REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-1612/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje Gordane Katarine Ronyi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, kojeg zastupa opunomoćenica PPE, službena osoba, radi šutnje uprave, 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužba zbog šutnje uprave i sudi:

Odbacuje se žalba tužitelja izjavljena 27. prosinca 2023. zbog nedonošenja rješenja o zahtjevu od 24. srpnja 2017. za utvrđivanje razdoblja osiguranja navršenih u Republici Srbiji i Bosni i Hercegovini.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. ožujka 2024. podnio tužbu zbog šutnje uprave, jer tuženik u propisanom roku nije odlučio o žalbi podnesenoj 27. prosinca 2023. zbog nerješavanja zahtjeva za utvrđivanje razdoblja osiguranja navršenih u inozemstvu, a koji zahtjev je podnesen 24. srpnja 2017. Predlaže sudu da naloži tuženiku da u roku od 60 dana od primitka presude odluči o žalbi tužitelja zbog šutnje uprave.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je iz podataka u spisu utvrđeno da je tužitelju rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske (REMIORH), broj: IN-631811 od 19. rujna 1994., priznato pravo na raspoređivanje odnosno zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, broj spisa: 84538 od 4. veljače 2011., tužitelju je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 6. rujna 2010., ali je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, broj spisa: 84538 od 27. ožujka 2013., tužitelju, kao bivšem korisniku prava na raspoređivanje odnosno zaposlenje na drugom poslu s punim radnim vremenom, to pravo prevedeno počevši od 1. siječnja 1999. na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a rješenje od 4. veljače 2011. je poništeno. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, broj spisa: 84538 od 28. veljače 2018., izmijenjeno je rješenje od 27. ožujka 2013. i tužitelju je određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 12. studenoga 2017.

3.1. Dana 24. srpnja 2017. godine tužitelj je prvostupanjskom tijelu podnio zahtjev za utvrđivanje razdoblja osiguranja navršenih u Republici Srbiji i Bosni i Hercegovini.

3.2. Dana 10. rujna 2018. godine tužitelj je podnio zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu te mu je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, broj spisa: 84538 od 8. svibnja 2020., priznato pravo na starosnu mirovinu iz hrvatskog mirovinskog osiguranja počevši od 1. listopada 2018.

3.3. Tužitelj je dana 27. prosinca 2023. godine podnio žalbu zbog nerješavanja zahtjeva za utvrđivanje razdoblja osiguranja navršenih u inozemstvu u propisanom roku te je zatražio da drugostupanjsko tijelo naloži prvostupanjskom tijelu donošenje rješenja ili da samo riješi upravnu stvar.

3.4. Dopisom od 20. veljače 2024. tužitelj je obaviješten da se povodom zahtjeva za utvrđivanje razdoblja osiguranja navršenih u Republici Srbiji i Bosni i Hercegovini ne donosi rješenje, jer Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nije nadležan za utvrđivanje staža navršenog u inozemstvu, nego se u okviru pružanja pravne pomoći iz članka 26. stavka 5. i članka 27. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09 i 110/21, dalje ZUP), a u svezi s člankom 9. Općeg administrativnog sporazuma za provedbu Ugovora između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije o socijalnom osiguranju (Narodne novine, Međunarodni ugovori broj 14/01) i člankom 35. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 3/01), zahtjev na ugovorenoj tiskanici upućuje nadležnim inozemnim nositeljima socijalnog osiguranja , koji će provesti postupak utvrđivanja mirovinskog staža i potvrditi mirovinski staž na tiskanicama BIH/HR 205 odnosno SRB/HR 205. Nadalje, tužitelj je obaviješten da je 23. siječnja 2024. nositeljima socijalnog osiguranja u Republici Srbiji i Bosni i Hercegovini upućena obrada zahtjeva za priznanje prava na starosnu mirovinu.

3.5. Dana 26. veljače 2024. godine prvostupanjsko tijelo je zaprimilo tiskanice BIH/HR 201 i 205 od 6. veljače 2024. i rješenje bosanskohercegovačkog nosi telja socijalnog osiguranja od 6. veljače 2024., a postupak utvrđivanja staža osiguranja navršenog u Republici Srbiji još nije okončan.

3.6. Shodno navedenom, tuženik smatra da navodi i razlozi tužbe nisu osnovani te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev za donošenje odluke o žalbi od 27. prosinca 2023. je osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu.

6. Tužitelj u podnesku od 6. kolovoza 2024. navodi kako nije vidio niti jedan dokaz da ga je tuženik obavijestio o postupku utvrđivanja drugih primanja ostvarenih radom na terenu u republikama bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a na koja primanja su eventualno plaćeni doprinosi za mirovinsko osiguranje, temeljem zahtjeva od 24. srpnja 2017., koji je sastavni dio tipiziranog zahtjeva za utvrđivanje staža navršenog u inozemstvu. Tvrdi kako je umjesto utvrđivanja ostalih primanja, tuženik 18. siječnja 2024., samovoljno, iz jedino njemu poznatog razloga, u tužiteljevo ime, podnio zahtjev za starosnu mirovinu u Republiku Srbiju i Republiku Bosnu i Hercegovinu. Tužitelj ističe kako je odredbom čl. 32. st. 4. Ugovora između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju propisano da u slučajevima iz st. 1. do 3. ovoga članka navedene službe, odmah prosljeđuju zahtjeve, izjave ili pravna sredstva odgovarajućim službama druge države ugovornice izravno ili putem tijela za vezu. Stoga smatra da bi tuženik trebao odgovoriti sudu na pitanje zašto su čekali od 2017. odnosno 2018. do 2024. godine, umjesto da odmah proslijede zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu u druge republike bivše SFRJ.

6.1. Tužitelj nadalje navodi kako je iz preslike radne knjižice vidljiv neprekidni radni staž kod istog poslodavca Viadukt d.d. iz Zagreba u razdoblju od 23. lipnja 1978. do 3. ožujka 1992., u trajanju od 13 godina, 8 mjeseci i 11 dana, a koji staž je utvrdio tuženik dana 3. prosinca 1992. godine. Isto tako iz potvrde tuženika od 22. lipnja 2017., uz neprekidni radni staž, vidljivi su i sati rada i plaća za razdoblje 1978. -1983. godine. Također ističe kako je iz priloga rješenju od 4. veljače 2011., donesenog u postupku priznavanja prava na invalidsku mirovinu (stranica 5. rješenja), vidljivo da je utvrđen ispis podataka o plaći, osnovicama osiguranja, naknadi i vrijednosnim bodovima po godini, neprekidno od 1978. do 1997. godine, no, u rješenju od 22. veljače 2019. tuženik mu nije priznao radni staž i vrijednosne bodove tj. starosnu mirovinu za razdoblja osiguranja: od 23.6.1978. do 31.8.1978., od 1.8.1979. do 29.2.1980., od 15.6.1980. do 28.2.1983. i od 1.6.1983. do 31.7.1983. Budući da su Republika Hrvatska, Republika Srbija, Republika Kosovo, Republika Bosna i Hercegovina sukcesivne države bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, tužitelj ističe kako to podrazumijeva i preuzimanja prava i obveza države prednice, a tuženik je svim radnicima Viadukta d.d. iz Zagreba, njih nekoliko stotina, možda i tisuća, za vrijeme rada na terenu na području navedenih republika, priznao pravo na starosnu mirovinu, o čemu predlaže podatke pribaviti od tuženika. Tužitelju je rad u republikama bivše SFRJ priznat samo za ostvarivanje invalidske mirovine i prevođenje na invalidsku mirovinu, ali ne i za starosnu mirovinu. Stoga smatra da bi tuženik trebao odgovoriti na pitanje zašto su od svih radnika Viadukta koji su radili na terenu u republikama bivše SFRJ, jedino tužiteljev zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu proslijedili tim republikama (osim Republici Kosovo). Tvrdi kako je to evidentno kršenje ljudskih prava i temeljnih sloboda, zagarantiranih Ustavom svim državljanima Republike Hrvatske. Zato predlaže zakazivanje raspravnog ročišta te njegovo saslušanje kao stranke, radi pojašnjenja eventualnih spornih pitanja. Nakon održavanja rasprave predlaže sudu da uvaži tužbeni zahtjev, prizna mu pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. listopada 2018., od kojeg dana mu pripada i isplata mirovine, skupa sa zakonskim zateznim kamatama, za razdoblja od 23.6.1978. do 31.8.1978., od 1.8.1979. do 29.2.1980., od 15.6.1980. do 28.2.1983. godine i od 1.6.1983. do 31.7.1983. te naloži prvostupanjskom tijelu tuženika da u roku od 60 dana od dostave presude donese odgovarajuće rješenje o izvršenju presude, pri čemu će u izračun ukupnih vrijednosnih bodova i svote starosne mirovine uključiti podatke o plaći tužitelja iz svoje matične evidencije, a priznate u rješenju broj 84548 od 4. veljače 2011., uz nadoknadu eventualnog troška ovog upravnog spora.

7. Na raspravi 3. ožujka 2026. tužitelj predaje u spis i tuženiku zapisnik prvostupanjskog tijela od 3. travnja 2025. o izvršenom uvidu u spis predmeta. Ističe da još uvijek postoji šutnja uprave povodom zahtjeva od 24. srpnja 2017. , jer ni prvostupanjsko niti drugostupanjsko tijelo nisu o zahtjevu ni o žalbi odlučili rješenjem. Navodi kako tuženik tvrdi da mu je odgovorio dopisom na njegov zahtjev, ali tužitelj taj dopis nikada nije primio, sve dok mu ga sud nije dostavio s odgovorom na tužbu. Tvrdi da mu se stalno presreće pošta, i to kako internetska , tako i fizička koja nije preporučena. Predlaže da tuženik dostavi podatke tj. rješenja o mirovini za dva radnika koji su radili na terenu zajedno s tužiteljem i kojima je to razdoblje priznato kao da su radili u [adresa]: CP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i GP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Ako ovo nije točno, tužitelj će povući tužbu.

7.1. Tuženik na raspravi ističe da je dopisom od 20. veljače 2024. tužitelju odgovoreno vezano za razdoblja staža navršena u inozemstvu.

7.2. Sud je uvidom u spis utvrdio da je predmetni spor pokrenut zbog šutnje uprave

– nedonošenja rješenja o žalbi od 27. prosinca 2023. izjavljenoj zbog nedonošenja rješenja o zahtjevu podnesenom 24. srpnja 2017. za utvrđivanje razdoblja osiguranja navršenih u inozemstvu, dok tužitelj u podnesku od 6. kolovoza 2024. predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i prizna mu pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. listopada 2018. otkada mu pripada i isplata mirovine zajedno sa zateznim kamatama za razdoblja točno navedena u podnesku.

7.3. Stoga sud raspravnim rješenjem nije dopustio proširenje tužbenog zahtjeva radi priznanja prava na starosnu mirovinu, jer to nije u okviru istog predmeta spora, sukladno članku 99. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS). Naime, tužitelju je rješenjem od 8. svibnja 2020. priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. listopada 2018. te je radi toga vođen spor kod ovoga suda pod poslovnim brojem Us I-2855/20, koji je pravomoćno okončan presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1554/23-2 od 6. rujna 2023., dok je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-146/24 od 29. svibnja 2024., odbijena ustavna tužba. Nadalje, tužitelju je rješenjem od 17. srpnja 2024. određena starosna mirovina, radi čega je tužitelj pred ovim sudom pokrenuo dva spora pod poslovnim brojem: Us I-784/25 i Us I-3398/25, a koji su spojeni rješenjem od 11. prosinca 2025. te su još u tijeku. U navedenim sporovima tužitelj osporava rješenja o priznanju prava na starosnu mirovinu, odnosno određivanju starosne mirovine, upravo zbog utvrđenog mirovinskog staža u koji mu nisu uračunata razdoblja koja je proveo na radu u inozemstvu (Bosna i Hercegovina, Srbija, Kosovo). U tom pogledu sud upućuje na točke 11. i 12. obrazloženja presude posl. br. Usž-1554/23-2. Dakle, predmet ovog spora posl. br. Us I-1612/24 nije šutnja po zahtjevu za priznanje prava na starosnu mirovinu, slijedom čega nije moguće niti takvo proširenje tužbenog zahtjeva u ovome sporu.

7.4. Nadalje, sud je raspravnim rješenjem odbio dokazne prijedloge tužitelja za njegovim saslušanjem te nalaganje tuženiku da dostavi rješenja o mirovini za druga dva radnika koji su s tužiteljem radili na terenu, kao nesvrsishodne, jer je prema stanju spisa evidentno da tuženik nije donio rješenje o žalbi tužitelja podnesenoj 27. prosinca 2023. zbog šutnje uprave, dok priznanje prava na starosnu mirovinu nije predmet ovog spora.

8. Dakle, kako je nesporno da tuženik o žalbi tužitelja podnesenoj 27. prosinca 2023. nije odlučio rješenjem sukladno čl. 114. do 121. ZUP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev za donošenje odluke o žalbi od 27. prosinca 2023. osnovan. Stoga je sud na temelju čl. 117. st. 3. ZUS-a usvojio tužbeni zahtjev i sam riješio stvar, na način da je žalbu odbacio kao nedopuštenu, sukladno čl. 114. st. 1. ZUP -a, što je trebao rješenjem učiniti tuženik, umjesto da tužitelju na žalbu odgovara dopisom.

8.1. Naime, tuženik pravilno navodi da se povodom zahtjeva za utvrđivanje razdoblja osiguranja navršenih u inozemstvu ne donosi rješenje, jer Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nije nadležan za utvrđivanje staža navršenog u drugim državama, nego se sukladno sklopljenim međunarodnim ugovorima o socijalnom osiguranju, zahtjev na ugovorenoj tiskanici upućuje nadležnim inozemnim nositeljima socijalnog osiguranja, koji će provesti postupak utvrđivanja mirovinskog staža. Kako o podnesenom zahtjevu od 27. prosinca 2023. prvostupanjsko tijelo nije niti trebalo donijeti rješenje, već je zahtjev trebalo proslijediti nadležnim inozemnim nositeljima osiguranja, to žalba tužitelja podnesena 24. srpnja 2017. zbog šutnje uprave, kojom tužitelj traži donošenje rješenja o zahtjevu, nije dopuštena, ali je o žalbi trebalo odlučiti rješenjem i istu odbaciti.

9. Pravilno tužitelj tvrdi da je prvostupanjsko tijelo predmetni zahtjev od 24. srpnja 2017. trebalo odmah proslijediti nadležnim inozemnim nositeljima osiguranja, a ne tek 23. siječnja 2024., ali kako je zahtjev proslijeđen prije podnošenja tužbe te je od Republike Bosne i Hercegovine zaprimljen i odgovor (vidi točku 3.5. obrazloženja ove presude), to navedeni prigovor nije od utjecaja.

10. Slijedom navedenoga, sud je na temelju čl. 117. st. 3. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke.

11. Sud je točkom II. izreke na temelju članka 148. ZUS-a odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora, jer tužitelj nije određeno naveo troškove za koje traži naknadu (čl. 148. st. 2. ZUS-a).

U Zagrebu 7. travnja 2026.

Sutkinja

Lidija Prica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. PP, [adresa]

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Mihanovićeva 3, [adresa] Zagreb

3. U spis