REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4054/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-68/2025 od 25. lipnja 2025., 25. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -68/2025 od 25. lipnja 2025. u točki 1. izreke.

II. Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba podnesena protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-68/2025 od 25. lipnja 2025. u točki 2. izreke.

III. O zahtjevu tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjski je sud prekinuo ovaj postupak do pravomoćnog dovršetka parničnog postupka koji se pred istim prvostupanjskim sudom vodi pod poslovnim brojem P-1327/23 ili do druge odluke suda (točka 1. izreke) te odlučio da se ročište određeno za dan 3. srpnja 2025. neće održati (točka 2. izreke). Tako je prvostupanjski sud odlučio primjenom odredbe članka 12. i članka 213. stavka 1. Zakona o parničnom postupku jer je ocijenio da u ovom sporu tužitelj traži utvrđenje ništetnim odredbe članka 2. Ugovora o kreditu br. 9010728074 od 16. rujna 2005. koji se odnosi na naknadu troškova navedenog kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, a u tužbi u parničnom predmetu poslovni broj P-1327/23 tužitelj je tražio utvrđenje ništetnim svih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu te se u oba parnična postupka predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje koje obuhvaća i dokumentaciju koju navedenim zahtjevom u postupku poslovni broj P-1327/23 potražuje od tuženika, a sve vezano uz pitanje ništetnosti svih ugovornih odredbi navedenog kredita. Zbog navedenog, sud smatra da je pravomoćni dovršetak postupka poslovni broj P-1327/23 prethodno pitanje u ovom postupku.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio tužitelj pobijajući ga zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da sud pogrešno smatra da se u predmetima poslovni broj P-68/25 i P-1327/23 radi o istoj pravnoj osnovi i da bi rješavanje postupka poslovni broj P-1327/23 predstavljalo prethodno pitanje za rješavanje ovog postupka. Predmet postupka poslovni broj P-1327/23 je utvrđenje ništetnosti valutke klauzule CHF i isplata po toj osnovi, a predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti tzv. „ulazne naknadeˮ i isplate po toj osnovi. Žalitelj ističe da ni jedna stranka nije predložila prekid postupka te da bilo kakvo rješavanje predmeta poslovni broj P -1327/23 nema nikakvog utjecaja na rješavanje ovog predmeta, budući da se radi o sasvim nezavisnim pravnim osnovama. Žalitelj predlaže pobijano rješenje preinačiti na način da se predmetni postupak nastavi, odnosno ukinuti na način da se vrati sudu na ponovno odlučivanje o istom, a sve uz naknadu troška žalbenog postupka od strane tuženika; tužitelj potražuje naknadu žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 350,00 EUR.

3. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana, a djelomično nije dopuštena.

4. Ispitavši pobijano rješenje u točki 1. izreke na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2., te članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/03, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da je odluka u predmetu poslovni broj P-1327/23 prethodno pitanje za odlučivanje u ovom predmetu.

5. Odredbom članka 12. stavka 1. Zakona o parničnom postupku je propisano kad odluka suda ovisi i prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanja ako posebnim propisima nije drugačije određeno, a prema članku 213. stavku 1. točki 1. istog Zakona sud će odrediti prekid postupka ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju.

6. Prema tome, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da u slučaju kad odluka suda ovisi o tome postoji li (ili ne postoji) neko pravo ili pravni odnos, a sud odnosno drugo nadležno tijelo koje odlučuje o tom pravu ili pravnom odnosu još nije donijelo (pravomoćnu) odluku, sud može ili sam riješiti to pravno pitanje (s time da prema članku 12. stavku 2. Zakona o parničnom postupku tada odluka ima pravni učinak samo u toj parnici u kojoj je to pitanje riješeno) ako posebnim propisima nije drugačije određeno, ili konstitutivnom odlukom prekinuti postupak do trenutka kad nadležno tijelo koje odlučuje o prethodnom pitanju donese o tom pitanju odluku (zapravo, do trenutka pravomoćnosti te odluke).

7. U ovom predmetu prema činjeničnoj osnovi tužbe tužitelj smatra da je odredba članka 2. Ugovora o kreditu br. 9010728074 od 16. rujna 2005. kojeg je korisnica kredita ČT sklopila s tuženikom ništetna u dijelu koji glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedancijelih pedeset posto) od iznosa kredita...“. Tužitelj smatra da je ta ugovorna odredba koja propisuje visinu naknade koju je tuženik određivao jednostrano „netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetnaˮ jer tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom, razlozima koji bi opravdavali takve naknade te eventualnoj svrsi naknade kao i relaciji odnosa između naknade te zauzvrat pruženih usluga, a budući da je korisnik kredita platio tu naknadu u iznosu od 251,42 EUR i da je cesijom ta tražbina prenesena na tužitelja, to je tužitelj osim deklaratornog tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe, kondemnatornim tužbenim zahtjevom potraživao i isplatu iznosa od 206,55 EUR s pripadajućim kamatama.

8. Nadalje, sud prvog stupnja je izvršio uvid u parnični postupak koji se između istih parničnih stranaka vodi pod poslovnim brojem P-1327/23. U tom predmetu tužitelj je (prema točki 4. obrazloženja pobijanog rješenja, a to utvrđenje suda tužitelj ne osporava u žalbi pa ga stoga ovaj sud smatra istinitim) u tužbi postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem da su ništetne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu br. 9010728074 od 16. rujna 2005. kojima je ugovorena valutna klauzula švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita, (kao i da se naloži tuženiku da plati iznos koji će biti utvrđen po dostavljenoj dokumentaciji od strane tuženika). Dakle, tužitelj u tom sporu nije tražio utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je propisano plaćanje naknade za usluge kreditora.

9. Prema tome, tužitelj je u predmetu poslovni broj P-1327/23 tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi prema kojem je obveza korisnika kredita da kreditoru (tuženiku) novčani iznos kojeg mu je banka stavila na raspolaganje isplati (vrati) u kunskoj protuvrijednosti CHF, dok u ovom predmetu tužitelj smatra da je ništetna odredba prema kojoj je korisnik kredita bio u obvezi isplatiti kreditoru (tuženiku) naknade i troškove za usluge koje mu je pružio tuženik. Upravo zbog navedenog, eventualna ništetnost ugovornih odredbi prema kojima je vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunata na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti CHF nije prethodno pitanje o kojoj ovisi odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, a na što u žalbi osnovano ukazuje tužitelj. Naime, upravo zbog toga što je korisnica kredita ČT (koja je cesijom tražbinu s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu po osnovi preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih troškova prenijela na tužitelja) u ovom sporu platila tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 251,42 EUR, a pravni temelj te tuženikove naplate je odredba članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena obveza korisnika kredita (cedent) platiti tu naknadu, to je za odluku suda u ovoj pravnoj stvari irelevantno jesu li ništetne odredbe istog ugovora koje su propisivale obvezu korisnika kredita da ugovoreni iznos novca kojeg mu je banka stavila na raspolaganje (s kamatama) vrati tuženiku u kunskoj protuvrijednosti CHF. Dakle, eventualna ništetnost valutne klauzule o kojem se vodi postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1327/23 nije prethodno pitanje u ovom sporu u kojem se raspravlja o ništetnosti ugovorne odredbe prema kojoj je korisnik kredita bio dužan tuženiku isplatiti naknadu i trošak sukladno tuženikovoj Odluci o Tarifi naknade za usluge kreditora.

10. Jednako tako ni navod prvostupanjskog suda da se u predmetu poslovni broj P-1327/23 predlaže „provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje koja obuhvaća i dokumentaciju koju navedenim zahtjevom u postupku poslovni broj P-1327/23 potražuje od tuženika, a sve vezano za pitanje ništetnosti svih ugovornih odredbi navedenog kredita (u parničnom predmetu poslovni broj P-1327/23)ˮ nije od utjecaja na prethodno pitanje u ovom sporu. Naime, tužitelj prema postavljenom tužbenom zahtjevu iz točke 4. obrazloženja pobijanog rješenja ne traži utvrđenje ništetnim svih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu već samo onih kojima je ugovorena valuta (valutna klauzula) CHF. Osim toga, čak i da je tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi iz spisa poslovni broj P-1327/23 tražio utvrđenje ništetnog cijelog ugovora o kreditu odnosno svih ugovorih odredbi tog ugovora (pa tako i dijela članka 2. Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnim traži u ovom sporu, a što u tom postupku nije tražio), to nije prethodno pitanje u ovom sporu, a kako to smatra prvostupanjski sud, već bi u tom slučaju zbog litispendencije tužbu u ovom predmetu trebalo odbaciti (u dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva).

11. Prema tome, budući da odluka u predmetu poslovni broj P -1327/23 nema značaj prethodnog pitanja za donošenje odluke u ovom sporu, prvostupanjski je sud pogrešno prekinuo ovaj parnični postupak do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred istim prvostupanjskim sudom vodi pod poslovnim brojem P-1327/23. Zato je tužiteljevu žalbu valjalo uvažiti kao osnovanu i ukinuti pobijano rješenje bez potrebe vraćanja prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, a na temelju odredbe članka 380. stavka 3. Zakona o parničnom postupku.

12. Pri tome, ovaj sud napominje da, time što je prvostupanjsko rješenje u točki 1. izreke ukinuto bez potrebe vraćanja na ponovan postupak, znači da sud u nastavku postupka više neće odlučivati o tome je li odluka u postupku poslovni broj P-1327/23 prethodno pitanje za ovaj spor. Međutim, sud prvog stupnja u nastavku postupka mora provesti postupak i nakon tog postupka odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

13. Međutim, u odnosu na točku 2. izreke prvostupanjskog rješenja kojim je sud odlučio da se ročište određeno (zakazano) za 3. srpnja 2025. neće održati čime je sud zapravo odgodio ročište, ovaj sud nalazi da je tužiteljeva žalba nedopuštena. Naime, prema odredbi članka 314. stavka 2. Zakona o parničnom postupku protiv rješenja kojim se odgađa ročište nije dopuštena žalba. Prema tome, upravo zbog toga što je tužiteljeva žalba protiv tog dijela rješenja nedopuštena, to ju je kao takvu valjalo odbaciti sukladno članku 380. točki 1. Zakona o parničnom postupku.

14. Sukladno članku 166. stavku 4. Zakona o parničnom postupku o tužiteljevu zahtjevu za naknadu troška drugostupanjskog postupka sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Zagreb, 25. ožujka 2026.

Sudac

Radovan Raduka