REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-74/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Gordana Zubaka, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1116/2024-10 od 11. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1116/2024-10 od 11. studenoga 2025. u točkama I., II. i u dijelu točke III. izreke kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 678,08 EUR.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje točka IV. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1116/2024-10 od 11. studenoga 2025. u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 62,50 EUR

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1116/2024-10 od 11. studenoga 2025. u dijelu točaka III. i IV. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 62,50 EUR.

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 704,64 EUR.

IV. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 52,34 EUR.

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 445,22 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012733805 od 5. srpnja 2007. sklopljenog između korisnika kredita ĆE iz [adresa] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 498,06 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke), zatim naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.382,72 EUR sa zateznim kamatama (točka III. izreke) i odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR (točka IV. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I., II. i III. izreke navedene presude iz svih zakonom dopuštenih razloga. U žalbi je istaknuo da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Mišljenja je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu ugovorne odredbe o predmetnoj naknadi. Ustrajao je kod istaknutog prigovora zastare. Osporio je tijek zateznih kamata kao i odluku o troškovima postupka istaknuvši kako je prvostupanjski sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora. Predložio je prihvatiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu te tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv dijela točke IV. izreke presude. U žalbi je naveo kako je točkom IV. izreke presude odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 187,50 EUR ali da on žalbom pobija navedenu točku izreke samo u odnosu na iznos od 125,00 EUR, koji se odnosi na troškove zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR uvećano za PDV, jer je smatrao da ima pravo i na taj trošak.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe su djelomično osnovane.

6. Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP) pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012733805 od 5. srpnja 2007. sklopljenog između korisnika kredita ĆE iz [adresa] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“ te zahtjev za isplatu iznosa od 498,06 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

8. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita ĆE sklopio navedeni Ugovor o kreditu, zatim nije sporno da je korisnik kredita platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 498,06 EUR te nije sporna visina tako plaćene naknade. Također, među strankama nije sporno da je korisnik kredita s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 30. svibnja 2023.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor jer korisnik kredita nije obrtnik, ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost zbog čega se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj : 96/03, 46/07 i 79/07; dalje: ZZP/03). Ugovor o kreditu sklopljen je u svrhu stambenog kredita za kupovinu nekretnine.

10. Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikove tvrdnje da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa da ne može biti predmet ustupa. To iz razloga jer se radi o novčanoj tražbini koje nisu osobne naravi te se njihova narav ne protivi ustupanju, dok je primatelj pravna osoba koja nije potrošač. Stoga je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

11. Prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio pozivom na odredbu čl. 80. i čl. 84. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22; dalje: ZOO), kojima je regulirano koje se tražbine mogu prenijeti ugovorom, da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim označavanjem predmeta cesije činidba odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina te je jasno koja je tražbina ustupljena, a visina te tražbine može se utvrditi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu strana potrošačkog ugovora. Stoga je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

12. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP -a da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14. Prema ocjeni ovog suda, ništetna je odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u standardnim, tipiziranim ugovorima o potrošačkim kreditima koje odobravaju banke ako je udovoljeno određenim pretpostavkama, a to je da se o odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, ali je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir i to je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) kao i druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 u svezi odredbi čl. 83. i čl. 85. ZZP/03.

15. Imajući u vidu sadržaj iskaza svjedoka ĆE, korisnika kredita, zatim sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radilo o tipskom ugovoru te da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna u postotku iznosa kredita, pri čemu tuženik nije vodio računa o interesima potrošača, odnosno konkretnog korisnika kredita. Iz izvedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti proizlazi opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita, kao niti da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade i o tome što sve naknada u sebi sadrži i od čega se sastoji. Tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita. Navedena odredba nametnuta je korisniku kredita što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Pored navedenog, tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita.

16. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17. S obzirom na to da se posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji u tome da je svaka stranka dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos plaćene naknade od 498,06 EUR.

18. Neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

19. Nadalje, nisu osnovani tuženikovi žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri ocjeni tuženikovog prigovora zastare. Naime, zastara tražbine koje se odnosi na povrat uplaćene naknade za obradu kredita, u situaciji kada je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena ništetnost odredaba ugovora o kreditu kojim je ustanovljena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kredita, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost te ugovorne odredbe. Stoga, kako pobijana presuda kojom je utvrđena ništetnost te odredbe još nije postala pravomoćna (postat će tek donošenjem ove presude), zastara još nije počela ni teći u odnosu na tu tražbinu pa ona nije zastarjela.

20. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odlučio kao u točki I. izreke.

21. U odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke, osnovano je tuženik naveo da je prvostupanjski sud tužitelju odmjerio parnične troškove pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno na temelju pogrešnog iznosa vrijednosti predmeta spora, polazeći od toga da vrijednost predmeta spora iznosi 1.825,29 EUR. Naime, u slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva), vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, dakle, ovdje, prema iznosu od 498,06 EUR. To posredno proizlazi i iz odredaba čl. 35. i čl. 40. st. 1. ZPP -a (koje je prvostupanjski sud pogrešno primijenio zauzevši stajalište da vrijednost predmeta spora iznosi 1.825,29 EUR).

22. Stoga tužitelju za trošak sastava tužbe pripada pravo na naknadu iznosa od 100,00 EUR (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25; dalje: Tarifa), za sastav podnesaka od 23. srpnja 2024. i 12. veljače 2025. u iznosu od po 100,00 EUR za svaki od podnesaka (Tbr. 8.1. Tarife), zatim za zastupanje na ročištima od 8. svibnja 2025. i 1. listopada 2025. u iznosu od po 100,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9.1. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% te za troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu 53,08 EUR, sveukupno iznosi 678,08 EUR (točka I. izreke). Zato je valjalo odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka za daljnjih 704,64 EUR i u tom dijelu djelomično preinačiti pobijanu presudu sukladno čl. 373. t. 3. ZPP-a (točka III. 2. izreke).

23. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je tuženik pobijao odluku o glavnoj stvari ali u tom dijelu nije uspio sa žalbom pa nema pravo na naknadu troška (točka V. izreke).

24. U odnosu na tužiteljevu žalbu kojom je pobijao dio točke IV. izreke presude u dijelu za iznos od 125,00 EUR, potrebno je istaknuti da je pogrešno prvostupanjski sud odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude. Naime, tužitelju pripada i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude na koje je pristupio zamjenik punomoćnika tužitelja i to, prema vrijednosti predmeta spora od 498,06 EUR, u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9.3. Tarife) što uvećano za PDV iznosi 62,50 EUR. Stoga je pobijani dio točke IV. izreke presude dijelom potvrđen za iznos od 62,50 EUR (točka II. izreke), a dijelom je preinačena točka IV. izreke presude sukladno čl. 373. t. 3. ZPP -a (točka III.1. izreke ove presude) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u daljnjem iznosu od 62,50 EUR.

25. Što se tiče troškova žalbenog postupka tužitelja, uzimajući u obzir da je tužitelj samo pobijao dio točke IV. izreke presude kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 125,00 EUR, stoga omjer njegovog uspjeha u žalbenom postupku iznosi 50,00% jer je tužitelju dosuđen daljnji trošak u iznosu od 62,50 EUR.

26. Tužiteljev trošak za sastav žalbe iznosi 62,50 EUR prema Tbr. 10.4. Tarife, što uvećano za PDV i trošak sudske pristojbe na žalbu sveukupno iznosi 104,68 EUR. Prema tome, kako je tuženik uspio sa žalbom u omjeru od 50,00%, to je osnovan njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 52,34 EUR. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP -a odlučio kao u točki IV. izreke ove presude.

Zagreb, 25. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić