REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-466/2026-12

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZDENAC d.o.o., OIB 39753740326, Duće, Četvrt Ribnjak 15, kojeg zastupa punomoćnik Dijana Vulić, odvjetnica u Splitu, Gundulićeva 26 A, protiv tuženika GRAD OMIŠ, OIB 49299622160, Omiš, Trg kralja Tomislava 5, kojeg zastupa punomoćnik Dragan Mijoč, odvjetnik u Splitu, Velebitska 75, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-69/2021-16 od 14. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P -69/2021-16 od 14. lipnja 2022. u točki I. izreke te u dijelu točke II. izreke kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.473,55 EUR / 48.775,00 kn i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova žalbenog i revizijskog postupka, odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju iznos od 124.387,54 EUR / 937.197,95 kn i troškove postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju da u roku od 15 (petnaest) dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.473,55 EUR / 48.775,00 kn, dok je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 7.454,29 EUR / 56.850,00 kn, odbijen. Rješenjem je odbijen prigovor apsolutne nenadležnosti prvostupanjskog suda za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

2. Iz obrazloženja navedene presude proizlazi da je sud utvrdio da nema uvjeta za primjenu odredbe čl. 1111. i čl. 1115. („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. O troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 15. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) te primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22; dalje: Tarifa).

3. Protiv točke I. i dijela točke II. izreke kojom je naloženo tužitelju platiti tuženiku troškove postupka u iznosu od 6.473,44 EUR žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti pobijanu presudu uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 3.401,02 EUR. U žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, da je tužitelj na ime komunalnog doprinosa za izgradnju poslovno stambene zgrade – hotel „Stina“ uplatio do 15. siječnja 2012. ukupan iznos od 2.832.955,34 kn, iako je stvarno trebao uplatiti iznos od 1.819.396,88 kn, pa mu je tuženik tek 29. lipnja 2019. (nakon sedam godina) vratio više plaćeni komunalni doprinos u iznosu od 1.013.568,46 kn, da je sud propustio pravilno primijeniti odredbu članka 29. ZOO-a kada je odbio tužbeni zahtjev jer na navedeni iznos od 1.013.568,46 kn pripadaju i zakonske zatezne kamate za vremenski period od kada je uplaćen ukupan iznos komunalnog doprinosa, odnosno od 6. siječnja 2012. pa do kada je tužitelju vraćen više plaćeni komunalni doprinos 29. lipnja 2019., a ne kako to pogrešno prvostupanjski sud zauzima stajalište da kamate teku tek od 29. ožujka 2019., da se suprotno obrazloženju pobijane presude tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem, da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da je tuženik mogao postati nepošten stjecatelj više plaćenog komunalnog doprinosa u iznosu od 1.013.568,46 kn od dana kada je zaprimio rješenje Upravnog odjela za komunalne poslove, komunalnu infrastrukturu i zaštitu okoliša, Splitsko-dalmatinske županije od 26. ožujka 2019., dakle, od 29. ožujka 2019. pa je neosnovano odbijen tužbeni zahtjev, da je pobijana presuda protivna sudskoj praksi pa tako i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev–53/90 od 26. rujna 1990. te da je sud počinio povredu odredaba Zakona o parničnom postupku jer nije savjesno i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno donio pobijanu odluku.

4. Tuženik je podnio žalbu na dio odluke o troškovima postupka u točki II. izreke pobijane presude, u dijelu kojim je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovom sudu preinačiti odluku o troškovima postupka u smislu žalbenih navoda i traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 8.362,50 kn. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Tarife kada je za sastav dva podnesaka od 4. veljače 2022. i od 7. veljače 2022. priznao naknadu za jedan umjesto za dva podneska po Tbr. 8. t. 1. Tarife te kada je za sastav podnesaka od 21. veljače 2022. i od 12. travnja 2022. priznao naknadu u iznosu od 500,00 kn za svaki po Tbr. 8. t. 3. Tarife umjesto po Tbr. 8. t. 1. Tarife u iznosu od 9.380,00 kn plus trošak poreza za svaki od tih podnesaka.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Povodom žalbi stranaka ovaj je sud već ranije donio odluku poslovni broj Pž-3742/2022 od 13. srpnja 2022. kojom je odbio žalbe stranaka kao neosnovane te je potvrdio prvostupanjsku presudu poslovni broj P-69/2021-16 od 14. lipnja 2022. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije smatrajući da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno temeljno ljudsko pravo i to pravo na pravično suđenje. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Revd-74/2024-2 od 16. siječnja 2024. donio odluku kojom je u odnosu na povredu prava na pravično suđenje dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv presude ovog suda poslovni broj Pž-3742/2022-2 od 13. srpnja 2023. u dijelu u kojem je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-69/2021-16 od 14. lipnja 2022. pod stavkom I. izreke i pod stavkom II. izreke gdje je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak od 48.775,00 kn.

7. Tužitelj je podnio reviziju zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka uslijed koje je došlo do povrede temeljnoga prava na pravično suđenje koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio osnovanom te je odlukom poslovni broj Rev-730/2024-6 od 3. prosinca 2025. ukinuo presudu ovog suda poslovni broj Pž-3742/2022-2 od 13. srpnja 2023. u dijelu u kojem je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-69/2021-16 od 14. lipnja 2022. u dijelu pod stavkom I. izreke i pod stavkom II. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 48.775,00 kn i u tom je dijelu predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke) te je odlučio da se odluka o troškovima postupka u povodu revizije i odgovora na reviziju ostavlja za konačnu odluku (točka II. izreke).

8. Tužiteljeva žalba je osnovana.

9. Pobijana odluka ispitana je u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP -a, u vezi s čl. 381. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

10. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Predmet ovog spora je zahtjev za isplatu iznosa od 124.387,54 EUR / 937.197,95 kn s kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe u ovom postupku do isplate. Navedeni iznos odnosi se na obračunate zatezne kamate na iznos glavnice od 134.523,65 EUR / 1.013.568,46 kn na ime više plaćenog komunalnog doprinosa, za razdoblje od 6. siječnja 2012., kada je uplaćen ukupan iznos komunalnog doprinosa, do 29. lipnja 2019. kada je tužitelju vraćen više plaćeni komunalni doprinos u navedenom iznosu od 134.523,65 EUR / 1.013.568,46 kn.

12. Između stranaka nije sporno, a to proizlazi i iz podataka u spisu, da je tuženik 20. prosinca 2011. u postupku utvrđivanja komunalnog doprinosa za tužitelja kao investitora donio privremeno rješenje kojim je određena visina komunalnog doprinosa za gradnju poslovne građevine – hotel „Stina“ na kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u Omišu, predio Ribnjak, u iznosu 2.799.398,39 kn koji iznos je umanjen za unaprijed plaćeni iznos od 1.800.000,00 kn i kojim je naloženo tužitelju kao investitoru u roku od 15 dana uplatiti tuženiku iznos od 999.398,39 kn, da je rješenje od 20. prosinca 2011. postalo izvršno 9. siječnja 2012., da je tužitelj uplatio navedeni iznos od 2.799.398,39 kn 5. siječnja 2012., da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Usž-1571/18-3 od 11. listopada 2018. poništio presudu Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 5 Uslgr-460/16-17 od 9. listopada 2017. te je poništio rješenje Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za komunalne poslove, komunalnu infrastrukturu i zaštitu okoliša, Klasa: UP/II -363- 03/16-03/0093, URBROJ: 2181/1-10-16-2 od 30. rujna 2016. i predmet vratio Splitsko-dalmatinskoj županiji, Upravnom odjelu za komunalne poslove, komunalnu infrastrukturu i zaštitu okoliša u povodu koje odluke je Upravni odjel za komunalne poslove, komunalnu infrastrukturu i zaštitu okoliša, Splitsko-dalmatinske županije rješenjem Klasa: UP/II-363-03/16-03/00093 Ur.broj: 2181/1-10-19-10 od 26. ožujka 2019. poništio rješenje Grada Omiša, Upravnog odjela za komunalno stambenu djelatnost, Uređenje prostora i zaštitu okoliša, Klasa: UP/I-363-02/14-01/270, Ur.broj:

2155/01-05/09-16-14 od 12. srpnja 2016. i predmet je vratio na ponovan postupak nakon čega je tuženik rješenjem Klasa: UP/I-363-02/14-01/270, Ur.broj: 2155/01- 05/09-19-35 od 23. travnja 2019. tužitelju kao obvezniku utvrdio visinu komunalnog doprinosa za izgradnju poslovne zgrade hotela „Stina“ na kat. čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] u Omišu, obujma 22.762,45 m2 u iznosu od 2.140.455,15 kn, s tim da je u točki 2. izreke tog rješenja utvrdio odobreni popust od 15%, tako da taj komunalni iznos iznosi 1.819.286,88 kn a točkom 3. utvrđen je iznos više plaćenog komunalnog doprinosa - 1.013.568,46 kn, da je tuženik isplatio tužitelju iznos od 1.013.568,46 kn te mu je platio i iznos obračunatih zateznih kamata za razdoblje od 29. ožujka 2019. (kada je tuženiku dostavljen upravni akt rješenje Splitsko-dalmatinske županije od 26. ožujka 2019.) do 5. srpnja 2019. u iznosu od 2.895,69 EUR / 21.817,55 kn.

13. Tužitelj potraživanje temelji na obračunatoj zakonskoj zateznoj kamati na više plaćeni iznos od 134.523,65 EUR / 1.013.568,46 kn, kamate od 6. siječnja 2012. do 29. ožujka 2019., jer da se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem budući da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poništena presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj Uslgr-460/16 i rješenje Splitsko- dalmatinske županije, u čijem obrazloženju je navedeno da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tužitelja primijenivši Odluku o komunalnom doprinosu koja nije bila na snazi u vrijeme podnošenja Zahtjeva za izdavanje akta za građenje te da je tuženik sedam godina koristio tužiteljev novac i da se tuženiku na taj način povećala imovina. Tuženik tvrdi da je tužiteljevo potraživanje neosnovano jer je tuženikova obveza na odlučivanje i povrat dijela uplaćenog komunalnog doprinosa tužitelju nastala u trenutku kada je pravomoćno otpala pravna osnova da tuženik zadrži taj novčani iznos, a nakon što je pravna osnova otpala tuženik je više plaćani iznos od 1.013.568,46 kn vratio tužitelju te mu je za razdoblje od 26. ožujka 2019. do 5. srpnja 2019. na ime zakonske zatezne kamate platio i iznos od 21.817,55 kn.

14. Prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan budući da je u trenutku kada je tužitelj plaćao tuženiku komunalni doprinos postojala valjana pravna osnova koja je kasnije otpala zbog radnje koja nije protupravna, pa tada, u trenutku kada je otpala valjana pravna osnova, i nastaje obveza vraćanja tako stečene imovine te da pri tome nisu od odlučnog značaja okolnosti koje su dovele do nastanka pravne osnove ili do njenog naknadnog prestanka. Pozivajući se na odredbu čl. 1115. ZOO -a prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik mogao postati nepošten stjecatelj više plaćenog komunalnog doprinosa u iznosu od 1.013.568,46 kn od dana kada je zaprimio rješenje Upravnog odjela za komunalne poslove, komunalnu infrastrukturu i zaštitu okoliša, Splitsko - dalmatinske županije od 26. ožujka 2019., dakle, od 29. ožujka 2019. od kada tužitelju, osim iznosa više plaćenog komunalnog doprinosa od 1.013.568,46 kn, pripadaju i zatezne kamate na taj iznos od 29. ožujka 2019. do dana isplate 5. srpnja 2019., a kako je tuženik platio tužitelju i zakonske zatezne kamate na iznos od 1.013.568,46 kn za razdoblje od 29. ožujka 2019. do dana isplate 5. srpnja 2019. utvrđuje je tužbeni zahtjev neosnovan jer nema tražbine koju bi tužitelj osnovano potraživao prema tuženiku, a s obzirom na to da tužitelj nije dokazao da je tuženik nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1117. st. 2. ZOO-a.

15. Ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo slijedom čega je pogrešno odlučio o tužbenom zahtjevu. Naime, pogrešno je utvrdio prvostupanjski sud da je tuženik mogao postati nepošten stjecatelj više plaćenog komunalnog doprinosa u iznosu od 134.523,65 EUR / 1.013.568,46 kn od dana kada je zaprimio rješenje Upravnog odjela za komunalne poslove, komunalnu infrastrukturu i zaštitu okoliša, Splitsko-dalmatinske županije od 26. ožujka 2019., dakle, od 29. ožujka 2019. te da od tada tužitelju, osim iznosa više plaćenog komunalnog doprinosa pripadaju i zatezne kamate na taj iznos od 29. ožujka 2019. do dana isplate 5. srpnja 2019.

16. Ovo iz razloga što je tuženik nesavjestan od samog trenutka uplate cjelokupnog iznosa komunalnog doprinosa od strane tužitelja, a to je 6. siječnja 2012., budući da je pri određivanju visine iznosa komunalnog doprinosa kojeg je tužitelj dužan platiti primijenio Odluku o komunalnom doprinosu koja nije bila na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva za izdavanje akta o građenju, umjesto one koja je bila na snazi, iako je obje odluke donio sam tuženik.

17. Nadalje, prvostupanjski sud nije primijenio odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu koji taksativno nabraja slučajeve u kojima obveznik plaćanja naknade nema pravo na kamatu od dana uplate doprinosa u slučaju izmjene rješenja o komunalnom doprinosu i to samo u slučajevima određenima u odredbama čl. 87. i čl. 88. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Odredbom čl. 87. propisano je da će upravno tijelo izmijeniti po službenoj dužnosti ili po zahtjevu obveznika komunalnog doprinosa odnosno investitora ovršno odnosno pravomoćno rješenje o komunalnom doprinosu ako je izmijenjena građevinska dozvola, drugi akt za građenje ili glavni projekt na način koji utječe na obračun komunalnog doprinosa (st. 1.), da će rješenjem o izmjeni rješenja o komunalnom doprinosu u slučaju iz st . 1. toga članka obračunati komunalni doprinos prema izmijenjenim podacima i odrediti plaćanje odnosno povrat razlike komunalnog doprinosa u skladu s odlukom o komunalnom doprinosu u skladu s kojom je rješenje o komunalnom doprinosu doneseno (st. 2.), da obveznik komunalnog doprinosa odnosno investitor u slučaju iz odredbe st . 1. i 2. toga članka nema pravo na kamatu od dana uplate komunalnog doprinosa do dana određenog rješenjem za povrat doprinosa (st. 3.). Odredom čl. 88. propisano je da će upravno tijelo poništiti po zahtjevu obveznika komunalnog doprinosa odnosno investitora ovršno odnosno pravomoćno rješenje o komunalnom doprinosu ako je građevinska dozvola odnosno drugi akt za građenje oglašen ništavim ili poništen bez zahtjeva odnosno suglasnosti investitora (st. 1.), a obveznik komunalnog doprinosa odnosno investitor u slučaju iz odredbe st. 1. i 2. toga članka nema pravo na kamatu od dana uplate komunalnog doprinosa do dana određenog rješenjem za povrat doprinosa (st. 3.). Iz navedenog proizlazi da u svim drugim slučajevima obveznik komunalnog doprinosa ima pravo na naknadu od dana uplate doprinosa do dana određenog rješenjem za povrat.

18. Prvostupanjski sud je propustio primijeniti i odredbe Općeg poreznog zakona koji u čl. 2. propisuje da su javna davanja u smislu toga Zakona porezi i druga javna davanja (st. 1.), da se drugim javnim davanjima smatraju carine, pristojbe, doprinosi, naknade za koncesije, novčane kazne za porezne prekršaje i sva davanja čije je utvrđivanje i/ili naplata i/ili nadzor prema posebnim propisima u nadležnosti poreznog tijela (st. 3.) te da su doprinosi novčana davanja koja se plaćaju za korištenje određenih usluga ili ostvarivanja prava (st. 6.). Odredba čl. 3. toga zakona definira porezno tijelo kao tijelo državne uprave, upravno tijelo jedinice područne (regionalne) samouprave ili upravno tijelo jedinice lokalne samouprave u čijem su djelokrugu poslovi utvrđivanja i/ili nadzora i/ili naplate poreza, a odredbom čl. 130. je propisano da ako je poništeno ili izmijenjeno rješenje ili drugi akt o zaduženju na temelju kojeg je plaćen porez, tada obračun kamata na ukupno plaćeni iznos počinje teći od dana uplate poreznog duga. U konkretnom slučaju dan uplate poreznog duga je 6. siječnja 2012.

19. Stoga na temelju navedenih zakonskih odredaba tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate na iznos plaćenog komunalnog doprinosa tekuće od dana plaćanja 6. siječnja 2012. do dana povrata, 29. lipnja 2019. Kako nije sporno da je tuženik platio tužitelju iznos od 2.895,69 EUR / 21.817,55 kn na ime zakonske zatezne kamate za razdoblje od 29. ožujka 2019. do dana isplate 5. srpnja 2019., osnovano tužitelj potražuje i iznos zakonske zatezne kamate tekuće na iznos glavice od 6. siječnja 2012. do 29. ožujka 2019.

20. Međutim, kako je tuženik osporio visinu uglavničene zakonske zatezne kamate odnosno tužiteljev obračun zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 134.523,65 EUR / 1.013.568,46 kn tekuće od 6. siječnja 2012. do 29. ožujka 2019., a sud je odbio tužiteljev dokazni prijedlog za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, valjalo je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP -a ukinuti prvostupanjsku odluku te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

21. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem, u tu svrhu izvesti dokaz financijskim vještačenjem kako je to predlagao tužitelj, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Nakon utvrđenja odlučnih činjenica, ocjene izvedenih dokaza i zaključaka o odlučnim okolnostima, donijeti će novu, pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku koju će obrazložiti sukladno čl. 338. st. 4. ZPP-a.

22. Sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a o trošku žalbenog i revizijskog postupka, odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Zagreb, 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović