REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž - 70/2024
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. SĆ, zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 5/1990., 30/1990., 47/1990. i 29/1994.), odlučujući o žalbi okr. SĆ, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu od 23. studenog 2023., broj: 32. Pp - 1333/2022-8, u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba okr. SĆ kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.
II. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. SĆ je dužna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 30,00 (trideset) eura, u roku 15 dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Karlovcu od 23. studenog 2023., broj: 32. Pp - 1333/2022-8, proglašena je krivom okr. SĆ da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji joj je, izrečena novčana kazna od 90,00 eura, koju je dužna platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja 2/3 izrečene novčane kazne te je obvezana na naknadu troškova prekršajnog postupka u ukupno iznosu od 52,32 eura.
2. Protiv te presude, okr. SĆ osobno je podnijela žalbu naznačujući da se žali zbog svih žalbenih osnova, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.
5. U žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenica ističe da presuda nema razloga, da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su razlozi potpuno nejasni, da postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprave ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, a time očigledno ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 11. Prekršajnog zakona.
5.1. Suprotno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je, nakon iznošenja dokaznog materijala, decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenice i to u odlomcima 10. i 12. obrazloženja pobijane presude kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni, pa kako, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni. Isto tako, nisu točni žalbeni navodi okrivljenice kojima ističe proturječnost u iskazima svjedoka danim u postupku i samih tih zapisnika. Stoga, žalba okrivljenice zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.
6. Suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na tvrdnju da je pogrešno prvostupanjski sud utvrdio da se radi o javnom mjestu, jer je djelo počinjeno na dvorištu okrivljenice na kojem su S nasipavali pijesak i pravili štetu te da se radi o fiktivnom javnom mjestu.
6.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. I po ocjeni ovog suda, osnovano je, prvostupanjski sud iskaze svjedoka ŽĆ i svjedokinje EĆ, ocijenio vjerodostojnim, budući da su iskazivali jasno i precizno te suglasno o ponašanju okr. SĆ inkriminirane prilike, odnosno da je na nerazvrstanom putu neposredno uz svoju obiteljsku kuću vikala i galamila riječima koje joj je stavljaju na teret, a što nesporno ukazuje na ponašanje okrivljenice kojim se ostvaruju bitna obilježja prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kao što je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.
6.2. Pogrešno okrivljenica smatra da nerazvrstani put uz njezinu obiteljsku kuću spada u tzv. fiktivna javna mjesta odnosno mjesta koja po svojoj namjeni nisu javna mjesta.
6.2.1. Naime, nesporna je činjenica da se događaj odvijao na nerazvrstanom putu koji se nalazi neposredno uz obiteljsku kuću okrivljenice, a činjenicu služnosti puta u svojoj obrani nije osporavala niti okrivljenica. Upravo činjenica služnosti puta ne dovodi u sumnju obilježje javnosti mjesta, jer služnost puta omogućava pristup neograničenom broju osoba.
7. Nadalje, iz sadržaja žalbe proizlazi da se okr. SĆ nije žalila zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi članka 202. stavak 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.
7.1. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljenici za počinjeni prekršaj utvrdio novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti i svrsi kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog Suda novčana kazna, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja jer je izrečena u iznosu neznatno iznad zakonom propisanog maksimalnog iznosa za prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kao blaža vrsta kazne budući da je za predmetni prekršaj osim novčane kazne alternativno propisana i kazna zatvora, kao teže vrsta kazne.
7.2. Ističe se da je nakon donošenja nepravomoćne presude, stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 114/2022.), kao posljedica stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/2022., 88/2022.), a koji u konkretnom slučaju zbog konverzije novčane valute propisuje manji iznos najniže i najviše novčane kazne ( u iznosu od 20,00 do 100,00 eura, što prema fiksnom tečaju konverzije – 7.53450, iznosi 150,69 do 753,45 kuna), dok je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 5/1990., 30/1990., 47/1990. i 29/1994.) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja propisivao za taj prekršaj nešto strožu najnižu i najvišu novčanu kaznu (u iznosu od 50 dem do 200 dem, revalorizirano po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 31. prosinca 2001., odnosno od 25,56 do 102,30 eura prema obračunskom koeficijentu konverzije DEM-a u eure Hrvatske narodne banke na dan 1. siječnja 2002.). Budući da je, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno odmjerio novčanu kaznu i okrivljenici za prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, izrekao novčanu kaznu 90,00 eura, a koja je unutar okvira novčanih kazni propisanih Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, kao i unutar okvira novčanih kazni propisanih Zakonom o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mir, ovaj drugostupanjski sud novi zakon nije primijenio, ocijenivši da je prema načelu konkretnosti (novčana kazna pravilno odmjerena i primjerena svim okolnostima slučaja) novi Zakon u izmijenjenoj odredbi ne dovodi do povoljnijeg rezultata za okrivljenika.
8. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura) pa iznos od 30,00 eura predstavlja gotovo minimalno mogući iznos paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenice.
9. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 25. ožujka 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić,v.r.
Kristina Gašparac Orlić,v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Karlovcu u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenicu i tužitelja.
