REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3763/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Ane Cvitković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. IKH GmbH, OIB: 66150184094, SR Njemačka, [adresa], 2. BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 3. AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 4. TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], svi zastupani po punomoćnicima Tomislavu Sabljaru i Nikoli Sabljaru, odvjetnicima u Rijeci, Agatićeva 6/I, protiv tuženika 1. HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., OIB: 46830600751, Pula, Vergerijeva 6, 2. VALALTA d.o.o., OIB: 94300736117, Rovinj, Cesta za Valaltu – Lim, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić i drugi, odvjetnici u Rijeci, Nikole Tesle 9/V i VI, uz sudjelovanje CROATIA OSIGURANJA d.d. Podružnice Pula, Marulićeva 1, OIB: 26187994862, kao umješača na strani drugotuženika, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama prvotuženika i drugotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-74/2025-340 od 13. lipnja 2025., te o žalbi tužitelja protiv dijela presude i rješenja Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-74/2025-340 od 13. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana prvotuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-74/2025-340 od 13. lipnja 2025. u pobijanim točkama I.1, II.1, III.1, IV.1, V.1 i VI.1.
II. Odbija se kao neosnovana drugotuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-74/2025-340 od 13. lipnja 2025. u pobijanim točkama I.2, II.2, III.2, IV.2, V.2 i VI.2 izreke.
III. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-74/2025-340 od 13. lipnja 2025. u pobijanoj točki I.3 izreke.
r i j e š i o j e
I. Ukidaju se:
- presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-74/2025-340 od 13. lipnja 2025. u pobijanim točkama VII.1. i VII.2. izreke, kojima je odlučeno o troškovima postupka;
- rješenje Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-74/2025-340 od 13. lipnja 2025. u pobijanim točkama I., II. i III. izreke, te se predmet u odnosu na navedene dijelove pobijane odluke vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 7.312,50 EUR.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženika za naknadu troška ovog žalbenog postupka u iznosu od 299,36 EUR.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev drugotuženika za naknadu troška ovog žalbenog postupka u iznosu od 10.945,76 EUR.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-74/2025-340 od 13. lipnja 2025.
- u točki I.1. izreke (koju pobija prvotuženik) naloženo je prvotuženiku da tužitelju BU s naslova pretrpljene imovinske štete isplati iznos od 1.034,76 EUR / 7.796,40 kn na ime izgubljene zarade sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. ožujka 2012., pa do isplate, te na ime troškova liječenja iznos od 571,99 EUR / 4.309,73 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj za ostale odnose na pobliže određene iznose dospjele 2011., 2012., 2013., 2014. godine;
- u točki I.2. izreke (koju pobija drugotuženik) naloženo je drugotuženiku da tužitelju BU s naslova pretrpljene imovinske štete isplati iznos od 9.312,83 EUR / 70.167,52 kn na ime izgubljene zarade sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. ožujka 2012., pa do isplate, te na ime troškova liječenja iznos od 5.147,98 EUR / 38.787,45 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj za ostale odnose na pobliže određene iznose dospjele 2011., 2012., 2013., 2014. godine;
- u točki I.3. (koju pobija drugotužitelj) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev s naslova pretrpljene imovinske štete s osnova troškova liječenja u iznosu od 663,03 EUR / 4.995,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos kako slijedi: - na iznos od 14,29 EUR / 107,67 kn od 3. studenoga 2011. do isplate, - na iznos od 70,00 EUR / 527,41 kn od 18. siječnja 2012. do isplate; - na iznos od 68,73 EUR / 517,85 kn od 2. lipnja 2013. do isplate; - na iznos od 509,02 EUR / 3.835,21 kn od 22. lipnja 2014. do isplate; po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana;
- u točki II.1 izreke (koju pobija prvotuženik) naloženo je prvotuženiku da tužitelju BU s naslova pretrpljene imovinske štete isplati iznos od 200,00 EUR / 1.506,89 kn na ime naknade za tuđu pomoć i njegu, te troškove lijekova, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. kolovoza 2014. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose;
- u točki II.2 izreke (koju pobija drugotuženik) naloženo je drugotuženiku da tužitelju BU s naslova pretrpljene imovinske štete isplati iznos od 2.000,00 EUR / 13.562,10 kn na ime naknade za tuđu pomoć i njegu, te troškove lijekova, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. kolovoza 2014. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose;
- u točki III.I. izreke (koju pobija prvotuženik) naloženo je prvotuženiku da tužitelju BU po osnovi popravka neimovinske štete isplati iznos od 12.475,94 EUR / 93.999,97 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 11. kolovoza 2014. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose;
- u točki III.2. izreke (koju pobija drugotuženik) naloženo je drugotuženiku da tužitelju BU po osnovi popravka neimovinske štete isplati iznos od 112.283,50 EUR / 845.998,66 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 11. kolovoza 2014. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose;
- u točki IV.1. izreke (koju pobija prvotuženik) naloženo je prvotuženiku da tužiteljici AU s naslova pretrpljene imovinske štete isplati iznos od 172,80 EUR / 1.301,96 kn sa zateznim kamatama na taj iznos od 1. siječnja 2013. pa do isplate, te iznos od 4.000,00 EUR / 30.138,00 kn na ime neimovinske štete, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 11. kolovoza 2014. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose;
- u točki IV.2. izreke (koju pobija drugotuženik) naloženo je drugotuženiku da tužiteljici AU s naslova pretrpljene imovinske štete isplati iznos od 1.555,20 EUR / 11.717,65 kn sa zateznim kamatama na taj iznos od 1. siječnja 2013. pa do isplate, te iznos od 36.000,00 EUR / 271.242,00 kn na ime neimovinske štete, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 11. kolovoza 2014. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose;
- u točki V.I. izreke (koju pobija prvotuženik) naloženo je prvotuženiku da tužitelju TU isplati s osnove popravka neimovinske štete iznos od 3.050,00 EUR / 22.980,23 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11. kolovoza 2014. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose;
- u točki V.II. izreke (koju pobija drugotuženik) naloženo je drugotuženiku da tužitelju TU isplati s osnove popravka neimovinske štete iznos od 27.450,00 EUR / 206.822,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11. kolovoza 2014. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose;
- u točki VI.1. izreke (koju pobija prvotuženik) naloženo je prvotuženiku da tužitelju IKG GmbH isplati iznos od 3.785,80 EUR / 28.524,11 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos od 1. siječnja 2013. do isplate teku po stopi propisanoj za ostale odnose;
- u točki VI.2. izreke (koju pobija drugotuženik) naloženo je drugotuženiku da tužitelju IKG GmbH isplati iznos od 34.072,22 EUR / 34.065,02 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos od 1. siječnja 2013. do isplate teku po stopi propisanoj za ostale odnose;
- u točki VII.1 (koju pobija prvotuženik) naloženo je prvotuženiku da tužiteljima na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 8.526,22 EUR u roku od 15 dana;
- u točki VII.2 izreke (koju pobija drugotuženik) naloženo je drugotuženiku da tužiteljima na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 76.735,99 EUR u roku od 15 dana.
Rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-74/2025-340 od 13. lipnja 2025., sadržanim u istoj odluci (koje žalbom u cijelosti pobijaju tužitelji na koje se odnosi):
- u točki I. izreke stavljeno je izvan snage raspravno rješenje doneseno na zapisniku ročišta za glavnu raspravu održano 20. svibnja 2025., koje glasi: „Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva sukladno podnescima tužitelja od 15. veljače 2023. i 13. ožujka 2023.“;
- u točki II. ne dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva koja glasi da se naloži tuženicima da II. tužitelju BU na ime dospjele naknade zbog trajno povećanih potreba solidarno isplate iznos od 21.100,00 EUR / 158.977,72 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini mjesečni iznos od po 150,00 EUR / 1.130,17 kn teku od 1. dana u mjesecu tijekom razdoblja od 1. siječnja 2012. do 1. veljače 2023. (stranice 6. do 9. presude) do isplate, te ubuduće s naslova rente iznos od 150,00 EUR mjesečno počevši od 1. ožujka 2023. pa nadalje dok za to budu postojale pretpostavke, s time da su obroke dospjele do pravomoćnosti presude dužni platiti odjedanput, a ostale kako budu dospijevali svakog prvog u mjesecu za tekući mjesec zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dospijeća pa do isplate po stopi od 5,31%, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe;
- u točki III. utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 1.318,07 EUR / 9.931,00 kn (naknada za tuđu pomoć i njegu koju je potraživao drugotužitelj BU – točka II. tužbenog zahtjeva).
2. Tako je prvostupanjski sud, nakon što je ranija odluka u pretežnom dijelu ukinuta odlukom drugostupanjskog suda, u ponovljenom postupku odlučio o tužbi podnesenoj 11. kolovoza 2014. radi naknade štete, koja je tužiteljima nastala kao posljedica štetnog događaja koji se dogodio 31. kolovoza 2011. za vrijeme boravka drugo, treće i četvrtotužitelja u kampu VALALTA (prvotužitelj je trgovačko društvo u kojemu je drugotužitelj jedini zaposlenik, pa mu je šteta nastala u vidu izmakle dobiti za vrijeme njegove nesposobnosti za rad, dok su tužitelji-fizičke osobe pretrpjeli različite vidove imovinske i neimovinske štete kao posljedice teških tjelesnih ozljeda zbog strujnog udara). Štetni događaj dogodio se tako što su tužitelji BU, AU i TU (inače obitelj, tj. otac, majka i tada maloljetno dijete), vukli prikolicu na kojoj je bio katamaran s jarbolom visokim 6 metara, a tom prilikom su jarbolom zakačili žice dalekovoda i ozlijedili se od strujnog udara. Tužitelji tvrde da su za štetu odgovorni tuženik HEP – ODS kao distributer električne energije u čijoj nadležnosti je predmetni dalekovod, te tužena VALALTA, u čijem kampu se dogodila nesreća.
Nakon provedenog dokaznog postupka (pobliže preciziranog u točki 4.3., str. 16. presude), u kojemu su radi utvrđenja odlučnih činjenica provedena brojna vještačenja (geodetsko, elektrotehničko, financijsko, medicinsko), prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim u pogledu odgovornosti oba tuženika (ovaj put u omjerima odgovornosti 10% prvotuženik, 90% drugotuženik), a u odnosu na visinu u većem dijelu. Svoju odluku sud je donio na temelju saznanja iz dokumentacije u spisu, provedenih vještačenja te iskaza svjedoka i tužitelja. Nalaze i mišljenja svih vještaka prvostupanjski sud je prihvatio u cijelosti ocjenjujući da su njima vještaci udovoljili nalogu suda te su, svatko u okviru svog zadatka, iznijeli mišljenja na jasan i provjerljiv način, a čija utvrđenja nisu pobili ni prigovori stranaka. Također, taj sud je iskaze svjedoka, u onom dijelu u kojem su bili od koristi za odluku suda, ocijenio istinitima, budući da su iskazivali suglasno, kako međusobno tako i u odnosu na saznanja koja su proizašla iz drugih dokaza u ovom postupku. Konačno, sud je i iskaze tužitelja ocijenio istinitima. Oni su iskazivali spontano, i bez kalkuliranja, suglasno sa drugim saznanjima koja proizlaze iz ovog postupka.
O spornoj odgovornosti jednog i drugog tuženika prvostupanjski sud je detaljne razloge za odluku iznio u točkama 5. (str. 17. presude) i 6. (str. 22. presude), zaključno je obrazložio zašto je, u skladu s uputom iz ranije drugostupanjske odluke, odgovornost drugotuženika ocijenio daleko većom (90%) od odgovornosti prvotuženika (10%) (str. 24. presude), te zašto je ocijenio da ne postoji doprinos tužitelja (točka 8. obrazloženja, str. 24. do 27. presude). Obrazloženje se u bitnom svodi na to da je drugotuženik odgovoran u omjeru 90% jer je ilegalno, prije ishođenja dozvola za to, proširio kamp na područje koje se proteže ispod dalekovoda, što je izričito zabranjeno propisima (za žicu tog dalekovoda jarbolom plovila na napuhavanje, koje su gurali makadamskom stazom, zapeli su tužitelji – fizičke osobe dok su u kampu boravili kao turisti), a prvotuženik iz razloga što je ostao pasivan kad se pod njegov dalekovod, inače postavljen 1971. godine u skladu s tada važećim propisima, ilegalno proširio drugotuženikov kamp, tj. nije ga prijavio nadležnim tijelima, nije ga upozorio na protuzakonito postupanje i nije postavio dodatne znakove upozorenja koji su mogli spriječiti tragediju koja se dogodila. Nepostojanje doprinosa tužitelja – fizičkih osoba obrazloženo je u bitnome time da nisu činili ništa ilegalno dok su, boraveći u kampu u kojemu su i ranijih godina ljetovali i opravdano vjerovali da se drugotuženik pobrinuo za njihovu sigurnost, pješice na prikolici gurali plovilo na napuhavanje, koje ne podliježe Pomorskom zakonu, po makadamskom putu koji ne podliježe propisima o sigurnosti cestovnog prometa.
Razloge o visini i vidovima štete u odnosu na svakog od oštećenika prvostupanjski sud je detaljno izložio u točkama 9. do 13. obrazloženja (str. 27. do 41. presude).
Odbijanje dijela ostalih troškova liječenja drugotuženika u točki I.3. presude (izričito pobijanoj žalbom) koje je zatražio i to iznos od 14,29 EUR sa kamatom od 3. studenog 2011., iznos od 70,00 EUR s kamatom od 18. siječnja 2012., iznos od 68,73 EUR s kamatom od 2. lipnja 2013. te iznos od iznos 509,02 EUR s kamatom od 22. lipnja 2014. prvostupanjski sud je u točki 10.20. (str. 34. -35. presude), nakon ponovnog razmatranja, obrazložio time što nije mogao utvrditi na što se zatraženi troškovi odnose (nije priložena dokumentacija ili njezin prijevod (tabela na listu 107 . i 108. spisa je na njemačkom jeziku), jer iz spisa nije vidljiva dokumentacija iz koje bi proizlazili takvi troškovi.
Nedopuštanje preinake tužbenog zahtjeva (pobijanim) rješenjem u točki II. izreke (str. 6. do 9. presude) prvostupanjski sud je obrazložio u točkama 9.3. do 9.6. (str. 27. i 28. pobijane presude). Tužitelj je podneskom od 15. veljače 2023., među ostalim, prvi put zatražio naknadu štete zbog trajno povećanih potreba. Prvostupanjski sud nije dopustio preinaku u dijelu u kojem je tužitelj tek podneskom od 15. veljače 2023. zatražio naknadu štete po osnovi trajno povećanih potreba jer je tužitelj takav zahtjev mogao postaviti ranije, sukladno pravilima Zakona o parničnom postupku. Iako se u cijelosti slaže sa stavom drugostupanjskog suda iz ranije ukidne odluke, prvostupanjski sud navodi da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o situaciji koja je u ranijoj drugostupanjskoj uputi opisana. Naime, u dijelu u kojem je preinaka odbijena radi se o situaciji da tužitelj potražuje sasvim novi vid imovinske štete. On ne povisuje tužbeni zahtjev u pogledu vida štete koji je potraživao od ranije (što je sud dopustio). Naime, tužitelj do 15. veljače 2023. nije potraživao naknadu štete po osnovi trajno povećanih potreba. Ako je takve potrebe zaista imao (jer ih potražuje unatrag od 1. siječnja 2012. pa na dalje) onda ih je imao i u vrijeme podnošenja tužbe i morao ih je potražiti još u tužbi (ili do zaključenja prethodnog postupka), a ne 9 godina nakon podnošenja tužbe. Da je u tužbi potraživao taj vid štete, a podneskom od 15. veljače 2023. ga samo povisio, tada bi to sud dopustio, kao što je dopustio za druge vidove štete u odnosu na koje je nakon provedenog vještačenje tužbeni zahtjev (samo) povisio. Upravo zato prvostupanjski sud je ponovno odbio preinaku tužbe od 15. veljače 2023., s time što je prethodno stavio van snage rješenje doneseno na zapisniku na ročištu za glavnu raspravu od 20. svibnja 2025., kada je takvu preinaku dopustio vodeći se stavom drugostupanjskog suda, no naknadnim razmatranjem je ipak utvrdio da se ovdje ne radi o situaciju na koju ukazuje drugostupanjski sud. Kada bi se takav stav primijenio ovdje, tada bi se u postupnosti osujetio smisao čl. 191. Zakona o parničnom postupku. I tzv. neprava preinaka je u suprotnosti s onim što je propisano u čl. 191. Zakona o parničnom postupku, no upravo radi svrsishodnosti je sudska praksa doskočila da se dopusti preinaka u slučajevima poput ovog (da se dopusti strankama da potražuju novčano veći iznos od onog koji su prvotno potraživale), no ne i da se dopusti „klasična“ preinaka tj. da se uz postojeći doda i novi zahtjev, a to potraživanje novog vida štete prema ocjeni prvostupanjskog suda jest.
Pobijanu točku III. izreke rješenja, kojom se utvrđuje djelomično povlačenje tužbe za iznos od 1.318,07 EUR (str. 9. presude), prvostupanjski sud je obrazložio spominjanjem tog iznosa u točki 10.21. (str. 35. presude), navodeći da je tužitelj BU tužbom potraživao s naslova pretrpljene imovinske štete na ime naknade za tuđu pomoć i njegu te troškove pojačanje ishrane iznos od 25.000,00 kn, dok je podneskom od 15. veljače 2023. smanjio i uskladio tužbeni zahtjev s iznosima u eurima na način da umjesto iznosa od 25.000,00 kn sada potražuje iznos od 2.000,00 EUR. Ovdje je tužbeni zahtjev smanjen za iznos od 1.318,07 EUR / 9.931,00 kn u kojem dijelu se nitko nije protivio smanjenju, pa je sud u točki II. rješenje poslovni broj P-919/2015 od 19. svibnja 2023. utvrdio da je tužba povučena u tom dijelu. No, drugostupanjski sud je i taj dio odluke ukinuo uz obrazloženje da je taj dio valjalo ukinuti zbog pogrešne odluke suda da ne dopusti preinaku (od 15. veljače 2023.) navodeći da je taj iznos inkorporiran u točku III. preinačenog zahtjeva za isplatu na ime naknade zbog trajno povećanih potreba (o kojem zahtjevu se ranijom odlukom suda nije raspravljalo zbog nedopuštanja preinake tužbe). U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud ustraje kod svoje odluke da se radi o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva jer je tužitelj posebno potraživao iznos od 2.000,00 EUR (ranije 25.000,00 kn) po osnovi naknade za tuđu pomoći i njegu te pojačanu ishranu, a preinačeni zahtjev (o kojem nije dopustio raspravljati) odnosi se na trajno povećane potrebe, i to je različit zahtjev, u koji nije inkorporiran ovaj prvi jer tužitelj i u podnesku od 15. veljače 2023. u točki II. potražuje „troškove pojačane ishrane“, a u točki III. „trajno povećane potrebe“, dakle i dalje potražuje i jedno i drugo. Kako je tužbeni zahtjev u točki II. smanjen, prvostupanjski je sud utvrdio da je taj dio zahtjeva u dijelu u kojem je smanjen povučen, te iz svih navedenih razloga i dalje ostaje kod takve odluke.
Obrazloženje odluke o troškovima postupka prvostupanjski sud je izložio u točkama 14.1 do 14.9., navodeći uvodno da je uspjeh tužitelja s tužbenim zahtjevom u iznosu od 252.913,03 EUR, dok je u iznosu od 51.662,57 EUR uspjeh tužitelja izostao (83%, a tuženik 17%), pa je u korist tužitelja priznato, primjenjujući odredbu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, 66% dosuđenih troškova. U nastavku detaljno određuje pojedine stavke troškova koji se u korist tužitelja priznaju kao opravdani.
3. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno, kronološki gledano prvi, podnio drugotuženik, pobijajući je izričito u svim dijelovima kojima je drugotuženiku naloženo išta platiti tužiteljima (tj. u točkama I.2, II.2, III.2, IV.2, V.2, VI.2 i VII.2 izreke presude), iz svih žalbenih razloga, uključujući i bitnu povredu odredaba čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Uvodno napominje da je u ovom postupku prvostupanjski sud već jednom donio presudu, koja je ukinuta drugostupanjskom odlukom poslovni broj Pž-4071/2023. od 25. veljače 2025., u kojoj je drugostupanjski sud ukazao na sve nelogičnosti i nezakonitosti te presude, ali je prvostupanjski sud nakon održanog jednog ročišta donio istu odluku. Kako drži da prvostupanjski sud nije otklonio ni jednu nelogičnost ili nezakonitost zbog kojih mu je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, ponavlja žalbene navode iz ranije žalbe, nadajući se da će drugostupanjski sud biti dosljedan, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te ograničiti arbitrarnost i samovolju prvostupanjskog suda. U bitnom navodi, kao i u ranijoj žalbi, da sud nije dao valjano obrazloženje za svoju odluku, tj. da je obrazloženje u kontradikciji s činjenicama koje su utvrđene u postupku. Kao jedinu bitnu činjenicu za ovaj postupak, kao i u ranijoj žalbi, ukratko iznosi ponašanje samih oštećenih tužitelja koje je prethodilo nesreći, te ukazuje na sadržaj iskaza samih oštećenika koji citira na stranicama 3. do 6. žalbe. Ustraje na tvrdnji da su oštećenici isključivi uzročnici tragedije i nastale štete, odnosno da tuženici nisu prouzročili štetu jer u njihovim postupanjima ne postoji nikakva protupravnost niti neposredan uzrok štetnog događaja. Osporava postojanje uvjeta za naknadu štete treće i četvrtotužitelju (tj. supruzi i sinu najteže stradalog drugotuženika), navodeći da drugotužitelj ima visoki stupanj smanjenja životne aktivnosti, no da nije riječ o osobi s naročito teškim invaliditetom koji bi pogađao njegove bliske osobe. U odnosu na troškove drži da nije trebalo drugotužitelju priznati pravo na putne troškove (str. 43. presude), te ukazuje na to da prema Odvjetničkoj tarifi trošak po radnji nije mogao iznositi 4.477,50 EUR + PDV, nego 3.805,29 EUR + PDV, imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 252.913,03 EUR. Potražuje naknadu žalbenog troška u iznosu od 4.756,61 EUR za sastav žalbe, PDV na navedeni iznos (1.189,15 EUR) i trošak sudske pristojbe od 5.000,00 EUR.
4. Tužitelji su zajedničku žalbu podnijeli protiv dijela presude u točki I.3 kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva i protiv rješenja u cijelosti, zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, potražujući naknadu žalbenog troška u iznosu od ukupno 777,72 EUR.
U odnosu na pobijani dio presude u točki I.3. tužitelji ističu da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da razlozi za odbijanje tog dijela zahtjeva (točka 9.5. obrazloženja pobijane presude) proturječe nalazu i mišljenju Medicinskog fakulteta, odnosno očitovanju Medicinskog fakulteta s lista 1879. spisa, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Naime, kao i za troškove za koje je sud utvrdio da su opravdani, pa je tuženicima naložio da ih naknade drugotužitelju, Medicinski fakultet je u svome očitovanju od 22. studenoga 2022. izričito naveo da su „svi troškovi iz tužiteljeva podneska od 4. svibnja 2022. bili opravdani i potrebiti“. U te troškove, kako je izričito navedeno u podnesku tužitelja od 4. svibnja 2022., spadaju i ti odbijeni troškovi (obrazloženo u t. 10.20. pobijane presude), dakle, 14,29 EUR plaćeno 3. studenog 2011. za bolesničku noćnu posudu za obavljanje nužde u krevetu, 70,00 EUR plaćeno 18. siječnja 2012. za telefonske konzultacije sa zdravstvenim osiguranjem, 68,73 EUR plaćeno 2. lipnja 2013. za kremu Finisa C, te iznos od 509,02 EUR plaćeno 22. lipnja 2014. za participaciju za pregled i servis umjetne noge. I za te su troškove medicinski vještaci utvrdili da su bili potrebni i opravdani, a tuženici te troškove ni dopunsko očitovanje nisu osporavali, pa stoga nije bilo potrebe da tužitelji dodatno plaćaju prijevod tabela na listu 107. i 108. spisa ili da dodatno dokazuju opravdanost tih troškova, odnosno, prihvativši u cijelosti nalaz i mišljenje i dopunsko očitovanje medicinskih vještaka, sud je trebao prihvatiti i zahtjev za naknadu tih troškova na koje se očitovanje također odnosi.
U odnosu na rješenje od 13. lipnja 2025. o povlačenju i preinaci tužbe, drugotužitelj u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku za rentu ubuduće ističe da je sud neosnovano odbio dopustiti preinaku, jer je tek provedenim medicinskim vještačenjem utvrđeno kada je završeno liječenje drugotužitelja i da su od tog trenutka njegove potrebe znatno povećane, tj. da su postale trajne. To medicinsko vještačenje je provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka, pa je tek nakon toga zahtjev mogao postaviti po čl. 1095. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku, pa je takva preinaka nakon zaključenja prethodnog postupka učinjena bez krivnje tužitelja. U odnosu na dio rješenja o utvrđenju povlačenja tužbe za iznos od 1.318,07 EUR (točka III. rješenja), žalitelj ističe da je sud pogrešno ocijenio da je riječ o povlačenju, jer tužitelj nije povukao tužbu za taj iznos, nego je taj iznos podneskom od 15. veljače 2023. nastavio potraživati, ali po drugoj pravnoj osnovi (zbog trajno povećanih potreba), pa je po osnovi naknade za tuđu pomoć i njegu, te pojačanu prehranu za vrijeme liječenja uređenim zahtjevom potraživao samo iznos od 2.000,00 EUR, a iznos od 1.318,07 EUR u okviru postavljenog zahtjeva pod točkom III. izreke isplate na ime naknade zbog trajno povećanih potreba.
U odnosu na troškove, tužitelji pobijaju odbijajući dio (tj. neprihvaćanje više od 66%), držeći da uspjeh tuženika od 17% predstavlja razmjerno neznatan uspjeh u sporu. U odnosu na pobliže određene podneske tvrde da su, suprotno mišljenju prvostupanjskog suda, bili potrebni za vođenje postupka. U odnosu na troškove prevođenja po tumačima, drže neosnovanim odbijanje za troškove usmenog prevođenja za koje postoje računi u spisu, a uz žalbu prilažu veći broj računa izdanih za prevoditeljske usluge.
5. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno podnio i prvotuženik, pobijajući je izričito u svim dijelovima kojima je njemu naloženo išta platiti tužiteljima (tj. sadržajno pobija odluku u točkama I.1, II.1., III.1, IV.1, V.1, VI.1 i VII.1 izreke presude), iz svih žalbenih razloga. U bitnom navodi da nije dokazano postojanje uzročne veze između radnji HEP-a i štetnog događaja, da nije utvrđen doprinos oštećenika nastanku štete, da se sud oslonio na tvrdnje koje nisu potkrijepljene materijalnim dokazima, te da je sud krivo interpretirao standardne objektivne odgovornosti u odnosu na opasnu stvar. Navode suda da su HEP i Valalta zajednički donijeli odluku o kabliranju dalekovoda i podijelili troškove uklanjanja kao dokaz svijesti o opasnosti drži nedokazanima, odnosno drži nedovoljnim dokazom iskaz samo jednog svjedoka o toj činjenici. Tvrdi da su oštećenici svojom radnjom prouzročili štetu ili barem u znatnom dijelu pridonijeli njezinu nastanku, ocjenjujući njihov postupak činom krajnje nepažnje i lakomislenošću. Naglašava da je dalekovod na toj lokaciji još od 1971. godine, da je napravljen u skladu s tada važećim propisima i dozvolama. Ukazuje, kao i u ranijoj žalbi, na revizijske odluke poslovni broj Rev x 435/12 i Rev x 590/10 u sličnim slučajevima, u kojima je HEP oslobađan odgovornosti jer je postupak oštećenika (npr. nošenje ljestava ispod dalekovoda) ocijenjen isključivim uzrokom nesreće, odnosno, dalekovod izgrađen sukladno propisima sa svim dozvolama za uporabu sam po sebi nije opasna stvar. Povredu materijalnog prava žalitelj vidi i u tome što je naknada štete dosuđena i prvotužitelju i drugotužitelju, iako je je riječ o istoj osobi (zaposlenik u pravnoj osobi i fizička osoba), pa drži da je riječ o pravno nedopustivoj dvostrukoj naplati štete za istu okolnost, tj. da su nije obrazložio kako je razgraničio štetne posljedice. Potražuje naknadu troška žalbe u iznosu od 299,36 EUR na ime sudske pristojbe.
6. Odgovor na žalbe oba tuženika podnijeli su tužitelji, osporavajući žalbene navode. U bitnom navode da je prvostupanjski sud, nakon ranije ukidne odluke, dao jasne razloge o tome da je do nesreće nedvojbeno došlo unutar drugotuženikova kampa, da je pravilno utvrdio da je tuženik Valalta bespravno proširio kamp ispod spornog dalekovoda, da je požurio sa širenjem kampa prije ishođenja potrebnih dozvola jer mu je motiv bio profit, a ne sigurnost gostiju, čime je postupio protivno pažnji dobrog gospodarstvenika, te pristao na posljedicu koja se u konačnici dogodila, u čemu tužitelji vide neizravnu namjeru, te da do štetnog događaja sigurno ne bi došlo da na spornom mjestu nije bilo kampa. U odnosu na žalbene tvrdnje da izvanbračna supruga i dijete drugotužitelja nisu posebno oštećene zbog osobito teškog invaliditeta najteže stradalog drugotužitelja, iznose argumente pozivajući se na iskaze svjedoka i nalaz i mišljenje medicinskog vještaka. Potražuju naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 7.312,50 EUR.
7. Žalbe tuženika nisu osnovane, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.
8. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
9. Predmet spora je naknade štete, koja je tužiteljima nastala kao posljedica štetnog događaja koji se dogodio 31. kolovoza 2011. za vrijeme boravka drugo, treće i četvrtotužitelja u kampu VALALTA (prvotužitelj je trgovačko društvo u kojemu je drugotužitelj jedini zaposlenik, pa mu je šteta nastala u vidu izmakle dobiti za vrijeme njegove nesposobnosti za rad, dok su tužitelji-fizičke osobe pretrpjeli različite vidove imovinske i neimovinske štete kao posljedice teških tjelesnih ozljeda zbog strujnog udara).
10. Nije sporno da se predmetna nezgoda dogodila na način opisan u tužbi, i da su tuženici-fizičke osobe u njoj zadobili teške tjelesne ozljede.
11. Sporno je, a ostaje sporno i u žalbenom postupku, je li postojao doprinos oštećenika, postoji li uopće uzročnost i odgovornost na strani tuženika, a pored osnovanosti, ostaje sporno i pitanje visine štete. Tužitelji u žalbi dodatno problematiziraju i procesna pitanja koja se tiču preinake tužbenog zahtjeva i ocjene o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva. Odluku o troškovima problematiziraju i tužitelji i tuženici, kako općenito, tako i u odnosu na pojedine stavke.
12. U uputi u ranijoj ukidnoj odluci ovaj drugostupanjski sud naveo je da je potrebno razlikovati odgovornost drugotuženika Valalte d.o.o. (vlasnika kampa) od odgovornosti prvotuženika HEP-a (vlasnika dalekovoda), jer to što su oni tuženi solidarno, ne znači samo po sebi da eventualni propusti i odgovornost jednoga od njih automatizmom dovode do propusta i odgovornosti drugog u istom postotku.
13. Imajući u vidu navedene primjedbe, prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku, prema ocjeni ovog suda pravilno i uz valjanu i logičnu argumentaciju, ocijenio doprinose tuženika u omjeru 10%, odnosno 90%, jer je propust, tj. pasivnost prvotuženika da poduzme određene radnje (npr. prijava nadležnim tijelima, upozorenje drugotuženiku, postavljanje znakova upozorenja turistima), iako također predstavlja propuštanje dužne pažnje dobrog gospodarstvenika, ipak u znatno manjoj mjeri pridonijela nastanku tragedije nego aktivnost drugotuženika, koji je svoj kamp ilegalno, prije ishođenja potrebnih dozvola i dokumentacije, proširio na šumsko područje ispod dalekovoda, što je također protupravno, i upravo je predstavljalo bitnu okolnost bez koje se tragedija ne bi mogla ni dogoditi.
14. U odnosu na pitanje postojanja ili nepostojanja doprinosa oštećenika nesreći, na kojemu tuženici ustraju u svojim žalbama, u ranijoj ukidnoj odluci, donesenoj izričito zato što nisu bili dani zadovoljavajući razlozi o tome zašto uopće nije bilo doprinosa tužitelja, ovaj drugostupanjski sud je, nadovezujući se na žalbene argumente tuženika, iznio i određene argumente koji bi mogli ići u prilog postojanju doprinosa oštećenika, koje tuženici sada u žalbi tumače kao upute o načinu na koji je u ponovljenoj odluci prvostupanjski sud morao odlučiti. Međutim, ukidanjem ranije odluke prvostupanjskome sudu je prvenstveno bilo omogućeno da ustraje na svojoj odluci, ali uz adekvatno obrazloženje, kakvo je u ranije ukinutoj odluci bilo izostalo (u suprotnom bi drugostupanjski sud preinačio ranije pobijanu odluku u korist tuženika). Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika koji ukazuju na to da je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku donio istu odluku suprotno uputi drugostupanjskog suda.
15. U ponovnom postupku prvostupanjski sud je u točki 8., pored ranije istaknutih, iznio i neke ključne dodatne razloge koji su ranije izostali, a iz kojih upravo proizlazi da oštećenici, s obzirom na karakteristike puta kojim su se kretali i plovila koje su gurali, nisu kršili nikakve propise (za razliku od tuženika), uslijed čega je na njihovoj strani izostao i element protupravnosti, da su postojali propusti u prevenciji na strani drugotuženika i njegovih zaposlenika, sve u kontekstu osjećaja povjerenja i sigurnosti koje turist ima u kampu u kojemu boravi, kao i da je upravo aktivnost drugotuženika (protupravno proširenje kampa na opasno područje) ključan postupak koji je prethodio nesreći, odnosno bez kojeg se nesreća ne bi ni mogla dogoditi.
16. Ovaj drugostupanjski sud drži da su tako izneseni argumenti zadovoljavajući za ocjenu nepostojanja doprinosa oštećenika ako se pitanje doprinosa ocjenjuje s aspekta stvarne i adekvatne uzročnosti.
17. Naime, bez postupka drugotuženika (ilegalno širenje kampa na opasno područje ispod električnih vodova) nesreća se sasvim sigurno ne bi mogla dogoditi (stvarna uzročnost – conditio sine qua non). Nadalje, ilegalnim proširenjem kampa ispod područja prvotuženikova dalekovoda drugotuženik je stvorio trajno opasnu situaciju, koja je adekvatno uzrokovala ozljede oštećenika, jer je tipično predvidljivo da bi u nekom trenutku gosti mogli biti ugroženi ako se nađu u blizini dalekovoda (iz tog je razloga zabrana proširenja očito preventivno i propisana).
18. S druge strane, oštećenici (gosti kampa) su radili isto što i drugi korisnici kampa – opušteni i na odmoru, ne kršeći nikakav propis, kretali su se s plaže prema svome smještaju u kampu, kao što su to istim putem činili i ranijih godina, kao što su to činili i drugi turisti u istom kampu, vjerujući da nisu u opasnosti i imajući povjerenja u to da je drugotuženik uredio i proširio kamp u skladu sa svim propisima. Iako bi se tuženicima, s obzirom na način na koji se nesreća dogodila i na težinu posljedica koje su ih snašle, načelno moglo prigovoriti da su postupali nepromišljeno, činjenica da su se oni, s rekvizitom koji je tipičan za turistički kamp uz more u kolovozu, našli ispod žice za koju su zapeli, te tako doživjeli strujni udar, ne predstavlja tipičan uzrok njihove ozljede (jer po redovnom tijeku stvari slobodan prolazak turista puteljkom, koji je unutar kampa, ne bi uopće smio biti omogućen negdje gdje postoje žice dalekovoda), već je tipičan i adekvatan uzrok te nesreće to što se iznad turističkog kampa, kojim su se slobodno i bez znakova upozorenja ili barijera kretali, nalazio dalekovod, koji se tamo, s obzirom na propise koji to zabranjuju, nije smio nalaziti. Stoga tuženici nisu na adekvatan način dokazali ekskulpacijske razloge koji bi ih, kao imatelje opasne stvari, djelomično ili potpuno oslobodili objektivne odgovornosti.
19. Tuženici u žalbi ponavljaju praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženu u odluci poslovni broj Rev x 435/2012, s primjerom u kojemu je oštećenik metalnim ljestvama u masliniku zapeo za električnu žicu, odnosno u kojemu je oštećenik s kamionom (kiperom) koji je košarom (kipom) neoprezno zapeo za električnu žicu pri istovaru, navodeći to kao argument za 100%-tni doprinos oštećenika, koji je u potpunosti ekskulpirao HEP, a prvotuženik u žalbi ukazuje i na praksu revizijskog suda sadržanu u odluci poslovni broj Rev x 590/2010 od 12. travnja 2014. iz koje proizlazi da dalekovod koji je propisno izgrađen uz propisane dozvole za gradnju sam po sebi nije opasna stvar, jer od takvog dalekovoda ne potječe povećana opasnost štete za okolinu. Na te se primjere prvostupanjski sud u ranije ukinutoj odluci uopće nije očitovao, dok se u ovdje pobijanoj odluci očitovao općenitim navodom da je riječ o različitim činjenicama i okolnostima i da nije primjenjiva u ovoj pravnoj stvari.
20. Ovaj se sud načelno može složiti s tvrdnjama prvotuženika, koje je potkrijepio obrazloženjima odluka viših sudova, da „propisno izgrađen dalekovod sam po sebi nije opasna stvar“. Međutim, u okolnostima ovog konkretnog predmeta nije primjenjiva sintagma „sam po sebi“, jer, za razliku od primjera iz revizijskih odluka (u kojima je netko, na nekoj lokaciji različitoj od turističkog kampa, hodao ispod dalekovoda s limenim ljestvama ili istovarivao košaru kamiona, pa je došlo do zapinjanja radnog alata za dalekovod), ovdje dalekovod nije ocijenjen kao opasan „sam po sebi“, nego u kombinaciji s turističkim kampom koji se ispod njega proširio prije ishođenja za to potrebnih dozvola. Iz same činjenice da je propisom zabranjeno širenje kampa ispod dalekovoda moguće je logički zaključiti da je svrha te zabrane spriječiti upravo nesreće kakva se u konkretnom predmetu nažalost dogodila.
21. Ukratko, dalekovod načelno sam po sebi zaista nema obilježje opasne stvari, ali takvo obilježje dobiva u kombinaciji s kampom punim opuštenih turista, koji drugotuženik nije smio proširiti na područje ispod tog dalekovoda.
22. U takvoj situaciji prvotuženikova objektivna odgovornost (a slijedom toga i djelomična odgovornost za naknadu štete u razmjerno manjem dijelu od drugotuženikove) proizlazi iz propusta poduzimanja adekvatnih preventivnih radnji, koje su očito izostale prije trenutka nesreće, odnosno, poduzete su naknadno.
23. Za sve navedeno prvostupanjski sud je u novoj odluci, nakon ranije ukinute, postupio u skladu s ranijom uputom drugostupanjskog suda i ovaj put to dodatno razjasnio i argumentirao, pa se stoga ovaj drugostupanjski sud slaže s ocjenom da primjeri revizijskih odluka na koje se u žalbama pozivaju tuženici nisu primjenjivi na konkretan slučaj.
24. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, navedena sudska praksa nije primjenjiva na konkretan slučaj i iz razloga što je u navedenim primjerima bila riječ o osobama koje su doživjele strujni udar putem nekog radnog alata dok su se bavile nekom svojom djelatnošću (berba maslina, istovar otpada), što podrazumijeva i drugačiju svijest o opasnosti od strane samih oštećenika, dok su u konkretnom slučaju strujni udar doživjeli turisti koji su bili na odmoru u kampu, a ne na radnom mjestu (dakle, izostaju okolnosti poput preventivnih propisa o zaštiti na radu kojih se i radnik mora pridržavati), a našli su se na području unutar ograđenog kampa koji uopće nije smio biti proširen na područje kojim su se kretali, postupajući s određenim povjerenjem prema vlasniku kampa i osjećajem sigurnosti.
25. Neosnovano se prvotuženik u žalbi poziva na to da je činjenica da su HEP i Valalta zajednički donijeli odluku o (naknadnom) kabliranju dalekovoda i podijelili troškove uklanjanja, kao dokaz svijesti o opasnosti, nedokazana, odnosno da je nedovoljan dokaz te činjenice samo iskaz samo jednog svjedoka o toj činjenici. Prije svega, valja napomenuti da je naknadno kabliranje (tj. premještanje dalekovoda pod zemlju nakon što se nesreća dogodila) i zajedničko podmirenje troškova tog zahvata samo jedan od brojnih argumenata koje je prvostupanjski sud naveo u prilog stavu da je kod oba tuženika postojala svijest o opasnosti, pa to ne bi bilo odlučno čak i ako bi se prihvatila tvrdnja o neadekvatnom dokazu te činjenice (iako ovaj sud ocjenjuje da je i iskaz svjedoka, u nedostatku drugih dokaza, iako nije kvalificiran, dokaz kao i svaki drugi s kakvom-takvom dokaznom snagom). Naime, neovisno o tome koja je bila motivacija za naknadno uklanjanje izvora opasnosti, koji je u konkretnom slučaju rezultirao nesrećom, i tko je pokrio troškove te (iz perspektive tužitelja zakašnjele) preventivne radnje, svijest o opasnosti kombinacije dalekovoda i turističkog kampa trebala bi primjenom pažnje dobrog gospodarstvenika, kako na strani vlasnika dalekovoda, tako i na strani vlasnika kampa, proizlaziti već iz samim pravila struke i općepoznatih propisa po kojima se kamp ne smije naći ispod dalekovoda.
26. S obzirom na činjenice koje proizlaze iz provedenog dokaznog postupka, ocjena je ovog suda da drugotuženik neosnovano osporava postojanje uvjeta za naknadu štete treće i četvrtotužitelju (tj. supruzi i sinu najteže stradalog drugotuženika), polazeći od svoje ocjene da „drugotužitelj ima visoki stupanj smanjenja životne aktivnosti, no da nije riječ o osobi s naročito teškim invaliditetom koji bi pogađao njegove bliske osobe“. Drugotužitelju je amputirana noga, osakaćen je i trajno i vidljivo unakažen, s preostale noge su mu amputirani prsti (zbog čega ne može samostalno doći ni do javnog prijevoza, pa ovisi o drugima, prvenstveno o članovima obitelji), na više od 60% tijela mu je zbog opeklina presađena koža, kvaliteta života mu je trajno narušena, onemogućen je većini aktivnosti u kojima je uživao zajedno s obitelji ili su mu one znatno otežane, zbog čega sve to teško pogađa i njegovu partnericu i sina, jer se to i fizički i emocionalno značajno reflektira i na njihove živote, što proizlazi iz iskaza navedenih osoba koje su saslušane kao svjedoci. Ako bi se primjenom pretjeranog formalizma i prihvatila teza da u objektivnom smislu nije riječ o naročito teškom invaliditetu, to ne znači da takav, po ocjeni drugotuženika „ne naročito težak invaliditet“ u subjektivnom smislu ipak ne pogađa njegove članove obitelji, koji s njime žive i moraju mu pomagati i nositi se sa svim njegovim problemima, upravo u onoj mjeri koja je prvostupanjskome sudu predstavljala uporište i polazište za dosudu određenih vidova naknade štete u određenoj visini, za što je prvostupanjski sud dao opsežno i po ocjeni ovog suda valjano, argumentirano i logično obrazloženje.
27. Neosnovano se prvotuženik u žalbi poziva na povredu materijalnog prava koju vidi u tome što je naknada štete dosuđena i prvotužitelju (pravnoj osobi s jedinim zaposlenikom drugotužiteljem) i drugotužitelju (fizičkoj osobi koja je ujedno i jedini osnivač zaposlenik u prvotužitelju), iako je riječ o istoj osobi (zaposlenik u pravnoj osobi i fizička osoba), u čemu vidi pravno nedopustivu „dvostruku naplatu štete za istu okolnost“. Iako se prvostupanjski sud u tom kontekstu nije bavio „razgraničenjem štetnih posljedica“, već iz samog razgraničenja točaka izreke i navođenja vidova štete, kako u izreci, tako i u obrazloženju, jasno je da iz iste okolnosti proizlaze različiti vidovi štete, kako za pojedine tužitelje, tako i u odnosu na različite tužitelje. Izgubljena zarada fizičke osobe i dobit koja je izmakla pravnoj osobi su dva različita vida štete, nastala dvjema različitim osobama, pa je ireleventno to što ti vidovi štete proizlaze iz „iste okolnosti“ (bilo da pod „istom okolnošću“ žalitelj misli na nesreću, ili na nemogućnost ostvarivanja dobiti/zarađivanja plaće).
28. Ako je žalitelj imao intenciju ukazati na to da faktično ili ekonomski gledano gubitak dobiti/zarade pogađa jednu te istu (fizičku) osobu, to je opet posljedica nerazumijevanja formalnopravne razlike između pravne i fizičke osobe, odnosno između različitih vidova štete, ali nije od utjecaja na pravilnu primjenu materijalnog prava. Vezano uz distinkciju plaće fizičkoj osobi i izmakle dobiti pravne osobe, odnosno uz pitanje eventualnog faktičnog preklapanja i dvostrukog dosuđivanja istog iznosa, ovaj sud ukazuje žalitelju na točke 13.7. do 13.9. obrazloženja pobijane odluke, u kojima se sadržajno pojašnjava i da je pri izračunu troškova poslovanja, a posljedično i izračunu izmakle dobiti, uzeto u obzir i je li za pojedine mjesece postojao trošak plaće.
29. Neosnovano drugotuženik u žalbi tvrdi da nije trebalo drugotužitelju priznati pravo na putne troškove. Prvostupanjski sud je u tom smislu u točki 14.7. (str. 43. presude) pojasnio i obrazložio da priznaje putni trošak za drugotužitelja BU, na relaciji Altomunster – Pazin – Altomunster (624 km x 2 x 0,40 EUR po prijeđenom kilometru, odnosno sveukupno iznos od 499,20 EUR / 3.761,22 kn), za pristup ročištima od 27. rujna 2018. (prisustvo drugotužitelja BU je na očevidu bilo nužno, s obzirom na to da je pokazivao put kojim se kretao i kako je došlo do štetnog događaja na licu mjesta), 28. listopada 2020. te 24. veljače 2021. (ročišta na kojima je drugotužitelj BU saslušavan), ukupno 1.497,60 EUR. Ako je za žalitelja sporno priznavanje troškova tom tužitelju po prijeđenom kilometru (a ne primjerice po cijeni karte najpovoljnijeg javnog prijevoza), skreće mu se pozornost na to da je iz ranijeg dijela obrazloženja prvostupanjske odluke (točka 10.4.) vidljivo da se on ne može koristiti javnim prijevozom (autobusom i vlakom) jer s jednom nogom bez prstiju ne može doći samostalno do javnih prometala.
30. Ovaj sud ocjenjuje neosnovanim žalbeni navod tužitelja u pogledu točke I.3 pobijane presude (odbijanje dijela troškova s naslova pretrpljene imovinske štete s osnova troškova liječenja u iznosu od ukupno 663,03 EUR), jer je prvostupanjski sud, za razliku od obrazloženja tog dijela odluke u ranije ukinutoj presudi, ovaj put u točki 10.20. (str. 35. presude) dao dodatne valjane razloge za njihovo odbijanje primjenom pravila o teretu dokaza, jer te osporene troškove tužitelji nisu potkrijepili nikakvom dokumentacijom, pa ni na njemačkom jeziku, pa se može samo nagađati jesu li to zaista troškovi liječenja (a tuženici su ih osporili).
31. Neosnovano se drugotuženik u svojoj žalbi, razmatrajući dosuđene troškove, poziva na suviše visoko određen iznos naknade po radnji, navodeći da treba imati u vidu „vrijednost predmeta spora od 252.913,03 EUR“. Naime, vrijednost predmeta spora je zbroj spomenutog iznosa (od 252.913,03 EUR) i iznosa od 51.662,57 EUR s kojim tužitelji u pobijanoj presudi nisu uspjeli, pa je iznos naknade po radnji određen u skladu s (tako zbrojenom) vrijednošću predmeta spora.
32. U odnosu na žalbene navode tužitelja, koji su nezadovoljni ocjenom o omjeru uspjeha, valja napomenuti da je dosuđeni iznos troškova u korist tužitelja rezultat računske operacije u kojoj je od iznosa s kojim su tužitelji uspjeli (83%) oduzet iznos s kojim nisu uspjeli (17%), pa su, pri takvom izračunu uspjeha, pravilno zatraženi troškovi pomnoženi faktorom 66% (što je izričito obrazloženo u točki 14.3. prvostupanjske odluke). Uspjeh tuženika u omjeru od 17% ne može se po ocjeni ovog drugostupanjskog suda smatrati razmjerno neznatnim, na što tužitelji neosnovano ukazuju u svojoj žalbi.
33. Žalba tužitelja protiv rješenja osnovana je već zbog same činjenice da je u točki I. izreke tog rješenja, na koju se onda posljedično nadovezuju ostale točke, prvostupanjski sud stavio izvan snage vlastito rješenje kojim je ranije na ročištu bio dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, te slijedom toga u točki II. odlučio ipak ne dopustiti takvu preinaku tužbenog zahtjeva (iz točke 9.6. obrazloženja proizlazi da je tako odlučio jer je „naknadnim razmatranjem ipak utvrdio da se ovdje ne radi o situaciji na koju ukazuje drugostupanjski sud“). Naime, Zakon o parničnom postupku ne predviđa takvu mogućnost i remonstrativno ovlaštenje prvostupanjskog suda da bi vlastitim naknadnim rješenjem (ovdje pobijanim) mogao staviti izvan snage svoje prethodno rješenje (od 20. svibnja 2025.), niti propisuje postupak u kojemu bi prvostupanjski parnični sud, primjerice zbog kakve naknadne spoznaje i predomišljanja, mogao vlastitu odluku nadomjestiti drugačijom. Takvo rješenje (od 20. svibnja 2025., navedeno u točki I.) je doneseno, preinaka tužbenog zahtjeva njime je dopuštena, a pravna posljedica sastoji se u tome da je o takvom tužbenom zahtjevu potrebno donijeti meritornu odluku. Slijedom toga nije moglo biti doneseno ni rješenje kojim se preinaka istog tog tužbenog zahtjeva ne dopušta (u točki II. izreke). Slijedom toga valjalo je ukinuti i točku III. pobijanog rješenja, kojom se utvrđuje povlačenje tužbe za iznos od 1.318,07 EUR, jer za taj iznos tužba nije povučena, nego je taj iznos inkorporiran u točku III. izreke uređenog zahtjeva za isplatu na ime naknade zbog trajno povećanih potreba (a taj zahtjev pogrešno je odbijen točkom II. izreke pobijanog rješenja zbog nedopuštanja preinake tužbenog zahtjeva, nakon nedopuštenog stavljanja izvan snage rješenja kojim se takva preinaka dopušta).
34. S obzirom na sve navedeno, valjalo je primjenom odredaba čl. 368. st. 1. ZPP-a pobijane dijelove presude (osim u dijelu koji se odnosi na trošak) potvrditi, a pobijano rješenje na temelju čl. 380. st. 3. ZPP-a ukinuti kao u rješenju ovog suda i u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud, vodeći računa o primjedbama ovog suda i žalbenim navodima, donijeti novu, pravilnu i zakonitu odluku o dijelu tužbenog zahtjeva koji je zahvaćen ukinutim rješenjem.
35. Budući da je ukidanjem rješenja, koje se među ostalim tiče dopuštanja i nedopuštanja preinake tužbenog zahtjeva, nastala situacija u kojoj nije sa sigurnošću poznat točan omjer uspjeha stranaka u sporu (on može ostati isti ili se promijeniti u korist tužitelja, ovisno o ishodu ponovljenog postupka u odnosu na dio tužbenog zahtjeva), bilo je zbog same te činjenice potrebno u skladu s odredbom čl. 369. i čl. 380. st. 3. ZPP-a ukinuti i rješenje o troškovima sadržano u točkama VII.1 i VII.2 izreke izreke pobijane presude, na koje su se žalili tuženici na koje se te točke odnose (ali ne iz razloga koje oni navode). O troškovima parničnog i ovog žalbenog postupka (samo o onima o kojima još nije moguće odlučiti), prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci, jer u ovom trenutku još nije poznat omjer uspjeha stranaka u postupku.
36. O troškovima žalbi oba tuženika, koji nisu uspjeli sa svojim žalbama u ovom žalbenom postupku, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke rješenja ovog drugostupanjskog suda, jer eventualna promjena omjera uspjeha u sporu uslijed ponovljenog postupka u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je zahvaćen ukinutim rješenjem, neće biti posljedica njihovih žalbi. O žalbenim troškovima tužitelja prvostupanjski sud će odlučiti naknadno, imajući u vidu omjer uspjeha u sporu koji u ovom trenutku nije moguće sa sigurnošću utvrditi, ovisno o ishodu ponovljenog postupka.
37. Odgovor na žalbu ne predstavlja radnju koja bi bila potrebna za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Stranka sa svojim punomoćnikom može ugovoriti da mu, ako to smatra korisnim, podmiri i taj trošak u skladu s odredbama Odvjetničke tarife, međutim, u konkretnom slučaju taj se trošak, neovisno o krajnjem ishodu parničnog postupka, ne može prevaliti na teret protivne stranke. Stoga je odlučeno kao u točki II. rješenja ovog suda.
Zagreb, 25. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća
Lenka Ćorić
