REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1250/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Dubravka Matas, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Dorote ja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja s raspravnog ročišta od 17. rujna 2025. i (rješenja o troškovima) dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-272/2025 od 21. siječnja 2026., 24. ožujka 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuju: rješenje s pripremnog ročišta od 17. rujna 2025. i rješenje o troškovima u točki IV. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-272/2025 od 21. siječnja 2026.
Obrazloženje
1. Presudom označenom u izreci Trgovački sud u Zagrebu je odlučio: „I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 28. veljače 2007. između tuženika kao kreditora i GO kao korisnika kredita, koja nosi naziv „Kamate i naknade“, u dijelu koji glasi:
„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“
II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 326,85 EUR s zateznim kamatama od 22. ožujka 2007. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 340,68 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovan. IV Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.“
2. Prema obrazloženju, sud primjenjuje odredbe čl. 29., 80., 84., 215., 225., 270., 295., 322. st. 1., čl. 323., 324., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO), čl. 3. t. 1. i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07K; dalje: ZZP), i čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku.
3. Tužitelj je podnio pravovremenu žalbu protiv presude suda prvog stupnja u točki IV. njezine izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka, kao i rješenja s raspravnog ročišta od 17. rujna 2025. iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi u bitnom kako je suprotno traženju tužitelja, kao i suprotno odredbi čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku, sud propustio odrediti vrijednost predmeta spora za točku I tužbenog zahtjeva (deklaratorni zahtjev) bez obzira što je isto bio dužan učiniti. Također, sud je propustio obrazložiti svoju odluku o vrijednosti predmeta spora u presudi. U predmetnom slučaju sud je imao primijeniti odredbu čl. 156. Zakona o parničnom postupku, sve budući da je uvećane troškove postupka skrivila tužena strana, budući da nije, na zahtjev tužitelja potrebnu dokumentaciju. Sud je prilikom odmjeravanja troškova postupka imao primijeniti odredbu čl. 154. st. 3. Zakona o parničnom postupku u kojem je propisano: „Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.“ S obzirom na navedeno, sud je imao utvrditi kako tužitelju pripadaju troškovi i to onako kako ih je isti tražio troškovnikom od 17. prosinca 2025. u ukupnom iznosu od 1.349,60 EUR obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio s dokazivanjem osnovanosti tužbenog zahtjeva, njemu su već u odnosu na točku I tužbenog zahtjeva nastali gore opisani i zatraženi troškovi, koji mu imaju i biti dosuđeni. U odnosu na točku II tužbenog zahtjeva, nisu nastali nikakvi dodatni niti posebni troškovi, budući da se radi o istom 'razredu' troškova sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, prema kojoj vrijednost jedne odvjetničke radnje iznosi 200,00 eur. Nadalje, čak i da drugostupanjski sud nije gornjeg stava, pojašnjava se da je naslovljeni sud donio protuzakonitu odluku s obzirom da je pogrešno odmjerio omjer uspjeha u sporu (čak i kada bi se isti trebao odmjeravati). Žalbi prilaže sudsku praksu i to presude: -Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3785/2023 od 5. rujna 2024., -Gž- 853/2023, Županijski sud u Slavonskom Brodu-Gž-431/2023, Županijski sud u Dubrovniku. Tužitelj predlaže nadležnom sudu da ukine rješenje naslovljenog suda od dana 17. rujna 2025. kojom je utvrđena vrijednost predmeta spora, te da istu odredi u iznosu od 1.994,76 eur, kao i da ukine točku IV. izreke presude te potom preinači odluku o trošku postupka na način da naloži tuženiku da plati tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.349,60 eura uvećane za zatezne kamate koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, te da naloži tuženiku platiti tužitelju troškove ovog žalbenog postupka u iznosu od 250,00 eura za sastav, te 62,50 eura PDV i sudsku pristojbu od 26,54 eura ili prema određenju suda.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ovaj sud ispitao je pobijano rješenje s pripremnog ročišta i dio presude odnosno odluku o troškovima postupka iz točke IV. njezine izreke na temelju odredbi iz čl. 365. i 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, a koja obveza se odnosi na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, i isplatu iznosa od 326,85 eura s pripadajućim zateznim kamatama.
7. Tužitelj je u tužbi označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.994,76 eura, predlažući donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba ugovora o kreditu iz čl. 2. i nalaže tuženiku isplata iznosa od 667,53 eura s kamatama.
8. Neosnovano žalitelj navodi i da je prvostupanjski sud tužitelju odmjerio parnične troškove pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno na temelju pogrešnog iznosa vrijednosti predmeta spora, s čim u vezi kako je prvostupanjski sud i pobijanim rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora. Naime, pravilno se sud poziva na ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj se, u slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (kondemnatorni zahtjev) i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva), vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, dakle, ovdje, prema iznosu od 667,53 eura. To posredno proizlazi i iz odredaba čl. 35. i čl. 40. st. 1. i 2. ZPP -a. Budući da zahtjev za činidbu u ovoj pravnoj stvari glasi na novčanu svotu, tužitelj nije ni mogao odrediti vrijednost predmeta spora drukčije od te vrijednosti, pa se ni njegovo označavanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.994,76 eura ne treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o naknadi troškova.
9. U točkama 37. i 38. obrazloženja prvostupanjske presude vidljivo je kako je sud pravilno i zakonito postupio nakon što je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva za isplatu, sve u smislu odredbe čl.193. st. 2. ZPP-a. Ovaj sud prihvaća i ocjenu prvostupanjskog suda o uspjehu stranaka u sporu te postupanje u smislu odredbe čl.154. st. 2. ZPP-a.
10. Slijedom navedenog, je valjalo primjenom odredbe čl. 380. t. 2. ZPP -a odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu presudu (rješenje o troškovima) kao i rješenje kojim je utvrđena vrijednost predmeta spora na pripremnom ročištu.
Zagreb, 24. ožujka 2026.
Sutkinja
Dubravka Matas
