Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-134/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku u Vukovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku, broj P-869/2021-30 od 9. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, broj P-869/2021-30 od 9. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, broj P-869/2021-30 od 9. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1. Pobijanom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 528- 50-4268573, zaključenog 18. srpnja 2007. između stranaka, a sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF (stavak I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.969,03 EUR na ime preplaćenog tečaja u CHF, i to sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.476,54 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od presuđenja do isplate (stavak II. izreke). Prigovor radi prijeboja je odbijen (stavak III. izreke).

1.2. Pobijanim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

2. Navedenu presudu i rješenje pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka uključujući i trošak sastava žalbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopili 18. srpnja 2007. Ugovor o kreditu broj 528-50-4268573 kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 26.370,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a namjena kredita je bila kupnja osobnog vozila. Člankom 7. određeno je da se iznos kredita otplaćuje na slijedeći način:

a) dio glavnice kredita u iznosu CHF 19.332,90 otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je uručen korisniku kredita pri isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnji dan u mjesecu.

b) preostali dio glavnice kredita u iznosu CHF 7.037,49 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita iz točke a), a prema otplatnom planu koji je uručen korisniku kredita po isplati kredita.

Zaključno, nije sporno da je predmetni kredit otplaćen.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora kojom je valuta obveze vezana uz CHF te posljedično zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF (promjene tečaja).

7.1. U odnosu na utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora kojom je valuta obveze vezana uz CHF te posljedično zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF (promjene tečaja), prvostupanjski sud ističe da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na taj je način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. („Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13. 41/14 dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i 97. istog. Tom presudom odbijene su revizije u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 138 a ZZP/07, čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014, 110/2015, 14/2019 i 19/2022, dalje: ZZP/14) i čl. 502. a i c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) zaključuje da tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu potrošačkog interesa pa u tom dijelu prigovor tuženika ocjenjuje neosnovanim.

7.2. U tom pravcu prvostupanjski sud smatra neodlučnima navode tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružio tužitelju sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF i da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, a što uostalom niti u ovom pojedinačnom postupku koji je uslijedio nakon kolektivnog spora, tuženik nije ničim dokazao.

7.3. Kako je radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa prvostupanjski sud proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je ukupan zbroj plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja CHF tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu, iznosi 5.969,03 EUR, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO), uz primjenu čl. 1115. ZOO, sud je tužitelju dosudio taj iznos. Pri tome je ocijenio tuženikov prigovora prijeboja u visini eventualne negativne tečajne razlike neosnovanim jer je vještak financijsko-knjigovodstvene struke saslušan na ročištu kod suda izjavio da je prilikom izračuna uzeo je u obzir negativnu tečajnu razliku, tj. kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, te je u zaključku nalaza i mišljenja dan izračun umanjen za negativne tečajne razlike (list 272-273 spisa).

7.4. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., dakle kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to je tužba od 4. kolovoza 2021. podnesena unutar zastarnog roka.

8. U žalbi tuženik opširnim žalbenim navodima u bitnom tvrdi da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. jer da predmetni ugovor nije bio predmet razmatranja u tom sporu te da u potpunosti zanemaruje navode tuženika da je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila protumačena na koju okolnost je predložio izvesti dokaz saslušanjem tužitelja i javnog bilježnika, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da vještak nije pravilno utvrdio iznos eventualne pretplate te da je prilikom izračuna trebalo uzeti u obzir negativnu tečajnu razliku kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Zaključno, ističe i da je predmetno potraživanje u zastari. S obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima u cijelosti.

9.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9.2. Nije ostvarena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik sadržajno ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9.3. Prvenstveno, valja istaknuti da su neosnovni žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru. Naime, prema odredbama ZZP/03 za status potrošača bitno je da se radi o fizičkoj osobi i da pravni posao nije zaključen u svrhu namijenjenoj njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju tužitelj se već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim ugovorom o kreditu, deklarirao kao potrošač, a isto je potvrdio i u svom iskazu. Navedeno proizlazi i iz sadržaja predmetnog ugovora iz kojeg je razvidno da je tužitelj kao fizička osoba koristio dobiveni kredit za kupnju automobila, s time da iz ugovora ne proizlazi da bi tužitelj istog zaključio kao obrtnik, pravna osoba ili osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti. Pored toga tuženik tijekom postupka nije iznio nikakve razloge zbog kojih tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu ne bi imao svojstvo potrošača, već je njegov prigovor paušalan i neodređen. Stoga je po stavu ovog suda, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelj ima status potrošača, dok tuženik tijekom postupka nije doveo u sumnju svrhu i cilj sklapanja predmetnog ugovora koja se odnosila na zadovoljavanje tužiteljevih privatnih potrošačkih potreba.

9.4. Nadalje, u smislu istaknutog žalbenog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 502.c ZPP, tuženiku se ukazuje da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022.). U tom smislu, vezano za isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama oko ugovaranja valutne klauzule, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama. Naime, tuženik je sve navedene prigovore mogao i morao isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi na temelju činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku na temelju odredaba čl. 502.a – čl. 502.h ZPP.

9.5. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženik mogao tvrditi, te mu je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdio konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, istaknutim prigovorima a bez da je na prednju okolnost predložen i izveden dokaz kojim bi se utvrdilo da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo (npr. saslušanjem svjedoka – bankara koji je osobno pregovarao s tužiteljem), to tuženik nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda.

9.6. U odnosu na dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika - treba uputiti na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se prihvatljivom ocijenila praksa nižestupanjskih sudova po kojoj se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (v. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III- 3540/2021 od 30. lipnja 2022. etc.).

10.1. Nadalje, pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužitelj ima pravo tražiti da se utvrdi da je sporna ugovorna odredba ništetna te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer su plaćeni bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud te pravilno primijenio materijalno pravo.

10.2. Na žalbene navode da vještak nije pravilno utvrdio iznos eventualne pretplate te da je prilikom izračuna trebalo uzeti u obzir negativnu tečajnu razliku, treba reći da je vještak financijsko-knjigovodstvene struke saslušan na ročištu pred prvostupanjskim sud 30. listopada 2025. izjavio da je prilikom izračuna uzeo je u obzir negativnu tečajnu razliku, tj. kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, te je u zaključku nalaza i mišljenja dan izračun umanjen za negativne tečajne razlike (list 272-273 spisa), a na koji matematički izračun stranke nisu imale primjedbi.

10.3. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, reafirmirana i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III- 3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

11. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane tuženika, valja reći kako tim navodima isti nije uspio dovesti u sumnju utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja ovdje stoga prihvaća i ovaj sud. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO, a koja u konkretnom slučaju u odnosu na zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF (promjene tečaja) teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe.

12. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s objedinjenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

13. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

14. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe 4. kolovoza 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužitelja.

15. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu u pogledu glavne stvari. Obzirom na potpuni izostanak obrazloženih žalbenih navoda tuženika u odnosu na primjenu materijalnog prava prilikom odmjeravanja troškova postupka, valjalo je primjenom odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi i pobijanu odluku o troškovima postupka, obzirom da sud na pravilnost primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

16. Pritom je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem pravilno ocijenio da je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja jer se radi o preinaci u smislu odredbe čl. 191. st. 2. ZPP. Stoga je odlučeno kao pod stavkom I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

17. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP) te je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

U Varaždinu 27. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer