Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-381/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mislavu Milasu, odvjetniku u Splitu, protiv tužene ŠO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Mirjani Mrčeli, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju broj P-3721/2022 od 16. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju broj P-3721/2022 od 16. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Utvrđuje se da je tužiteljica BO, iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], naspram tužene REZE RADE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isključiva vlasnica nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica], ZU 628, KO [katastarska općina], pa se ista ovlašćuje temeljem ove presude izvršiti uknjižbu svog prava vlasništva na označenoj nekretnini, za ½ dijela u odnosu na tuženu, uz istovremeno brisanje ovog prava za ½ dijela sa imena tužene.

II. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 953,09 EUR-a, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče od dana presuđenja pa do isplate sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu je podni jela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), i to bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu prihvatiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tuženica predlaže odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupak koji je prethodio nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), kao niti bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju sadržajno u žalbi ukazuje tužiteljica.

6. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je pravilno primijenio citirane odredbe materijalnog prava, radi čega nisu osnovani niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog prava, kao niti pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 355. i 356. ZPP).

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je ona u cijelosti vlasnica nekretnine, označene kao kčbr. [katastarska čestica] oranica površine 972 m2 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (sada zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]), koja nekretnina je u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasništvo tužiteljice i tuženice, svake u ½ dijela, čime bi na temelju presude tužiteljica bila ovlaštena upisati se na suvlasnički dio koji je upisan na tuženicu, te bi time tužiteljica postala u cijelosti vlasnica predmetne nekretnine, a sve na temelju darovanja, dosjelosti i građenja na tuđem zemljištu.

8. Među strankama nije sporno da je predmetna nekretnina bila u posjedu obitelji tužiteljice i pok. supruga tužene. Među strankama je sporno da li je u odnosu predmetnu nekretninu, izvršeno darovanje na način da je pok. VO, majka tužiteljice i svekrva tužene, za života usmeno darovala predmetnu nekretninu tužiteljici i to prije gradnje kuće koja je započeta još 1983. Nadalje, sporno je da li je posjed tužiteljice, kao osnova za stjecanje vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću, za cijelo, bio pošten, te da li je podredno tužiteljica stekla vlasništvo građenjem na tuđem zemljištu.

9. Prvostupanjski sud je uvidom u rješenje o nasljeđivanju toga suda iza VO, posl. br. O-642/12 od 12. studenoga 2012., utvrdio da su u istom ostavinskom postupku sudjelovali i tužiteljica BO i njezin brat pok. ČO, a suprug tuženice. Također je utvrdio da su kao ostavinska imovina u točci I.a navedene nekretnine, a među njima i nekretnina upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja je predmet ovog postupka. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da su nasljednicima iza pok. VO proglašeni ČO (brat tužiteljice i suprug tuženice) i BO (tužiteljica) i to u odnosu na predmetnu nekretninu svaki u ½ dijela.

10. Dakle pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je nelogično i neživotno da netko kome je roditelj darovao nekretninu, prije 30-ak godina, koji tvrdi da je drugi zakonski nasljednik upoznat s tim pravnim poslom (darovanjem) i kojemu to nije smetalo, ne spomene na ostavinskoj raspravi da ta imovina ne može ući u ostavinsku imovinu, s obzirom da je riječ o imovini koja je već darovana, odnosno kojom je ostavitelj već raspolagao (darovao je prije 30 godina). Nadalje, tužiteljica je s bratom ČO, na predmetnoj ostavinskoj raspravi komunicirala na način da su sklopili sporazum u pogledu imovine označene u točci I.b.(računi) navedenog ostavinskog rješenja. Iz navedenog se zaključuje, da je tužiteljica za vrijeme trajanje navedene ostavinske rasprave, u takvim korektnim međusobnim odnosima s bratom mogla zatražiti da se predmetna nekretnina izuzme iz ostavine, da je takvo usmeno darovanje postojalo u odnosu na predmetnu nekretninu.

11. Nadalje, obzirom da je tužiteljica aktivno sudjelovala u ostavinskoj raspravi iza majke VO, ista je vezana pravomoćnošću navedenog rješenja o nasljeđivanju, a sve u skladu s čl. 232. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/03., 163/03., 35/05., dalje: ZN).

12. Naime, odredbom čl. 232. ZN propisano je da se smatra da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako, te postoje li kakva prava na zapise i koja. Isto vrijedi i za djelomično rješenje o nasljeđivanju glede onoga što je njima utvrđeno (stavak 1.) Što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju može pobijati jedino onaj koji po odredbama ovoga Zakona nije vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju. On to može pobijati jedino putem parnice s osobama u čiju korist glasi utvrđenje čiju istinitost osporava (stavak 2.) Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im pripada neko pravo glede onoga za što je utvrđeno da je u sastavu ostavine, ako nisu kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi, niti su na nju bile uredno osobno pozvane (stavak 3.) Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im je zbog ostaviteljeve smrti pripalo nasljedno pravo na temelju oporuke ili zakona, ili da im je pripalo pravo na neki zapis, ako nisu kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi, niti su na nju bile uredno osobno pozvane (stavak 4.) Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane su osobe koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno osobno pozvane, no ipak nisu vezane:

- glede prava koja bi za njih proizlazila iz naknadno pronađene oporuke,

- glede prava čije je utvrđenje ovisilo o tome kako će neko sporno pitanje biti riješeno u parnici ili upravnom postupku na koji ih je ostavinski sud uputio, ili ih je trebao uputiti, ako to pitanje nije bilo riješeno prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju,

- ako su ispunjene pretpostavke pod kojima bi u parničnom postupku mogle zahtijevati ponavljanje postupka (stavak 5.).

