REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1414/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ane Cvitković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SO.CAP ORIGINAL d.o.o. Split, Matice Hrvatske 1, OIB 93198249339, kojeg zastupa punomoćnik Igor Vujičić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Jagićeva 33, Zagreb, OIB 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2531/2023 od 7. veljače 2025. u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2531/2023 od 7. veljače 2025. u točki I. izreke.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2531/2023 od 7. veljače 2025. odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud naloži tuženiku da mu plati iznos od 237.577,45 eura sa zateznim kamatama od 30. listopada 2022. do isplate po stopi od 55 godišnje (točka I. izreke) i odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova kao neosnovan (točka II. izreke).
2. Tužitelj je protiv presude izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Iz sadržaja žalbe jasno je da se žalitelj ne žali na dio presude kojim je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.
3. U žalbi u bitnom navodi kako je zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva rezultat pogrešnog materijalnopravnog pristupa i u prilog tome navodi kako je točno da za štetu koju je tužitelj pretrpio postoji odgovornost osiguranika tuženika jer proizlazi iz odredbe članka 17. CMR Konvencije i to odgovornost za cjelokupnu pretrpljenu štetu prema njezinoj vrijednosti s obzirom na to da su količina i vrijednost robe utvrđene povratnicom dobavljaču koja je određeno unesena u tovarni list i čini njegov sastavni dio što znači da je riječ o deklariranoj vrijednosti koja zamjenjuje ograničenje prijevoznikove odgovornosti iz članka 23. stavka 3. CMR Konvencije, kako je to propisano odredbama članaka 23. stavka 6. i 24. CMR Konvencije. Smatra da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbu članka 5. točke 5. Uvjeta za osiguranje odgovornosti prijevoznika za robu primljenu na prijevoz u cestovnom prometu jer ona potpuno jasno propisuje opseg obveze osiguratelja tako da je obveza osiguratelja jednaka obvezi njegovog osiguranika – štetnika pod uvjetom da je manja od iznosa pokrića (osigurane svote) i da se ne radi o štetama koje su izrijekom isključene iz osiguranja, dok odredba točke 5. toga članka pod riječima „ako nije ugovoreno drugačije“ ne podrazumijeva ugovaranje između prijevoznika i njegovog osiguratelja, već ugovaranje između prijevoznika i pošiljatelja i zaključuje da je osiguranik tuženika ugovorio s tužiteljem prijevoz robe prema tovarnom listu u kojem je vrijednost robe posebno deklarirana i za isti obim štete odgovara i tuženik kao osiguratelj, a kada bi stav prvostupanjskog suda bio pravilan tada ne bi bilo ni potrebe posebno ugovarati osigurane svote jer bi iznos osigurateljnog pokrića bio fiksan i ovisio samo o nosivosti kamiona.
4. Žalitelj dalje navodi kako osoba koja je u ime tuženika sklopila ugovor o osiguranju ne zna ništa o ograničenjima visine naknade i načinu obračuna štete, da iskaz svjedoka LČR nije trebalo uzeti u obzir jer je taj dokaz predložen nakon zaključenja prethodnog postupka, a uz to je iskaz tog svjedoka suprotan svim očitovanjima osiguranika tuženika i iskazu svjedoka MČR koji je posve dosljedan u svojim očitovanjima da polica osiguranja pokriva vrijednost robe. Predlaže da žalbeni sud uvaži žalbu, pobijanu presudu preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev ili da tu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.
5. Tuženik nije podnio odgovor žalbu.
6. Žalba je neosnovana.
7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP -a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima.
8. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koja je tužitelju nastala gubitkom robe u međunarodnom prijevozu koji je obavljao prijevoznik, osiguran kod tuženika policom osiguranja od odgovornosti.
9. Nakon što je utvrdio kako među strankama nisu bile sporne okolnosti koje se tiču nastanka štetnog događaja i da je društvo Vrlika transporti d.o.o. bilo prijevoznik tužiteljeve robe, prvostupanjski sud je odbio prigovor promašene legitimacije tuženika, s obzirom na to da je tuženik, kao osiguratelj s prijevoznikom sklopio ugovor o osiguranju od odgovornosti. Potom je ocjenom svih izvedenih dokaza utvrdio da postoji odgovornost prijevoznika za nastalu štetu, te da tužitelj kao oštećenik ima pravo tražiti od tuženika, kao osiguratelja naknadu štete koju je pretrpio krađom robe dok je bila u prijevozu, ali da je tu svoju obvezu tuženik ispunio tako da je visinu nastale štete u predmetnom štetnom događaju obračunao u skladu s uvjetima osiguranja i odredbama CMR Konvencije i isplatio prijevozniku, svom osiguraniku. Na temelju takve činjenične i pravne osnove tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.
10. Iz sadržaja žalbe, proizlazi da žalitelj osporava samo stajalište prvostupanjskog suda o tome da je u ovoj pravnoj stvari riječ o ograničenju odgovornosti prijevoznika iz članka 23. stavka 3. Konvencije o ugovoru o međunarodnom prijevozu robe cestom (CMR) (Službeni list FNRJ-međunarodni ugovori 11/58 i Narodne novine-međunarodni ugovor 1/92 i 6-55/16; dalje: CMR Konvencija) koja se primjenjuje u Republici Hrvatskoj u skladu s točkom III. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 31/91, 53/91 i 1/92). Žalitelj, naime, tvrdi da je u tovarnom listu bila deklarirana vrijednost robe i da na temelju članka 24. CMR Konvencije deklarirana vrijednost zamjenjuje ograničenja odgovornosti prijevoznika iz članka 23. stavka 3. CMR Konvencije.
