Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž -2542/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EČO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku mr.sc. Emiru Kulenoviću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 9, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu "Porobija & Porobija", u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, pod poslovnim brojem P-1379/2019-27 od 30. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Zagrebačka banka d.d. i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, pod poslovnim brojem P-1379/2019-27 od 30. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207397543, kreditna partija: 7103302080 od dana 18. rujna 2006.godine, sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, (OIB 92963223473) kao kreditora i tužiteljice EČO (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita te potvrđenog od strane javnog bilježnika Alide Crljenica iz [adresa] pod brojem: OU-639/06-1 i to:

- odredba čl.1. st.2. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.“,

- odredba čl.2. st.1. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 87.000,00 CHF (slovima: osamdeset sedam tisuća švicarskih franaka) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., … sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

- odredba čl.7. st.1. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 546,19 CHF (slovima: petsto četrdeset šest švicarskih franaka i devetnaest rapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

- odredba čl.7. st.2. u dijelu koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi … iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi preplate kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početni otplatni plan, isplati ukupan iznos od 3.716,49 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 32,23 EUR počev od 01. studenog 2007.

- na iznos od 32,19 EUR počev od 01. prosinca 2007.

- na iznos od 32,14 EUR počev od 01. siječnja 2008.

- na iznos od 32,10 EUR počev od 01. veljače 2008.

- na iznos od 60,06 EUR počev od 01. ožujka 2008.

- na iznos od 59,98 EUR počev od 01. travnja 2008.

- na iznos od 59,92 EUR počev od 01. svibnja 2008.

- na iznos od 59,84 EUR počev od 01. lipnja 2008.

- na iznos od 59,76 EUR počev od 01. srpnja 2008.

- na iznos od 59,69 EUR počev od 01. kolovoza 2008.

- na iznos od 59,60 EUR počev od 01. rujna 2008.

- na iznos od 59,52 EUR počev od 01. listopada 2008.

- na iznos od 59,44 EUR počev od 01. studenog 2008.

- na iznos od 59,36 EUR počev od 01. prosinca 2008.

- na iznos od 59,28 EUR počev od 01. siječnja 2009.

- na iznos od 59,20 EUR počev od 01. veljače 2009.

- na iznos od 59,11 EUR počev od 01. ožujka 2009.

- na iznos od 59,03 EUR počev od 01. travnja 2009.

- na iznos od 58,94 EUR počev od 01. svibnja 2009.

- na iznos od 58,85 EUR počev od 01. lipnja 2009.

- na iznos od 58,76 EUR počev od 01. srpnja 2009.

- na iznos od 79,26 EUR počev od 01. kolovoza 2009.

- na iznos od 79,15 EUR počev od 01. rujna 2009.

- na iznos od 79,04 EUR počev od 01. listopada 2009.

- na iznos od 78,92 EUR počev od 01. studenog 2009.

- na iznos od 78,80 EUR počev od 01. prosinca 2009.

- na iznos od 78,68 EUR počev od 01. siječnja 2010.

- na iznos od 78,56 EUR počev od 01. veljače 2010.

- na iznos od 78,44 EUR počev od 01. ožujka 2010.

- na iznos od 78,31 EUR počev od 01. travnja 2010.

- na iznos od 78,18 EUR počev od 01. svibnja 2010.

- na iznos od 68,04 EUR počev od 01. lipnja 2010.

- na iznos od 67,93 EUR počev od 01. srpnja 2010.

- na iznos od 67,81 EUR počev od 01. kolovoza 2010.

- na iznos od 67,69 EUR počev od 01. rujna 2010.

- na iznos od 67,56 EUR počev od 01. listopada 2010.

- na iznos od 67,44 EUR počev od 01. studenog 2010.

- na iznos od 45,68 EUR počev od 01. prosinca 2010.

- na iznos od 45,59 EUR počev od 01. siječnja 2011.

- na iznos od 45,50 EUR počev od 01. veljače 2011.

- na iznos od 45,40 EUR počev od 01. ožujka 2011.

