REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] V 5

Poslovni broj: Us I-24/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Mirjane Jakić, u upravnom sporu tužitelja VD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi tjelesnog oštećenja, 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-06/25- 01/03438940852, URBROJ: 341-99-05/3-25-1701 od 4. prosinca 2025. te vraćanja predmeta tuženiku na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-06/25-01/03438940852, URBROJ: 341-99-05/3- 25-1701 od 4. prosinca 2025., odbijena je žalba tužitelja, izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Karlovcu, KLASA: UP/I 141-06/25-01/03438940852, URBROJ: 341-07-05/3- 25-5113 od 27. veljače 2025., kojim je u točki I. izreke, tužitelju, utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 50 %, u točki II. izreke rješenja, tužitelju kod kojeg je kao posljedica ozljeda na radu nastalo tjelesno oštećenje od 50 % (šestog stupnja) određena je počevši od 9. rujna 2024. naknada zbog tjelesnog oštećenja u svoti od 60,38 EUR mjesečno, u točki III. izreke rješenja određeno je, da tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu oštećenje funkcije donjih ekstremiteta iznosi 40 % te je istim rješenjem određeno da će naknadu zbog tjelesnog iz oštećenja isplaćivat Zavod iz sredstava osiguranih u državnom proračunu Republike Hrvatske.

2. Osporavajući zakonitost rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-06/25-01/03438940852, URBROJ: 341-99-05/3- 25-1701od 4. prosinca 2025., a posljedično tome i prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Karlovcu, KLASA: UP/I 141-06/25-01/03438940852, URBROJ: 341-07-05/3-25-5113 od 27. veljače 2025. u dijelu točke II. izreke kojom je određeno da se naknada zbog tjelesnog oštećenja u svoti od 60,38 EUR mjesečno, određuje počevši od 9. rujna 2024., dakle, tužitelj osporava datum od kada mu je priznato pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja u svoti od 60,38 EUR, a koje je prema stavu prvostupanjskog tijela i tuženika priznata od 9. rujna 2024.

3. U svezi s tim istaknuo je, da je zahtjev za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja podnio 15. srpnja 2024., da je žalbu protiv prvostupanjskog rješenja od 27. veljače 2025. izjavio isključivo iz razloga, jer je smatrao da mu je pogrešno utvrđen datum ostvarivanja prava na naknadu, odnosno od kojeg mu se isplaćuje naknada radi tjelesnog oštećenja (od 9. rujna 2024.), te smatra da mu sukladno odredbi članka 62. stavak 4. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 94/22, u nastavku teksta ranije važeći ZOMO) pripada pravo na naknadu od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i to za 6 (šest) mjeseci unatrag, a sve imajući u vidu da je uredan zahtjev podnio prvostupanjskom tijelu 15. srpnja 2024. pa mu pravo na naknadu treba priznati od 1. veljače 2024., a nikako od 9. rujna 2024., kada je njegov predmet došao u rad tuženiku obzirom na velik obim zaprimljenih predmeta, što je u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja isticao.

4. Stoga je tužitelj u tužbenom zahtjevu predložio da se poništi osporavano rješenje tuženika od 4. prosinca 2025. i predmet vrati tuženiku na ponovan postupak.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovoga Suda 3. veljače 2026. u bitnome naveo, da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja, jer je zahtjev tužitelja za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja podnesen 15. srpnja 2024., a Vijeće vještaka oba stupnja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom su utvrdili postojanje (nastanak) tjelesnog oštećenja s danom 9. rujna 2024. pa proizlazi da je kao datum isplate naknade zbog tjelesnog oštećenja pravilno utvrđen kao datum nastanka tjelesnog oštećenja, odnosno 9. rujna 2024. sukladno odredbama članka 64. ranije važećeg ZOMO. Stoga je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

6. U podnesku zaprimljenim kod ovog Suda 26. veljače 2026. tužitelj je očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu, u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva.

7. U ovom upravnom sporu 26. ožujka 2026. održano je ročište za raspravu u prisutnosti tužitelja i službene osobe tuženika, pa je strankama u skladu sa odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, u nastavku teksta ZUS) data mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora.

8. Na istom ročištu za raspravu stranke su u cijelosti ostale kod svih svojih navoda iznesenih tijekom upravnog spora,nakon čega je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži predmetu upravnog postupka te je rasprava zaključena.

9. Uvidom u dokumentaciju koje prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu premdeta upravnog postupka, utvrđeno je, da je tužitelj zahtjev za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja podnio prvostupanjskom tijelu 15. srpnja 2024., da je prvostupanjsko rješenje od 27. veljače 2025. doneseno u izvršenju rješenja tuženika od 24. veljače 2025. kojim je žalba tužitelja uvažena i poništeno je prvostupanjsko rješenje od 18. listopada 2024. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovan postupak, a sve na temelju nalaza i mišljenja ovlaštenog Vijeća viših vještaka, Središnjeg ureda Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 19. veljače 2025. uvidom u kojeg je utvrđeno, kod tužitelja postojanje tjelesnog oštećenja prema članku 61. ZOMO i to 40 % zbog ograničene pokretljivosti lijevog koljena prema poglavlju VIII-B-točka 9c Liste oštećenja organizma, od 9. rujna 2024., a uzrok je ozljeda na radu i 30 % zbog poremećaja lijevog lakta prema poglavlju VIII-B -točka 9a Liste oštećenja organizma od 9. rujna 2024., a uzrok je ozljeda na radu, tako da ukupni postotak tjelesnog oštećenja iznosi 50 %, od čega 40 % na donje ekstremitete, pa je utvrđeno da je tužitelj dana 9. rujna 2024. ispunio uvjete za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja prema članku 61. stavku 2. ZOMO, a osnovica za određivanje naknade zbog tjelesnog oštećenja je svota od 301,92 EUR prema članku 63. stavka 2. ZOMO, pa s obzirom na tjelesno oštećenje od 50 %, (šesti stupanj), naknada zbog tjelesnog oštećenja određene je prema članku 63. stavku 1. ZOMO u visini od 20 % navedene osnovice i iznosi 60,38 EUR mjesečno, dok je dan s kojim osiguraniku pripada pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja određeno prema članku 64. ZOMO.

10. Utvrđeno je, da je protiv navedenog prvostupanjskog rješenja od 27. veljače 2025., tužitelj 17. ožujka 2025. izjavio tuženiku žalbu, isključivo iz razloga što je smatrao da mu je pogrešno utvrđen datum od kojeg mu se isplaćuje naknada radi tjelesnog oštećenja, a o kojoj žalbi je odlučeno osporavanim rješenjem tuženika od 4. prosinca 2025. na način da je odbijena žalba tužitelja i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje, sve imajući u vidu nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka, Središnjeg ureda Zavoda u Zagrebu od 1. prosinca 2025. u obrazloženju kojeg je navedeno da je kao dan nastanka tjelesnog oštećenja pravilno utvrđen 9. rujna 2024., pa nema mogućnosti da se početak isplate naknade tužitelju utvrdi raniji datum.

11. Utvrđeno je, da je osporavajući zakonitost rješenja tuženika od 4. prosinca 2025., tužitelj pokrenuo upravni spor, koji se pred ovim sudom vodi pod gore navedenim poslovnim brojem.

12. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ovaj sud utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

13. Nije sporno da je tužitelj pretrpio dvije ozljede na radu i to prema prijavi o ozljedi na radu nastale 8. studenoga 2007., priznate od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje 11. prosinca 2007. pod dg. X96.0, kao i prijave o ozljedi na radu od 9. kolovoza 2022. priznate od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje 11. listopada 2022. pod dijagnozom S80.0 (Kontuzija koljena).

14. U predmetnom upravnom sporu tužitelj ne osporava utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 50 %, od toga na donje ekstremitete 40 % (točku I. i III. izreke prvostupanjskog rješenja), kao niti visinu naknade, već tužitelj osporava odluku prvostupanjskog tijela u dijelu točke II. izreke prvostupanjskog rješenja, u kojoj je određen datum od kada tužitelju treba priznati pravo na naknadu tjelesnog oštećenja utvrđenu u točki II. izreke prvostupanjskog rješenja od 27. veljače 2024.

15. Tuženik smatra da je sukladno odredbi članka 64. ZOMO-a, prvostupanjsko tijelo pravilno priznalo tužitelju pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja počevši od 9. rujna 2024., kao datuma kada je tužitelju utvrđeno tjelesno oštećenje, dok tužitelj smatra da je sukladno članku 64. stavkom 2. ZOMO (u tužbi navedeno čl. 62. stavak 4. ZOMO) trebalo mu priznati pravo na naknadu od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za 6 mjeseci unatrag, odnosno od 1. veljače 2024., budući je 15. srpnja 2024. podnio prvostupanjskom tijelu zahtjev za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja.

16. Odredbom članka 61. stavak 2. ZOMO propisano je, da pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja stječe osiguranik kod kojeg tjelesno oštećenje od najmanje 30 % nastane kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, dok je odredbom članka 64. ZOMO propisano, da osiguranik ima pravo na naknadu od dana nastanka tjelesnog oštećenja, ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesena u roku od 6 mjeseci od dana nastanka tjelesnog oštećenja. Ako je zahtjev podnesen nakon isteka navedenog roka, osiguranik ima pravo na naknadu od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za 6 mjeseci unatrag.

17. Odredbom članka 128. stavak 1. ZOMO propisano je, da kada se rješava o pravu osiguranika, odnosno osigurane osobe kao dan nastanka smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog gubitka radne sposobnosti ili potpunog gubitka radne sposobnosti, odnosno tjelesnog oštećenja, uzima se dan kad je na temelju pregleda Područno ustrojstvene jedinice Zavoda za vještačenje dano mišljenje u smislu članka 125. stavak 2. zakona ili mišljenje Središnjeg ureda Zavoda za vještačenje iz članka 125 stavka 4. ovog Zakona.

18. Odredbom članka 128. stavak 2. ZOMO propisano je, da iznimno od stavka 1. ovog članka može se utvrditi raniji datum nastanka smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, odnosno tjelesnog oštećenja, na temelju medicinske dokumentacije iz prethodnog razdoblja.

19. Imajući u vidu da u predmetnom upravnom sporu nije sporno, da je 9. rujna 2024. Vijeće vještaka oba stupnja Zavoda utvrdilo postojanje oštećenja organizma tužitelja, tjelesno oštećenje od 50 %, nakon pregleda obavljenog u Područnoj ustrojstvenoj jedinici Zavoda za vještačenje u Zagrebu 9. rujna 2024., kada je dato mišljenje u smislu članka 125. stavak 2. Zakona, a kako je to razvidno iz prvostupanjskog rješenja od 18. listopada 2024. (koje prileži spisu predmeta upravnog postupka i koje rješenje je poništeno rješenjem tuženika od 24. veljače 2025., jer je prvostupanjskim rješenjem od 18. listopada 2024. u točki III. izreke bio odbijen zahtjev tužitelja za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja), da je zahtjev za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja tužitelj podnio 15. srpnja 2024., to se osporavano rješenje tuženika, kao i prvostupanjsko rješenje od 27. veljače 2025. u dijelu točke II. izreke ocjenjuje zakonitim, jer tužitelj u predmetnom upravnom sporu, obzirom na to, da je sporna medicinska činjenica, o kojoj Sud ne raspolaže znanjem, zbog čega Sud nije bio u mogućnosti istu samostalno utvrditi, jer bi prekoračio svoje ovlasti, a tužitelj nije predložio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem po neovisnom sudskom vještaku, iako je bio od strane Suda na gore održanom ročištu upoznat s mogućnošću predlaganja navedenog dokaznog prijedloga, a na okolnost datuma nastanka tjelesnog oštećenja kod tužitelja, u smislu čl. 128. stavak 2. ranije važećeg ZOMO, a čiji bi nalaz i mišljenje možebitno doveo do drukčijeg rješenja ovog upravnog spora, očitovavši se da istog ne predlaže, slijedom čega je na temelju članak 116. stavak 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci 7. travnja 2026.

Sutkinja

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- Tužitelju VD, [adresa]

- Tuženom Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnjoj službi, Zagreb, A.

Mihanovića 3