REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-93/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1941/2024 od 20. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1941/2024 od 20. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom presudio:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5102122228 sklopljenog između korisnika kredita VP i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB:23057039320 od dana 19.11.2004. godine., sadržana u članku 10. stavku 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB:23057039320 platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 608,10 EUR sa zateznom kamatom koja teče

- iznos od 68,31 eur od dana 21.12.2004. pa do isplate

- iznos od 146,11 eur od dana 28.12.2004. pa do isplate

- iznos od 66,36 eur od dana 1.1.2005. pa do isplate

- iznos od 327,32 eur od dana 13.1.2005. pa do isplate

i to po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 789,81 EUR sa zateznim kamatama od 20. studenog 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.''

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud, među ostalim, navodi da između stranaka nije sporno da su korisnik kredita VP i tuženik ugovorili kredit od 19. studenog 2004. Ujedno između stranaka nije sporno da ugovor o kreditu u odredbi čl. 10. sadrži odredbu o plaćanju naknade, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“ Međutim, između stranaka je sporna aktivna legitimacija. Sporno je može li se potraživanje iz ovog predmeta korisnika kredita prenositi na tužitelja, odnosno radi li se o tražbini strogo osobne naravi. Sporan je status potrošača. Sporno je je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 10. ništetna. S navedenim u vezi, sporno je je li tužiteljev restitucijski zahtjev na povrat iznosa od 609,00 EUR osnovan. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko - pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu. novčana tražbina potrošača (VP) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu od 19. studenog 2004.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. Sud je saslušao svjedoka VP, korisnika kredita koji je naveo kako je sklopio ugovor o kreditu s ovdje tuženikom. Namjena tog kredita je bila kupnja nekretnine za rješavanje stambenog pitanja. Vezano za visinu naknade nije imao mogućnost pregovaranja, već su mu u banci ponudili gotov ugovor s opcijom „uzmi ili ostavi“. Također proizlazi kako ga u banci nisu obavijestili o tome koju protuuslugu banka pruža za plaćenu naknadu. Nije sa zaposlenicom banke prilikom sklapanja ugovora prolazio svaku ugovornu odredbu već mu je općenito objasnila što piše, te iznos koji će od kredita uplatiti za trošak obrade kredita. Dakle, iz iskaza navedenog svjedoka utvrđeno je da korisnik kredita VP nije pregovarao niti o odredbi o naknadi za obradu kredita, a niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je prihvatio ugovor koji mu je ponuđen. Naime, nije imao niti mogućnost pregovaranja a što jasno proizlazi i iz iskaza svjedoka VP. Na ovaj zaključak ne utječe činjenica što mu je tuženik eventualno kod sklapanja predočio svoje letke, odluku o visini kamatnih stopa i naknada kao i obračun naknade za bankarske usluge i sl. jer mu time nije pružio mogućnost pregovaranja. Stoga sud nije posebno cijenio letke koje je tuženik dostavio u spis. Isto tako nije relevantan niti obračun naknade koju je tuženik dostavio u spis budući da se iz istog ne može utvrditi na koji način je tuženik obračunao tu naknadu te niti na koji način je došao do tog iznosa. Sud je prihvatio iskaz svjedoka VP kao istinit, jer je iskazivao uvjerljivo, životno, logično te sukladno ispravama u spisu, dok istovremeno tuženik nije s uspjehom osporio iskaz navedenog svjedoka. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno, svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor). Time je sud zaključio i da je sporna odredba o naknadi za obradu kredita tipska odredba ugovoru o kreditu. Sud je ujedno utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe ugovora i to iz isprava u spisu te posebno iz iskaza korisnika kredita. Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe.

3. Tuženik u žalbi navodi da je riječ o tražbini korisnika kredita kojoj se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a sve u smislu odredbe članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje: ZOO). Tuženik smatra da je korisnik kredita kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu, a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora kao i prirode bankarskog poslovanja što korisniku kredita nije moglo ostati nepoznato. Osim toga, kad je riječ o izračunu visine naknade radi se o bazičnoj matematičkoj operaciji te je svaki razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također, tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da je visina naknade bila sadržana u samom Ugovoru. Nijedna okolnosti ili činjenica utvrđena tijekom postupka ne dovodi do toga da je postupanje tuženika prema korisniku kredita bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, štoviše cijeneći sve letke koji su bili na raspolaganju korisniku kredita, razgovor sa službenicom banke, zatim činjenicu da se radi o iznosu s čijom visinom je korisnik kredita nedvojbeno bio upoznat kao i da se usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu za obradu kredita mogu razumno izvesti iz samog ugovora kao i bankarskog poslovanja u cjelini, jasno je da predmetna odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Osporava i ocjenu prvostupanjskog suda o prigovoru zastare kao i tijek zateznih kamata. U konačnici, tuženik ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci dosudio tužitelju zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (NN 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (NN 83/2020), a što je u cijelosti nezakonito i nepravilno. Kako tuženik pobija presudu u cijelosti u pogledu glavne stvari, tako pobija i točku III. izreke presude u pogledu odluke o troškovima parničnoga postupka. Kako je zbog ranije navedenih povreda usvojen tužbeni zahtjev, pobijanom presudom pogrešno su primijenjene i odredbe čl. 154. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 129/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP) u pogledu naknade parničnog troška tuženiku, odnosno prvostupanjski je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev i dosuditi tuženiku cjelokupne troškove postupka.

4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. ugovora o kreditu, sklopljenog između korisnika kredita VP i tuženika od 19. studenog 2004., kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade od 1,00% iznosa kredita te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 609,00 EUR na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

8. Neosnovano žalitelj drži da se u konkretnom slučaju radi o tražbini čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, u smislu odredbe čl. 80. ZOO-a. Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu, kako to pravilno navodi prvostupanjski sud.

9. Što se tiče primjene mjerodavnih odredaba čl. 81. do čl. 87. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača, i taj dio pobijane presude je u skladu s ustaljenom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude toga suda broj Rev 715/2024-2 od 22. svibnja 2024. (s tim da je jednako pravno shvaćanje zauzeto i u npr. presudama toga suda broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 1035/2024-2 od 6. studenog 2024.) s kojom je suglasan i ovaj sud, i koja glasi:

„Imajući u vidu da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.“

10. Naime, i u ovom postupku je utvrđeno iz iskaza svjedoka VP da nije pregovarao ni o odredbi o naknadi za obradu kredita, a niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o stambenom kreditu, već je prihvatio ugovor koji mu je ponuđen, jer nije imao niti mogućnost pregovaranja o predmetnom tipskom ugovoru.

11. U ovom postupku je utvrđeno i da korisniku kredita „nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita)“ (citat iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.), s čim u vezi se tuženik neosnovano poziva i na to da je korisnika kredita informirao o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu te o tome koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu, i „u razgovoru sa službenicom banke“, pored činjenice da je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka odustao od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem te službenice.

12. Neosnovani su i žalbeni navodi i u pogledu tijeka zateznih kamata i u pogledu ocjene istaknutog prigovora zastare jer je i u tom dijelu pobijana presuda u skladu s ustaljenom praksom i ovog i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Pritom se dodaje i da žalitelj ne tvrdi da bi u konkretnom slučaju (eventualno) bile ispunjene pretpostavke za primjenu presude Suda Europske unije C-561/21 (Banco Santander) od 25. travnja 2024.

13. Neosnovan je i žalbeni navod da je pri obračunu zateznih kamata trebalo primijeniti zastoj tijeka zateznih kamata propisan čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/20.). Kako ovdje nije riječ o navedenim postupcima, već o parničnom postupku, na ovaj postupak ne mogu se primijeniti odredbe navedenog propisa koje određuju interventne mjere za vrijeme trajanja posebnih okolnosti.

14. Tuženik u žalbi ne osporava odluku o trošku konkretnim i obrazloženim razlozima, a ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

15. Slijedom navedenog, budući da ne postoje ni razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje ovaj, drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 25. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac