Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-709/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Slatinske Banke d.d., Slatina, V. Nazora 2, OIB: 42252496579, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-197/2025-17 od 15. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-197/2025-17 od 15. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetnima odredbe članka 12. stavka 2. Ugovora o kreditu broj: 6133070410 od 1. srpnja 2013., članka 12. stavka 2. Ugovora o kreditu broj: 6138062794 od 30. rujna 2013. i članka 12. stavka 2. Ugovora o kreditu broj: 6138064332 od 19. ožujka 2014. kojima je ugovoreno plaćanje naknade za odobrenje kredita u visini od 3,00% (odnosno 2%) na iznos kredita jednokratno unaprijed na račun Banke. U točki II. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 319,15 eura sa zateznim kamatama. Nadalje, u točki III. izreke prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici s ovog osnova platiti tužiteljici iznos od 294,91 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. U točki IV. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom daljnjeg troška preko dosuđenog iznosa od 294,91 eura. Konačno, točkom V. izreke prvostupanjski je sud odbio zahtjev tuženice za naknadom troška.

2. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke, tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine u tom dijelu i u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe o tzv. „ulaznoj naknadi“ tj. naknadi za obradu kredita i zahtjev za povrat naplaćene naknade u ukupnom iznosu od 319,15 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev pozivom na odredbe članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.; dalje ZZP/07) i obvezao tuženicu na isplatu iznosa od 319,15 eura s osnova plaćene naknade sa zateznim kamatama.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tuženica u žalbi posebno ukazuje) jer pobijana prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pored toga, ona je jasna, razumljiva i nije kontradiktorna.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da su tužiteljica i tuženica 1. srpnja 2013. sklopile Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tuženica, kao kreditor, predala tužiteljici, kao korisniku kredita, iznos od 31.295,64 kune (sada 4.200,00 eura)[1] u kunskoj protuvrijednosti,

- da su tužiteljica i tuženica 30. rujna 2013. sklopile Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tuženica, kao kreditor, predala tužiteljici, kao korisniku kredita, iznos od 21.312,46 kuna (sada 2.800,00 eura) u kunskoj protuvrijednosti,

- da su tužiteljica i tuženica 19. ožujka 2014. sklopile Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tuženica, kao kreditor, predala tužiteljici, kao korisniku kredita, iznos od 41.318,77 kuna (sada 5.400,00 eura) u kunskoj protuvrijednosti,

- da je odredbom članka 12. u predmetnim ugovorima o kreditu od 1. srpnja 2013. i 30. rujna 2013. ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženici prije ili istovremeno s korištenjem kredita, po osnovu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita 3,00% na iznos kredita,

- da je odredbom članka 12. u predmetnom ugovoru o kreditu od 19. ožujka 2014. ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženici prije ili istovremeno s korištenjem kredita, po osnovu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita 2,00% na iznos kredita,

- da su tužiteljici prilikom isplate navedenih kredita naplaćene predmetne naknade za obradu i odobrenje kredita u iznosima od po 124,61 eura, 84,86 eura i 109,68 eura, što ukupno iznosi 319,15 eura,

- da su predmetni ugovori sklopljeni na standardiziranim, unaprijed pripremljenim obrascima u pogledu kojih tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogla utjecati na odredbu o visini naknade,

- da tužiteljica u pogledu odredbe članka 12. predmetnih ugovora o kreditu nije informirana na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, posebno ne u pogledu strukture troškova koji se podmiruju tim naknadama,

- da je predmetne kredite tužiteljica podigla radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba zbog problema s otplatom kredita s valutnom klauzulom CHF.

9. Na temelju navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i obvezao tuženicu da isplati tužiteljici naplaćene naknade s osnove tih ništetnih odredbi.

10. Žalbenim razlozima tuženika, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je citirana ugovorna odredba ništetna, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio je pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita. Naime, prilikom provođenja testa nepoštenosti sud je dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a.

12. Slijedom navedenog potrebno je navesti slijedeće.

13. Prema odredbi članka 96. stavaka 1. ZZP-a/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz odredbe stavak 2. istog članaka, proizlazi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

U ovom postupku tuženica je predložila izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja činjenice da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetna odredba bila jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu te da su je korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora pa je sukladno tomu izveden dokaz saslušanjem tužiteljice koja je navela da nije imala mogućnost pregovaranja i da joj nije objašnjeno na što se točno odnosi predmetna naknada. Tuženica nije predložila izvođenje dokaza saslušanjem svog djelatnika na predmetne okolnosti. Izvođenjem predloženog dokaza zadovoljeno je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornoj odredbi predmetnog ugovora nije pregovaralo.

15. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je okolnost da tužiteljici banka (tuženica) nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi koji ulaze u sporne naknade, okolnost da se radi o tipskim ugovorima, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 96. stavka 1. i članka 102. stavka 1. ZZP. Nadalje, u konkretnom slučaju, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost spornih naknada u ugovorenom postotku od iznosa kredita, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Dakle, tuženica nije dokazala da je jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

16. U pogledu testa nepoštenosti koji bi trebao imati u vidu cjelinu sadržaja odredbi članka 96. stavka 1., članka 98. i članka 100. ZZP-a/07, za navesti je slijedeće.

17. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Članak 4. stavak 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 100. ZZP-a/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Međutim, to ne znači nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

19. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetnih naknada, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužiteljica predmetne ugovore o kreditu sklopila na temelju unaprijed formuliranih obrazaca, što upućuje na to da je tužiteljica već i prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetnih naknada i da je mogla razumno izvesti zaključak o visini naknada (jer je visina određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i krajnjoj svrsi tih naknada.

20. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je predmetna odredba sadržana na standardiziranom obrascu ugovora, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskim ugovorima, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz tužiteljice), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, tužiteljici je plaćanje predmetne naknade bilo nužno kako bi joj se uopće odobrio kredit i isplatio.

22. Prema odredbi članka 98. ZZP-a/07, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o nenamjenskim kreditima, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog prihvaćanja, odnosno neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tužiteljice.

23. Slijedom navedenog, za zaključiti je, kako je prvostupanjski sud imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi članka 96., 98. i 100. ZZP/07, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 12. predmetnih Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 102. ZZP/07 nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, a ovo u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

24. Sukladno iznijetom ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita te je ujedno pravilno naloženo tuženici platiti tužiteljici ukupan iznos od 319,15 eura sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi članka 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.). Pitanje tijeka zakonskih zateznih kamata prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je banka (tuženica) nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe

25. Prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeo je stav prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

26. Odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke pobijane presude, pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

27. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke presude, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 25. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić