REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3425/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o. Osijek, Ulica Lorenza Jӓgera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Borić i Toš d.o.o., Zagreb protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Mateo Mandić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-317/2023-26 od 18. srpnja 2025., 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-317/2023-26 od 18. srpnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-317/2023-26 od 18. srpnja 2025. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.874,29 eura sa zateznim kamatama po stopi propisanoj za ostale odnose na pojedine iznose i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.441,36 eura sa zateznim kamatama po stopi propisanoj za ostale odnose.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude zbog svih dopuštenih razloga. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u vidu prava na obrazloženu sudsku odluku i procesnu jednakost zbog toga što je sud njegove navode zanemario u potpunosti. U tom smislu ukazuje na izražena stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske. Ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Smatra da odredba čl. 502.c ZPP-a nije primjenjiva u ovom slučaju jer je posebnim zakonom i to Zakonom o zaštiti potrošača propisan postupak za zaštitu kolektivnih interesa i da na temelju odredbe čl. 138.a tog Zakona postupak može pokrenuti samo potrošač. Odnosno, riječ je o strogo osobnoj tražbini pa je pogrešno ocijenjen prigovor nedostatka aktivne legitimacije. U odnosu na nepoštenost odredaba o valutnoj klauzuli ističe da su bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da je potrošač imao mogućnost izbora između kredita vezanog za valutu eura ili franka, a što proizlazi iz njegovih navoda i dostavljenih dokaza, a o čemu se prvostupanjski sud nije očitovao. Pogrešnu primjenu materijalnog prava vidi u pogrešnoj primjeni odredbe čl. 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/05, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) i odredbi čl. 96. st. 1., čl. 99., 118., čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/07). Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare pozivajući se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. jer podnošenjem kolektivne tužbe nije prekinuta zastara. Također, smatra da se radi o zabrani manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a te da prvostupanjski sud nije dao razloge o tome zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a i dosuđuje zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno zašto se njegovo nepoštenje presumira uzimajući u obzir da se do podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valutna klauzula ugovorena u švicarskim francima nije smatrala nepoštenom. Odluku o troškovima postupka smatra pogrešnom zbog pogrešnog odlučivanja o glavnoj stvari. Predlaže preinačiti pobijanu presudu uz naknadu troškova parničnog postupka, odnosno podredno ukinuti je i vratiti predmet na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem navodi da je pobijana presuda u cijelosti pravilna i zakonita, dostavlja sudsku praksu u odnosu na svoje navode te predlaže odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP -a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Budući da se radi o postupku u sporu male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.874,29 eura kao preplaćenog iznosa na temelju ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

8. Pobijana presuda je obrazložena i sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama u ovom postupku, njome nije povrijeđeno pravo stranaka na obrazloženu sudsku odluku, a i može se ispitati s obzirom na to da su razlozi jasni i obrazloženi, nema proturječnosti o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Odnosno, nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se posebno u žalbi poziva tuženik.

9. Nadalje, na utvrđene činjenice prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na postojanje aktivne legitimacije tužitelja kao posljedice ustupa tražbine korisnika kredita, kao i u odnosu na ništetnost odredbi ugovora o kreditu koji se tiču valutne klauzule u švicarskim francima.

10. U ovom postupku riječ je o tražbini iz ugovora o kreditu (list 8. do 11. spisa) kojeg je korisnik kredita US sklopila s tuženikom 11. travnja 2006., a iz kojeg je tražbinu koja se odnosi na povrat isplaćenog po osnovi nepoštenih i ništavih odredbi tog ugovora ustupila tužitelju 10. listopada 2019. (ugovor o ustupu tražbine, list 6. spisa). Radi se o tražbini čiji prijenos nije zabranjen, nije strogo osobne naravi niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a koja na taj način propisuje iznimke od prijenosa tražbine trećoj osobi. Naime, ne postoji zabrana da potrošač svoju tražbinu ustupi trgovačkom društvu niti je predmetna novčana tražbina strogo osobne naravi, stoga je pravilno prvostupanjski sud odlučio o postojanju aktivne legitimacije tužitelja. U tom smislu pogrešno tuženik smatra da u ovom postupku jedino potrošač može biti tužitelj zato što su njegova prava povrijeđena, ali gubi iz vida da i takvu tražbinu potrošač može ustupiti trećoj osobi.

11. U odnosu na ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima prvostupanjski sud se pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojoj je navedeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovorenih stranaka suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07, 79/07) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., odnosno suprotno odredbama čl. 96. i čl. 67. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09). Konkretni ugovorni odnos prvostupanjski sud je utvrdio na temelju izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka korisnika kredita te je ocijenio da on nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o predmetnoj odredbi ugovora o kredita, a nije imao ni posebne informacije o takvoj odredbi ugovora, kao ni obavijesti o rizicima sklapanja ugovora.

12. Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud uzeo u obzir konkretni odnos između korisnika kredita i tuženika, odnosno je li se u ovom konkretnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama te je i u tom dijelu dao jasne i neproturječne razloge u pobijanoj presudi.

13. Pravilno prvostupanjski sud odlučuje i o prigovoru zastare s obzirom na to da je do prekida zastare došlo podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, koja je ponovno počela teći pravomoćnošću presude u tom postupku, odnosno 14. lipnja 2018. S obzirom na to da je tužba podnesena 10. veljače 2023. unutar općeg roka zastare iz odredbe čl. 225. ZOO-a pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da predmetna tražbina nije u zastari.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, konkretna povreda prava potrošača koja dovodi do neravnoteže između ugovornih strana nije povreda manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a koja propisuje da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen ništetnost se ne može isticati.

15. S obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, kao i okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud u odnosu na konkretan ugovorni odnos proizlazi da je tuženik bio nepošten stjecatelj, stoga je pravilno prvostupanjski sud dosudio da tuženik treba platiti zatezne kamate od dana stjecanja kako je propisano za nepoštenog stjecatelja odredbom čl. 1115. ZOO-a.

16. Tuženik navodi da pobija odluku o troškovima postupka zato što je pogrešno odlučeno o tužbenom zahtjevu, stoga je ta odluka potvrđena bez ispitivanja je li donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

17. Trošak odgovora na žalbu nije potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

18. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 25. ožujka 2026.

Sudac

Lenka Ćorić