REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4445/2025-8

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne Maržić, predsjednika vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, suca izvjestitelja i doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RURIS d.o.o., OIB 07325934721, Županja, Matije Gupca 44, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Štivić, odvjetnik u Vukovaru, protiv 1. tuženika JP, [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Gordana Pope, odvjetnica u Osijeku, 2. tuženika DP, [adresa], 3. tuženika MP, [adresa], 4. tuženika ŽP, [adresa], 5. tuženika LP, [adresa], 6. tuženika ĆP, [adresa]. tuženika OP, [adresa], J. [adresa], radi isplate iznosa od 202.868,06 kn / 26.925.22 eur odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-330/10-54 od 2. studenog 2012., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P -330/10-54 od 2. studenog 2012. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima cijelog postupka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika traži isplatu iznosa od 202.868,06 kn / 26.925.22 eur s pripadajućom kamatom za isporučenu, za neplaćenu robu, te je naloženo tužitelju isplatiti tuženicima trošak parničnog postupka.

2. U obrazloženju svoje odluke prvostupanjski sud navodi kako tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je bio u poslovnom odnosu s PZ Škopinjak iz [adresa], koja je od tužitelja nabavljala robu (gnojivo, soju, pšenicu i sl.), te je robu i preuzela od tužitelja, ali nije platila. S obzirom na to da je žiro račun PZ Škopinjak iz [adresa] bio u blokadi, od tuženika, članova zadruge PZ Škopinjak iz [adresa] zahtijeva da solidarno plate tužitelju iznos od 202.868,06 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 2006. Tuženici u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporavaju osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističu prigovor promašene pasivne legitimacije. Sud je utvrdio kako tužitelj nije dokazao svoju tražbinu prema tuženicima jer tijekom postupka nije dokazao koliki je ulog zadrugara u Zadruzi ovdje tuženika, je li iskazan u novcu, stvarima i pravima, prema čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zadrugama („Narodne novine“ broj 89/02 od 30. siječnja 2002.), i odbio je tužbeni zahtjev. Odluku o trošku postupka temelji na odredb i čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11; dalje: ZPP).

3. Protiv ove presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. i čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer mu nezakonitim postupanjem nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom i da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. U bitnome navodi kako je utvrđenje suda da tužitelj nije dokazao koliki je ulog zadrugara, je li izražen u novcu, stvarima i pravima suprotno dokazu koji je sud proveo - čitanjem Ugovora o osnivanju Škopinjak poljoprivredne zadruge [adresa], od 4. veljače 2001. Tvrdi da nije jasno zbog čega je bitan ugovor koji je tužitelj sklapao s trećim osobama u svojstvu kooperanata. Ako su tuženici tim ugovorom željeli dokazati da je tražbina tužitelja prema Zadruzi Škopinjak prestala, jer su navodno treće osobe preuzele dug Zadruge, tada je teret dokaza na dužniku, a ne na vjerovniku da dokaže prestanak obveze. Nadalje navodi da tuženici nisu prigovorili provedenom vještačenju, niti su tražili provođenje dopunskog vještačenja čime su nesporno prihvatili vještački nalaz. Žalitelj upućuje i na odredbe članka 2. Zakona o zadrugama („Narodne novine“ broj: 36/95, 67/01 i 12/02) kojim je propisano da se na zadruge primjenjuju propisi kojima se uređuju obvezni odnosi u ortakluku, a da je čl. 647. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano da se na potraživanja ortakluka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima s više dužnika ili vjerovnika, te čl. 414. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu. Slijedom navedenih zakonskih odredbi svaki od osnivača - članova zadruge odgovara vjerovniku (tužitelju) za cijelu obvezu, pa je prema tome tužitelj mogao izabrati, hoće li tužiti jednog člana zadruge ili 10, jer svaki od njih odgovara za obvezu u cijelosti solidarno. Predlaže da ovaj sud preinači odluku prvostupanjskog suda i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz nalog tuženicima da solidarno tužitelju naknade troškove prvostupanjskog postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na osnovi odredbe iz čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14),u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Prethodno je potrebno ukazati da je presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-330/10-54 od 2. studenog 2012. potvrđena odlukom ovog suda poslovni broj Pž-5165/2013-2 od 14. rujna 2016. nakon čega je tužitelj podnio reviziju i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 130/2017-2 od 21. ožujka 2023. revizija je odbijena. Tužitelj je podnio ustavnu tužbu i odlukom poslovni broj U-III-3763/2023 od 1. listopada 2025. Ustavni sud Republike Hrvatske je ukinuo odluku ovog suda i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predmet vratio na ponovno suđenje ovom sudu. Ustavni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke navodi da je ovaj sud kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske pretjerano (ekcesivno) tumačio odredbu čl. 22. st. 2. Zakona o zadrugama kojom je propisana supsidijarna odgovornost članova zadruge pogotovo u dijelu gdje je navedeno da je tužitelj trebao predložiti dokazna sredstva da je pokrenuo odgovarajuće postupke kako bi se namirio iz sredstava zadruge, pokraj činjenice utvrđene u postupku da poljoprivredna zadruga nije imala imovine iz koje bi se tužitelj mogao namiriti.

8. Dakle, iz isprava u spisu i navoda samog tužitelja proizlazi da je bio u poslovnom odnosu s PZ Škopinjak iz [adresa], koja je od njega nabavljala robu (gnojivo, soju, pšenicu i sl.), te da je zadruga robu preuzela od tužitelja i nije platila. Tužitelj nadalje navodi da je tužbu podnio protiv zadrugara iz razloga što je žiro-račun PZ Škopinjak iz [adresa] bio u blokadi i da je visina duga utvrđena provedenim vještačenjem prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstvene struke Siniše Babića.

9. Iz čl. 42. Pravila Škopinjak poljoprivredne zadruge [adresa] (str. 172.-183. spisa) proizlazi da u slučaju prestanka Zadruge, za obveze Zadruge zadrugari odgovaraju svojim članskim udjelom, a čl. 32. Pravila je propisano da visina članskog uloga iznosi 300,00 kn. Isto proizlazi i iz Ugovora o osnivanju Škopinjak poljoprivredne zadruge [adresa], od 4. veljače 2001. (str. 21.-24. spisa).

10. Odredbom čl. 22. st. 2. Zakona o zadrugama („Narodne novine“ broj: 36/95, 67/01 i 12/02) propisano je da za obveze koje se ne mogu namiriti iz sredstava zadruge odgovaraju zadrugari, u skladu sa zakonom i pravilima zadruge.

11. Kako je to prethodno navedeno Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci ustvrdio da su ovaj sud i Vrhovni sud Republike Hrvatske pretjerano (ekcesivno) tumačili odredbu čl. 22. st. 2. Zakona o zadrugama kojom je propisana supsidijarna odgovornost članova zadruge pogotovo u dijelu gdje je ovaj sud utvrdio da je na tužitelju teret dokaza, odnosno da je tužitelj trebao predložiti dokazna sredstva da je pokrenuo odgovarajuće postupke kako bi se namirio iz sredstava zadruge, pokraj činjenice da je u postupku utvrđeno da poljoprivredna zadruga nije imala imovine iz koje bi se tužitelj mogao namiriti. Smatra da iskazana pravna stajališta predstavljaju pretjerani formalizam čime je podnositelju povrijeđeno pravo na pristup sudu iz čl. 29. Ustava. Stoga je s obzirom na ukazane propuste potrebno ponovo ispitati odluku prvostupanjskog suda.

12. Žalbeni navod da je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a je osnovan. Naime, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama s obzirom na to da je izostala ocjena svih dostavljenih isprava i provedenih dokaza. Sud je samo prihvatio iskaz prvotuženika i odbio je tužbeni zahtjev jer tužitelj tijekom postupka nije dokazao koliki je ulog zadrugara u Zadruzi. Međutim da bi se mogla donijeti pravilna i zakonita odluka u ovom predmetu potrebno je ocijeniti sve provedene dokaze i provesti sve predložene dokaze. Prethodno je potrebno utvrditi i je li osnovan prigovor promašene pasive legitimacije koji su tuženici istaknuli u odgovoru na tužbu i tijekom cijelog postupka.

13. S tim u vezi neosnovan je žalbeni navod da nije bitan ugovor koji je tužitelj sklapao s trećim osobama u svojstvu kooperanata.

14. Naime, iz iskaza prvotuženika JP, (str. 168.-169. spisa) koji je bio upravitelj PZ Škopinjak iz [adresa] proizlazi da je u proljeće 2004. godine razgovarao s direktorom tužitelja, a na nadzornom odboru PZ Škopinjak dogovoreno je da će tužitelj preuzeti kooperante Zadruge koji su imali zasijanu pšenicu u površini od 120 hektara. Svrha preuzimanja kooperanata tuženika od strane tužitelja, je bila ta da u buduće kooperanti isplate dug tužitelju umjesto PZ Škopinjak. Svi kooperanti Zadruge su pristali da dug ubuduće isplate tužitelju, a na što je pristao i direktor tužitelja, te su kooperanti potpisali ugovor s tužiteljem o kooperaciji i otpremnicu. Početkom 2004. godine nije postojao dug PZ Škopinjak prema tužitelju, s obzirom na to da su dug Zadruge prema tužitelju preuzeli kooperanti Zadruge. S iskazom prvotuženika suglasili su se i ostali tuženici DP, HP, ŽP, LP, ĆP, BP i OP.

15. Zastupnik po zakonu tužitelja CP na ročištu 26. travnja 2012. ne spori činjenicu da su postojali članovi zadruge koji su dugovali tužitelju ali da evidenciju o tome ima prvotuženik upravitelj Zadruge, ujedno se obvezao dostaviti otpremnice iz kojih je vidljivo da su kooperanti preuzeli robu (str. 171. spisa), nakon čega ga je sud rješenjem pozvao na dostavi otpremnice i Ugovore zaključene s kooperantima tužitelja. Tužitelj je uz podnesak od 12. lipnja 2012. dostavio isprave (str. 189.-322. spisa) koje je tuženik osporio jer tužitelj nije dostavio osnovni Ugovor da su dug Zadruge prema tužitelju preuzeli kooperanti Zadruge.

16. Međutim, prvostupanjski sud je propustio ocijeniti dostavljene isprave, a u obrazloženju svoje odluke navodi kako nije mogao prihvatiti navode tužitelja da je Ugovor o kreditiranju poljoprivredne proizvodnje koji je sklopljen između tužitelja i kooperanata Zadruge irelevantan za ovu parnicu, a ujedno i sam zaključuje da bi se iz toga ugovora mogla utvrditi svrha ugovora i obveza kooperanta prema tužitelju koji su zaključili taj ugovor, a isto tako i eventualna odgovornost ovdje tuženika, kao zadrugara.

17. Nejasno je obrazloženje suda u ovom dijelu. Ukoliko je sud zaključio da je Ugovor o kreditiranju poljoprivredne proizvodnje koji je sklopljen između tužitelja i kooperanata Zadruge odlučan za rješenje ovog prijepora onda je trebao pozvati tužitelja da postupi po rješenju suda od 26. travnja 2012.

18. S obzirom na to da sud nije uopće ocijenio dostavljene isprave niti proveo sve predložene dokaze presuda se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama.

19. U odnosu na žalbeni navod da tuženici nisu prigovorili vještačkom nalazu Siniše Babića iz društva SAKADAŠ TRADE d.o.o. od 2. svibnja 2011 . (str. 129.-133. spisa) i visini utvrđenog duga, ne znači da su pristali platiti dug. Pritom se ukazuje žalitelju da su na okolnost povrata robe tužitelju u iznosu od 60.000,00 kn i povrata od kooperanata u iznosu od 180.000,00 kn tuženici na ročištu 14. veljače 2012. predlagali saslušati stranke i provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje (str. 164. spisa) o kojem dokaznom prijedlogu sud nije odlučio.

20. Slijedom iznijetog, valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a kako odluka o troškovima postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari ukinuta je i odluka o troškovima parničnog postupka.

21. O troškovima postupka (točka II. izreke ovog rješenja) odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

22. U ponovnom postupku sud će ocijeniti sve isprave u spisu, provesti predložene dokaze i pribaviti ugovore sklopljene s kooperantima kako je to naloženo rješenjem suda od 26. travnja 2012., a iz kojih bi bilo vidljivo jesu li ili nisu kooperanti prihvatili podmiriti dugove PZ Škopinjak iz [adresa] prema tužitelju . U protivnom sud će odlučiti u skladu s odredbom čl. 22. st. 2. Zakona o zadrugama prema kojoj postoji supsidijarna odgovornost članova zadruge u odnosu na njene dugove.

23. Ujedno se skreće pozornost prvostupanjskom sudu da je u odnosu na BP, [adresa], koji je preminuo **.**.2010. potrebno utvrditi prekid postupka na temelju odredbe čl. 212. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 25. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Mirna Maržić