11. Takvo stajalište žalitelja bilo bi pravilno da je u ovom postupku doista utvrđeno da je u tovarnom listu bila deklarirana vrijednost robe. O tome odlučnom činjeničnom i pravnom pitanju prvostupanjska presuda sadrži smo konstataciju da je uvidom u „obrazac CMR“ za predmetni prijevoz tužiteljeve robe razvidno da u njemu nije naznačena vrijednost robe nego samo njezina težina (točka 19. obrazloženja prvostupanjske presude).
12. Žalitelj tvrdi da je vrijednost robe deklarirana u točki 5. međunarodnog tovarnog lista (ta točka ima oznaku „popratne liste“) u kojoj je navedeno „povratnica dobavljaču 001-9“. Točno je da je ta povratnica, kao popratna lista uz tovarni list, pored ostalog sadržavala i vrijednost svake pojedinačno određene vrste robe dane na prijevoz i ukupnu vrijednost od 237.577,45 eura (stranice 7. do 11. spisa). Međutim, to ne znači da je vrijednost robe deklarirana prijevozniku u smislu članka 24. CMR Konvencije, jer se deklariranje vrijednosti robe treba učiniti u tovarnom listu, u točki 19. koja im oznaku „posebni dogovori“. U tome dijelu nije ništa navedeno, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da vrijednost robe nije deklarirana u tovarnom listu tako da zamjenjuje ograničenje njegove odgovornosti za štetu zbog potpunog ili djelomičnog gubitka robe.
13. U odnosu na deklariranje vrijednosti robe pravila CMR Konvencije su jasna i ne mogu se tumačiti tako da se ono što je navedeno u popratnom dokumentu smatra deklariranjem vrijednosti robe u tovarnom listu u smislu članka 23. stavka 6. i članka 24. CMR Konvencije, kako to smatra žalitelj.
14. Neosnovano žalitelj tvrdi da bi se odredba članka 5. točke 5. Uvjeta za osiguranje odgovornosti prijevoznika za robu primljenu na prijevoz u cestovnom prometu, koji su sastavni dio ugovora o osiguranju, kojom je propisano ograničenje odgovornosti uz naznaku „ako nije ugovoreno drugačije“ trebala tumačiti tako da se odnosi na drugačije ugovaranje između osiguranika i oštećenog. Ugovor o osiguraju sklapaju osiguranik i osiguratelj i samo te stranke mogu neka svoja prava i obveze drugačije ugovoriti od onih pravila koja su sadržana u uvjetima osiguranja. To se nikako ne može odnositi na treće osobe, one koje će eventualno pretrpjeti štetu zbog postupanja prijevoznika, kao osiguranika. Uostalom, točkom 6. članka 5. Uvjeta za osiguranje odgovornosti prijevoznika za robu primljenu na prijevoz u cestovnom prometu, određeno je pod kojim uvjetima se može drugačije ugovoriti gornja granica osiguravateljeve obveze.
15. Točno je da prema članku 965. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) osiguratelj odgovara kao i osiguranik (osim što je visina njegova obveza ograničena iznosom osiguravateljeve obveze), jer je to smisao sklapanja ugovora o osiguranju od odgovornosti. Ali u ovom slučaju, kada vrijednost robe nije deklarirana u tovarnom listu, ne postoji ni odgovornost prijevoznika preko ograničene odgovornosti iz članka 23. stavka 3. CMR Konvencije, pa tako ne postoji ni obveza osiguratelja preko tog iznosa.
16. Žalitelj u žalbi ne osporava zaključak prvostupanjskog suda o tome da je tuženik platio naknadu štete prijevozniku u visini koja je određena člankom 23. stavkom 3. CMR Konvencije, pa u ovom žalbenom postupku nije ispitivana pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u tome dijelu (članak 365. ZPP-a).
17. S obzirom na to to da je odlučna činjenica u ovoj pravnoj svari pitanje deklariranja vrijednosti robe u tovarnom listu (jer samo o tome ovisi visina nakade štete), za pravilnu odluku u ovoj pravnoj stvari nisu relevantne činjenice koje proizlaze iz izjava saslušanih svjedoka, pa slijedom toga ni ukazivanje žalitelja na pogrešnu ocjenu tih dokaza. U vezi s tim žalbenim navodima treba ponovo navesti da osiguratelj odgovara kao osiguranik, pa ako je odgovornost prijevoznika ograničena CMR Konvencijom, ni osiguratelj od odgovornosti prijevoznika ne može odgovarati preko toga. K tome, je i u Uvjetima za osiguranje odgovornosti prijevoznika za robu primljenu na prijevoz u cestovnom prometu preuzeto upravo to ograničenje obveze prijevoznika, a stranke ugovora o osiguranju očito nisu dogovorile drugačije.
18. Prema tome, svojim žalbenim navodima žalitelj nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, pa je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena u točki I. njene izreke.
Zagreb, 31. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća
Ivana Mlinarić
