Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-4982/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mirjani Harapin, te Ljerki Perica, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Ivica Čuturić odvjetnik u Zagrebu, Trg Marka Marulića 13, protiv tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 52634238587, radi utvrđivanja novog naziva radnog mjesta u državnoj službi i koeficijenta za obračun plaće, 27. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanjem rješenja Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-112-07/24-01/287, URBROJ: 566-01/12-24- 2 od 3. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-112-07/24-01/287, URBROJ: 566-01/12-24-2 od 3. rujna 2024.odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, KLASA: UP/I-112-01/24-01/5, URBROJ: 513-02-1820/4-24-2 od 27. ožujka 2024.

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju se utvrđuje novi naziv radnog mjesta – pomoćnik ravnatelja Carinske uprave s koeficijentom za obračun plaće 3,50 i 12. platnim razredom od 1. ožujka 2024. (točka I. izreke). Istim rješenjem utvrđuje se da će se plaća po tom rješenju isplaćivati od 1. ožujka 2024. (točka II. izreke) uz određenje da žalba ne odgađa izvršenje rješenja (točka III. izreke).

2. Pravodobno podnesenom tužbom tužitelj osporava rješenje tuženika iz svih zakonom dopuštenih razloga. Navodi da je nakon stupanja na snagu propisa koje citira za položajno mjesto na koje je raspoređen tužitelj povrijeđeno načelo jednakosti plaća (jednaka plaća za jednak rad odnosno rad jednake vrijednosti) zajamčeno čl. 6. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ broj: 155/23) i to iz razloga što su prilikom prevođenja položajnih mjesta unutar Sektora za informacijski sustav, adekvatno prevedena isključivo radna mjesta koja u samom svom nazivu imaju dodatak „informatički“ dok prilikom prevođenja za položajna mjesta I. vrste nije uzet u obzir opis poslova Sektora za informacijski sustav , a komparativno, izvršenim prevođenjem položajnog mjesta pomoćnika ravnatelja Carinske uprave (za mobilne jedinice) utvrđen je veći koeficijent.

2.1. Tužitelj ističe da su za poslove upravljanja informacijskim sustavom u Uredbi propisana radna mjesta s koeficijentom 3,7 i platnim razredom 13. te da ne postoji niti jedan razlog da se prilikom prevođenja radnih mjesta nije analogno primijenilo prevođenje kao i za naziv radnog mjesta pomoćnika ravnatelja Carinske uprave (za informacijski sustav), kako je to učinjeno za položajno mjesto pomoćnika ravnatelja Carinske uprave (za mobilne jedinice).

2.2. Predlaže poništiti osporeno i prvostupanjsko rješenje, utvrditi novi naziv radnog mjesta – pomoćnik ravnatelja Carinske uprave (za informacijski sustav) s koeficijentom za obračun plaće 3,70 i 13. platnim razredom od dana 01.03.2024. , uz nalog tuženiku da mu isplati pripadajući, a neisplaćeni dio plaće sukladno koeficijentu za obračun plaće 3,70 od dana 01.03.2024.god.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je rješenje doneseno po zahtjevu tužitelja, nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ 155/23, dalje: Zakon o plaćama) i Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u državnoj službi („Narodne novine“ broj 22/24, dalje: Uredba), a mjerodavne odredbe detaljno citira.

3.1. Ističe kako je uvidom u Uredbi priloženu Tablicu 5. Model prevođenja – Posebna radna mjesta (pogrešno u odgovoru na tužbu navedeno da se radi o Tablici 6), utvrđeno da se dosadašnji naziv radnog mjesta pomoćnik ravnatelja (Carinska uprava) s koeficijentom složenosti poslova 3,007 prevodi u novi naziv radnog mjesta pomoćnik ravnatelja Carinske uprave s koeficijentom za obračun plaće 3,50 , pa je pravilno, u odnosu na radno mjesto tužitelja, prvostupanjsko tijelo postupilo primijenivši odredbu članka 16. stavak 2. Uredbe kojom je propisan način prevođenja naziva radnih mjesta u državnoj službi u skladu s pripadajućom tablicom.

3.2. Tuženik navodi kako tužitelj navodima tužbe, ne prilaže činjenice i dokaze na kojima temelji tužbeni zahtjev, a pri tome se veći dio odnosi na usporedbe s koeficijentima za obračun plaće drugih radnih mjesta, međutim takve usporedbe ne mogu biti od utjecaja na rješavanje ovog upravnog spora, budući da tužitelj ničim konkretno ne osporava niti čini vjerojatnim da je koeficijent za obračun plaće radnog mjesta na koje je raspoređen, a koje je prevedeno, pogrešno utvrđen, odnosno da je prvostupanjsko tijelo primijenilo pogrešan koeficijent.

