REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1156/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MEMORIES NOVALJA d.o.o. iz Zagreba, Novska ulica 18, OIB: 45969809973, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bujas, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika IKEBANA d.o.o. iz Ploča, Biokovska obala 71, OIB: 31823901287, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Pervan, odvjetnik u Vrgorcu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-18/2024 od 23. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-18/2024 od 23. prosinca 2025. u točkama III. i IV. izreke.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 1.501,90 EUR.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom navedenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku da na ime naknade štete s osnova obične štete isplati tužitelju iznos od 1.413,20 EUR / 10.647,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 21. prosinca 2021. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci te presude (točka I. izreke presude), dok je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj potraživao na ime naknade štete s osnova obične štete zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do 20. prosinca 2021. (točka II. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da naloži tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete s osnova izmakle koristi iznos od 620.172,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci te presude (točka III. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.225,22 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 23. prosinca 2025. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka IV. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio (u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva) jer tužitelj nije dokazao štetu na ime izmakle koristi zbog nemogućnosti iznajmljivanja apartmana u periodu od 3. veljače do 3. lipnja 2018. uslijed tuženikova kašnjenja s izvođenjem radova i nekvalitetno izvedenih radova. Naime, upravo zbog toga što tužitelj nije dokazao nastanak štete u vidu izmakle koristi, jer nije dostavio ni knjigu prometa (za prethodnu i narednu godinu) koju je tužitelj bio dužan voditi ili cjenik kojeg je u svakoj smještajnoj jedinici dužan imati ili upite za raspoloživost smještajnih jedinica odnosno tužitelj uopće nije dokazao da je iznajmljivao „7 apartmanskih jedinicaˮ i da je cijena po noćenju bila oko 100,00 EUR, to sud prvog stupnja visinu izmakle koristi nije ispitivao primjenom odredbe članka 223. Zakona o parničnom postupku. Upravo zbog navedenog, paušalno iznošenje zahtjeva za naknadu štete na ime izgubljene dobiti za razdoblje od 3. veljače do 3. lipnja 2018. za sedam apartmanskih jedinica i uz noćenje od 100,00 EUR sud prvog stupnja je odbio kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv točaka III. i IV. izreke presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi prvenstveno navodi što je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku temeljem ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2491/2023 ispravno utvrdio (neutemeljen tuženikov prigovor zastare, neutemeljen tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i nedostatka pasivne legitimacije tuženika, kao i da je za osnovanost tužbenog zahtjeva neodlučno tko je vlasnik nekretnine u kojoj je tuženik izvodio radove). Jednako tako, prvostupanjski je sud točkom I. izreke presude točno utvrdio da je tuženik na ime naknade štete s osnova obične štete dužan tužitelju isplatiti iznos od 1.413,20 EUR s utvrđenim zateznim kamatama čime je postupio sukladno pravnom stajalištu iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2491/2023. Međutim, sud prvog stupnja je po pitanju naknade štete u vidu izmakle koristi u visini neostvarene zakupnine/najamnine za određeno vremensko razdoblje od 3. veljače 2018. do 3. lipnja 2018. kada tužitelj nije mogao iznajmljivati nekretninu nije postupio po uputi i pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke čime je neosnovano odbio tužbeni zahtjev tužitelja na ime naknade štete u iznosu od 620.172,00 kn odnosno 82.310,00 EUR s pripadajućom kamatom. Takav stav prvostupanjski je sud utemeljio na činjenici da tužitelj tijekom postupka na okolnosti izmakle koristi ne prilaže i ne predlaže bilo kakav dokaz pa sud nije mogao nedvojbeno utvrditi da je takva šteta nastupila kao i da je na tužitelju teret dokaza postojanja i visine njegove tražbine pa zbog toga kao i zato što su predloženi dokazi nakon zaključenja prethodnog postupka sud nije prihvatio prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza jer tužitelj nije ispunio pretpostavke za iznajmljivanje u 2018. godini i da je iznajmljivao u 2019. godini i po kojoj cijeni. Sud je neosnovano odlučio da neće po službenoj dužnosti pribavljati podatke odnosno odlučivati o visini izmakle koristi koju je tužitelj pretrpio pritom pogrešno i neutemeljeno smatrajući slobodnom ocjenom da ista ne postoji. Žalitelj se poziva na obrazloženje presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2843/18 od 1. travnja 2022. koji je vođen povodom zahtjeva (ovdje) tuženika na ime isplate naknade za izvedene radove te je u tom postupku utvrđeno da se ne radi o dodatnim radovima već o popravcima nekvalitetno izvedenih radova. Žalitelj navodi i dijelove obrazloženja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2491/2023 te smatra da je u cijelosti paušalan i neobrazložen stav prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o nedvojbenoj šteti u vidu izmakle koristi kod tužitelja jer svi dokazi ukazuju na suprotno, to jest da je tužitelj zbog zakašnjenja i nestručno izvedenih radova od strane tuženika pretrpio i štetu u vidu izmakle koristi u visini neostvarene zakupnine/najamnine za određeno vremensko razdoblje od 3. veljače 2018. do 3. lipnja 2018. kada tužitelj nije mogao iznajmljivati nekretninu. Samom tom činjenicom sud je trebao utvrditi visinu štete koja je nastala tužitelju i to na temelju činjenica i dokaza koje je predložio tužitelj, a tek ukoliko navedenu visinu štete ne bi mogao utvrditi na taj način, istu je bio dužan utvrditi u svakom slučaju sukladno odredbi članka 223. Zakona o parničnom postupku prema slobodnoj ocjeni i pritom pribaviti sve relevantne dokaze od državnih institucija koje raspolažu s navedenim evidencijama i podacima poput Turističke zajednice grada Dubrovnika i Porezne uprave - Područnog odjela Dubrovnika. Međutim, tako sud nije odlučio o visini štete nego je zauzeo pogrešno pravno stajalište da je tužitelj samo paušalno iznio zahtjev za naknadom štete na ime izgubljene koristi pa da iz tog razloga nije prihvatio dio tužbenog zahtjeva. Sud nigdje u obrazloženju presude nije naveo razloge zbog kojih je odbio provesti dokaze ili po slobodnoj ocjeni utvrditi činjenice kojima bi ustanovio kolika je visina štete nastala tužitelju već je svojim pogrešnim tumačenjem zaključio da tužitelj uopće nije dokazao da je iznajmljivao „7 apartmanskih jedinicaˮ (odnosno da je za iznajmljivati te smještajne kapacitete imao odgovarajuću dozvole nadležnog tijela) da je cijena po noćenju oko 100,00 EUR, a posebno nije bilo čime dokazao (ili barem učinio vjerojatnim) da je imao interes iznajmljivati svaki dan od 3. veljače 2018. do 3. lipnja 2018. svih 7 apartmanskih jedinica tijekom svih 120 dana ili barem da je prethodne (ili naredne) godine u istom razdoblju imao takav interes za smještaj ili promet odnosno prihod (izvod iz poslovnih knjiga, knjiga prometa, izdani računi i slično). Tužitelj za prethodnu godinu u odnosu na utuženo razdoblje nije ni mogao dostaviti te podatke jer nije iznajmljivao apartmane, a zastupnik tužitelja je na ročištu od 9. prosinca 2025. na upit suda naveo da nije nikakav problem da se dostavi sva poslovna dokumentacije koja se odnosi na podatke o smještaju i prometu za naredne godine koji podaci bi nedvojbeno potvrdili da je tužitelj imao u narednim godinama popunjen smještaj apartmana pa je sud prema članku 223. Zakona o parničnom postupku mogao nedvojbeno utvrditi osnovanost navoda žalitelja. Zbog svega navedenog, sud nije na zakonit i ispravan način utvrdio sve relevantne činjenice važne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na utvrđivanje naknade štete u vidu izmakle koristi. Zato je i pogrešna odluka o parničnom trošku pa žalitelj predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da uvaži žalbu i preinači prvostupanjsku presudu u točkama III. i IV. izreke, podredno da istu u pobijanom dijelu ukine te predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu tužitelju troška drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 985,93 EUR.
2.1. Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da je prvostupanjski sud postupio sukladno uputi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz ukidne odluke te je sud prvog stupnja u odnosu na naknadu štete na ime izmakle koristi odlučio primjenom odredbe članka 221.a Zakona o parničnom postupka. Naime, sud je u presudi naveo kako tužitelj tijekom postupka tvrdi da je bio onemogućen iznajmljivati „od dana V **.**.2018. od kada počinje turistička sezona u Dubrovniku za tekuću godinu te je u periodu od 3. veljače 2018. do 3. lipnja 2018. mogao ostvariti dobit u iznosu od 620.172,00 kn i to na način da je kod tužitelja u tom vremenskom periodu cijena iznajmljivanja po noćenju u kunskoj protuvrijednosti od 100,00 EUR, pa kada se navedeni iznos pomnoži sa 7 apartmanskih jedinica …ˮ. Međutim, sud osnovano u svojoj presudi navodi kako tužitelj tijekom postupka na okolnosti izmakle koristi ne prilaže i ne predlaže bilo kakav dokaz pa sud nije mogao nedvojbeno utvrditi da je takva šteta nastupila tužitelju te je stoga odlučio primjenom članka 221.a Zakona o parničnom postupku jer je teret dokaza postojanja i visine štete na tužitelju, ali i zbog toga što su predloženi dokazi od strane tuženika i to nakon zaključenja prethodnog postupka, sud nije prihvatio prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza da je tužitelj ispunio pretpostavke za iznajmljivanje u 2018. godini i da je iznajmljivao u 2019. godini i po kojoj cijeni. Zato su neosnovani navodi iz žalbe da sud nije postupio po uputi i pravnom shvaćanju iz ukidne odluke drugostupanjskog suda budući da temeljem članka 223. Zakona o parničnom postupku ukoliko se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, ali se visina svote ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocijeni. Međutim, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o nedvojbenoj šteti u vidu izmakle koristi, kao i o utvrđenju štete koja bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama te budući da je tužitelj za dokazivanje štete u vidu izmakle koristi bio dužan voditi knjigu prometa ili cjenik kojeg je dužan imati u svakoj smještajnoj jedinici ili upite za raspoloživost smještajnih jedinica sud nije ni bio dužan po službenoj dužnosti pribavljati podatke odnosno odlučivati o visini izmakle dobiti smatrajući slobodnom ocjenom da ista ne postoji. Tužitelj uopće nije dokazao da je iznajmljivao „7 apartmanskih jedinicaˮ (odnosno da je za iznajmljivanje tih smještajnih kapaciteta imao odgovarajuću dozvolu nadležnog tijela) da je cijena po noćenju bila oko 100,00 EUR (u kunskoj protuvrijednosti), a posebno nije dokazao (ili barem učinio vjerojatnim) da je imao interes za iznajmiti svaki dan od 3. veljače do 3. lipnja 2018. svih 7 apartmanskih jedinica tijekom svih 120 dana ili barem da je prethodne (ili naredne) godine u istom razdoblju imao takav interes za smještaj ili promet odnosno prihod (izvod iz poslovnih knjiga, knjiga prometa, izdani računi ili slično). Zato je sud potpuno osnovano postupio kad ovako paušalno iznošenje zahtjeva za naknadu štete tužitelja na ime izgubljene dobiti nije prihvatio jer tužitelj nije priložio ili predložio bilo kakav dokaz. Osim toga, tužitelj je trebao službenim putem od Turističke zajednice grada Dubrovnika i nadležne Porezne uprave - Područni ured Dubrovnik zatražiti službeni podatak o prosječnim cijenama za smještaj kategorizacije u navedenom razdoblju, a tek ako te podatke tužitelj ne bi uspio pribaviti, takav dokaz je sud po prijedlogu tužitelja mogao pribaviti; osim toga takve dokaze tužitelj nije predložio tijekom postupka. Zato je tužiteljeva žalba neosnovana pa tuženik predlaže da je sud odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu te tuženiku dosudi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.501,90 EUR na ime troška sastava odgovora na žalbu.
3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
3.1. Ispitavši pobijanu presudu u točkama III. i IV. njezine izreke temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
4. Između stranaka nije sporno da su one bile u poslovnom odnosu iz ugovora o djelu u smislu članka 590. Zakona o obveznim odnosima na temelju kojeg se tuženik kao izvođač obvezao izvesti radove na adaptaciji stana u [adresa] u [adresa] i to prema troškovniku koji je sastavni dio njegove ponude (str. 10.-18. spisa) upućene tužitelju, a koju ponudu je tužitelj usmeno prihvatio što uostalom proizlazi i iz iskaza tužiteljeva zastupnika po zakonu VĆ sa str. 95. spisa čime su stranke sukladno odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima sklopile ugovor o djelu; ovo stoga jer je ponuda (s troškovnikom) sadržavala sve bitne sastojke ugovora o djelu i to sve radove koje je trebalo izvesti kao i sam iznos naknade koju je tužitelj kao naručitelj trebao platiti tuženiku, s time da je prema prihvaćenoj ponudi tuženik sve ugovorene radove trebao završiti do 20. siječnja 2018. (str. 10. spisa). Jednako tako, iz provedenog postupka je nesporno da je tužitelj (čak i prije nego što je tuženik izveo sve ugovorene radove) isplatio tuženiku cjelokupnu naknadu, kao i to da su radovi imali određene nedostatka koje tuženik nije otklonio; tužitelj je angažirao vještaka Ljubomira Radonića koji je u nalazu i mišljenju od 11. travnja 2018. naveo popis nedostataka i nezavršenih radova (str. 19.-49. spisa). Zato je tužitelj (prema svom navodu iz tužbe) radi otklanjanja nedostataka zahtijevao od tuženika da sanira nedostatke te je tužitelj, između ostalog, bio primoran angažirati društvo RU-KA d.o.o. da izvede popravke i prespajanja na elektroinstalacijama dijelom zbog nedovršenosti elektroinstalacija, a dijelom zbog pogrešno izvedenih instalacija jake i slabe struje za koje je radove isplatio tom društvu iznos od 10.647,75 kn. Osim toga, premda je radove trebao završiti do 20. siječnja 2018., tuženik je prema navodu iz tužbe radove u konačnici predao tužitelju tek 4. svibnja 2018., ali s brojnim nedostacima slijedom čega tužitelj u razdoblju od 3. veljače 2018. (kada prema navodu tužitelja s danom KĆ započinje turistička sezona u Dubrovniku) pa do 3. lipnja 2018. nije mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu. Slijedom navedenog, tužitelj je u ovom sporu potraživao naknadu štete koja se sastoji u isplati obične štete - umanjenja tužiteljeve imovine jer je tužitelj morao angažirati drugog izvođača radi otklanjanja nedostataka radova koje je izveo tuženik i naknadu štete koja se odnosi na izmaklu korist zbog nemogućnosti iznajmljivanja ukupno 7 apartmana u razdoblju od 3. veljače 2018. do 3. lipnja 2018. Međutim, budući da je o naknadi obične štete prvostupanjski sud pravomoćno odlučio točkama I. i II. izreke presude (naime, te točke izreke prvostupanjske presude nisu pobijane žalbom), to je predmet ovog drugostupanjskog postupka isključivo ispitivanje pravilnosti i zakonitosti pobijane presude u dijelu u kojem je sud prvog stupnja odlučio o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tužitelj potraživao naknadu štete na ime izmakle koristi u ukupnom iznosu od 620.172,00 kn s pripadajućim kamatama.
5. Prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe članaka 219. i 221.a Zakona o parničnom postupku odbio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da naloži tuženiku da mu na ime naknade štete s osnova izmakle koristi isplati iznos od 620.172,00 kn s pripadajućim kamatama. Naime, kao što i prvostupanjski sud pravilno navodi u obrazloženju pobijane presude (točka 22.1 obrazloženja na str. 11. te presude odnosno na str. 195. spisa), tužitelj tijekom cijelog postupka na okolnost izmakle koristi nije predložio izvođenje bilo kakvog dokaza pa sud nije nedvojbeno mogao utvrditi da je tužitelju takva šteta nastupila; da tužitelj nikakve dokaze kojima bi dokazao da mu je nastala šteta na ime izmakle koristi nije predložio u tužbi vidljivo je iz točke IV. tužbe u kojoj je obrazlagao nastanak te štete; u toj točki tužbe tužitelj je samo naveo da mu je nastala šteta zbog toga što tuženik nije na vrijeme završio ugovorene radove odnosno iste je obavio s nedostacima pa zato u razdoblju od 3. veljače 2018. do 3. lipnja 2018. tužitelj nije ostvario dobit od iznajmljivanja predmetne nekretnine i to za cijenu iznajmljivanja po noćenju od 100,00 EUR (u kunskoj protuvrijednosti) za sedam apartmanskih jedinica odnosno 700,00 EUR po danu, što se množi sa 120 dana, a što sveukupno iznosi 620,172,00 kn odnosno 84.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 3. lipnja 2018. (str. 4. spisa).
5.1. Osim toga, tužitelj ni naknadno u podnesku od 1. prosinca 2022. kojim se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu, ni na pripremnom ročištu od 12. prosinca 2022. (na kojem je zaključen prethodni postupak), niti kasnije tijekom postupka (uključujući i ponovljeni postupak koji je vođen nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Pž-2491/2023 od 19. prosinca 2023. ukinuo raniju prvostupanjsku presudu) nije predložio sudu izvođenje bilo kakvih dokaza iz kojih bi bilo vidljivo da se tužitelj uopće bavi djelatnošću iznajmljivanja predmetne nekretnine odnosno da za iznajmljivanje nekretnine u kojoj je tuženik izvodio radove ima odgovarajuću dozvolu nadležnog tijela, a što i prvostupanjski sud pravilno navodi u točki 22.3. obrazloženja pobijane odluke (str. 12. prvostupanjske presude odnosno str. 196. spisa). Upravo zbog toga, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe članka 221.a Zakona o parničnom postupku ocijenio da tužitelj nije dokazao da bi mu uopće nastala (u ovom sporu, utužena) šteta na ime izmakle koristi zbog toga što u razdoblju od 3. veljače 2018. do 3. lipnja 2018. nije mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu; zato prvostupanjski sud nije ni trebao visinu te štete ispitivati primjenom odredbe članka 223. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
5.2. Naime, prema članku 223. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete (…), ali se visina svote (…) ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocijeni. Prema tome, visinu štete pa tako i visinu štete na ime izmakle koristi sud može utvrditi prema članku 223. stavku 1. Zakona o parničnom postupku samo ako je prethodno utvrdio da stranci (u konkretnom predmetu, tužitelju) pripada pravo na naknadu te štete. Međutim, budući da tužitelj u ovom sporu uopće nije dokazao da je predmetna nekretnina namijenjena za iznajmljivanje turistima (a ne na primjer, za stanovanje), odnosno da tužitelj doista iznajmljuje nekretninu i da ju je (i) u razdoblju od 3. veljače 2018. do 3. lipnja 2018. imao namjeru iznajmljivati, to tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta na ime izmakle koristi zbog toga što nekretninu nije bio u mogućnosti iznajmljivati u tom razdoblju zbog neurednog ispunjenja tuženikove ugovorne obveze. Zato sud prvog stupnja nije ni trebao ispitivati visinu te štete primjenom odredbe članka 223. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, a kako to pogrešno smatra žalitelj
