REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4910/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BONEO d.o.o. iz Splita, Marmontova 14, OIB: 63627442442, kojeg zastupa punomoćnica Doris Košta, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika NOVADRIA d.o.o. (ranije HOSTEL ZRĆE d.o.o.) iz Novalje, Ćiponjac sjever 2, OIB: 08389155098, kojeg zastupa punomoćnica Irena Krpan, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Palić i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-201/2025-10 od 14. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-201/2025-10 od 14. studenoga 2025. u točki I. izreke i u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.073,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. studenoga 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 2.080,00 EUR.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom navedenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Silvana Grdović iz Splita (pravilno, iz Zadra, a što sud prvog stupnja u svako doba može ispraviti rješenjem sukladno članku 342. Zakona o parničnom postupku) poslovni broj Ovrv-4826/2022 od 25. ožujka 2022. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 110.491,74 EUR / 832.500,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.212,82 EUR / 16.662,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 25. ožujka 2022. do isplate te je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.073,61 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 14. studenoga 2025. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbio kao neosnovan (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio primjenom odredbi članaka 219. i 221.a Zakona o parničnom postupku jer tužitelj u prilog postojanja svoje tražbine, osim računa koji su jednostrane tužiteljeve isprave, nije dostavio ugovor ili drugu osnovu kao podlogu za njihovo izdavanje niti je predložio provođenje drugih dokaza radi utvrđivanja osnove i visine utužene tražbine koju je tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi (odgovoru na tužbu) u cijelosti osporio. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „zbog povrede odredbi parničnog i izvršnog postupka kao i zbog netočnih pravnih zaključaka suda”; s obzirom na to da iz žalbe nije vidljivo koji dio presude tužitelj pobija žalbom, ovaj sud sukladno članku 365. stavku 1. Zakona o parničnom postupku smatra da tužitelj žalbom ne pobija dio točke II. izreke kojim je odbijen dio zahtjeva tuženika za naknadom parničnog troška. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je sud odluku kojom nije prihvatio prijedlog za odgodu pripremnog ročišta nezakonito donio jer je punomoćnica tužitelja prijedlog za odgodu podnijela 6. listopada 2025. odnosno jedan dan prije održavanja ročišta, a sud nije prihvatio ni razloge za odgodu zbog zdravstvenih teškoća zastupnika tužitelja koje je on istaknuo 3. listopada 2025. odnosno četiri dana prije ročišta. Žalitelj ističe da zastupnik po zakonu nije mogao predvidjeti pogoršanje svog zdravstvenog stanja pred ročište. Punomoćnica tužitelja je bila obaviještena o datumu održavanja ročišta još 8. srpnja 2025. te je zastupnik tužitelja imao dovoljno vremena te je sve dokaze koje potkrepljuju navode tužbe, prijedlog za svjedoke i eventualno vještačenje predložiti te je očekivao da će prisustvovati pripremnom ročištu na kojem bi sve navedeno iznio. Međutim, zbog stresa koji je pogoršao zdravstveno stanje zastupnika po zakonu tužitelja, on nije mogao pristupiti ročištu, a punomoćnica tužitelja nije mogla u par dana pronaći zamjenu jer je očekivala da će na pripremno ročište biti prisutan zastupnik. Zato ne stoji tvrdnja suda da je bilo dovoljno vremena za pripremu budući da je obiteljska liječnica pregledom zabranila pacijentu dolazak na ročište. U nastavku žalbe žalitelj navodi razloge zbog kojih smatra da je sud bio obvezan odgoditi ročište te se poziva na određene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (koje s obzirom na oznaku poslovnog broja „P” i „Gž” ne postoje, a što je u kasnijem odgovoru na žalbu osnovano ukazao tuženik) te žalitelj ponovno ističe razloge zbog kojih je sud prvog stupnja trebao odgoditi ročište. Nadalje, žalitelj ističe da su kontradiktorni dokazi tuženika o uplaćenim radovima tužitelju te smatra da je odluka donesena na temelju nedovoljno i pogrešno utvrđenog „stanja u činjeničnom sastavu”. Žalitelj sumnja u nepristranost suda jer žalitelj nije dostavio dokazne materijale zbog nemogućnosti pristupa sudu koji je tužitelj opravdao sukladno Zakonu o parničnom postupku i ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje prema članku 6. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Slijedom navedenog, žalitelj predlaže da se poništi pobijana presuda, da se predmet vrati na ponovno odlučivanje i naloži ponovno vođenje postupka odnosno zakaže novo ročište te odbije zahtjev tuženika za potvrdu prvostupanjske presude.
2.1. Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da iz podnesene žalbe uopće nije jasno iz kojih se točno razloga podnosi predmetna žalba, osim radi navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a koji razlog definitivno ne postoji što jasno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude. S obzirom na to da tužitelj u žalbi smatra kako mu sud neosnovano nije dopustio odgodu pripremnog ročišta zakazanog i održanog 7. listopada 2025., tuženik prvenstveno napominje da ta odluka suda o upravljanju postupkom ne može biti predmet žalbenog postupka. Međutim, neovisno od navedenog, tuženik ističe da je sud rješenjem od 28. svibnja 2025. pozvao tužitelja da se očituje na prigovor tuženika te da je tužitelj (po punomoćnici) to rješenje kao i poziv za pripremno ročište zakazano za 7. listopada 2025. uredno zaprimio još 8. srpnja 2025. Iz samog poziva i rješenja proizlazi da je sud pozvao stranke da predlože dokaze potrebne za utvrđenje iznesenih činjenica te se izjasne o navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke, a da to mogu učiniti na pripremnom ročištu o čemu punomoćnica tužitelja zasigurno ima saznanja. Prema tome, tužitelj je imao puna tri mjeseca od primitka poziva na ročište da se očituje na prigovor tuženika i iznese sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev te da predloži dokaze što tužitelj nije učinio. Nadalje, u odgovoru na žalbu tuženik ističe da je tužitelj potvrdu liječnice obiteljske medicine ishodio 29. rujna 2025., dakle devet dana prije samog ročišta pa je zato i punomoćnica tužitelja imala dovoljno vremena da pronađe zamjenu (drugog odvjetnika) ili da ročištu pristupi netko od odvjetničkih vježbenika zaposlenih u uredu punomoćnice tužitelja. Tuženik se u odgovoru na žalbu poziva na odluke Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1150/23 od 7. lipnja 2023. i Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5265/24 od 10. prosinca 2024. te ponavlja da je tužitelju račun kojeg je tužitelj izdao za vrijeme trajanja njihova poslovnog odnosa broj 1-1-1 od 10. prosinca 2015. uredno platio kao i račun broj 2-1-1 od 15. ožujka 2016. (koje je dokaze tuženik uredno dostavio) te da tužitelj tijekom postupka nije dostavio sudu dokaze temeljem kojih bi dokazao svoje pravo na potraživanje po utuženim računima broj 02-01/2019 od 18. veljače 2019., broj 02-02/2019 od 28. veljače 2019., broj 03-01/2019 od 4. ožujka 2019. i broj 03-02/2019 od 5. ožujka 2019. Tuženik predlaže odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i dosuditi tuženiku trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od ukupno 2.080,00 EUR.
2.2. Tužitelj je podnio i odgovor na tuženikov odgovor na žalbu.
3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
3.1. Ispitavši pobijanu presudu u točkama I. i (djelomično) II. njezine izreke temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
4. Iz spisa proizlazi da je tužitelj prijedlogom za ovrhu pokrenuo ovaj spor s time da je uz taj prijedlog kao vjerodostojne isprave priložio račune i to račun broj 02-1/2019 (kojim je fakturirao tuženiku usluge izrade „Glavnog projekta - Arhitektonskog projekta” i „Projekta uređenja okoliša” za Hostel Zrće), broj 02-02/2019 (za izradu „Projekta unutarnjeg uređenja” za Hostel Zrće), broj 03-01/2019 (za glavni i projektantski nadzor za Hostel Zrće prema ponudi i Ugovoru i Ugovoru o kreditu broj 15075020074) i broj 03-02/2019 (za savjetovanje investitora za Hostel Zrće prema ponudi i Ugovoru i Ugovoru o kreditu broj 15075020074). Nadalje, nakon što je javni bilježnik Silvana Grdović 25. ožujka 2022. izdao rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-4826/2022, tuženik je podnio prigovor (odgovor na tužbu) u kojem je naveo da nikada nije zaprimio te je prvi put vidio utužene račune koji su mu dostavljeni uz rješenje o ovrsi te da tužitelj nije dostavio niti jedan od dokumenata na koje se poziva, a nejasno je na što se točno ugovor i ponuda odnose te kakve veze ima Ugovor o kreditu broj 15075020074 kojeg je tuženik sklopio s RBA d.d. još 4. prosinca 2015. s potraživanjem tužitelja i njegovim računima, a k tome taj je kredit zatvoren još u siječnju 2019. godine. Osim toga, tuženik je u prigovoru naveo i da je poslovni odnos s tužiteljem okončan još 2016. godine i to izdavanjem računa broj 1-1-1 od 10. prosinca 2015. i broj 2-1-1 od 15. ožujka 2016. koje račune je tuženik uredno platio te nakon toga poslovni odnos između stranaka ne postoji, a k tome je (opreza radi) istaknuo i prigovor zastare utuženog potraživanja; uz prigovor, tuženik je dostavio i rješenje Ureda državne uprave u Ličko-senjskoj županiji od 7. srpnja 2016. prema kojem objekt naziva „Zrće” ispunjava minimalne uvjete za vrstu „Hostel”. U nastavku postupka koji se nastavio voditi kao povodom prigovora protiv platnog naloga, prvostupanjski je sud rješenjem poslovni broj P-201/25-2 od 28. svibnja 2025. pozvao tužitelja da se u roku od 15 dana očituje na prigovor protiv rješenja o ovrsi. Nadalje, budući da je punomoćnica tužitelja podneskom od 16. lipnja 2025. obavijestila sud da ju je tužitelj opunomoćio za zastupanje u ovom predmetu te da tužitelj „ima saznanja da je u predmetu zakazano ročište za 7. listopada 2025.”, ovim putem moli sud da mu se kao punomoćniku tužitelja čim prije službeno dostavi poziv na navedeno ročište putem sustava e-Komunikacije (str. 100. spisa). Prema tome, iako je tužitelj/njegova punomoćnica i u vrijeme slanja podneska od 16. lipnja 2025. znala da je za 7. listopada 2025. sazvano pripremno ročište, sud prvog stupnja je punomoćnici tužitelja rješenje poslovni broj P-201/25-2 od 28. svibnja 2025. s pozivom na ročište sazvano za 7. listopada 2025. ponovno dostavio te je punomoćnica tužitelja navedeno rješenje i poziv za ročište uredno zaprimila putem e-Komunikacije 8. srpnja 2025. što uostalom žalitelj u žalbi ni ne osporava.
4.1. Međutim, premda je tužitelj imao dovoljno vremena (tri mjeseca) prije održavanja pripremnog ročišta sazvanog za 7. listopada 2025. da se očituje na tuženikov prigovor (odgovor na tužbu), on to nije učinio niti je pristupio tom ročištu. Naprotiv, tužiteljev zastupnik po zakonu UL je podneskom od 3. listopada 2025. sudu predložio odgodu pripremnog ročišta navodeći da zbog svog zdravstvenog stanja nije u mogućnosti pristupiti ročištu, a kao dokaz toga je priložio liječničku potvrdu izdanu 29. rujna 2025. Međutim, upravo zbog toga što tužitelj ima punomoćnika (odvjetnika), te stoga prisustvo tužiteljeva zastupnika po zakonu nije nužno da bi se ročište održalo, to sud prvog stupnja pravilno temeljem tog zahtjeva / prijedloga tužitelja to ročište nije odgodio. Nadalje, iz spisa proizlazi da je i punomoćnica tužitelja podneskom od 6. listopada 2025. (kojeg je elektroničkim putem uputila sudu u 16:06 sati, dakle nakon isteka radnog vremena suda) obavijestila sud da zbog već ranije zakazanih rasprava nije u mogućnosti pristupiti ročištu sazvanom za 7. listopada 2025. pa je zato zamolila sud da odgodi ročište, a opreza radi je istakla da tužitelj ustraje u cijelosti (kod tužbenog zahtjeva). S obzirom na to da je punomoćnica tužitelja (barem) tri mjesece prije održavanja ročišta znala da je sazvano pripremno ročište za 7. listopada 2025. te je imala dovoljno vremena da pravovremeno obavijesti sud o nemogućnosti pristupa na to ročište odnosno da sukladno odredbi članka 95. stavka 1. točke 4. Zakona o parničnom postupku ovlasti drugog odvjetnika za zastupanje tužitelja na tom ročištu, a što punomoćnica tužitelja nesporno nije učinila, to sud prvog stupnja pravilno nije odgodio to ročište, nego je navedeno ročište na prijedlog tuženika (njegova punomoćnika) održano. Na tom je ročištu zaključen prethodni postupak i provedena glavna rasprava te je na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski sud donio pobijanu presudu.
5. Prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbi članaka 219. i 221.a Zakona o parničnom postupku odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i, sukladno članku 451. stavku 3. Zakona o parničnom postupku, u cijelosti ukinuo izdani platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi. Naime, tužitelj je kao dokaz svog potraživanja dostavio sudu samo račune broj 02-01/2019 od 18. veljače 2019., broj 02-02/2019 od 28. veljače 2019., broj 03-01/2019 od 4. ožujka 2019. i broj 03-02/2019 od 5. ožujka 2019., a koji računi su jednostrane tužiteljeve isprave. Naime, tužitelj tijekom cijelog postupka nije dostavio sudu nikakve dokaze iz kojih bi proizašlo da je izvršio radove za koje je naknadu fakturirao tuženiku utuženim računima niti ugovore sklopljene s tuženikom iz kojih bi proizašlo da je s tuženikom bio u poslovnom odnosu, a koje je ugovore naveo u predmetnim računima. Osim toga, računi su pozivi za plaćanje kojima vjerovnik novčane obveze poziva dužnika te obveze na njezino ispunjenje, pa s obzirom na to da je tuženik u prigovoru (odgovoru na tužbu) osporio i činjenicu da mu je tužitelj dostavio te račune, tužitelj je mogao dostaviti sudu dokaze o tome da je tuženiku prije pokretanja ovog spora dostavio te račune. Međutim, ni to tužitelj nije učinio do zaključenja glavne rasprave pa zato sud prvog stupnja pravilno nije po službenoj dužnosti prema odredbi članka 221.b stavka 2. Zakona o parničnom postupku zatražio od Ministarstva financija, Porezne uprave podatak je li tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza po tim računima.
5.1. Odredbom članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a prema članku 221.a Zakona o parničnom postupku ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
5.2. Slijedom navedenog, budući da je tuženik još u prigovoru (odgovoru na tužbu) osporio osnovu i visinu utuženog tužiteljeva potraživanja, a tužitelj do zaključenja glavne rasprave nije dostavio sudu nikakve dokaze kojima bi dokazao postojanje svog novčanog potraživanja iz računa koje je dostavio uz prijedlog za ovrhu, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbi članaka 219. i 221.a Zakona o parničnom postupku ocijenio da ne postoji tužiteljevo potraživanje prema tuženiku. Zato je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i ukinuo izdani platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika.
6. Stoga je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točki I. njezine izreke i (djelomično) u točki II. izreke, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku
7. Sukladno odredbi članka 166. u vezi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenjem ovog spora.
Zagreb, 25. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća
Davor Pustijanac
