba snosi isključivo tužiteljica, odnosno pada na privatni teret, pa ispada da samo javnopravno tijelo profitira. Navodi da je prekršeno načelo dobrog upravljanja, jer je iz izreke novog rješenja evidentno da se zakašnjelom akcijom javnopravnog tijela zadire u vlasništvo i to ne samo pro futuro, već i ex tunc, gdje se zadire u period do 31. ožujka 2023. te period travnja 2023. i kasniji period, a sve to iako je drugostupanjsko rješenje tek naknadno donijeto u svrhu „usklađenja“. Opunomoćenik tužiteljice zaključuje kako su narušena osnovna konvencijska i ustavna prava tužiteljice, a ZUP je kao takav eliminiran iz primjene, sve to skupa zbog jednostranog gledišta iz želje svih upućenih sudova da se zaštiti državni proračun na teret korisnika mjere i zbog nerazumijevanja relevantne prakse Europskog suda za ljudska prava po ovom pitanju. Stoga tužiteljica predlaže usvojiti tužbu i naložiti tuženiku da naknadi trošak postupka , a u tu svrhu predlaže izvesti dokaze, pri čemu naročito inzistira da se istu sasluša na individualne okolnosti koje se odnose prije svega na njezin obiteljski i privatni život te da sudu neposredno iskaže o tome, naročito imajući u vidu specifične okolnosti, koje su imajući u vidu narav demografske mjere, razumljivo ne samo privatne, nego često i intimne.

7. Nije sporno da je pravomoćnim upravnim aktom KLASA: 551-06/18-013/322, URBROJ: 251-21-21-1/002-18-2 od 31. listopada 2018., tužiteljici priznato pravo na novčanu pomoć u trajanju i iznosima propisanim Odlukom o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 16/16 i 19/16, dalje Odluka/16) odnosno Odlukom o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 10/18, 20/21, dalje Odluka/18).

8. Člankom 4. Odluke/22 izmijenjen je članak 7. Odluke/18, tako da novčana pomoć prestaje:

- 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023.;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je odjavljeno prebivalište u [adresa] ili je evidentiran privremeni odlazak iz Republike Hrvatske korisnika ili djece;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je podnesen zahtjev za prestankom novčane pomoći od strane korisnika;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem su dijete za koje je ostvarena novčana pomoć ili ostala djeca ispisana iz osnovne škole na području Grada Zagreba ili Zagrebačke županije;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem se navršava šest mjeseci od kada je preminulo dijete za koje je ostvarena novčana pomoć (stavak 1.).

O prestanku novčane pomoći iz ovoga članka nadležno gradsko upravno tijelo odlučit će po službenoj dužnosti (stavak 2.).

9. Predmetnim prvostupanjskim rješenjem tužiteljici je utvrđen prestanak prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja s danom 30. rujna 2023., budući da je dijete za koje je ostvarena navedena pomoć navršilo 7 godina dana 27. kolovoza 2019. Rješenje je doneseno na temelju citiranog članka 7. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 10/18, 20/21 i 25/22, dalje Odluka).

10. Visoki upravni sud Republike Hrvatske se u presudi poslovni broj: Usoz-143/22- 91 od 27. veljače 2023., pozvao na svoj raniji pravni stav iz pravomoćne presude poslovni broj: Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022., u kojoj je jasno naveo da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u njegovom klasičnom smislu, već financijska pomoć, koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti. Iz ovog razloga zaključeno je da se takva pomoć ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelja odgojitelja. Posljedično nepostojanju legitimnog očekivanja, ne postoji ni zabranjena retroaktivnost. Konačno Visoki upravni sud je u svojoj odluci naveo i kako nije našao da bi skraćivanje trajanja novčane pomoći bilo u nesuglasju s načelom razmjernosti.

11. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-III-1744/2023 od 14. studenoga 2023., kojom su odbijene ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog upravnog suda broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023., ukazuje da su status roditelja odgojitelja i novčana pomoć za roditelja odgojitelja, ustanovljeni Odlukom o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 16/16 i 19/16, dalje Odluka/16) i Odlukom o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 10/18, 20/21, 29/21, 14/22 - rješenje Visokog upravnog suda RH, dalje Odluka/18), rezultat političke volje predstavničkog tijela Grada Zagreba da određenoj kategoriji osoba pruži financijsku pomoć, pri čemu prava koja su uređena tim odlukama nisu zakonom zajamčena prava i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave nije dužna urediti pitanja koja su uređena tim odlukama. Polazeći od članka 130. Ustava i naprijed navedenog obrazloženja Visokog upravnog suda u odnosu na ovlast za donošenje Odluke o izmjenama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 29/21) , za Ustavni sud je također nedvojbena ovlast predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave, u konkretnom slučaju Gradske skupštine, da u skladu sa svojom (izmijenjenom) pronatalitetnom politikom donese Odluku/22 kojom se, između ostaloga, skraćuje trajanje mjere roditelj odgojitelj, a posljedično i trajanje prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja s petnaest na sedam godina života djeteta. U vezi s tim Ustavni sud je ponovio da u demokratskom društvu, pod uvjetom da normativna intervencija kojom se preoblikuje neki društveni odnos ima legitimni cilj, adresati pravnih normi koje se mijenjanju ili ukidaju, nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost određenog pravnog uređenja, pri čemu je zaključeno da je miješanje u imovinska prava roditelja odgojitelja poduzeto na temelju članka 41. točke 2. Statuta Grada Zagreba, koji je jasan, precizan i predvidljiv te da je, dakle, miješanje provedeno "pod uvjetima predviđenim zakonom". Slijedeći navedeno, Ustavni sud je u tom smislu zaključio da Odluka/22 ima legitiman cilj te da se vezano za vrijeme prilagodbe korisnika ne može složiti s tvrdnjom podnositelja da je navedeno razdoblje prilagodbe prekratko. Konačno Ustavni sud prihvaća i ocjenu Visokog upravnog suda da je navedenim kompenzacijskim mjerama Grad Zagreb uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke/22 olakšavajući im povratak na tržište rada.

12. Dakle, Odluka/22, kao opći akt jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave na kojem se temelje pobijana rješenja, je nedvojbeno ocijenjena zakonitom u provedenom postupku apstraktne kontrole zakonitosti općeg akta, što je potvrdio i Ustavni sud. Prema članku 10. stavku 2. ZUS-a pravomoćna presuda suda kojom se odlučuje o zakonitosti općeg akta obvezna je za sve.

13. Kod svih prigovora koje tužiteljica iznosi u pogledu zakonitosti pojedinačnog akta koji je predmet ovoga spora, treba imati na umu da je riječ o novčanoj pomoći koja nije ustanovljena zakonom niti postoji zakonska obveza za jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da takvu pomoć uspostave. Stoga ni uvjeti za izmjenu odnosno prestanak priznate pomoći niti postupak u kojem se o tome odlučuje ne mogu biti predmet zakonskog reguliranja. Naime, Hrvatski sabor kao zakonodavac nije nadležan normativno regulirati pitanja iz djelokruga predstavničkog tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

14. U vezi prigovora da prvostupanjsko tijelo nije imalo ovlast pokrenuti predmetni postupak po službenoj dužnosti, treba navesti da se prema članku 42. st. 1. ZUP-a postupak pokreće po službenoj dužnosti kad je to propisano zakonom ili je nužno radi zaštite javnog interesa. U situaciji kao predmetnoj, kada se vodi postupak o pravu koje ne proizlazi iz zakona, već iz općeg akta jedinice regionalne samouprave, po samoj logici stvari pokretanje takvog postupka (po službenoj dužnosti) ne može biti propisano zakonom, već upravo općim aktom kojim je samo pravo, u konkretnom slučaju novčana pomoć, i ustanovljeno. Stoga odredbu čl. 42. st. 1. ZUP -a treba promatrati vezano za čl. 7. st. 2. Odluke, kojim je propisano da o prestanku novčane pomoći nadležno gradsko upravno tijelo odlučuje po službenoj dužnosti, iz čega proizlazi zaključak da je prvostupanjsko tijelo imalo pravnu osnovu za pokretanje predmetnog postupka po službenoj dužnosti. Naime, ovlast za odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari podrazumijeva donošenje pojedinačnih upravnih akata te nesumnjivo obuhvaća i ovlast za pokretanje upravnog postupka, jer se upravni akt (pojedinačna odluka kojom javnopravno tijelo odlučuje o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari, čl. 3. st. 1. t. 1. ZUS-a) ne može donijeti bez da se prethodno pokrene upravni postupak.

15. Nadalje, nije relevantan prigovor da je prvostupanjsko rješenje doneseno nakon proteka roka iz čl. 131. st. 2. ZUP-a, jer se navedena odredba odnosi samo na poništavanje i ukidanje nezakonitog rješenja, dok je rješenje kojim je tužiteljici priznato pravo na novčanu pomoć nesporno bilo zakonito rješenje, slijedom čega se taj rok ne može primijeniti na konkretan slučaj.

16. Prema čl. 130. st. 1. ZUP-a zakonito rješenje kojim je stranka stekla kakvo pravo može se ukinuti u cijelosti ili djelomično:

1. ako je ukidanje tog rješenja dopušteno zakonom,

2. ako sadržava pridržaj ukidanja, a stranka nije ispunila obvezu iz rješenja ili je nije ispunila u roku,

3. ako je to potrebno zbog otklanjanja teške i neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi i javnu sigurnost, ako se to ne bi moglo otkloniti drugim sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava.

16.1. ZUP uopće ne propisuje rok za ukidanje zakonitog rješenja, što je sasvim razumljivo s obzirom na navedene razloge za ukidanje zakonitog rješenja, jer npr. potrebu za otklanjanjem teške i neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi i javnu sigurnost nije moguće ograničiti rokom.

17. Nedvojbeno zakonodavac može zakonom, kojim uređuje pojedino upravno područje, propisati ukidanje (potpuno ili djelomično) zakonitog i pravomoćnog upravnog akta. Ako su na temelju prethodnog zakona doneseni ovlašćujući upravni akti, koji su postali pravomoćni, novijim zakonom uz ispunjenje određenih pretpostavki mogu se takva prava ukinuti s djelovanjem ex nunc.

17.1. Ako se uzme u obzir to da „nijedan zakon ne nalaže jedinici lokalne i područne (regionalne) samouprave uređivanje statusa roditelja odgojitelja odnosno davanje novčane pomoći za treće i/ili svako daljnje dijete te da se promjene nastale (…) Odlukom (…) odnose na povlastice koje je određenoj kategoriji osoba dodijelila ranija gradska vlast u skladu sa svojom politikom“ (presuda Visokog upravnog suda poslovni broj: Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022., točka 147.), kao i „neupitno pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja (koju je, bez zakonske obveze, određenoj, usko određenoj, kategoriji osoba dala ranija gradska vlast) na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladnim s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba“ (presuda Visokog upravnog suda poslovni broj: Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022., točka 141.), tada zakonito propisivanje ukidanja zakonitog rješenja treba shvatiti u širem smislu te riječi tako da obuhvaća i opće akte. Drugim riječima, ako je općim aktom (bez zakonske obveze) propisano davanje novčane pomoći za treće i/ili svako daljnje dijete, tada se općim aktom smije propisati ukidanje pravomoćnog i zakonitog rješenja kojim je stranka stekla pravo na tu novčanu pomoć. Dakle, osim što se novim propisom može derogirati stariji propis, njime se uz određene pretpostavke može i ukinuti pravomoćne upravne akte donesene na temelju ranijeg propisa. Jedna od pretpostavki je to da je novi propis istog ili višeg ranga. Prema takvom tumačenju odredbe članaka 3., 4. i 6. Odluke/22 nisu u nesuglasnosti s prethodno citiranom odredbom članka 130. stavka 1. točke 1. ZUP-a, a niti s odredbom članka 13. ZUP-a (načelo zaštite stečenih prava stranaka), prema kojoj se pravomoćna odluka može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom. Slijedom navedenoga, primjenom navedenih odredbi u konkretnom slučaju nisu povrijeđena načela zakonitosti, zaštite stečenih prava, ne bis in idem i res iudicata.

17.2. Sud napominje i kako je razlog svakog donošenja nekog pravnog propisa drukčije određenje društvenih odnosa, odnosno njihovo prilagođavanje volji zakonodavca. U tom smislu ustanovljena je i Odluka/22 te je upravo razlog njenog donošenja da se temeljem nje drugačije urede odnosi između roditelja odgojitelja i Grada Zagreba. Stoga je i razumljivo da svaki novi propis, pa i Odluka/22, može inicirati donošenje novih pojedinačnih rješenja koja će izmijeniti ranije pravne odnose.

18. Također treba navesti da rok iz čl. 6. Odluke/22 nije prekluzivan, kako to tužiteljica pogrešno tvrdi, već instruktivan, budući da iz samog teksta Odluke/22 ne proizlazi da bi se radilo o prekluzivnom roku, jer nije propisana nikakva posljedica za slučaj prekoračenja navedenog roka, a niti se može utvrditi intencija donositelja općeg akta za propisivanjem roka prekluzivne naravi. Naime, evidentna intencija propisanog roka je zahtjev administrativnim tijelima za što bržim usklađenjem stvarnog stanja s novim općim propisom. Izvan ovog instruktivnog zahtjeva, sud nalazi da bi bilo potpuno pogrešno smatrati da donositelj općeg akta, koji želi promijeniti dotadašnju pronatalitetnu politiku i u skladu s time kreirati drukčiji pravni odnos koji bi bez iznimke ravnopravno obuhvatio sve korisnike novčane pomoći, u toj namjeri ustanovio kratki rok po proteku kojeg bi svojim tijelima onemogućio da naprave ono zbog čega je propis i donio. Nadalje, Odluka/22 stupila je na snagu 17. rujna 2022., a Visoki upravni sud je rješenjem poslovni broj: Usoz-143/22-15 od 12. prosinca 2022. obustavio izvršenje Odluke/22 do donošenja odluke u postupku ocjene zakonitosti općeg akta, koja odluka je donesena 23. veljače 2023. Da je donositelj općeg akta smatrao da je njime propisao prekluzivan rok u čl. 6., isti bi produžio nakon donošenja presude poslovni broj: Usoz- 143/22-91.

18.1. Naime, člankom 6. Odluke/22 propisano da će o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka novčane pomoći sukladno ovoj odluci nadležno gradsko upravno tijelo po službenoj dužnosti donijeti pojedinačne akte, radi usklađenja s odredbama ove odluke, do 31. prosinca 2022.

18.2. Potpuno je neosnovan prigovor tužiteljice da je Odluka/22 člankom 6. definirana kao tzv. temporalni odnosno vremenski propis, jer Odluka/22 evidentno ne sadrži izričitu odredbu o tome do kojeg je dana propis na snazi.

18.3. Nadalje, čl. 6. Odluke/22 odnosi se na postupke donošenja rješenja kojima se ranije određena novčana pomoć usklađuje s Odlukom/22 u pogledu iznosa i daljnjeg trajanja (razlozi prestanka u budućnosti) novčane pomoći za osobe koje su i dalje korisnici te pomoći, a ne na donošenje rješenja o prestanku pomoći, o čemu je riječ u ovome predmetu.

18.4. Naime, predmetno prvostupanjsko rješenje doneseno je na temelju čl. 7. Odluke (kako je izmijenjen člankom 4. Odluke/22), a ne na temelju čl. 6. Odluke/22. Odredba čl. 7. st. 2. Odluke propisuje da će o prestanku novčane pomoći iz ovoga članka nadležno gradsko upravno tijelo odlučiti po službenoj dužnosti, ali nije propisan rok za donošenje takve odluke. To stoga što čl. 7. st. 1. Odluke predviđa različite razloge prestanka novčane pomoći (dakle, ne samo kada dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navrši 7 godina), pa je rješenje o prestanku po samoj logici moguće donijeti tek kada nastupi neki od propisanih razloga za prestanak, pri čemu prvostupanjsko tijelo ne može znati niti predvidjeti koji od razloga iz čl. 7. st. 1. Odluke će prvi nastupiti.

18.5. Stoga prigovor tužiteljice da je prvostupanjsko tijelo odluku o prestanku novčane pomoći moglo donijeti najkasnije do 31. prosinca 2022., nema uporište ni u odredbama Odluke, ni u odredbama ZUP-a, a niti u pravnoj logici i zdravom razumu.

19. Sud smatra da je prvostupanjsko tijelo bilo ovlašteno riješiti upravnu stvar neposredno u skladu s člankom 49. točkom 1. ZUP-a, jer se je pravo stanje stvari moglo utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela te nije bilo potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa. To stoga što je za donošenje prvostupanjskog rješenja pravno relevantna jedino činjenica kojeg datuma je dijete za koje je korisniku priznata novčana pomoć navršilo 7 godina, a koji podatak je upravno tijelo moglo nesumnjivo utvrditi na temelju podataka upravnog spisa. Dakle, jedina pravno relevantna činjenica uopće nije sporna, jer tužiteljica niti ne tvrdi da je tuženik pogrešno utvrdio datum kada je dijete napunilo 7 godina.

19.1. U odnosu na navod tužiteljice da tuženik nije utvrđivao je li u međuvremenu dobila još djece, zbog čega ne može ni utvrđivati na koje se maloljetno dijete veže pravo, sud napominje da u takvom slučaju stranka po osnovi naknadno rođenog djeteta, koje nije bilo obuhvaćeno prethodnim rješenjem i za koje nikada ni je podnesen zahtjev, ne može niti ostvarivati predmetno pravo na novčanu pomoć, budući da je rok za podnošenje zahtjeva istekao 5. rujna 2021. (čl. 6. st. 6. i 7. Odluke).

19.2. U cijelosti je promašen argument tužiteljice da su prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo suprotne strane u upravnom postupku u odnosu na stranku o čijim pravima su odlučivali, pa da je narušena jednakost stranaka u upravnom postupku. Opunomoćenik tužiteljice očito ne razumije razliku između voditelja postupka i stranke u upravnom postupku, pa sud u tom smislu upućuje na odredbe čl. 4. ZUP-a koji definira stranku u upravnom postupku.

20. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud je na raspravi odbio kao nesvrsishodan dokazni prijedlog za saslušanjem tužiteljice, jer su za donošenje odluke sve relevantne činjenice nesumnjivo utvrđene. Tužiteljica predlaže svoje saslušanje na okolnost utjecaja osporavanih rješenja na njen privatni i obiteljski život, što sud ne smatra potrebnim, jer primjena općeg akta mora biti ista za sve korisnike predmetne mjere, budući da su svi pred zakonom jednaki (čl. 14. Ustava Republike Hrvatske, Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/, 76/10, 55/01, 5/14, 85/10). Naime, primjena Odluke/22 na pojedinačni slučaj ne može ovisiti o financijskim obvezama, zdravstvenom stanju, obiteljskim prilikama, socijalnom statusu i sličnim okolnostima svakog pojedinog korisnika mjere, jer to ne proizlazi iz Odluke/22, niti su takve okolnosti bile relevantne kod samog priznavanja prava na novčanu pomoć, slijedom čega ne mogu biti relevantne ni kod njenog prestanka. Ukoliko se radi o specifičnom slučaju kao npr. djetetu s teškoćama u razvoju ili socijalno ugroženoj obitelji, za takve situacije su zakonom propisana odgovarajuća prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja odnosno socijalne skrbi, koja roditelji u takvim slučajevima mogu koristiti sukladno zakonskim uvjetima, dok je mjera novčane pomoći roditeljima odgojiteljima bila uvedena isključivo kao demografska, a ne socijalna mjera. Slijedom navedenoga, nakon što je Visoki upravni sud RH u postupku ocjene zakonitosti Odluke/22 proveo test razmjernosti, ovaj sud ne smatra da je tuženik trebao provesti test razmjernosti u odnosu na svakog pojedinačnog korisnika novčane pomoći, slijedom čega nije trebalo ni izvoditi daljnje dokaze. Sud smatra da je tužiteljici na adekvatan način omogućeno sudjelovanje u predmetnom sporu, budući da se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora opširno očitovala kako pisano, tako i usmeno na raspravi putem stručnog opunomoćenika kojeg je svojom voljom ovlastila za zastupanje u ovome sporu.

21. U pogledu prigovora o povredi prava vlasništva te prava na privatan i obiteljski život, sud smatra da tuženik postupnim smanjenjem iznosa novčane pomoći i skraćivanjem njenog trajanja nije zadirao u stečeno pravo vlasništva, nego u iznose novčane pomoći koje je tužiteljica očekivala da će u budućnosti steći. Takvo zadiranje je utemeljeno na važećem propisu (zakonitom općem aktu kojim je pravo i ustanovljeno), imalo je legitiman cilj i nije bilo nerazmjerno toj svrsi (kako navode Ustavni sud i Visoki upravni sud u prethodno citiranim odlukama). Prema mišljenju ovoga suda postupno smanjivanje iznosa novčane pomoći i skraćivanje njenog trajanja do dobi kada najmlađe dijete obuhvaćeno mjerom po redovitom tijeku stvari započinje obvezno školsko obrazovanje (7 godina) nije nerazmjerno niti je time tužiteljici nametnut prekomjeran teret, jer je na taj način zapravo dovedena u situaciju u kakvoj se nalaze svi ostali roditelji maloljetne djece u gradu Zagrebu odnosno da moraju uzdržavati i odgajati svoju maloljetnu djecu sukladno Obiteljskom zakonu.

22. Vezano uz prigovor da korisnici mjere nisu imali dovoljno vremena za prilagodbu, sud napominje da je predmetni pojedinačni akt donesen na temelju općeg akta, čije norme su jasne i određene i iz kojih je bilo sasvim izvjesno da će nakon stupanja na snagu općeg akta uslijediti donošenje pojedinačnih akata sukladno izmijenjenim odredbama. Nadalje, Odluka/22 je objavljena 9. rujna 2022., dok je u javnosti bilo poznato da će doći do modifikacije mjere roditelj odgojitelj još od studenoga 2021., kada je tuženik to javno najavio te su svi mediji navedenu informaciju prenijeli široj javnosti. Dakle, korisnici mjere su imali dovoljno vremena za prilagodbu (kako to navode i Ustavni sud te Visoki upravni sud u prethodno citiranim odlukama) i drugačiju organizaciju obiteljskog i privatnog života. U konkretnom slučaju to znači da je tužiteljica za prilagodbu imala godinu dana, s obzirom da joj je novčana pomoć prestala 30. rujna 2023., što je primjeren rok u kojem je realno za očekivati da stranke mogu organizirati svoj obiteljski život sukladno izmijenjenim okolnostima.

23. Nadalje, nije osnovan prigovor diskriminacije po kriteriju dobi, koji tužiteljica obrazlaže navodeći da su osobe usporedive situacije diskriminirane isključivo zbog dobi djeteta, pa tako korisnice kojima dijete još nije navršilo 7 godina uživaju prava iz pravomoćnog upravnog akta, dok oni kojima je dijete navršilo 7 godina više ne uživaju, iako su bili u usporedivoj situaciji, pa da je evidentno da je jedini kriterij za promjenu postala dob djeteta. Prema mišljenju suda, određivanje trajanja novčane pomoći (koja se isplaćuje roditelju da odgaja svoju djecu) prema dobi djeteta sasvim je razumno i logično te ne predstavlja diskriminaciju po osnovi dobi, pri čemu je i prije donošenja Odluke/22 trajanje mjere bilo određeno prema dobi djeteta, ali je sada ta dobna granica snižena. Osim toga, budući da je trajanje mjere od samog početka bilo propisano prema dobi djeteta, osobe čija djeca su različite dobi se ne nalaze u usporednoj situaciji, u smislu čl. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine br. 85/08, 112/12).

24. Navod opunomoćenika tužiteljice s rasprave da je prekršeno načelo dobrog upravljanja, jer je iz izreke novog rješenja evidentno da se zakašnjelom akcijom javnopravnog tijela zadire u vlasništvo i to ne samo pro futuro, već i ex tunc, gdje se zadire u period do 31. ožujka 2023. te period travnja 2023. i kasniji period, a sve to iako je drugostupanjsko rješenje tek naknadno donijeto u svrhu "usklađenja", nije uopće primjenjiv na konkretan slučaj, s obzirom da se u ovome predmetu ne radi o usklađenju, nego je odlučeno o prestanku novčane pomoći s danom 30. rujna 2023.

25. U pogledu tvrdnje da se radilo o dvije mjere i dva korisnika, što su regulirale Odluka/16 i Odluka/18, a da se Odluka/22 odnosi samo na korisnike po Odluci/18, ali ne i na korisnike po Odluci/16, treba ukazati na odredbu članka 11. Odluke/18, koja propisuje da će se roditeljima odgojiteljima koji su novčanu pomoć ostvarili do stupanja na snagu Odluke/18, uskladiti mjesečni novčani iznosi s iznosima iz članka 5. Odluke/18. Dakle, roditeljima odgojiteljima koji su pravo na novčanu pomoć ostvarili na temelju Odluke/16, Odlukom/18 usklađuje se visina mjesečnih novčanih iznosa sukladno odredbama Odluke/18. Iz navedenog je razvidno da je već i Odluka/18 modificirala visinu mjesečnih novčanih iznosa priznatih na temelju Odluke/16, ali nije bilo prigovora jer su se mjesečni novčani iznosi povećavali, dok se odredbama Odluke/22 ponovno modificiraju uvjeti korištenja u suštini istog prava. Naime, vidljivo je kako je kontinuirano korisnica predmetne novčane pomoći tužiteljica te kako se radi o istoj mjeri, koja je (Odlukom kao temeljenim materijalnim i postupovnim propisom koji se na ovu mjeru odnosi) kroz niz godina, koliko se mjera provodila, mijenjan i nadopunjavan.

25.1. Naime, predmetna mjera tj. novčana pomoć uvedena je Odlukom o novčanoj pomoći za majku odgojiteljicu, koja je objavljena u Službenom glasniku Grada Zagreba br. 16/16 od 1. rujna 2016. Izmjenama navedene Odluke objavljene u Službenom glasniku Grada Zagreba br. 19/16 od 24. listopada 2016., promijenjen je naziv mjere tako da se u nazivu riječi: "majku odgojiteljicu" zamjenjuju riječima: "roditelja odgojitelja" (čl. 1.).

25.2. Zatim je u Službenom glasniku Grada Zagreba br. 10/18 od 7. svibnja 2018., objavljena nova Odluka o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, kojom je u čl. 13. propisano da prestaje važiti Odluka o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba br. 16/16 i 19/16). Ovom Odukom iz 2018. je u čl. 12. propisano da će postupci koji su započeti prema odredbama Odluke/16, a do stupanja na snagu Odluke/18 nisu dovršeni, biti dovršeni prema odredbama Odluke/16, ali je istodobno u čl. 11. propisano da će se roditeljima odgojiteljima koji su novčanu pomoć ostvarili do stupanja na snagu Odluke/18 (dakle, po Odluci/16), uskladiti mjesečni novčani iznosi s iznosima iz članka 5. Odluke/18.

25.3. Odluka/18 je nakon donošenja mijenjana i dopunjavana više puta (Službenik glasnik Grada Zagreba, broj 20/21, 29/21, 14/22 i 25/22), a povodom posljednje izmjene pokrenut je predmetni postupak. U Odluci/22 (posljednja izmjena Odluke/18) je propisano da se mijenjaju pojedini članci Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba 10/18 i 20/21), jer je na snazi bila upravo Odluka/18, koja se jedino i mogla izmijeniti, budući da je Odluka/16 prestala važiti donošenjem Odluke/18. S obzirom da je člankom 6. Odluke/22 propisano da će o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka novčane pomoći sukladno Odluci/22 nadležno gradsko upravno tijelo po službenoj dužnosti donijeti pojedinačne akte, radi usklađenja s odredbama Odluke/22, navedeno se odnosi na sve korisnike novčane pomoći za roditelja odgojitelja, bez obzira kada su započeli koristiti novčanu pomoć odnosno bez obzira da li im je pomoć priznata po Odluci/16 ili po Odluci/18.

25.4. Suprotnim tumačenjem, kakvo navodi tužiteljica, došlo bi do diskriminacije korisnika koji su novčanu pomoć ostvarili po Odluci/18, jer bi samo njima iznosi i trajanje mjere bili smanjeni, dok bi korisnici koji su novčanu pomoć ostvarili po ranije važećoj Odluci/16 i nadalje primali tu pomoć u većim iznosima i dužem trajanju, čime bi dvije skupine osoba u usporedivoj situaciji (korisnici iste mjere) bile stavljene u različit položaj bez objektivnog opravdanja za takvo postupanje.

26. U odnosu na prigovor da je za odlučivanje o pravnom lijeku protiv prvostupanjskog rješenja nadležno ministarstvo, a ne tuženik, treba istaknuti da je ovaj sud, u predmetu poslovni broj: Us I-1407/23, podnio Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske zahtjev za ocjenu zakonitosti članka 10. Odluke te članaka 3., 4. i 6. Odluke/22. Dvojbe o nezakonitosti članka 10. Odluke istaknute su s obzirom na odredbe čl. 76. st. 3. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine broj 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15, 123/17, 98/19 i 144/20) te čl. 143. st. 4. Zakona o socijalnoj skrbi (Narodne novine broj 18/22, 46/22 i 119/22), a koje odredbe propisuju nadležnost za odlučivanje o žalbi protiv rješenja jedinice područne (regionalne) samouprave.

26.1. Visoki upravni sud je presudom i rješenjem poslovni broj: Usoz-254/2023-7, surj. Usoz-328/2023-2 od 19. prosinca 2023., odbio zahtjev i prijedlog za ocjenu zakonitosti članka 10. Odluke i obustavio postupak ocjene zakonitosti članaka 3., 4. i 6. Odluke/22. U obrazloženju navodi kako je vezano za prigovore podnositelja zahtjeva o nezakonitosti članka 10. Odluke, Visoki upravni sud iznio svoj stav da pravni lijek iz ove odredbe ne onemogućuje sudsku zaštitu, jer se nakon odluke o prigovoru može pokrenuti sudski spor pred sudom pune jurisdikcije, u kojem sporu je sud ovlašten preispitati sva činjenična i pravna pitanja, a stranka u sporu ima sva prava zajamčena Ustavom RH. Osim toga, nakon odluke prvostupanjskog upravnog suda, pod zakonom propisanim uvjetima, moguće je izjaviti žalbu Visokom upravnom sudu, čime se osigurava dvostupanjska sudska zaštita. Time što je člankom 10. Odluke propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik, nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije. Stoga Visoki upravni sud nalazi da je u konkretnom slučaju, zakonom propisanom mogućnosti pokretanja upravnog spora protiv pojedinačnog upravnog akta, osigurana sudska kontrola takvih pojedinačnih upravnih akata, zbog čega zahtjev i prijedlog nisu osnovani.

26.2. Imajući u vidu citirano stajalište Visokog upravnog suda, kao i odredbu čl. 10. st. 2. ZUS-a, prigovor tužiteljice se ne može uvažiti.

27. Protivno navodima tužbe, prvostupanjsko rješenje nije kontradiktorno, nepotpuno niti nejasno, jer je sasvim jasno da prestaje novčana pomoć priznata zaključkom Grada Zagreba, Ureda za demografiju, KLASA: 551-06/18-013/322, URBROJ: 251-21-21-1/002-18-2 od 31. listopada 2018., da prestaje tužiteljici, čiji OIB je naveden u uvodu rješenja (čl. 98. st. 2. ZUP-a), a prestankom prava na novčanu pomoć nužno prestaju i sve obveze stranke koje su bile vezane uz pravo koje je prestalo, pa je zaključak opunomoćenika tužiteljice da tužiteljici ostaju obveze koje su joj ranije nametnute (npr. da ne smije upisati dijete u vrtić, da ne smije napustiti Grad Zagreb ili zaposliti se) protivan elementarnoj pravnoj logici.

28. U pogledu prigovora da je prvostupanjsko rješenje donijela neovlaštena gradska ustrojstvena jedinica i neovlašteni službenik, sud u cijelosti prihvaća navode tuženika iz odgovora na tužbu te radi izbjegavanja ponavljanja upućuje na točke 3.- 3.2. obrazloženja ove presude, kao i na odredbe čl. 15. Odluke o ustrojstvu i djelokrugu gradskih upravnih tijela (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 17/21, 24/21 i 24/23) te čl. 5. t. 2.2. i 2.2.1. Pravilnika o unutarnjem redu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 13/22, 31/22 i 26/23), važećih u vrijeme donošenja osporavanih rješenja, kao i točke 73.-76. Sistematizacije radnih mjesta u Uredu, koja je sastavni dio navedenog Pravilnika. Budući da iz navedenoga jasno proizlazi da je rješenje prvog stupnja doneseno u okviru propisanog djelokruga nadležnog gradskog upravnog tijela te po ovlaštenom službeniku, sud je odbio kao nepotrebne dokazne prijedloge tužiteljice da se naloži tuženiku dostaviti u spis sistematizaciju radnih mjesta prvostupanjskog tijela i rješenje o imenovanju na radno mjesto službenika koji je donio prvostupanjsko rješenje te saslušanje kao svjedoka službenika [adresa] Ž S i OR.

28.1. Apsurdan je argument tužiteljice da nadležnost za rješavanje u upravnim stvarima vezano uz ostvarivanje novčane pomoći za roditelja odgojitelja ne uključuje odlučivanje o prestanku novčane pomoći, jer da to nije ostvarivanje prava, nego neostvarivanje. Naime, „ostvarivanje novčane pomoći“ uključuje sve aspekte korištenja navedene pomoći, dakle, priznanje prava na novčanu pomoć, određivanje iznosa i trajanja pomoći te odlučivanje o prestanku pomoći kada nastupe propisani razlozi za prestanak.

29. Prigovor da osporeno rješenje ne sadrži vlastoručni potpis gradonačelnika, jer se radi više o crtežu, nego o slovima, nije od utjecaja na rješavanje predmeta postupka u smislu čl. 116. st. 2. ZUS-a, budući da je prema ocjeni suda u upravnom postupku prvog i drugog stupnja donesena sadržajno zakonita odluka, pa bi sud u sporu pune jurisdikcije, u slučaju poništavanja drugostupanjskog rješenja iz formalnih razloga, mogao i sam odbiti prigovor tužiteljice (čl. 117. st. 1. ZUS-a), čime bi pravna pozicija tužiteljice ostala potpuno ista. Stoga je sud sukladno načelu učinkovitosti (čl. 8. ZUS- a) odbio prijedlog tužiteljice za pribavu deponiranog potpisa tuženika i grafološko vještačenje.

30. Slijedom svega navedenoga, protivno navodima opunomoćenika tužiteljice na raspravi, tužiteljici nisu narušena osnovna konvencijska i ustavna prava, niti je ZUP kao takav eliminiran iz primjene, a kamoli „zbog jednostranog gledišta iz želje svih upućenih sudova da se zaštiti državni proračun na teret korisnika mjere i zbog nerazumijevanja relevantne prakse Europskog suda za ljudska prava po ovom pitanju“, koji navod nije primjeren odvjetniku koji imalo drži do ugleda svoje profesije.

31. S obzirom da je osporenim rješenjem pravilno odbijen prigovor tužiteljice protiv prvostupanjskog rješenja, tuženik je pravilno odlučio i o troškovima upravnog postupka, jer upravni postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti nije okončan povoljno za tužiteljicu, pa tužiteljica sukladno članku 161. stavku 5. ZUP-a nema pravo na naknadu troškova upravnog postupka.

32. Budući da prigovori tužiteljice nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari te prema ocjeni suda osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon niti opći akt na štetu tužiteljice, sud je na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

33. Odluka o trošku upravnog spora temelji se na članku 147. stavku 1. ZUS-a.

U Zagrebu 7. travnja 2026.

Sutkinja

Lidija Prica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. Odvjetnik Martin Sherri – e. komunikacijom

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik – e. komunikacijom

3. U spis