13. Stoga je, imajući u vidu činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio žalbi, a posebice da tužiteljica nije osporavala sastav ostavinske imovine u ostavinskom postupku niti je upućena da svoje pravo za koje tvrdi da je stekla darovanjem ostvaruje u parnici, u konkretnom slučaju pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbe čl. 232. ZN iz kojih proizlazi da je tužiteljica vezana pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju budući da je kao stranka sudjelovala u ostavinskoj raspravi te da ne može s uspjehom pobijati ono što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-1324/2014 od 11. srpnja 2018.)

14. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno uvidom u rješenje o nasljeđivanju Općinskog građanskog suda u Zagrebu iza pok. ČO (list 25-28) posl. br. O- 9086/17 od 4. prosinca 2017., utvrdio da je isti i oporučno raspolagao suvlasničkim dijelom nekretnine kojeg je naslijedio iza smrti majke VO, a koji je predmet ovoga postupka, u korist ovdje tužene, što je u suprotnosti sa tvrdnjama tužiteljice, da je isti znao za navodno usmeno darovanje u korist tužiteljice.

15. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica nije dokazala da je navodnim usmenim darovanjem koje nije formalizirano niti za života majke, niti u ostavinskom postupku iza pok. VO, niti kasnije za života pok. brata ČO, stekla valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva, pri čemu se tužiteljici u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev ukazuje da se pravo vlasništva na temelju pravnog posla u smislu odredbe čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst, dalje: ZVDSP) stječe tek upisom u zemljišne knjige (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x 447/2018-2 od 2. ožujka 2022.)

16. Nadalje, nedvojbenim proizlazi da tužiteljica od 1983. kada je krenula gradnja kuće pa do smrti svoje majke 2012. nije bila u samostalnom posjedu predmeta prijepora, već da je posjed istoga vršila uz odobrenje svoje majke, a predmnjeva njenog poštenja je sa uspjehom oborena od strane tuženice, jer joj je moralo biti poznato da joj ne pripada pravo na posjed jer je vlasnica predmetne nekretnine bila upravo njena majka, a zatim spornog suvlasničkog dijela njen brat, te posljedično tužena, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica nije ostvarila pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

17. Naime, i prema shvaćanju ovog suda, za stjecanje prava vlasništva nekretnine na jedan od originarnih načina, po samom zakonu - dosjelošću, u svakom je slučaju, neovisno je li riječ o redovnoj dosjelosti ili izvanrednoj, potreban samostalan posjed određene kvalitete, i to barem pošten ili savjestan posjed, kako prema odredbi čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, dalje: ZOVO), tako i prema odredbi čl. 159. ZVDSP.

18. Zaključno, ni tvrdnja tužiteljice da je stekla vlasništvo predmetne nekretnine građenjem na tuđem zemljištu, nije osnovana. Naime, tužiteljica nije dokazala tijekom ovoga postupka da su upravo samo ona i njen muž gradili navedenu nekretninu, te je razvidno da ista nema ni element poštenja s obzirom da je znala da joj ne pripada predmetna nekretnina, a koji je nužan za eventualno stjecanje vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, u smislu čl. 24. ZOVO, odnosno čl. 153. ZVDSP. Naime, tužiteljica nije uspjela dokazati tijekom postupka da su ona i njen muž svojim sredstvima izgradili navedenu nekretninu, ista nije priložila ni jedan dokument kojim bi potkrijepila eventualne troškove izgradnje predmetne kuće te su i svjedoci koji su gradili navedenu kuću, a koje je predložila tužiteljica – ĐO, TO, AO, PO i ĆO, iskazivali da su to radili na prijateljskoj bazi, bez financijske koristi.

19. U odnosu na apostrofiranje nedostataka u obrazloženju pobijane presude, treba reći da je prvostupanjski sud u ovom predmetu utvrđenja prava vlasništva, postupajući po načelu slobodne ocjene dokaza odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Slobodna ocjena dokaza označava nevezanost sudbene vlasti pri ocjeni dokazne snage nekog dokaza zakonskim ili drugim pravilima o njegovoj dokaznoj vrijednosti. Međutim, sud mora ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak o postojanju činjenice koja se utvrđuje. Sustav slobodne ocjene dokaza utemeljen je na shvaćanju da je nemoguće unaprijed pravnim pravilima odrediti vrijednost pojedinih dokaza, jer to uvijek ovisi o okolnostima konkretnog slučaja. Ocjena dokaza prepuštena je osobnom uvjerenju suca, no u skladu sa zakonima logike i pravilima općeg ljudskog iskustva, što je sudac dužan iskazati u obrazloženju presude i tako strankama i višem sudu omogućiti provjeru postupka i njegove ocjene. Već iz osporavane presude razvidno je da je ona utemeljena na sadržaju više različitih dokaznih sredstava (iskazima stranaka, svjedoka, ispravama, dokumentaciji iz katastra i zemljišnih knjiga). Osim toga suprotno žalbenim navodima tužiteljice, niti iz materijalnih dokaza niti iz iskaza svjedoka predloženih od strane tužiteljice ne proizlazi da bi tužiteljica usmenim darovanjem od strane svoje majke stekla samovlasništvo predmetne nekretnine, odnosno da bi vlastitim financijskim sredstvima izgradila kuću na predmetnoj nekretnini. Stoga, ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud o ocjeni izvedenih dokaza dao dostatne i relevantne razloge, te da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

20. Nastavno, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvoga stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice koje su od odlučnog značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu , na koje je pravilno primijenio gore citirane odredbe materijalnog prava.

21. U odnosu na odluku o troškovima postupka tužiteljica je pobija očito samo u slučaju drugačijeg uspjeha u sporu, a ne osporava niti kriterij dosuđenja, način obračuna niti visinu pojedinih troškova, a imajući pri tom u vidu da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima postupka.

22. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Varaždinu, 27. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer