REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-5084/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-374/2025-11 od 10. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-374/2025-11 od 10. listopada 2025. u točki I. izreke te u točki II. izreke u odnosu na iznos glavnice od 2.076,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom i parnični trošak u iznosu od 850,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-374/2025-11 od 10. listopada 2025. u točki II. izreke u odnosu na parnični trošak u iznosu od 19,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom, te sudi:

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 19,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. listopada 2025. pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao neosnovan.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura kao neosnovan

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanim dijelom presude presudio:

„I/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 4. rujna 2006. između tuženika i korisnika kredita KĆ, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 iznosa kredita."

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.076,95 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 29. rujna 2006. do 31. prosinca 2007. na temelju odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (“Narodne novine” broj 50/94., 19/95., 36/96., 76/96., 72/02. i 153/04.), u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 870,73 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 10. listopada 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud, među ostalim, navodi da nije sporno da je tuženik s KĆ zaključio Ugovor o kreditu od 4. rujna 2006., koji sadrži osporavanu ugovornu odredbu iz čl. 5. Na temelju navoda tuženika utvrđeno je da je 28. rujna 2006. korisniku naplaćena, u skladu s navedenom ugovornom odredbom, naknada za obradu kredita, u visini od 1,25% iznosa kredita, dakle u iznosu od 2.076,95 eur. Među strankama je sporno da li je predmetna ugovorna odredba ništetna kako to tužitelj tvrdi, odnosno može li se isticati njezina ništetnost. Sporan je prigovor zastare, tijek zateznih kamata i vrijednost predmeta spora kako ju je tužitelj naznačio u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti. Ugovorom o kreditu od 4. rujna 2006. tuženik je kao kreditor odobrio KĆ kao korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 267.500,00 CHF, po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Ugovoreno je, odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora, da se korisnik prije korištenja kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita (jednokratne troškove obrade), u visini od 1,25% od iznosa kredita. Iz iskaza korisnika kredita KĆ, navode kojeg sud u cijelosti prihvaća kao istinite, cijeneći da su logični i životno uvjerljivi, a nisu proturječni niti sami sa sobom niti sa sadržajem spisu priloženih isprava, utvrđeno je da se o predmetnoj ugovornoj odredbi prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te da od djelatnika banke nije dobio nikakva pojašnjenja vezana uz visinu predmetne naknade i usluga banke koje bi se njome podmirivale. Iako je nedvojbeno da za tuženika određeni troškovi u poslovanju nastaju, pa i vezano uz obradu i odobrenje kreditnih zahtjeva i da su ti troškovi u vezi s vrstama pojedinih kreditnih proizvoda koje nudi (stambeni, namjenski, gotovinski i sl.), odlučno je da li je tuženik određenom korisniku kreditu dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, iz kojih bi korisnik mogao zaključiti na koji je način njezina visina određena u konkretnom slučaju (a ne samo ovisno o vrsti kreditnog proizvoda), u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome u konkretnom slučaju podmirivale. Takve informacije, a kako proizlazi i iz iskaza korisnika, prednik tuženika korisniku prilikom pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu nije dao. Prema sadržaju ugovora o kreditu moglo bi se zaključiti da je korisnik dobio informacije o visini naknade koju je tuženik odredio, u postotku od ukupnog iznosa kredita, no ne i na koji je način njezina visina određena, u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome u konkretnom slučaju podmirivale. Nelogično je, po shvaćanju ovog suda, da visina naknade za odobrenje kredita ovisi o visini iznosa kredita, jer navedeno nije od utjecaja na eventualne troškove tuženika s odobravanjem kredita u vezi. Pri tome, okolnost da tuženik nije bio dužan, prema važećim propisima, u ugovoru o kreditu navesti na što se predmetna naknada odnosi i koje troškove tuženik njome namiruje, ne dokida obvezu koja za tuženika proizlazi iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07 i 79/07), vezano uz potrošačku zaštitu, dati potrošaču jasne, potpune i točne informacije. Konačno, kasnijim je zakonskim izmjenama, iz Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13), izloženo pravno shvaćanje i potvrđeno jer je zakonodavac propisao da naknada za odobrenje kredita mora biti vezan uz stvarni trošak kredita, a ona određena u postotku od ukupnog iznosa kredita, kao u konkretnom slučaju, ne proizlazi da jest. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Neosnovano tuženik osporava zatraženi tijek zateznih kamata od dana stjecanja, jer je po shvaćanju ovog suda, imajući u vidu utvrđenje o ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje kredita kao nepoštene ugovorne odredbe, kojom je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tužitelj tek u ovoj parnici istaknuo zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita, to je prigovor zastare neosnovan. U odnosu na tuženikov prigovor suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti, pogrešno je shvaćanje tuženika da ovaj zahtjev za utvrđenje ne bi bio od utjecaja na vrijednost predmeta spora samo stoga što se u istom postupku zahtijeva i isplata neosnovano stečenog na temelju ništetne odredbe.

3. Tuženik u žalbi navodi kako tijekom cijelog postupka ističe da je sukladno čl. 7. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 129/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve te da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenice, a što u konkretnom slučaju tužitelj ne čini. Neosnovani su navodi tužitelja kako korisnik kredita nije bio informiran o svim značajkama ugovora, odnosno svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Tužitelj u prilog svojih navoda nije priložio nikakve dokaze. Nadalje, tuženik je ukazao kako je korisnik kredita prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu (1,25%), a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora kao i prirode bankarskog poslovanja što tužitelju nije moglo ostati nepoznato. Osim toga, kad je riječ o izračunu visine naknade radi se o bazičnoj matematičkoj operaciji te je svaki razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe (a što je sud i sam naveo, kako nije potrebno financijsko vještačenje jer se iznos naknade može vrlo jednostavno izračunati). Također, tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da je visina naknade bila sadržana u samom Ugovoru, pa i u tom dijelu obrazloženje presude ne odgovara izreci, odnosno proturječno je utvrđenjima suda. Sud u obrazloženju paušalno navodi kako je u konkretnom slučaju postojala znatna neravnoteža. Međutim, sud je dužan utvrditi utječe li ta odredba nepovoljno na pravni položaj tužitelja te mogu li se usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu razumno uključiti u odobrenje kredita odnosno je li iznos navedene naknade koji je stavljen na teret tužitelja nerazmjeran u odnosu na iznos kredita, a koji test razmjernosti je sud propustio provesti, pa je i u tom dijelu činjenično stanje ostalo neutvrđeno. Osim toga, iznos od 1,25% od iznosa kredita zasigurno se ne može smatrati iznosom koji je nerazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita. Činjenica da je tuženik obračunao naknadu u točno određenom postotku od iznosa kredita nije nešto neuobičajeno u gospodarskom poslovanju. Tuženik smatra kako je nižestupanjski sud arbitrarno, i bez navođenja jasnih, argumentiranih i na zakonu utemeljenih razloga, svojevoljno ukinuo pravni institut zastare. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja o čemu je izostala pravilna odluka suda. Člankom 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) određeno je da vjerovnik ne može ustupiti onu tražbinu čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako se odnos između korisnika kredita i banke vrednuje i štiti u okviru zasebnih i kogentnih pozitivnih propisa, to tuženik smatra da je riječ o tražbini koja se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga te sklopljeni Ugovor o cesiji ne proizvodi pravne učinke. Citira odluke prvostupanjskih sudova i Županijskog suda u Splitu. Tuženik je već u odgovoru na tužbu prigovorio označenoj vrijednosti predmeta spora od 3.404,18 eura, o čemu sud nije donio pravilnu odluku. Naime, tužitelju je usvojen kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 2.076,95 eura. Tuženik je pravovremeno prigovorio suviše visokoj naznačenoj visini predmeta spora, o čemu je sud pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi citira četiri odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Traži naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura.

4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od 4. rujna 2006., u dijelu čl. 5., kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,25% iznosa kredita te zahtjev za povratom iznosa koji je tuženik primio po osnovi predmetne ništetne ugovorne odredbe, a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita KĆ.

8. Neosnovano žalitelj drži da se u konkretnom slučaju radi o tražbini čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, u smislu odredbe čl. 80. ZOO-a. Tražbina koja je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

9. Neosnovano tuženik smatra da je na tužitelju bio teret dokazivanja činjenice da ga tuženik nije informirao o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu te o tome koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu. Upravo suprotno, tuženik je trebao dokazati da je tako postupio, a on to nije dokazao tijekom ovoga postupka. Osim toga, prvostupanjski sud je prihvatio iskaz korisnika kredita KĆ da se o predmetnoj ugovornoj odredbi prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te da od djelatnika banke nije dobio nikakva pojašnjenja vezana uz visinu predmetne naknade i usluga banke koje bi se njome podmirivale, te je to valjano i obrazložio.

10. Pritom je točno da je korisnik kredita iz ugovorne odredbe čl. 5. ugovora mogao zaključiti koji je iznos naknade za obradu kredita s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita (što je uostalom i prvostupanjski sud naveo u obrazloženju pobijane presude), ali je odlučno (i to) što korisnica kredita nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. S tim u vezi pravilno prvostupanjski sud navodi i da je nelogično da visina naknade za odobrenje kredita ovisi o visini iznosa kredita (koja je ovdje 267.500,00 CHF), jer navedeno nije od utjecaja na eventualne troškove obrade kredita.

11. Ustaljena praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude toga suda poslovni broj Rev 715/2024-2 od 22. svibnja 2024. (s tim da je jednako pravno shvaćanje zauzeto i u npr. presudama toga suda poslovni broj Rev 673/2023 -2 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 1035/2024-2 od 6. studenog 2024.) s kojom je suglasan i ovaj sud, glasi:

„Imajući u vidu da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.“

12. Neosnovani su i žalbeni navodi u pogledu ocjene istaknutog prigovora zastare i dosuđenih zateznih kamata jer i u tom dijelu ovaj sud prihvaća shvaćanja prvostupanjskog suda citirana u točki 2. ovoga obrazloženja. Pritom se dodaje i da žalitelj ne tvrdi da bi u konkretnom slučaju (eventualno) bile ispunjene pretpostavke za primjenu presude Suda Europske unije poslovni broj C-561/21 (Banco Santander) od 25. travnja 2024.

13. Slijedom navedenog, budući da ne postoje ni razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje ovaj, drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

14. No, osnovano žalitelj navodi da je prvostupanjski sud tužitelju odmjerio parnične troškove pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno na temelju pogrešnog iznosa vrijednosti predmeta spora. Naime, pravilno se tuženik poziva na ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (citira četiri takve, usuglašene odluke) prema kojoj u slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva), vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, ovdje, prema iznosu od 2.076,95 eura. To posredno proizlazi i iz odredaba čl. 35. i čl. 40. st. 1. i 2. ZPP-a.

15. Međutim, u konkretnom slučaju to nema utjecaja u odnosu na visinu dosuđenog troška odvjetničkog zastupanja tužitelja jer tužitelju i primjenom vrijednosti predmeta spora od 2.076,95 eura, pripada isti iznos tog troška od 750,00 eura. No, tužitelju, primjenom Tarife sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23), umjesto priznatog iznosa od 120,73 eura pripada iznos od 100,83 eura.

16. Zato je, primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP -a, odlučeno kao u preostalom dijelu točke I. izreke i kao u točki II. izreke.

17. Tuženik nema pravo na naknadu troška žalbenog postupka ni u kojem dijelu jer je pobijao i odluku o glavnom zahtjevu, a u tom dijelu nije uspio sa žalbom ni u kojem dijelu (arg. iz čl. 35. ZPP-a), pa je odlučeno kao u točki III. izreke.

Zagreb, 25. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac