REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1255/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Dubravka Zubović, u pravnoj stvari tužitelja PĆ, vl. Autolimarski i autolakirerski obrt, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnika Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Listopadska ulica 2, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Tamara Stanić Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 254,55 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1968/2025 od 9. veljače 2026., 31. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1968/2025 od 9. veljače 2026. u točkama I. i II. njezine izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1968/2025 od 9. veljače 2026. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 254,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za ostale odnose od 22. rujna 2024. do isplate (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove odmjerene u iznosu od 207,41 EUR (točka II. izreke). Tako je sud riješio primjenom određenja iz članaka 81. i 84. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 155/23; dalje: ZOO) u vezi s člankom 1085. stavkom 1. i 4. toga Zakona.

2. Protiv presude u točkama I. i II. izreke tuženik je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Ukratko, presuda je zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev odnosno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 91,40 EUR.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Drugostupanjski sud je ispitao presudu sukladno odredbi članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i s obzirom na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i na zakonu osnovana.

6. Suprotno navodima žalitelja, niti u postupku koji je prethodio donošenju presude niti u presudi, nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku na koju ukazuje žalitelj, budući da je izreka presude jasna i razumljiva, a u obrazloženju su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama i primjeni materijalnog prava. Naime, sud je vrlo jasno i detaljno obrazložio odluku i prema ocjeni ovog vijeća razlozi izneseni u obrazloženju odluke su dostatni. Naime, sastavni element prava na pošteno suđenje podrazumijeva i pravo na obrazloženu sudsku odluku, koje obuhvaća obvezu suda da iznese razloge za svoju odluku. Iako to ne znači dužnost pružanja detaljnog odgovora na svaki navod stranke obveza je suda da iznese dostatne razloge o ključnim elementima spora, odnosno onima koji su od odlučnog značaja za njegov ishod, a koje stranke ističu u svojim podnescima i tijekom postupka. Mjera u kojoj se ova dužnost primjenjuje ovisi o prirodi odluke koju sud donosi te okolnostima svakog predmeta (tako: presuda Europskog suda za ljudska prava od 24. lipnja 2022., t. 91., P protiv Azerbajđana (broj 2), zahtjev broj 5386/10; presuda Europskog suda za ljudska prava od 22. rujna 2022., t. 17., Cvetković protiv Hrvatske, zahtjev br. 28539/16). Imajući u vidu naprijed navedeno o pravu na obrazloženu sudsku odluku, ovo vijeće smatra da u pobijanoj presudi su izneseni dostatni razlozi o ključnim elementima spora, a na koje su stranke ukazivale tijekom postupka.

7. Uvodno se ukazuje da se radi o sporu male vrijednosti iz članka 502. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovog Zakona. Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a što žalitelj čini u predmetnoj žalbi, iako izričito ne ističe i taj žalbeni razlog.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 254,55 EUR koji predstavlja naknadu štete koju tužitelj potražuje u vidu razlike cijene radnog sata koju je obračunao tužitelj (42,00 EUR) i cijene radnog sata koju priznaje tuženik. Iz podataka u spisu proizlazi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 6. travnja 2024. nastala šteta na vozilu marke tipa VOLKSWAGEN T-ROC, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika RĆ koju štetu je tuženik obvezan nadoknaditi sukladno polici obveznog osiguranja koju ima ugovorenu kod tuženika. Oštećenik je prijavio štetni događaj tuženiku te su djelatnici pregledali vozilo procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete broj 248210511559 te utvrdili da je šteta pravno osnovana a tuženik je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim, tužitelj tvrdi da je tuženik samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Tužitelj je naveo da su ustupitelj (oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila) i ovlaštena osoba tužitelja sklopili 11. listopada 2024. Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 254,55 EUR na primatelja – tužitelja, o čemu je obaviješten tuženik.

9. Iz podataka proizlazi da je nesporno da je tuženik izvršio uplatu iznosa od 1.026,48 EUR u svezi predmetnog štetnog događaja.

10. Pravilno je sud istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim. Naime, iz Ugovora o ustupanju tražbine od 11. listopada 2024. razvidno je da je RĆ kao ustupitelj, tužitelju, kao primatelju ustupio svoju tražbinu na temelju računa broj 145/VP1/1 prema izvidu štete broj 248210511559 u iznosu od 254,55 EUR.

11. Pravilno je sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, a sve pozivom na određenja iz članka 80. stavka 1. ZOO-a, prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen Zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Isto tako, prema članku 84. stavku 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

12. Nadalje, u cijelosti se prihvaća zaključak suda kako tuženikov prigovor da tužitelj nema pravo na naknadu štete po cijeni radnog sata navedenog u računu – otpremnici tuženika broj 145/VP1/1 tj. po cijeni radnog sata od 42,00 EUR uvećano za PDV, već da je bio dužan izvršiti popravak u nekom od servisa koji mu je predložio tuženik i kod kojeg je cijena radnog sata manja – pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim. Naime, oštećenik je mogao slobodno izabrati servis u kojem će popraviti svoje vozilo i nije ga bio dužan popraviti u onom servisu koj i mu je predložio tuženik odnosno osiguravajuće društvo.

13. Pravilna je i zakonita odluka o parničnom trošku kako po osnovu u smislu članka 154. Zakona o parničnom postupku tako i u odnosu na visinu odmjerenih troškova u smislu članka 155. ZPP-a. Pravilno je sud primijenio određenja iz članka 155. Zakona o parničnom postupku. Pri odlučivanju o naknadi troškova postupka sud je uzeo u obzir samo one troškove koji su bili svrhoviti za pojedinu parničnu stranku. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova je odlučivao sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Iz zakonske obveze iz članka 155. ZPP-a proizlazi upravo dužnost suda da ocjenjuje koji su troškovi bili potrebni i pri tome valja reći da je sud, ocjenjujući koji su troškovi potrebni imao u vidu svrhovitost ostvarenih troškova u odnosu na vođenje konkretne parnice, a ne eventualnu svrhovitost nekog od ostvarenih troškova u odnosu na pojedinu parničnu stranku na čiji teret su ti troškovi ostvareni. Isto tako, valja reći da je sud ocjenjivao kvalitetu obavljenih radnji, sadržaj upućenih podnesaka upravo po kriteriju svrhovitosti za vođenje postupka zbog čega je pravilno obračunao parnični trošak.

14. Slijedom iznesenog, valjalo je zaključiti da navodima žalbe žalitelj nije doveo u sumnju osnovanost i zakonitost presude budući je sud na relevantno utvrđeno činjenično stanje i odlučne činjenice pravilno primijenio materijalno pravo.

15. Zbog toga je valjalo na temelju članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 31. ožujka 2026.

Sutkinja

Dubravka Zubović