Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-589/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Lucije Lasić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja, te mr. sc. Ivane Erceg Ćurić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Draženu Orešković, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonske avenije 6.,OIB: 1403633877, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-742/2024-17 od 18. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-742/2024-17 od 18. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu i rješenje P-742/2024-17 od 18. prosinca 2025.

Presudom je prvostupanjski sud u točki I. izreke utvrdio ništetnom ugovornu odredbu članka 7. Ugovora o kreditu broj 5140060250-60010455505/2006 kojeg su 1. ožujka 2006. sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, u dijelu kojim se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1.50% od iznosa kredita. U točki II. izreke presude prvostupanjski je sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu članka 3. Aneksa br. 1. predmetnog ugovora o kreditu od 1. ožujka 2006. kojom je ugovoreno kako tuženik za provedbu moratorija obračunava naknadu u visini od 3% od iznosa glavnice kredita što iznosi 1.161,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, u točki III. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 1.154,56 eura sa zateznim kamatama po osnovu ništetnih ugovornih odredbi za plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i moratorija. Konačno u točki IV. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.392,14 eura sa zateznim kamatama. Rješenjem je prvostupanjski sud smatrao da je tužba povučena u dijelu kojim se traži isplata iznosa od 359,11 eura.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP), kao i prava zajamčenih ustavom Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14., dalje: Ustav RH) i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. -pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06.; dalje Konvencija). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništenom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za moratorij te zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 1.154,56 eura po osnovu ništetnih odredbi.

6. Prvostupanjski je sud prihvatio je tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03) i obvezao tuženicu na isplatu iznosa od 116,90 eura s osnova plaćenih naknada sa zateznim kamatama.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tuženica u žalbi posebno ukazuje) jer pobijana prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pored toga, ona je jasna, razumljiva i nije kontradiktorna.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da su tužiteljica i tuženica 1. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tuženica, kao kreditor, predala tužiteljici, kao korisnici kredita, iznos od 42.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je odredbom članka 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženici prije korištenja kredita, na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, 1,50% na iznos kredita,

- da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena predmetna naknada za obradu kredita u iznosu od 390,09 eura,

- da su tužiteljica i tuženica 27. siječnja 2010. sklopili aneks br. 1. predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovoren moratorij (privremenu odgodu plaćanja glavnice),

- da je odredbom članka 3. aneksa br. 1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena za provedbu moratorija obračunava naknadu u visini od 3% od iznosa glavnice kredita,

- da su predmetni ugovor i njegov aneks sklopljeni na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu u pogledu kojeg tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogla utjecati na odredbe o visini naknade za obradu kredita i provedbu moratorija,

- da tužiteljica u pogledu odredbe članka 7. predmetnog ugovora o kreditu nije informirana na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, posebno ne u pogledu strukture troškova koji se podmiruju tom naknadom,

- da tužiteljica u pogledu odredbe članka 3. aneksa br. 1. predmetnog ugovora o kreditu nije informirana na što se točno odnosi naknada za provedbu moratorija, posebno ne u pogledu strukture troškova koji se podmiruju tom naknadom,

- da je predmetni kredit tužiteljica podigla radi kupnje stambene nekretnine.

9. Na temelju navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i obvezao tuženicu da isplati tužiteljici naplaćenu naknadu s osnova te ništetne odredbe. Također je prvostupanjski sud zaključio da je ništetna i odredba aneksa br. 1. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za provedbu moratorija.

10. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

11. Žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da su citirane ugovorne odredbe ništetne, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12. Prema pravnom stavu ovog drugostupanjskog suda ocjena o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita i naknada na ime moratorija (odgode plaćanja obveze po kreditu), uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a.

13. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz odredbe stavak 2. istog članaka, proizlazi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U ovom postupku tuženica nije predložila izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja činjenice da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu i aneksa ugovora o kreditu predmetne odredbe bile jasne, razumljive, uobičajene za ugovor o kreditu te da su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. S druge strane, nije doveden u pitanje iskaz tužiteljice koja je navela da nije imala mogućnost pregovaranja i da joj nije objašnjeno na što se točno odnose predmetne naknade.

15. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da okolnost da tužiteljici banka (tuženica) nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi koji ulaze u spornu naknadu za obradu kredita, kao i naknadu za provedbu moratorija, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su takve ugovorne odredbe ništetne u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP. Nadalje, u konkretnom slučaju, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost spornih naknada u ugovorenom postotku od iznosa kredita, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, kao i pri obradi zahtjeva za moratorij i odobravanje moratorija. Dakle, tuženica nije dokazala da je jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz tih naknada (konkretne usluge, troškovi i dr.).

16. U pogledu testa nepoštenosti koji bi trebao imati u vidu cjelinu sadržaja odredbi članka 81. stavka 1., članka 83. i članka 85. ZZP-a, za navesti je slijedeće. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Članak 4. stavak 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12.).

17. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Međutim, to ne znači nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, kao i sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje moratorija. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredbi, među ostalim, odnosa između iznosa naknada i zauzvrat pruženih usluga.

18. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetnih naknada, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu i njegov aneks sklopila na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužiteljica već i prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetnih naknada za obradu kredita i za moratorij pa da je mogla razumno izvesti zaključak o njihovoj visini (jer su obje naknade određene u postotku od iznosa kredita, odnosno glavnice), ali ne i njihovoj krajnjoj svrsi.

19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da su predmetne odredbe sadržane na standardiziranom obrascu ugovora, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na sporne ugovorne odredbe. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornim odredbama nije ni moglo pregovarati (iskaz tužiteljice), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

20. Uzrokuje li se predmetnom spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita te naknade za moratorij, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu, zahtjeva za moratorij ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Kako je prvostupanjski sud utvrdio tužiteljica je morala platiti naknadu za obradu kredita kako bi joj se uopće odobrio kredit i isplatio, kao i naknadu za moratorij kako bi joj se moratorij odobrio.

21. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o namjenskom kreditu za kupnju stambene nekretnine, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora, ostale ugovorne odredbe a posebice o valutnoj klauzulu CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, koje su također nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Slijedom svega navedenog prvostupanjski je sud imao u vidu sve navedene pravno relevantne okolnosti iz odredbi članka 81., 83. i 85. ZZP-a, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da su sporne odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu i članka 3. aneksa predmetnog ugovora u smislu odredbe članka 87. ZZP-a nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbama o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita, kao i naknade za moratorij, nije pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe, iako jasne i uočljive, bile unaprijed formulirane od strane banke, jer na njih tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj katnoj stopi), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, kao i za obradu i odobravanje moratorija).

23. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu radi kupnje stambene nekretnine, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu i da tužiteljica ima svojstvo potrošača.

24. I prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je pravni stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Slijedom navedenog nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženice.

25. Pitanje tijeka zakonskih zateznih kamata prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO) od dana plaćanja naknade pa do isplate, jer je banka (tuženica) nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

26. Slijedom navedenog ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita, kao i naknade za obradu i odobrenje moratorija, te je ujedno pravilno naloženo tuženici platiti tužiteljici ukupan iznos od 1.154,56 eura sa zateznim kamatama tekućim, kada je tuženica, naplatila tužiteljici tu naknadu (članak 1111. i članak 1115. ZOO-a).

27. Za istaknuti je da je jednak pravni stav u pogledu tzv. ulazne naknade, dakle naknade za obradu i odobrenje kredite Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

28. Neosnovan je prigovor tuženice da bi troškovi predmetne naknade za obradu i odobrenje kredita bili cijena kredita i to kao efektivna kamatna stopa. Naime, efektivna kamatna stopa (EKS) je prikaz ukupnih troškova kredita kao bi se omogućila bolja procjena i usporedba stvarnih troškova sličnih financijskih proizvoda. Nadalje je za istaknuti i to kako se sporna naknada u predmetnom ugovoru o kreditu navodi u članku 7. ugovora pod nazivom „Troškovi“ te je u samom članku sporna naknada definira kao trošak, a ne kao cijena kredita. Nadalje, odredbom članka 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, cijena kredita su ugovorne kamate, a ne troškovi kredita

29. Odluka o parničnom trošku (točka IV. izreke prvostupanjske presude) pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a. Naime, tužiteljica je u cijelosti uspjela s postavljenim tužbenim zahtjevom. Nadalje, podneskom od 14. listopada 2025. radilo se o ispravku tužbe i tužbenog zahtjeva čemu se tuženica nije protivila.

30. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 27. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Lucija Lasić