- na iznos od 45,31 EUR počev od 01. travnja 2011.

- na iznos od 45,21 EUR počev od 01. svibnja 2011.

- na iznos od 45,11 EUR počev od 01. lipnja 2011.

- na iznos od 45,01 EUR počev od 01. srpnja 2011.

- na iznos od 35,34 EUR počev od 01. kolovoza 2011.

- na iznos od 35,26 EUR počev od 01. rujna 2011.

- na iznos od 35,18 EUR počev od 01. listopada 2011.

- na iznos od 35,09 EUR počev od 01. studenog 2011.

- na iznos od 35,00 EUR počev od 01. prosinca 2011.

- na iznos od 34,92 EUR počev od 01. siječnja 2012.

- na iznos od 34,84 EUR počev od 01. veljače 2012.

- na iznos od 34,75 EUR počev od 01. ožujka 2012.

- na iznos od 34,66 EUR počev od 01. travnja 2012.

- na iznos od 34,56 EUR počev od 01. svibnja 2012.

- na iznos od 34,48 EUR počev od 01. lipnja 2012.

- na iznos od 34,39 EUR počev od 01. srpnja 2012.

- na iznos od 34,30 EUR počev od 01. kolovoza 2012.

- na iznos od 34,20 EUR počev od 01. rujna 2012.

- na iznos od 34,10 EUR počev od 01. listopada 2012.

- na iznos od 34,01 EUR počev od 01. studenog 2012.

- na iznos od 33,92 EUR počev od 01. prosinca 2012.

- na iznos od 33,82 EUR počev od 01. siječnja 2013.

- na iznos od 33,73 EUR počev od 01. veljače 2013.

- na iznos od 33,63 EUR počev od 01. ožujka 2013.

- na iznos od 33,53 EUR počev od 01. travnja 2013.

- na iznos od 33,43 EUR počev od 01. svibnja 2013.

- na iznos od 33,33 EUR počev od 01. lipnja 2013.

- na iznos od 33,23 EUR počev od 01. srpnja 2013.

- na iznos od 33,12 EUR počev od 01. kolovoza 2013.

- na iznos od 33,02 EUR počev od 01. rujna 2013.

- na iznos od 32,92 EUR počev od 01. listopada 2013.

- na iznos od 32,81 EUR počev od 01. studenog 2013.

- na iznos od 32,70 EUR počev od 01. prosinca 2013.

- na iznos od 32,60 EUR počev od 01. siječnja 2014. pa do isplate, do 31. prosinca 2007. prema odredbama Uredbe o visini kamatne stope, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi preplate anuiteta s osnova promjene tečaja u odnosu na početni tečaj, isplati ukupan iznos od 7.360,53 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 17,09 EUR počev od 01. studenog 2008.

- na iznos od 19,62 EUR počev od 01. siječnja 2009.

- na iznos od 23,09 EUR počev od 01. veljače 2009.

- na iznos od 24,84 EUR počev od 01. ožujka 2009.

- na iznos od 20,69 EUR počev od 01. travnja 2009.

- na iznos od 20,09 EUR počev od 01. svibnja 2009.

- na iznos od 13,58 EUR počev od 01. lipnja 2009.

- na iznos od 7,86 EUR počev od 01. srpnja 2009.

- na iznos od 10,22 EUR počev od 01. kolovoza 2009.

- na iznos od 14,62 EUR počev od 01. rujna 2009.

- na iznos od 12,11 EUR počev od 01. listopada 2009.

- na iznos od 9,66 EUR počev od 01. studenog 2009.

- na iznos od 15,28 EUR počev od 01. prosinca 2009.

- na iznos od 20,59 EUR počev od 01. siječnja 2010.

- na iznos od 26,19 EUR počev od 01. veljače 2010.

- na iznos od 24,72 EUR počev od 01. ožujka 2010.

- na iznos od 34,14 EUR počev od 01. travnja 2010.

- na iznos od 31,72 EUR počev od 01. svibnja 2010.

- na iznos od 35,84 EUR počev od 01. lipnja 2010.

- na iznos od 62,07 EUR počev od 01. srpnja 2010.

- na iznos od 56,10 EUR počev od 01. kolovoza 2010.

- na iznos od 78,50 EUR počev od 01. rujna 2010.

- na iznos od 66,69 EUR počev od 01. listopada 2010.

- na iznos od 57,80 EUR počev od 01. studenog 2010.

- na iznos od 81,73 EUR počev od 01. prosinca 2010.

- na iznos od 97,82 EUR počev od 01. siječnja 2011.

- na iznos od 86,15 EUR počev od 01. veljače 2011.

- na iznos od 87,86 EUR počev od 01. ožujka 2011.

- na iznos od 79,48 EUR počev od 01. travnja 2011.

- na iznos od 82,07 EUR počev od 01. svibnja 2011.

- na iznos od 110,57 EUR počev od 01. lipnja 2011.

- na iznos od 114,58 EUR počev od 01. srpnja 2011.

- na iznos od 143,73 EUR počev od 01. kolovoza 2011.

- na iznos od 132,46 EUR počev od 01. rujna 2011.

- na iznos od 114,91 EUR počev od 01. listopada 2011.

- na iznos od 114,45 EUR počev od 01. studenog 2011.

- na iznos od 112,54 EUR počev od 01. prosinca 2011.

- na iznos od 118,91 EUR počev od 01. siječnja 2012.

- na iznos od 125,92 EUR počev od 01. veljače 2012.

- na iznos od 126,13 EUR počev od 01. ožujka 2012.

- na iznos od 121,72 EUR počev od 01. travnja 2012.

- na iznos od 123,51 EUR počev od 01. svibnja 2012.

- na iznos od 126,15 EUR počev od 01. lipnja 2012.

- na iznos od 123,31 EUR počev od 01. srpnja 2012.

- na iznos od 123,55 EUR počev od 01. kolovoza 2012.

- na iznos od 120,94 EUR počev od 01. rujna 2012.

- na iznos od 116,10 EUR počev od 01. listopada 2012.

- na iznos od 122,00 EUR počev od 01. studenog 2012.

- na iznos od 124,14 EUR počev od 01. prosinca 2012.

- na iznos od 123,28 EUR počev od 01. siječnja 2013.

- na iznos od 114,67 EUR počev od 01. veljače 2013.

- na iznos od 120,64 EUR počev od 01. ožujka 2013.

- na iznos od 122,01 EUR počev od 01. travnja 2013.

- na iznos od 119,32 EUR počev od 01. svibnja 2013.

- na iznos od 111,38 EUR počev od 01. lipnja 2013.

- na iznos od 106,45 EUR počev od 01. srpnja 2013.

- na iznos od 110,82 EUR počev od 01. kolovoza 2013.

- na iznos od 113,83 EUR počev od 01. rujna 2013.

- na iznos od 121,52 EUR počev od 01. listopada 2013.

- na iznos od 117,29 EUR počev od 01. studenog 2013.

- na iznos od 119,19 EUR počev od 01. prosinca 2013.

- na iznos od 120,74 EUR počev od 01. siječnja 2014.

- na iznos od 109,96 EUR počev od 01. veljače 2014.

- na iznos od 112,72 EUR počev od 01. ožujka 2014.

- na iznos od 111,30 EUR počev od 01. travnja 2014.

- na iznos od 108,55 EUR počev od 01. svibnja 2014.

- na iznos od 107,31 EUR počev od 01. lipnja 2014.

- na iznos od 107,85 EUR počev od 01. srpnja 2014.

- na iznos od 111,32 EUR počev od 01. kolovoza 2014.

- na iznos od 114,85 EUR počev od 01. rujna 2014.

- na iznos od 114,54 EUR počev od 01. listopada 2014.

- na iznos od 116,31 EUR počev od 01. studenog 2014.

- na iznos od 118,86 EUR počev od 01. prosinca 2014.

- na iznos od 117,82 EUR počev od 01. siječnja 2015.

- na iznos od 119,27 EUR počev od 01. veljače 2015.

- na iznos od 119,27 EUR počev od 01. ožujka 2015.

- na iznos od 119,27 EUR počev od 01. travnja 2015.

- na iznos od 119,27 EUR počev od 01. svibnja 2015.

- na iznos od 119,27 EUR počev od 01. lipnja 2015.

- na iznos od 119,27 EUR počev od 01. srpnja 2015.

- na iznos od 119,27 EUR počev od 01. kolovoza 2015.

- na iznos od 119,27 EUR počev od 01. rujna 2015. pa sve dok isplate, do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.839,36 eura, u roku od 15 dana od dana donošenja odluke pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u iznosu od 200,00 eura zahtjev odbija kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom troška postupka od 1.250,00 eura sa sporednom tražbinom.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužiteljice na utvrđenje, da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207397543, zaključenog 18. rujna 2006.godine između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, a kojim odredbama da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem Odluka o kamatnim stopama tuženika i valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), te kondemnatorni zahtjev tužiteljice za isplatu iz osnova tih ništetnih odredbi.

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je, da li su odredbe tog Ugovora o namjenskom kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika nepoštene i posljedično tome ništetne, kao što je i sporno, postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa, obzirom na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu, koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

7. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- tužiteljica s tuženikom da je 13. rujna 2006. zaključila Ugovor o namjenskom kreditu u iznosu kunske protuvrijednosti 87.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita i da je ugovorena otplata u 240 mjesečna obroka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja, te da je ugovorena promjenjiva redovna godišnja kamata u skladu s Odlukom banke o kamatnim stopama, koja da je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50%;

- Ugovor o namjenskom kreditu da je sastavio tuženik na svome standardnom obrascu, te isti Ugovor o namjenskom kreditu da ne sadrži obavijest o povećanom riziku promjene tečaja CHF, kao nti definirane parametre za promjenu kamatne stope;

- kamatna stopa da se promijenila 1. listopada 2007. na 5,15%, 1. veljače 2008. na 5,80%, 1. srpnja 2009. na 6,30%, 1. svibnja 2010. na 6,05%, 1. studenog 2010. na 5,50%, 1. srpnja 2011. na 5,25%, te 1. siječnja 2014. na 3,23%;

- 30. prosinca 2015. da je zaključen Dodatak broj 1/2015 Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije kojim da se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- člankom 5. Dodatka od 30. prosinca 2015., uzimajući u obzir izračun konverzije, da je na dan 30. rujna 2015. preplata iznosila 22.031,90 kuna, te da su za taj iznos umanjeni budući anuiteti;

- provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, dipl.oec. da je utvrđena preplata kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početni otplatni plan, a koja da predstavlja pozitivnu razliku nastalu između plaćene kamate i kamate koju da bi tužiteljica bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, obračunato primjenom početnog tečaja, da iznosi 3.716,49 EUR-a, a preplata anuiteta s osnova promjene tečaja u odnosu na početni tečaj kredita, kao pozitivna tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita da iznosi 7.360,53 EUR-a, dok razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita u CHF obračunate po početnom tečaju na dan 30. rujna 2015. da je 2.684,95 EUR-a, za koliko da je nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji, te tuženik da je u konverziji kredita na dan 30.rujna 2015. utvrdio preplatu u iznosu od 2.924,14 EUR-a, koja da je, nakon provedbe konverzije u poslovnim knjigama tuženika, iskorištena za namirenje do 50% budućih dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita u EUR počevši od 01. veljače 2016. do 01. studenog 2017.;

- dakle, ukupna preplata anuiteta s osnova preplaćene kamate i preplaćenog tečaja iznosi da 11.077,02 EUR-a, preplata u anuitetima kao razlika stvarno plaćene kamate i početne kamate iz otplatnog plana za CHF kredit da ukupno iznosi 3.716,49 EUR-a, dok preplata u anuitetima kao razlika stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja CHF ukupno da iznosi 7.360,53 EUR-a, dok preplata po izračunu tuženika da iznosi 2.924,14 EUR-a;

- prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 110/15. 14/19) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. istoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz istoga članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sud u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ne bi trebao prosuđivati i obrazlagati ništetnost navedenih ugovornih odredbi;

- presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnom brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnom brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., o kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske da je odlučio presudom broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., da je utvrđeno, da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijemezaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003.godine do 06.08.2007.godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.godine pa nadalje , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/17 od 14. lipnja 2018. o kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske da je odlučio odlukom broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., da je utvrđeno, da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

- prema članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) važećem u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok prema članku 87 ZPP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava;

- tuženik da je znao za rizik koji nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a da nije obavijestio korisnika da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro;

- tuženik da je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak, jer da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke da nije obavijestio tužiteljicu;

- odredba ugovora da se kamatna stopa mijenjana odlukom o kamatnim stopama kreditora da ne ukazuje da su ugovorne strane pregovarale o okolnostima buduće promjene kamatne stope, te ugovornim stranama da je bila poznata visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora određena po banci, ali da nisu bili poznati kriteriji za kasniju izmjenu kamatne stope, zbog čega buduća promjenjiva kamatna stopa da nije bila određena, niti odrediva, u vrijeme zaključenja ugovora, a pristanak korisnika na promjene potpisom unaprijed formuliranog standardnog ugovora o kreditu da se ne može smatrati valjanim;

- odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, koja promjenu ugovorne kamate da čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti, da je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj, te davatelj kredita da je korisnika doveo u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta, a nametnuta obveza da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, jer vjerovnik da jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu da ne može predvidjeti, a pravilnost promjene da ne može provjeriti, jer da mu nisu poznati kriteriji, što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, pa da je stoga ništetna;

- Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ broj 102/2015), koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015., da je dodana iza članka 19. glava IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“, s ciljem da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem da bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu da se kredit konvertira radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran, a izračunava na način određen člankom 19.c;

- Vrhovni sud Republike Hrvatske da je rješenjem pod poslovnim brojem Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio, da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli;

- Vrhovni sud Republike Hrvatske da je odlukom broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. naveo, da činjenica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu, kojim da su se odredbe osnovnog ugovora izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te da je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – da ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne;

- u presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. da je zauzeto pravno shvaćanje, da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim, te zamijenjene novim odredbama, kako da bi se održao predmetni ugovor, da ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača;

- prema odluci suda Europske unije broj C-452/18 od 09. srpnja 2020 potrošač bi se mogao, sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče;

- tužiteljica da se sklapanjem Dodatka (Aneksa) nije odrekla tih prava, niti da je dala, niti, da je mogla dati slobodan i informirani pristanak, te da se nije odrekla prava na obeštećenje;

- konvertiranjem kredita da nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom ugovora da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već da je definiran budući ugovorni odnos stranaka;

- budući da je dio koji da se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer da je nerazumljiv, tužiteljici da treba vratiti ono što da je na temelju takvog dijela Ugovora o kreditu platila, sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima;

- prema zapisniku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su IV–162/2021 od 26. studenoga 2021. da je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, pa raspravljanje da je dovršeno po preinačenom zahtjevu;

- u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. da je izraženo pravno shvaćanje, da je 4. travnja 2012. podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P1401/12 došlo do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. za preplaćenu kamatu i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. za preplaćeni tečaj, pa podnošenjem tužbe 12. lipnja 2019. da nije protekao rok od pet godina za preplaćenu kamatu računajući od 13. lipnja 2014., niti za razliku tečaja računajući od 14. lipanj 2018, pa tuženikov istaknuti prigovor zastare da nije osnovan;

- da nije prihvaćen prigovor tuženika radi umanjenja njegove obveze za iznos kada su kamate i tečaj bili manji od početnih, jer cijeli postupak da je ispravljanje posljedica povrede interesa potrošača, pa stoga vraćanje primljenog na temelju ništetnih odredbi, kojima da je povrijeđena ravnoteža na štetu potrošača, da ne podrazumijeva umanjenje tuženikove obveze isplate za onoliko, koliko tužiteljica da je platila manje u vrijeme kada da su kamatne stope ili tečaj CHF bili niži od početno ugovorenih. jer negativna razlika da nije novčani iznos kojeg tužiteljica da duguje tuženiku, te kao potraživanje da ne postoji;

8. Na osnovu ovako valjano utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje, da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, kao i u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, pa utvrđuje ništetnim sporne odredbe predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu i prihvaćajući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Goranke Šmer Maraš, dipl.oec. nalaže tuženiku da tužiteljici isplati po osnovi preplate kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početni otplatni plan ukupan iznos od 3.716,49 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća pa do isplate, kao i da tužiteljici po osnovi preplate anuiteta s osnova promjene tečaja u odnosu na početni tečaj, isplati ukupan iznos od 7.360,53 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća pa do isplate, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude.

9. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio materijalno pravo, kada je točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika i tužitelja.

10. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, a slijedom toga i pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuju na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome, zašto je točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Nadalje, tuženiku je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene navode, i za navesti, da je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je odlučivao o preinačenom tužbenom zahtjevu tužiteljice, postavljenom u podnesku tužiteljice od 3. srpnja 2024. (stranice od 157 do 162 spisa), koji tužbeni zahtjev je tužiteljica postavila nakon provedenog vještačenja, a koji preinačeni tužbeni zahtjev tužiteljice nije u zastari.

12. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republika Hrvatske održanog 26. studenog 2021. (br. SU IV- 162/2021) donesen je zaključak, da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

13. Nadalje, prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024., u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećavanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje, kao i činjenicu da je sud prvog stupnja nastavio raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu tužiteljice podneskom od 3. srpnja 2024, na koji način se smatra da je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tužiteljice, to u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine, niti, u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, pa sud prvog stupnja odlučujući o preinačenom tužbenom zahtjevu tužiteljice, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjskom presudom nije prekoračio tužbeni zahtjev tužiteljice.

14. Daljnjim žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tuženika i valutnu klauzulu vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare.

15. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu, nema dvojbe da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu tužiteljica sklopila s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika

– banke, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te da tužiteljica nije utjecala, niti je mogla utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i ugovorenih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Pravilna je odluka sud prvog stupnja, u dijelu u kojem je utvrdio da su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

17. Naime, sud prvog stupnja je, imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge, koje ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

18. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući točkom I. izreke presude tužbeni zahtjev tužiteljice pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze, slijedom čega nisu ostvareni žalbeni navodi tuženika.

19. Tuženiku je i za navesti, da dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ne isključuje primjenu odredbi ZZP/03, te mogućnost da odredbe ugovora budu nepoštene i posljedično tome ništetne. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, te da iste, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je na temelju takvih utvrđenja pravilno ocijenio da su iste nepoštene, a navedene ocjene suda prvog stupnja su utemeljene na odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03, pa stoga ukazivanje tuženika o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost tog dijela pobijane presude.

20. Direktiva 93/13 EEZ propisuje, da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora;

21. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na nevezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite. Naime, odredbom članka 502.c ZPP propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Međutim, navedenu odredbu ne treba tumačiti strogo gramatički, već teleološki, imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Stoga imajući u vidu svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a, ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje prema kojem bi se vezanost presudom iz kolektivne pravne zaštite odnosila samo na postupke naknade štete bilo neprihvatljivo. To pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je odredbom članka 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) predmetna odredba članka 502.c ZPP izmijenjena, na način da je i izričito propisano da se vezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

22. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a, suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja, tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude, sudu nije dokazao.

23. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

24. U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru o namjenskom kreditu tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

25. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO/05), koja odredba propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

26. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

27. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

28. Prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

29. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva

- načela savjesnosti i poštenja, što i sud prvog stupnja u svojoj odluci obrazlaže.

30. S obzirom na nespornu činjenicu, da u ugovorima u kojima je koristio predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

31. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljici, kao potrošaču, nametnula ugovorne odredbe koje je stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

32. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem tih ništetnih odredbi.

33. Tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestalo bilo kakvo potraživanje tužiteljice po osnovnom Ugovoru o namjenskom kreditu, te da tužiteljica nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Pritom tuženik ukazuje i na tekst prijedloga ZID ZPK, te da je svrha konverzije bila da se u obračun uključe sva plaćanja, pri čemu da je tužitelj izračun konverzije i prihvatio.

34. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje ZID ZPK), tužiteljica ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove, temeljem spornih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu.

35. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZID ZPK-a, pa tako i odredbe članka 19.b i članka 19.c ZID ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, a navedeno proizlazi i iz odredbe članka 19.a ZID ZPK-a, kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZID ZPK-a, dok s druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru (članak 247. u svezi s članka 20. stavka 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO/05 u svezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. sve ZZP/03).

36. Dakle, ZID ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na nepostojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove, koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

37. Ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

38. Uz navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra da je potrebno naglasiti, da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa, čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog drugostupanjskog suda mora biti restriktivno.

39. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

40. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti, da je odredbom članka 19.a. ZPK jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK.

41. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZID ZPK-a, proizlazi, da se Glavom IV.a ZID ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način ne reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan, tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV. ZID ZPK-a niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

42. Predmet reguliranja ZID ZPK je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi, da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači, koji su konvertirali kredite, nemaju pravo na potpunu restituciju, ovaj drugostupanjski sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

43. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica, koji je kredit konvertirala, to pravo uopće nema ili da joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala biti slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

44. Potrošačima, koji su kredit konvertirali, pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju, koji je izvršio konverziju, prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava, tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

45. Posebno treba istaknuti, da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je Sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

46. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju, jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.

47. Odredbom članka 41. stavkom 1. ZZP/14 propisano je, da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano, da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno odredbi članka 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

48. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik, tj. da se sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći, to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem Sporazuma o konverziji odriče, odnosno na određeni način "oprašta" banci.

49. Obzirom, da prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi, koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja, koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

50. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR, na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.a do članka 19.e ZID ZPK).

51. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

52. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 EČ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019., sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti, da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

53. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije, te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

54. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio, da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

55. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatu (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt. 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno i u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom, koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 12. lipnja 2019. (tužba – listovi od 1 do 6 spisa).

56. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 1111. ZOO/05, kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti tuženikov žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 356. ZPP-a, kojeg u žalbi ističe tuženik.

57. U postupku je provedeno financijsko vještačenje, te je utvrđena visina potraživanja tužiteljice u visini preplate, umanjene za iznos koji je tužiteljici od strane tuženika priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.

58. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO/05 propisano je, da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

59. Prema tome, tuženik je dužan vratiti tužiteljici iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

60. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom članka 1111. ZOO/05 propisano, da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa je pravilno sud prvog stupnja postupio, kada je obvezao tuženika da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

61. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja postupio, kada je, u skladu s člankom 29. stavkom 2. i člankom 1111. sve ZOO/05, prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i naložio vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa.

62. Sud prvog stupnja je pri tome oduzeo preplatu utvrđenu ugovorom o konverziji, pravilnim obračunom prema odredbama ZOO/05, zatvaranjem prvo zakonskih zateznih kamata prema pravilima o obračunavanju.

63. Prema tome, visina preplaćenog iznosa, utvrđena po vještaku financijske struke, čiji Nalaz i mišljenje nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužene.

64. Nadalje, tužiteljica nije dovedena u povoljniji položaj od potrošača koji nisu sklopili ugovor o konverziji, jer je vještak oduzeo od ukupnog iznosa, koji je utvrđen po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, onaj dio koji je tuženik ugovorom o konverziji tužiteljici priznao kao preplaćeni iznos, a ukoliko tuženik smatra da je došlo do oštećivanja nje kao vjerovnika, on može koristiti zakonom propisana sredstva da zaštiti svoja prava, ali navedeno nije od utjecaja na izračun preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

65. Prema tome, imajući u vidu da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Goranke Šmer Maraš, dipl.oec., iz kojeg proizlazi da je vještačenje provedeno u skladu sa odgovarajućim odredbama ZID ZPK, te da je tuženik uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,50%, te uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, više obračunao tužiteljici razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 11.077,02 EUR-a, sve u periodu od 1. kolovoza 2007. do 1. veljače 2015., a konverzijom kredita tuženik da je utvrdio pretplatu izračunatu na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 2.924,14 EUR-a, te da se taj iznos koristio za namirenje 50% budućih dospjelih anuiteta za konvertirani kredit, pravilno je sud prvog stupnja postupio, kada je, suprotno žalbenim navodima tuženika, točkama II. i III. izreke prvostupanjske presude naložio tuženiku da isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 3.716,49 EUR-a, a zbog ništetne valutne klauzule iznos od 7.360,53 EUR-a.

66. U odnosu na žalbene navode tuženika, kojima ističe da je sud prvog stupnja propustio pozvati stalnu sudsku vještakinju da na raspravi usmeno obrazloži svoj nalaz i mišljenje, istom je i za navesti, da iz stanja spisa predmeta proizlazi, da se, na prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještakinje iznesenim u podnesku od 9. srpnja 2024. (stranice od 163 do 165 spisa), vještakinja očitovala svojim podneskom od 12. rujna 2024.(list 170 spisa), nakon čega tuženik više nije niti predlagao da se vještakinju pozove da na raspravi usmeno obrazloži svoj nalaz i mišljenje, pa, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. ZPP-a.

67. Tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužiteljici na dosuđeni iznos glavnice priznao i pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. i odredbi članka 1115. sve ZOO/05, te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužiteljici plati pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

68. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode, tuženiku je i za odgovoriti, da, suprotno njegovim žalbenim navodima, tužiteljica tužbom nije trebala kao stranku obuhvatiti založnog dužnika, jer isti u ovom konkretnom slučaju s tužiteljicom ne čini jedinstvene suparničare, kako to tuženik pogrešno smatra svojom žalbom.

69. Isto tako, žalitelju je i za navesti, da, suprotno njegovim žalbenim navodima, tužiteljici nisu trebali biti umanjeni predmetni preplaćeni iznosi za iznose koje je uplatila manje zbog smanjenja tečaja valute CHF, odnosno zbog manje kamatne stope od ugovorene, jer plaćanjem anuiteta u manjim iznosima nikakav dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužiteljice.

70. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, u dijelu kojim je dijelom točke IV. izreke presude naloženo tuženiku da tužiteljici plati trošak postupka u iznosu od 1.839,36 EUR-a, kako po osnovu (članak 154. stavak 5. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), kao i što je slijedom navedenog zakonita i odluka u dijelu kojom je točkom V. izreke presude tuženika odbijen u zahtjevu za naknadom troškova postupka, pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, koji se na odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IV. izreke prvostupanjske presude, kao i u dijelu kojim je točkom V. izreke prvostupanjske presude odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka kao neosnovan, u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

71. Suviše, tuženiku je i za navesti, da, u okolnostima kada tužiteljica predmetni troškovnik, kojim je točno navela koje troškove potražuje od tuženika, nije sudu podnijela u elektronskom obliku, a sud prvog stupnja tužiteljici, u skladu s odredbom članka 106.a stavkom 6. ZPP-a, nije naložio da u roku od osam dana podnesak (troškovnik) dostavi u elektroničkom obliku, tada, u tim okolnostima, suprotno žalbenim tuženika, predmetni tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka (troškovnik) proizvodi pravne učinke i sud prvog stupnja je ispravno postupio, kada je odlučio o navedenom tužiteljičinom zahtjevu za naknadu troškova postupka (troškovniku).

72. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi tuženika, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknute, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Split, 26. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac