REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3962/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednika vijeća, Jagode Crnokrak, suca izvjestitelja i Marije Bakula Vugrinec, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1240/2024 od 24. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1240/2024 od 24. travnja 2025. u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1240/2024 od 24. travnja 2025. u dijelu točke VII. izreke kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška u iznosu od 125,00 eur sa zateznim kamatama i rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 169,25 eur sa zateznom kamatama od 25. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1240/2024 od 24. travnja 2025., u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl . 3. Ugovora o kreditu broj 188-50-3592044 sklopljenog 28. srpnja 2006. između tuženika i ZR, kao korisnika kredita, koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“. U točki II. izreke naloženo je tuženiku, na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplatiti tužitelju iznos od 489,84 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. kolovoza 2006. do isplate. Točkom III. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl . 9. pod nazivom OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj 188-50-3592044 sklopljenog 28. srpnja 2006. između tuženika kao kreditora i ZR kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor“. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 116,21 EUR sa zateznim kamatama od dana 10. kolovoza 2012. pa do isplate. U točki V. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 489,84 EUR i na dosuđeni iznos od 116,21 EUR po stopi koja prelazi stopu propisanu za ostale odnose dosuđene stavkom II. i IV. izreke ove presude. Točkom VI. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.132,72 EUR s zateznim kamatama od 24. travnja 2025. do isplate. Točkom VII. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 437,50 EUR s zateznim kamatama od 24. travnja 2025. do isplate, te za isplatu zateznih kamata na troškove parničnog postupka u iznosu od 1.132,72 EUR po stopi koja prelazi stopu propisanu za ostale odnose.

2. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je među strankama nesporno da su **.**.2006. ZR, kao korisnik kredita, i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 188-50-3592044, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 24.249,70 CHF za kupnju vozila, da je korisnica kredita ugovor sklopila kao potrošač te je iznos kredita vratila prije proteka ugovorenog roka vraćanja. Zahtjev tužitelja, kojem je korisnica kredita ustupila tražbinu s osnove preplaćenih iznosa po ugovoru o kreditu, za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu zahtjeva za odobrenje kredita sud je ocijenio osnovanim jer je utvrdio da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj ugovorne strane nisu posebno pregovarale, da je ugovor pripremio tuženik a za iznos naknade umanjen je isplaćeni iznos dok se kamate obračunavaju na cijeli odobreni iznos, zbog čega je sud ocijenio da je takvom ugovornom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača. Vezano na zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 9. ugovora, prema kojoj korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, sud je ocijenio da iz takve odredbe nije jasno koju činidbu korisnik kredita mora izvršiti da bi mu se omogućila prijevremena otplata kredita, a tuženik nije dokazao da je Tarifu naknada u poslovima kreditiranja građana koja sadrži parametre za obračun naknade za prijevremenu otplatu kredita, ikad uručio korisnici kredita niti joj ukazao gdje bi iste mogla pronaći. Slijedom navedenog, ocjena je suda da se radi o odredbi u kojoj je obveza korisnika neodređena i neodrediva, zbog čega je ništetna. Odluku o glavnom zahtjevu sud je donio primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP), čl. 270., čl. 324., čl. 323., čl. 324. i čl. 1111. Zakona o obveznom odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), a o troškovima postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke zbog žalbenih razloga bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da je počinjena povreda odredbe čl. 326.a u vezi s čl. 186.c ZPP-a, jer je sud, ukoliko smatra da tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, tužbu trebao odbaciti. Ukazuje na počinjenu povredu iz odredbe čl . 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Vezano za nepoštenost odredbe o ulaznoj naknadi smatra da sama okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne znači da je ona ništetna. Smatra da je sud trebao utvrditi uzrokuje li ta odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ukazuje na to da se odredbe Direktive 93/123 ne primjenjuju na ugovore sklopljene prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, što je ovdje slučaj. Zbog tog što sud samo paušalno navodi da ta odredba uzrokuje neravnotežu, bez odgovarajućeg obrazloženja, smatra da se odluka ne može ispitati. Također sud ne navodi razloge zbog kojih smatra da je odredba nejasna i nerazumljiva, već navodi da je to nebitno, što je prema ocjeni žalitelja pogrešno. U odnosu na odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, za koju je sud utvrdio da je ništetna jer je neodređena i neodrediva, navodi da je potpisom ugovora ugovorena primjena općih akata tuženika iz koje ta obveza proizlazi. Prihvaćanje stajališta suda da to ne znači da je tuženik korisnika obavijestio o sadržaju te odredbe doveo bi do toga da su svi tipski ugovori ništetni. Smatra da je trebao utvrditi uzrokuje li ta odredba neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. O prigovoru nedostatka aktivne legitimacije smatra da je sud pogrešno odlučio zbog pogrešnog shvaćanja da se radi o novčanoj tražbini koja nije strogo osobne naravi. Smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer sud nije utvrđivao činjenice odlučne za donošenje odluke i to je li sporna odredba nepoštena, okolnosti pojedinačnog raspravljanja, postoji li znatna neravnoteža, mogućnost razumijevanja odredbe. Pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u pogrešnoj primjeni odredbi o nepoštenim potrošačkim ugovorima iz Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 i 75/09). Smatra da se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastarnog roka ne može primijeniti u slučaju djelomične ništetnosti. Također smatra da se ništetnost predmetnih odredbi ne može isticati jer je ugovor ispunjen a radi se o zabrani manjeg značenja. Smatra da sud nije obrazložio zašto tuženika smatra nepoštenim stjecateljem te da je pogrešno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a. Predlaže odluku preinačiti, podredno, ukinuti ju i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te traži naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 378,86 eur.

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o trošku sadržane u točki VII. izreke presude, i to u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude. Smatra da se ne radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice i predlaže odluku u tom dijelu preinačiti te traži naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 104,67 eur.

5. Stranke nisu odgovorile na podnesene žalbe.

6. Tuženikova žalba nije osnovana.

7. Tužiteljeva žalba je osnovana.

8. Presuda je ispitana u pobijanim dijelovima na temelju odredaba čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita osim u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka.

9. U postupanju prvostupanjskog suda nisu uočene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a pobijana odluka nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, razumljiva je te sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi.

10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita i o prijevremenoj otplati kredita te za isplatu ukupnoga iznosa od 606,05 eur s pripadajućim zateznim kamatama.

11. Nije sporno da su tuženik i ZR sklopili ugovor o kreditu, da je korisnica kredita platila iznos od 489,84 eur s osnove naknade za obradu radi odobravanja kredita, da je korisnica kredita otplatila kredit prije proteka roka za vraćanje i da je platila iznos od 116,21 eur s osnove naknade za privremenu otplatu kredita.

12. Tijekom postupka utvrđene su sljedeće činjenice:

- da je Ugovor o kreditu potrošački ugovor jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu,

- da je čl. 6. Ugovora o kreditu određeno da je namjena kredita kupnja vozila Hyundai za osobne potrebe

- da je čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.249,70 CHF

- da odredba čl. 3. pod nazivom NAKNADA glasi: „3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

- da odredba čl. 9. pod nazivom OSTALI UVJETI glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

- iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) je utvrđeno da su ZR i tužitelj sklopili taj ugovor kojim ona ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu s osnove preplaćenih iznosa po ugovoru o kreditu

- da iz iskaza svjedoka ZR proizlazi da joj tuženik nije dao nikakve informacije o tome na koje konkretne troškove se odnosi naknada za obradu kredita i kako se određuje te da se o tim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

13. Ovaj sud ocjenjuje da su pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda, da je pravilno primijenjeno materijalno pravo te da je donesena pravilna i zakonita odluka o tužbenom zahtjevu.

14. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (čl. 80. st. 1. ZOO-a). U ovom slučaju, riječ je o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove. Korisnik kredita ima status potrošača što među strankama nije niti bilo sporno kako to proizlazi iz podataka u spisu i korisnik kredita je svoju tražbinu na temelju Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine prenio na tužitelja. Sukladno odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine zbog čega se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i u odnosu na dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

15. Odredbom članka 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 81. st. 3. ZZP-a, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

16. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita i uvjetima za prijevremenu otplatu ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18. Dakle, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži na tuženiku. Tuženik je, dakle, odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi budući da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. No, tuženik to ovdje nije dokazao.

19. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud ocijenio da se ne radi o odredbama koje čine predmet ili cijenu ugovora te da stoga nije odlučno utvrditi radi li se o jasnim, razumljivim i jasno uočljivim odredbama u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a.

20. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da nije osnovan žalbeni navod da sud nije utvrđivao radi li se o odredbi koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača. Sud u točki 31. obrazloženja navodi da je taj zaključak izveo iz utvrđenih činjenica da do sklapanja ugovora ne bi došlo ukoliko korisnik kredita na takvu odredbu ne bi pristao, zatim, da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja ugovora te da se naknada isplaćuje iz iznosa odobrenog kredita a ugovorne kamate se obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita.

21. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

22. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornim odredbama nije ni moglo pregovarati, kao i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

24. Nadalje, iz čl. 3. Ugovora proizlazi da je tuženik obračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle, s uračunatom naknadom za obradu kredita, premda mu je stvarno isplatio manji iznos od toga (manji za 3,30%). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Zbog toga je odredba čl. 3. Ugovora kojom je ugovorena naknada obradu zahtjeva za odobravanje kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., čl. 83. i čl. 87. st. 1. ZZP-a.

26. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je odredba čl. 9. Ugovora ništetna jer obveza korisnika kredita koja je tom odredbom ugovorena nije određena niti je odrediva u smislu odredbe čl. 272. st. 1. ZOO-a.

27. Navedena odredba glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor“, pritom ta odredba ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti obveza koju je korisnik kredita dužan izvršiti ako želi prijevremeno otplatiti kredit a ugovor o kreditu, pored općenite odredbe da se na ono što nije izričito navedeno u ugovoru primjenjuju opći akti kreditora, ne sadrži naznaku o kojim općim aktima se radi niti na koji način korisnik kredita može utvrditi sadržaj tih općih akata. Kako to pravilno utvrđuje sud, a tuženik to utvrđenje niti ne osporava u žalbi, tuženik nije dokazao da je korisnicu kredita uputio na Tarifu naknada u poslovima kreditiranja građana u kojoj je propisana visina ove naknade.

28. Ne može se prihvatiti shvaćanje tuženika da tužitelj nema pravo isticati ništavost sporne ugovorne odredbe s obzirom na to da je ugovor u cijelosti ispunjen. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

29. Neosnovani su i žalbeni navodi u pogledu ocjene istaknutog prigovora zastare jer i u tom dijelu ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2005.

30. Neosnovani su žalbeni navodi kojim tuženik ističe da je nejasno zašto prvostupanjski sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj i s tim u vezi pogrešno odlučuje o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Tuženik kao trgovac je morao znati i da su odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremene otplate kredita ništetne jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se te naknade sastoje, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, prvostupanjski sud je pravilno odlučio da zatezne kamate u konkretnom slučaju počinju teći na pojedine iznose od trenutka kada je tuženik stekao utužene iznose bez pravne osnove.

31. Konačno, pogrešno je shvaćanje tuženika da bi, s obzirom na izloženo shvaćanje o početku tijeka zastare, tužiteljeva tražbina radi povrata stečenog bez osnove do pravomoćnog utvrđenja ništetnosti bila nedospjela, s posljedicom nedopuštenosti tužbe kao preuranjene. Naime, radi se o iznimci vezanoj uz početak tijeka zastare, a tužiteljeva tražbina nastala je, i dospjela u konkretnom slučaju, danom neosnovanog stjecanja (razlog iz odredbe čl. 1115. ZOO-a).

32. Slijedom svega navedenog, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje te odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava i to Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o parničnom postupku te je pravilno ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev.

33. U odnosu na parnični trošak, tuženik niti ne navodi konkretne razloge zbog kojih bi obračun troškova postupka kako ga je sačinio prvostupanjski sud bio pogrešan, a ovaj sud na temelju ovlasti iz odredbe čl . 365. st. 2. ZPP-a ne ispituje pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima po službenoj dužnosti.

34. Slijedom navedenog, trebalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

35. Tužitelj u žalbi osnovano navodi da trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, u odnosu na koji je sud njegov zahtjev odbio kao neosnovan, nije nepotreban za vođenje parnice. Sukladno odredbama čl. 335. i čl. 336. ZPP-a, ročište za objavu presude sudska je radnja predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Tu radnju određuje i zakazuje sud te poziva stranke na ročište, na koji poziv su se one dužne odazvati jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Zbog navedenog, radi se o trošku potrebno za vođenje parnice te je sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a zahtjev za naknadu tog troška osnovan, i to u iznosu od 100,00 eur s PDV -om od 25% prema Tbr. 9.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25; dalje: Tarifa).

36. Kako je sa žalbom uspio u cijelosti, tužitelj ima pravo na naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 25,00 eur s PDV-o od 25% prema Tbr. 10.4. Tarife i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 13,27 eur prema Tar. br. 3.4. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23).

37. Zbog navedenog, trebalo je primjenom odredbe čl. 380. t. 3. u vezi s čl. 373. t. 3. kao i odredbe čl. 166. ZPP-a riješiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 25. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Matas