Poslovni broj: Gž-1773/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sonje Meštrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa opunomoćenica Vesna Drakulić Šuvalić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6. OIB:14036333877 zastupanog po odvjetnicima iz OD Kožul i Petrinović, sa sjedištem u Zagrebu, [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-419/2022-42 od 10. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-419/2022-42 od 10. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 9.275,61 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano u izreci pod točkom I. izreke.

1.1. Odlukom o troškovima, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.083,14 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. svibnja 2024. u roku od 15 dana.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem, pod točkom I. izreke odbijen je prigovor mjesne nadležnosti, dok je točkom II. izreke odbijen prigovor tuženika da o istom zahtjevu već teče parnica.

2. Protiv te presude i rješenja u cijelosti žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i tuženiku dosude troškovi postupka, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je tuženik zatražio i trošak žalbenog postupka.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Žalba tuženika nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta.

5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu od 13. siječnja 2005. da je tuženik kao kreditor, korisniku kredita ovdje tužitelju, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 88.600,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan korištenja kredita, uz kamatu od 4,99%, na rok otplate kredita do 31. siječnja 2025., kao i da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti prijevremeno isplatio.

6. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li tuženik primjenom ništetne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF, te je li potraživanje tužitelja u zastari.

6.1. Sporna je između stranaka i mjesna nadležnost Općinskog suda u Zlataru, te je li predmetni tužbeni zahtjev istovjetan tužbenom zahtjevu u predmetu pod poslovnim brojem: P-4856/2019 vođenom kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zbog čega bi tužbu trebalo odbaciti zbog litispendencije, kako to u odgovoru na tužbu tvrdi tuženik.

7. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu a da stranke nisu pojedinačno pregovarale o tome, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdilo na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je nastala razlika u otplati kredita na temelju valutne klauzule te je tako vještak izračunao da je preplata po valutnoj klauzuli 9.275.61 eura.

9. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

9.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

9.2. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

10. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

11. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu utvrđivanja činjenice je li se s potrošačem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. Pritom se napominje da neosnovano tuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije proveo kontradiktoran postupak radi utvrđenja odlučnih činjenica jer tuženik, osim prijedloga za saslušanjem svjedokinje ŠBZ, od kojeg je naknadno odustao, nije imao drugih dokaznih prijedloga.

12. Stoga je izvođenjem predloženih dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornim odredbama predmetnog ugovora nije pregovaralo.

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, dok kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li, imajući u vidu da su predmetne odredbe sadržane na standardiziranom obrascu ugovora, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na sporne ugovorne odredbe. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornim odredbama nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

14. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81. i 82. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

15. Tužitelju stoga pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom. Pritom neosnovano tuženik u žalbi prigovara nalazu i mišljenju vještaka u dijelu u kojem je sudski vještak u izračunu koristio tečaj na dan dospijeća anuiteta umjesto na dan plaćanja, jer su nalaz i mišljenje izrađeni na temelju otplatnog plana kredita u kojem je dospijeće plaćanja odredio tuženik i na kojeg tužitelj nije imao nikakvog utjecaja.

16. Također, neosnovano tuženik u žalbi navodi da nije jasno na što se odnosi dosuđeni iznos od 8.860,04 eura, jer je iz osporene presude razvidno da je tužitelju dosuđen iznos od 9.275,61 eura. Pritom se napominje tuženiku da je taj iznos tužitelju dosuđen s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pri čemu iz izreke presude, kao ni iz njezinog obrazloženja ne proizlazi da bi se taj iznos odnosio i na potraživanje s osnova prijevremene otplate kredita, a što neosnovano u žalbi tvrdi tuženik.

17. Nadalje, na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

17.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

17.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 20. srpnja 2022., tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 20. srpnja 2022. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

18. Radi navedenog, bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

19. Nadalje, neosnovano u žalbi prigovara tuženik i da prvostupanjski sud nije utvrdio postoji li objektivni identitet spora u predmetnom postupku i u predmetu pod poslovnim brojem: P-4856/2019, vođenom kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka u predmetu pod poslovnim brojem: P- 4856/2019 koje je pregledano u ovom sporu, kao i iz presude tog suda poslovni broj: P-4856/2019-27 od 7. srpnja 2022 razvidno kako se potraživanje tužitelja u tom postupku odnosi na preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope. Kako je predmet ovog spora potraživanje tužitelja s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, nije bilo mjesta odbacivanju tužbe zbog litispendencije, a što je sve pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

20. Isto tako, pravilna je odluka prvostupanjskog suda o odbijanju prigovora mjesne nadležnosti, koju tuženik posebnim žalbenim navodima niti ne pobija, jer je nadležnost Općinskog suda u Zlataru određena rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 31 Su-771/2023 od 5. rujna 2022. kojem je taj sud određen kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u predmetima Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a između ostalog i u konkretnom predmetu.

21. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23.) kao i odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi sa člankom 155. ZPP-a, s time što je tuženik posebnim žalbenim navodima niti ne pobija.

22. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP- a i 380. točke 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.

23. Kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku, nema pravo niti na naknadu troška žalbenog postupka, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, vezano uz odredbu članka 166. ZPP-a.

U Splitu 26. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Marija Šimičić