5.3. Osim toga, ovaj sud napominje da prvostupanjski sud pravilno u obrazloženju pobijane presude navodi da tužitelj tijekom cijelog postupka nije predložio izvođenje ni jednog dokaza da su nedostaci na izvedenim radovima bili takve prirode da se svaki od 7 apartmana (s time da nije dokazao ni da se doista radilo upravo o 7 apartmana) imao takve nedostatke zbog kojih se svi oni ili barem neki od njih ne bi mogli iznajmljivati prije 3. lipnja 2018., to jest od vremena „privođenju kraju radovaˮ, a k tome notorna je činjenica da cijene smještaja u turističkim mjestima početkom veljače i, na primjer, krajem svibnja nisu identične pa stoga tužitelj ne može za svako noćenje u tom razdoblju potraživati identičan iznos štete. Nadalje, na tužitelju je u smislu odredbe članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku teret dokazivanja (i) visine štete pa je tužitelj tu visinu štete mogao dokazati na primjer, dostavom svojih prihoda za identično razdoblje neke druge godine (na primjer, 2019. ili 2020. godine) u kojem je (eventualno) iznajmljivao nekretninu kao i podacima o tome koliki je porez u tom razdoblju platio na ime iznajmljivanja nekretnine. Međutim, osim što tužitelj u ovom sporu nije dokazao da mu je uopće nastala šteta na ime izmakle koristi zbog toga što on u razdoblju od 3. veljače 2018. do 3. lipnja 2018. nije iznajmljivao nekretninu zbog nekvalitetno izvedenih radova od strane tuženika, tužitelj nije predložio sudu izvođenje nikakvih dokaza iz kojih bi sud mogao (makar i primjenom odredbe članka 223. stavka 1. Zakona o parničnom postupku) ispitivati visinu te štete.
5.4. Podredno, ovaj sud napominje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi ugovorne štete što znači da je tužitelj u smislu odredbe članka 346. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima morao dokazati da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora mogao predvidjeti nastanak štete na ime izmakle koristi zbog nemogućnosti iznajmljivanja nekretnine u razdoblju od 3. veljače 2018. do 3. lipnja 2018., a što je moguća posljedica povrede ugovora od strane tuženika. To drugim riječima znači da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora morao ili barem mogao znati da predmetnu nekretninu tužitelj namjerava iznajmljivati u navedenom razdoblju. Međutim, tu činjenicu tužitelj tijekom postupka nije ni iznio, a nije ni tvrdio da tuženik svoju ugovornu obvezu nije ispunio uslijed prevare ili namjernog neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepažnje (slijedom čega ne dolazi do primjene odredba članka 346. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima). Prema tome, budući da je tužitelj (čak i u slučaju da je imao namjeru iznajmljivati predmetnu nekretninu) u ovom sporu nije dokazao da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora o djelu znao da je nekretnina namijenjena za iznajmljivanje, tužitelj i prema odredbi članka 346. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima neosnovano potražuje od tuženika naknadu štete na ime izmakle koristi.
5.5. Odredbom članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a prema članku 221.a Zakona o parničnom postupku ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
6. Slijedom navedenog, budući da je tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta na ime izmakle koristi zbog toga što u razdoblju od 3. veljače 2018. do 3. lipnja 2018. nije iznajmljivao nekretninu zbog tuženikova neurednog ispunjenja ugovorne obveze, to je prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tužitelj potraživao naknadu te štete od tuženika. Zato je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijane točke III. i IV. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
7. Sukladno odredbi članka 166. u vezi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenjem ovog spora.
Zagreb, 25. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća
Davor Pustijanac
