REPUBLIKA HRVATSKA

P-1984/2023-31

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužiteljice BN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. (OIB: 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici KN, Sanja Porobija i Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu „Porobija i Porobija“ j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 20. veljače 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Suzane Malenica, odvjetnice u Šibeniku, na ročištu za objavu odluke održanom 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 3211977760 od 27.12.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 324.304,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 324.304,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.750,87 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 45.661,65 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatom od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

- na iznos 25,58 € od 17.02.2008.

- na iznos 48,48 € od 15.03.2008.

- na iznos 42,31 € od 15.04.2008.

- na iznos 7,42 € od 15.05.2008.

- na iznos 20,58 € od 15.06.2008.

- na iznos 10,27 € od 15.07.2008.

- na iznos 8,09 € od 15.08.2008.

- na iznos 7,71 € od 15.09.2008.

- na iznos 47,30 € od 15.10.2008.

- na iznos 71,40 € od 15.11.2008.

- na iznos 37,16 € od 15.12.2008.

- na iznos 129,53 € od 15.01.2009.

- na iznos 130,49 € od 15.02.2009.

- na iznos 99,46 € od 15.03.2009.

- na iznos 108,70 € od 16.04.2009.

- na iznos 108,00 € od 15.05.2009.

- na iznos 95,75 € od 15.06.2009.

- na iznos 97,89 € od 15.07.2009.

- na iznos 87,70 € od 15.08.2009.

- na iznos 100,69 € od 15.09.2009.

- na iznos 86,26 € od 15.10.2009.

- na iznos 95,58 € od 15.11.2009.

- na iznos 94,09 € od 15.12.2009.

- na iznos 119,27 € od 15.01.2010.

- na iznos 135,44 € od 15.02.2010.

- na iznos 131,94 € od 15.03.2010.

- na iznos 148,00 € od 15.04.2010.

- na iznos 177,44 € od 15.05.2010.

- na iznos 183,74 € od 15.06.2010.

- na iznos 218,34 € od 15.07.2010.

- na iznos 217,18 € od 15.08.2010.

- na iznos 42.769,86 € od 20.08.2010.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u visini od 4.650,00 EUR, dok se odbija zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu u visini od 4.500,00 EUR. i  r i j e š i o  j e

Utvrđuje se povlačenje tužbe glede dijela zahtjeva tužiteljice kojim je tražila da se tuženiku naloži da joj isplati daljnji iznos od 582,83 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 7. lipnja 2023. tvrdi da je 27. prosinca 2007. s tuženikom, kao kreditorom, zaključila Ugovor o namjenskom kreditu br. 3211977760 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg da joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 324.304,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Ujedno je navela da je tuženik u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak te je otplatu kredita u čl. 2. i čl. 7. Ugovora vezao uz navedenu valutu te na taj način u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s njom pojedinačno pregovarao i time, suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03., odnosno „Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.), Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava i protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na njezinu štetu. Navela je i da je zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite njezinih interesa, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, a u kojem postupku da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno da je tuženik (prvotuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i njezine interese i prava, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03., i to člancima 81., 82. i 90., odnosno ZZP/07., i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO. Suviše toga, navela je da je na temelju dokumentacije iz predmetnog kredita pribavila izračun u smislu utvrđenja više plaćenog u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, a koje iznose je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita, slijedom čega je konačno ustala zahtjevom kojim je tražila da se ništetnima utvrde odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti CHF te tuženiku naloži da joj isplati iznos od 46.237,77 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate počev od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa (uplate anuiteta kredita odnosno prijevremene otplate kredita) do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu opirao istoj i njome stavljenim zahtjevima ističući prigovor zastare, a budući da su pojedini iznosi kondemnatorne tražbine tužiteljice zastarjeli prije 27. svibnja 2018. Osim toga, da je nejasno zbog čega bi odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli bile ništetne. Naveo je i da se u konkretnom slučaju radi o kreditu isplaćenom u iznosu višem od 1.000.000,00 tadašnjih kuna, zbog čega da se na isti ne primjenjuju odredbe Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23., dalje: ZPK). Osim toga, naveo je da se u vezi kamatnog potraživanja ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od sklapanja ugovora, već eventualno od podnošenja predmetne tužbe. Suviše toga, naveo je da po tužiteljici nije dokazano da bi sredstva ostvarena predmetnim kreditom iskoristila za kupnju stana, a posljedica čega da je ta da se tužiteljica ne može smatrati potrošačem. Naveo je i da tužiteljica nije samo sudac kaznenog odjela Općinskog suda u Zadru već da je istovremeno i poduzetnica u turističkom sektoru budući da se bavi iznajmljivanjem apartmana, zbog čega da ne predstavlja prosječnog potrošača. Nadalje je naveo da je tužiteljica u konkretnom slučaju bila upoznata s valutnim rizikom, s tim da je ugovaranje valutne klauzule ujedno zakonom dopušteno. Naveo je i da nije mogao znati ili posumnjati da će nakon sklapanja Ugovora doći po rasta tečaja CHF, posebno kraj činjenice što je tečaj navedene valute prema HRK i EUR dugi niz godina prije sklapanja Ugovora bio izuzetno stabilan. Osim toga, da je tužiteljica bila informirana o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u valuti CHF, a budući da je tuženik za to imao točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Stoga je predložio da se zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan i istoj naloži da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tužiteljica je u očitovanju na navode tuženika istaknute u odgovoru na tužbu navela kako slijedi:

- da njezin status potrošača proizlazi i iz samog Ugovora koji predstavlja standardni, tipizirani stambeni ugovor o kreditu kojeg je tuženik redovito nudio i zaključivao s fizičkim osobama - potrošačima,

- da je 17. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske u postupku kolektivne pravne zaštite donio odluku br. Rev-2221/18-11 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je presuđeno da je valutna klauzula u valuti CHF nezakonita i ništetna, kao i da navedena pravomoćna odluka suda u skladu s odredbama članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP) obvezuje i ovaj sud u pogledu pravnog utvrđenja o ništetnosti ugovorne klauzule u valuti CHF. Navela je i da zastarni rok kod restitucije stečenog bez osnove na temelju utvrđene ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost (u konkretnom slučaju 14. lipnja 2018.), kao i da tuženik predstavlja nesavjesnog stjecatelja zbog čega da kamate na utvrđene iznose pretplate teku od njihovog plaćanja.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora, Otplatnog plana od 24. svibnja 2019., Prometa po kreditu/Specifikacije uplata za razdoblje 27. prosinca 2007. - 20. rujna 2010., nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića iz Solina od 3. kolovoza 2025. i dopune istih od 22. listopada 2025., izlaganja potpredsjednika Upravnog odbora Švicarske nacionalne banke od 24. veljače 2000., izlaganja predsjednika Upravnog odbora Švicarske nacionalne banke od 19. studenog 2004., novinskih članaka objavljenih u vezi valute CHF i kredita u navedenoj valuti, nedatiranih tuženikovih smjernica djelatnicima kod prodajnog razgovora s klijentom, nedatiranog oglasa u vezi iznajljivanja apartmana „ [adresa] u [adresa], nedatirane „Informacije o rizicima deviznih kredita“, propagandnog materijala tuženika, te iskaza tužiteljice, dok stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet postupka u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je Ugovor ništetan u dijelu odredbi koje se tiču valutne klauzule, kao i da se tuženiku naloži da joj isplati razliku iznosa na ime anuiteta i prijevremene otplate kredita plaćanih primjenom valutne klauzule u valuti CHF u vrijeme kad je tečaj te valute bio viši u odnosu na srednji tečaj Hrvatske narodne banke u pogledu te valute u vrijeme stavljanja na korištenje kredita, s tim da je stajalište ovog suda da je tužiteljica u rečenom ugovornom odnosu imala status potrošača (što proizlazi iz činjenice da je predmetni ugovor nominalno označen kao namjenski - za kupnju stana, kao i da je isti stvarno iskorišten za kupnju stana radi zadovoljenja vlastitih stambenih potreba, a za koju namjenu je i korišten te koji je nakon nemogućnosti otplate istog zbog značajnog povećanja anuiteta kredita prodan po tužiteljici 2010. i iz ostvarenog iznosa izvršena prijevremena otplata kredita. Osim toga, kako je ZPK stupio na snagu 1. siječnja 2010., dakle, nakon sklapanja Ugovora, to se navedeni propis u dijelu kojim je propisano da se potrošačkim ugovorom o kreditu smatra onaj odobren u visini do 1.000.000,00 tadašnjih kuna ne može primijeniti na predmetni ugovorni odnos, a što je uostalom i izričita odredba tog zakona (članak 29. stavak 1.). Slijedom navedenog, tužiteljica je u predmetnom ugovornom odnosu imala status potrošača, a tuženik status trgovca tj. pružatelja usluge, nastavno na što se u konkretnom slučaju imaju primijeniti i odredbe mjerodavnog potrošačkog prava i Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva).

7. Bitne činjenice relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari utvrđene su analizom i ocjenom dokazne građe dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu (citirane u točki 4. ovog obrazloženja), te je ujedno provedeno financijsko vještačenje radi utvrđivanja utemeljenosti kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva u istaknutoj visini koju je tuženik također osporavao pored osporavanja samog osnova postavljenog zahtjeva tužiteljice.

8. Analizom i ocjenom svih u postupku provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, kao i rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud postavljene zahtjeve tužiteljice u cijelosti nalazi osnovanima.

9. Naime, u ovoj parnici nije sporno da su stranke sklopile Ugovor, i to namjenski (koji je, i po tvrdnjama tužiteljice, stvarno iskorišten za namjenu kupnje stana), a koji je tužiteljici stavljen na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 324.304,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, te je predmetni kredit odobren uz primjenu valutne klauzule u valuti CHF (odgovarajući dijelovi članaka 1., 2. i 7. Ugovora), s tim da je prvi obrok kredita dospio 1. veljače 2008., dok je zadnji obrok imao dospijeti 1. siječnja 2038. te je predmetni kredit prijevremeno otplaćen uplatom izvršenom 20. rujna 2010.

10. U ovoj parnici je sporno da li su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF nepoštene u smislu odredbi u konkretnom slučaju relevantnog ZZP/07., a time i ništetne, te u svezi s tim postoji li obveza tuženika na povrat preplaćenih iznosa uplatama vršenima tijekom trajanja predmetnog kreditnog odnosa na ime ugovorenih anuiteta koji su do prijevremene otplate kredita uredno podmirivani po tužiteljici, odnosno uplatom izvršenom na ime prijevremene otplate kredita, sve uslijed primjene rečenih odredbi Ugovora, te sve polazeći od inicijalnog tečaja CHF.

11. Utemeljeno se tužiteljica tijekom postupka poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koju je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio presudom br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik (prvotuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te u kojima je ugovaranje valutne klauzule (na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak) ocijenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, pri čemu je stajalište revizijskog suda (izraženo u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. donesenoj po reviziji tuženika izjavljenoj protiv navedene drugostupanjske odluke) da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF uz koju je vezana glavnica, a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, te što da je uostalom utvrđeno i u konkretnom slučaju prihvaćanjem iskaza tužiteljice kao logičnog i uvjerljivog, te koji iskaz ničim nije doveden u sumnju od strane tuženika, a iz kojeg proizlazi da joj je prilikom iskazivanja interesa za ostvarivanje namjenskog kredita radi kupnje stana, te u vezi čega da se isključivo obratila tuženiku, od strane djelatnika tuženika ponuđeno da kredit ostvari uz primjenu valutne klauzule u valuti CHF, a koji tuženikov tadašnji kreditni proizvod da je bio najpovoljniji za korisnika; da je rata kredita u početku otplate iznosila cca 8.000,00 - 8.500,00 tadašnjih kuna, da bi ista u vrijeme kada je tečaj CHF bio na najvišoj razini rata iznosila oko 11.000,00 - 12.000,00 tadašnjih kuna; da joj od strane djelatnika tuženika nije kazano koji su parametri o kojima ovisi eventualna promjena tečaja valute CHF; da je po struci dipl. pravnik, a po zanimanju sudac općinskog suda, međutim, da nema ekonomskih znanja.

12. Odredbom članka 96. ZZP/07. važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), s tim da naprijed citirane odredbe sadrži i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14., 110/15. i 14/19.) - članci 49. i 50., odnosno Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22. i 59/23.) - članci 53. i 54., te je rečeni zakon ujedno usklađen i s Direktivom - člankom 3. koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona stavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Osim toga, iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

13. Slijedom svega naprijed navedenog, ovaj sud odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli nalazi nepoštenima u smislu odredbi ZZP/07. a time i ništetnima, posljedica čega je obveza tuženika na povrat preplaćenih iznosa tužiteljici s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 1115. ZOO od dana njihovog stjecanja do isplate, pri čemu je shvaćanje ovog suda da su učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu sukladno odredbama članka 502.c ZPP.

14. Stoga, kako je po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka ugovorio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, pa tako i u konkretnom slučaju (polazeći i od gornjih utvrđenja utemeljenih na iskazu tužiteljice) i time povrijedio prava tužiteljice kao potrošača tj. korisnika kredita, sve to u smislu da je u vrijeme zaključenja Ugovora kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to je tuženik postupao suprotno naprijed u ovom obrazloženju citiranim odredbama odredbama ZZP/07., odnosno načelu savjesnosti i poštenja u smislu odredbi ZOO, zbog čega je tuženik ujedno u obvezi vratiti odnosno nadoknaditi tužiteljici vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta odnosno više plaćenog iznosa prilikom prijevremene otplate kredita, sve u skladu s člankom 1111. ZOO (kao stečeno bez osnove), i to upravo u visini utvrđenoj u postupku provedenim financijskim vještačenjem na kojeg stranke konačno nisu imale primjedbi, sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate u smislu odredbi članka 1115. (počev od izvršenja navedenih uplata, a sve kraj činjenice da ovaj sud tuženika, kraj naprijed iznesenih navoda, nalazi nepoštenim stjecateljem) i članka 29. stavka 2. ZOO (kojom je propisana stopa zakonske zatezne kamate), pa je slijedom navedenog deklaratorni zahtjev tužiteljice valjalo prihvatiti u cijelosti (bez kojih odredbi Ugovor može opstati), jednako kao i konačno stavljeni kondemnatorni zahtjev, te presuditi kao pod točkama I. i II. izreke.

15. U vezi s prihvaćajućim dijelom ove presude valja navesti i da je sud otklonio prigovor zastare kondemnatorne tražbine istaknut po tuženiku, a to stoga jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (4. srpnja 2012.) došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 donesena 14. lipnja 2018., od tog dana je počeo teći u konkretnom slučaju relevantni opći zastarni rok u trajanju od pet godina propisan člankom 225. ZOO (u pogledu potraživanja na ime ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti CHF), pa stoga, a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2023., proizlazi da zastara predmetne kondemnatorne tražbine, suprotno stajalištu tuženika, nije nastupila.

16. Suviše toga, kako je tužiteljica stavljanjem konačnog zahtjeva (u podnesku od 12. veljače 2026.) zapravo djelomično povukla tužbu glede dijela zahtjeva kojim je tražila da se tuženiku naloži da joj isplati daljnji iznos od 582,83 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate (polazeći od visine zahtjeva stavljanog u podnesku tužiteljice od 8. rujna 2025.), a o kojoj procesnoj dispoziciji tužiteljice se tuženik nije očitovao u roku od 15 dana od dana primitka obavijesti u tom smislu, zbog čega se ima smatrati da je pristao na istu, to je sukladno odredbi članka 193. stavak 2. ZPP valjalo riješiti kao u izreci.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP.

17.1. Tužiteljica je stavila zahtjev za nadoknadu troška prouzročenog joj zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, i to za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 11.10.2024., 08.09.2025. i 12.02.2026., te za zastupanje na ročištima održanima 18.01.2025., 22.10.2025. i 20.02.2026. u visini od po 500 bodova za svaku radnju, sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14. -ispravak, 107/15. i 37/22., odnosno „Narodne novine“ br. 138/23., dalje: Tarifa) i s uvećanjem za PDV po stopi od 25%, te sve uvećano za trošak financijskog vještačenja u visini od 400,00 EUR.

17.2. Sud je kao opravdane troškove tužiteljice prouzročene joj zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, polazeći pritom od vrijednosti predmeta spora u visini od 45.661,65 EUR i stavljenog troškovnika, cijenio:

- sastav tužbe u visini od 500 bodova (Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav podneska od 11.10.2024. u visini od 500 bodova (Tbr. 8. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu održanom 20.02.2026. u visini od 500 bodova (Tbr. 9. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife) te sastav podnesaka od 08.09.2025. i 12.02.2026. u visini od po 100 bodova za svaki (Tbr. 8. točka 3. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), odnosno ukupno 1.700 bodova, što sukladno vrijednosti boda od 2,00 EUR kuna predstavlja iznos od 3.400,00 EUR tj. s uvećanjem za PDV po stopi od 25% (850,00 EUR) iznos od 4.250,00 EUR, kojem iznosu je valjalo pridodati trošak financijskog vještačenja predujmljenog po tužiteljici i likvidiranog po sudu u visini od 400,00 EUR.

17.3. Nasuprot tome, neosnovanim je ocijenjen zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška za kojeg tvrdi da joj je prouzročen zastupanjem po odvjetniku na ročištima od 18.01.2025. i 22.10.2025., a to stoga jer u rečene dane nisu održana ročišta u ovom postupku.

17.3. Slijedom navedenog, valjalo je tuženiku naložiti da tužiteljici nadoknadi opravdane troškove prouzročene joj ovom parnicom u ukupnom iznosu od 4.650,00 EUR, dok je zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu (u visini od 4.500,00 EUR) valjalo odbiti i o troškovima postupka odlučiti kao pod točkom III. izreke presude.

Šibenik, 7. travnja 2026.

SUDAC

Toni Grgurin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.

DN-a:

- strankama, po punomoćnicima