3.3. Ističe da je donošenje predmetne Uredbe u nadležnosti Vlade Republike Hrvatske stoga ne može preispitivati istu budući da ocjena zakonitosti propisa nije u nadležnosti tuženika, pa također ne može niti preispitivati sadržaj Uredbe te utvrđenih koeficijenata složenosti poslova i Pravilnika o unutarnjem redu tijela kojim je utvrđen opis poslova i složenost pojedinih radnih mjesta, već je nadležan samo za kontrolu pojedinačnih akata donesenih u provedbi istih.

3.4. Poziva se na sadržaj odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, Broj: U-II- 1591/2024, od 4. lipnja 2024. navodeći da taj sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaća u državnoj službi , između ostaloga, uz obrazloženje da nije ustavnopravno pitanje niti je u nadležnosti suda ocjena o tome jesu li ili nisu kompetencije bilo koje kategorije državnih službenika i namještenika iz osporene uredbe trebali i/ili mogli biti vrednovani višim ili nižim koeficijentom za obračun plaće te u odnosu na koga, a sve nakon što je u skladu s člankom 14. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama tijelo državne uprave nadležno i kapacitirano za provedbu takvih sustavnih zadaća, uz uvažavanje mišljenja Vijeća za praćenje i unapređenje sustava plaća u državnim i javnim službama, sindikata te udruga sindikata, izradilo sustavno rješenje i pretočilo ga u prijedlog osporene uredbe koji je Vlada prihvatila. U tom je rješenju Ustavni sud navodi i da jednakost pojedinca u društvu glede prava koja proizlaze iz rada nije ustavom apsolutno zajamčena, osobito kad se zbog specifičnosti uvjeta za obavljanje određenog posla traže različite sposobnosti pojedinog zaposlenika. Načelo složenosti određenih poslova, a pogotovo utvrđivanje naziva pojedinih radnih mjesta nije ustavnopravno pitanje, radna mjesta u državnoj službi utvrđena su u odnosu na specifičnost djelatnosti pojedinih službi, a stavljanje u međusobni odnos složenosti određenih radnih mjesta i utvrđivanje njihove vrijednosti može dovesti do razlike u plaći zaposlenika. Razlika u plaći nije ustavnopravno pitanje, sve dok se njome ne zadire u ljudska prava i temeljne slobode građana zajamčene Ustavom, a što odredbama uredbe nije učinjeno.

3.5. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Radi osiguranja načela izjašnjavanja stranaka u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne Novine“ broj 36/24; dalje u tekstu: ZUS) strankama je dana mogućnosti da se izjasne o zahtjevima i navodima protivne stranke kao i o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

4.1. U predmetnom upravnom sporu održana je usmena i javna rasprava 13. ožujka 2026. koja je provedena u odsutnosti tuženika, koji iako uredno pozvan raspravi nije pristupio niti je svoj izostanak opravdao, na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 91. stavka 3. ZUS-a.

4.2. Na navedenoj raspravi tužitelj u bitnome navodi kao u tužbi, predlaže provesti dokazni postupak saslušanjem tužitelja te pribavom dokaza i usporedbom opisa radnog mjesta tužitelja i radnog mjesta načelnika Sektora za informatičke poslove u Glavnom tajništvu Ministarstva financija. Također predlaže da sud podnese zahtjev za ocjenu zakonitosti Uredbe o nazivima radnog mjesta, uvjetima za raspored i koeficijent za obračun plaće u državnoj službi Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

4.3. Raspravnim rješenjem suda izvođenje daljnjeg dokaznog postupka na način kako je predložio tužitelj sud je odbio, kao i prijedlog za podnošenjem zahtjeva radi ocjene zakonitosti navedene Uredbe Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

5. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja sud je proveo dokazni postupak na način da je izvršio uvid u sudski spis kao i uz odgovor na tužbu priloženi spis tuženika.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko rješenje doneseno u postupku po zahtjevu tužitelja za ispravak prevođenja naziva radnog mjesta i novog koeficijenta za obračun plaća, sukladno članku 171. stavku 4. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ broj: 155/23, dalje: Zakon) te članka 35. stavka 5. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ broj: 155/23, dalje: Zakon o plaćama).

7.1. Prvostupanjsko se tijelo poziva na tablicu 5. Model prevođenja – Posebna radna mjesta kojim je propisano za Ministarstvo financija – Carinsku upravu da se položajno mjesto I. vrste pomoćnika ravnatelja (Carinska uprava) prevodi u Posebno radno mjesto – pomoćnika ravnatelja Carinske uprave s koeficijentom 3,50.

7.2. U odnosu na navode zahtjeva tijelo obrazlaže da tužitelj u biti istim predlaže izmjene Uredbe, što nije u nadležnosti tuženika, pa nije pravno relevantno za rješavanje konkretnog predmeta. Pored navedenog obrazlaže se da je tužitelj rješenjem raspoređen na radno mjesto pomoćnika ravnatelja (Carinska uprava) s koeficijentom 3,007 i da je u modelu prevođenja preveden sukladno članku 16. Uredbe na temelju tablice 5. u novi naziv radnog mjesta pomoćnika ravnatelja Carinske uprave s novim koeficijentom 3,50, a koju činjenicu tužitelj niti ne spori, pa tijelo utvrđuje da je pravilno primijenjen model prevođenja radnog mjesta s pripadajućim koeficijentom 3,50 koje se razvrstava u 12. platni razred, sukladno članku 3. Uredbe o rasponima koeficijenata u platnim razredima u jedinstvenoj platnoj ljestvici u d ržavnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ broj: 22/24).

8. Tuženik je odbio kao neosnovanu žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja uz obrazloženje koje je sadržano u bitnome i u odgovoru na tužbu.

9. Mjerodavne odredbe materijalnog prava na temelju kojih su donesena osporena rješenja u postupku koji je prethodio ovom sporu detaljno su citirana u obrazloženjima odluka upravnih tijela, pa ih ovaj sud u presudi neće ponovno citirati.

10. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja, a polazeći pri tom od sadržaja obrazloženja odluke tuženika i primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, utvrđeno je kako navodima tužbe i tijekom spora pravilnost u postupku utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo, odredbe na koje se pozivaju upravna tijela, a povrede odredaba postupka zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito sud nije našao.

11. Kao što je iz obrazloženja rješenja razvidno tuženik je naveo razloge zbog kojih odbija žalbu kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, te se očitovao na istaknute žalbene prigovore , pa je time u cijelosti postupio sukladno odredbi članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) kojim je propisano što sve obrazloženje rješenja treba sadržavati.

12. Stajalište tuženika izneseno u osporenom rješenju u cijelosti prihvaća i ovaj Sud jer za navedeno postoji uporište u dokumentaciji dostavljenog spisa i citiranim odredbama.

13. Razlozi kojima tužitelj osporava zakonitost rješenja donesenih u postupku koji je prethodio ovom sporu nisu osnovani, odnosno isti su takvi da ne dovode do drugačije odluke u predmetnoj upravnoj stvari.

13.1. Pravilno tuženik u osporavanom drugostupanjskom rješenju ukazuje na to da je rješenjem Ministarstva financija, KLASA: UP/I-112-02/0-01/263, URBROJ: 513-02- 1820/3-20-1 od 16. studenoga 2020. tužitelj s danom 1. prosinca 2020. raspoređen na radno mjesto pomoćnika ravnatelja u Ministarstvo financija, Carinsku upravu, Središnji ured, Sektor za informacijski sustav (red. Broj 277. Sistematizacije radnih mjesta u Carinskoj upravi, Središnjem uredu), a koje mjesto je pravilno prevedeno na novi naziv radnog mjesta – pomoćnik ravnatelja Carinske uprave s koeficijentom za obračun plaće 3,50 i 12. platnim razredom.

14. U konkretnom predmetu tuženik je prihvatio valjanim obrazloženje prvostupanjskog tijela i razloge nemogućnosti uvažavanja zahtjeva tužitelja za izmjenom naziva radnog mjesta i koeficijenta za obračun plaće, a za svoje zaključke dao je valjano obrazloženje, uz nesporno da pravilnost prevođenja u smislu poštivanja i pravilne primjene odredbi Uredbe i pripadajuće Tablice 5. tužitelj niti ne osporava , a pravilnost prevođenja na novi naziv radnog mjesta i pripadajući koeficijent nesporno je u skladu s Uredbom propisanim.

15. Budući da je prema ocjeni suda u postupku koji je prethodio ovom sporu pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, nije bilo razloga provođenju daljnjeg dokaznog postupka na način kako je predložio tužitelj. Ovo zato, jer se izvođenjem istih (saslušanjem tužitelja i pribavom podataka s opisom radnih mjesta) ne bi na drugačiji način utvrdile relevantne činjenice od kojih ovisi primjena prava . Stoga je raspravnim rješenjem suda izvođenje dokaza odbijeno kao nepotrebno i neekonomično te suprotno načelu učinkovitosti spora propisanom člankom 8. ZUS-a.

16. Sud nije prihvatio osnovanim niti prijedlog tužitelja za podnošenjem zahtjeva Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske radi ocjene zakonitosti Uredbe jer prema ocjeni suda nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 159. stavka 1. ZUS -a, a imajući u vidu i obrazloženje sadržano u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, Broj: U-II-1591/2024 od 4. lipnja 2024. na koju se poziva tuženik u odgovoru na tužbu.

17. Povrede odredaba i načela upravnog postupka zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito, sud nije našao.

18. Osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa se to rješenje ne može ocijeniti nezakonitim.

19. Na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.

20. O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojemu stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stoga, kako je odbijen tužbeni zahtjev, to je i zahtjev tužitelja za naknadom troškova spora valjalo odbiti.

20.1. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci, pod točkom II.

U Zagrebu 27. ožujka 2026.

Sutkinja

Mirjana Harapin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Odvjetnik Ivica Čuturić Zagreb, Trg Marka Marulića 13

2. Odbor za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva 5

3. u spis