REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4686/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja HP, vl. obrta „[obrt]“, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Borovnica, odvjetnica u Puli, protiv tuženice ŽP, vl. obrta „[obrt]“, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dino Čekada, odvjetnik u Puli, radi isplate iznosa od 4.665,30 EUR, odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-87/2023-98 od 15. listopada 2025., 23. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-87/2023-98 od 15. listopada 2025. u pobijanim točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Povrv-87/2023-98 od 15. listopada 2025.

- u pobijanoj točki I. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mirne Pliško iz [adresa], poslovni broj Ovrv-75/2016-2 od 27. siječnja 2016., kojim je tuženici naloženo da tužitelju u roku od petnaest dana isplati iznos od 4.665,30 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje po stopi propisanoj za odnose između trgovaca teku na iznos od 4.300,31 EUR od 17. lipnja 2014. do isplate, te na iznos od 364,98 eura od 26. srpnja 2014. do isplate;

- u pobijanoj točki II. naloženo je tuženici da tužitelju u roku od petnaest dana naknadi trošak postupka u iznosu od 2.437,50 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 15. listopada 2025. do isplate po kamatnoj stopi propisanoj za ostale odnose;

- u točki III., koja nije predmet žalbe, odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka za daljnji iznos od 300,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tako je prvostupanjski sud odlučio o tužiteljevu zahtjevu za isplatu iznosa od 4.665,30 EUR (ranije 35.150,75 kn) sa zateznim kamatama, u sporu koji proizlazi iz neplaćenih kamenoklesarskih radova, koje je tužitelj izveo na obiteljskoj kući investitora ČP u [adresa]. Tuženica je u prigovoru tvrdila da s tužiteljem nikada nije bila u ugovornom odnosu, te da je radove naručio izravno investitor ČP. Isticala je da je Ugovor o izvođenju radova „ključ u ruke“ bio fiktivan, sklopljen samo radi dobivanja IPARD kredita, dok su stvarni odnosi bili drugačiji. Tužitelj je, nasuprot tome, tvrdio da je bio angažiran kao podizvođač od strane tuženice, te da je ona bila glavni izvođač radova. Prvostupanjski sud je tijekom postupka ispitao investitora ČP, koji je potvrdio da je tuženica bila jedini glavni izvođač s kojim je imao ugovor. Investitor ČP posvjedočio je da je sve radove, uključujući i tužiteljeve, u cijelosti platio tuženici putem bankovnog kredita. Ključni dokaz bio je podatak, koji proizlazi iz iskaza svjedoka, a nije ni sporan, da je tuženica tužitelju ranije već platila jedan račun za radove na istom gradilištu, čime je priznala poslovni odnos. Prvostupanjski sud je na temelju dokaznog postupka, u kojemu je izvršio uvid u isprave u spisu te saslušao svjedoke RP (supruga tuženice koji je operativno dogovarao i vodio radove njezina obrta) i investitora, utvrdio da je tuženica naručila radove koji su predmet utuženih računa, da su ti radovi izvedeni kvalitetno i u cijelosti, jer na njih nije bilo prigovora, te da su obuhvaćeni okončanom situacijom koju je tuženica potpisala, a da utuženi računi nisu plaćeni (tuženica i ne tvrdi da su plaćeni), pa je ocijenio da je tuženica dužna tužitelju platiti cijenu za izvršene radove (čl. 620. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Prigovor zastare je ocijenjen neosnovanim jer je sud utvrdio da trogodišnji zastarni rok iz čl. 228. ZOO-a nije još bio protekao u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu. Iako ugovor između glavnog izvođača (ovdje tuženice) i podizvođača (ovdje tužitelja) nije bio u pisanom obliku, prvostupanjski sud ga je, kao ugovor o građenju između tužitelja i tuženice (u usmenom obliku) ocijenio osnaženim, tj. valjanim u smislu odredbe čl. 294. ZOO-a, jer su obveze u pretežitom dijelu ispunjene, a to potvrđuje i činjenica da je tuženica platila prvi račun za izvedene radove tužitelju. Tuženica prema ocjeni prvostupanjskog suda nije uspjela dokazati svoje tvrdnje o fiktivnosti ugovora, niti je podnijela konkretne prigovore na visinu cijena u računima. Na temelju iskaza svjedoka ČP utvrđeno je da su utuženi izvedeni radovi od strane ovdje tužitelja izvedeni 2013. ili 2014. godine, što odgovara činjenici da je primopredaja izvršena uz zapisnik od 14. listopada 2014. Tuženica je osporila i visinu utuženih računa, ali paušalno, ne navodeći konkretne primjedbe na pojedine stavke utuženih računa, niti je navela koja bi po njoj trebala biti „prava“ cijena za izvedene radove. Imajući u vidu da je investitor ČP radove koji su predmet ovdje utuženih računa u cijelosti platio tuženici, na temelju privremenih situacija i okončane situacije koje je tuženica prihvatila (a tim su situacijama sadržani utuženi radovi), da tuženica nije ustvrdila da bi ona na cijeni tih radova (koje su izvršili podizvođači, a ona naplatila od investitora) imala neku zaradu/maržu, da tuženica nije iznijela konkretne primjedbe na pojedine stavke utuženih računa niti je navela koja bi po njoj trebala biti cijena za izvedene radove, kao i da nije bilo prigovora da utužene cijene ne odgovaraju onima iz okončane situacije, prvostupanjski sud je na temelju čl. 464.a Zakona o parničnom postupku (po slobodnoj ocjeni), utvrdio da je tuženica tužitelju dužna platiti cijenu radova koja je navedena u utuženim računima.

3. Tuženica je podnijela žalbu protiv navedene presude, pobijajući je sadržajno u odnosu na točke I. i II. izreke, navodeći da to čini zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, da je presuda proturječna i nerazumljiva te da je tuženici onemogućen učinkovit pristup sudu, čime su povrijeđeni Ustav RH i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava. Smatra da je sud povrijedio načelo slobodne ocjene dokaza jer je odluku temeljio prvenstveno na iskazu tužitelja, koji ima tek supsidijarni karakter. Ukazuje na apsurdnu situaciju u kojoj je sud prvo odredio građevinsko vještačenje radi utvrđivanja visine duga, a zatim od njega odustao (jer tužitelj nije uplatio predujam) i prihvatio tužbeni zahtjev bez stručne potvrde iznosa. Ističe da se u trgovačkim sporovima prema posebnim pravilima odlučne činjenice trebaju utvrđivati prvenstveno ispravama (ugovor, narudžbenica, otpremnica), kojih u ovom slučaju nema. Tuženica ustraje na osporavanju pasivne legitimacije, tvrdeći da ona nije prava stranka u postupku, jer nikada nije naručila radove od tužitelja, niti je vlasnica objekta na kojem su radovi izvođeni. Drži da je iskaz investitora ČP nevjerodostojan, jer on ima izravan financijski interes da tuženica plati dug kako on sam ne bi bio terećen. Navodi da je i sam tužitelj u iskazu priznao da se ne sjeća tko je točno naručio kamen i ugovorio cijene, dopuštajući mogućnost da je to bio investitor. Tuženica objašnjava da je ugovor s investitorom (ključ u ruke) bio fiktivan samo radi EU fondova, dok su u stvarnosti podizvođači ugovarali poslove izravno s investitorom. Predlaže drugostupanjskome sudu da preinači presudu, u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju naknadu svih troškova postupka.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Tuženičina žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 4.665,30 EUR (ranije 35.150,75 kn) sa zateznim kamatama, koji proizlazi iz neplaćenih kamenoklesarskih radova, koje je tužitelj izveo na obiteljskoj kući investitora ČP u [adresa], pri čemu tužitelj tvrdi da je bio angažiran kao podizvođač od strane tuženice, dok je ona bila glavni izvođač radova.

8. U žalbenom postupku za tuženicu je sporno prvostupanjsko vrednovanje dokaza, koje je rezultiralo odlukom na njezinu štetu, a ustraje i na pretežnom dijelu činjeničnih tvrdnji i spornih pravnih pitanja koja je isticala i ranije.

9. U ovom predmetu radi se o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP -a). Žalba u sporovima male vrijednosti ne može se izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a). Stoga, na temelju odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, sud ne može ispitivati navode žalitelja koji se sadržajno odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno, može samo ispitivati je li ono što je prvostupanjski sud utvrdio u proturječju s dokumentacijom u spisu. Iako žaliteljica ne navodi da se žali iz tog (nedopuštenog) razloga, pretežan dio žalbenih navoda sadržajno predstavlja nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem.

10. Žalbeni sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo. Odlučna činjenica za ocjenu postojanja (za tuženicu spornog) ugovornog odnosa u konkretnom slučaju nije pisani ugovor, nego konkludentna radnja – tuženica je tužitelju platila prvi račun za radove na istom gradilištu. Iz navedene nesporne činjenice pravilno je prvostupanjski sud izveo zaključak da se plaćanje dijela duga smatra priznanjem temelja obveze (tj. ugovornog odnosa), čime je pravilno otklonio prigovor nedostatka pisane forme.

11. Nadalje, ako bi se i prihvatilo ustrajanje na pisanoj formi ugovora o građenju, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je došlo do naknadnog osnaženja tog ugovora, koji je bio u usmenom obliku, u smislu čl. 294. ZOO -a, jer su tim plaćanjem obveze iz tog ugovora u pretežitom dijelu ispunjene.

12. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije proveo financijsko vještačenje, koje je inicijalno bio predložio tužitelj, ali je propustio uplatiti predujam za vještaka. Iako takav odustanak od vještačenja načelno slabi tužiteljevu poziciju u pogledu tereta dokaza, prvostupanjski sud je primjenom pravila o slobodnoj ocjeni dokaza pravilno primijenio čl. 464.a ZPP-a (slobodna ocjena o visini). Naime, zakonodavac je propisao da u sporovima male vrijednosti sud može, ako ocijeni da bi utvrđivanje činjenica važnih za rješenje spora moglo biti povezano s nerazmjernim teškoćama i troškovima, o postojanju tih činjenica zaključiti po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave koje su stranke priložile te njihove iskaze ako je sud izveo dokaz saslušanjem stranaka. Upravo je predmetni postupak moguće podvesti pod navedenim člankom opisanu situaciju, jer je provedeno i saslušanje stranaka i uvid u dokumentaciju u spisu.

13. Budući da su radovi navedeni u „Okončanoj situaciji“, koju je tuženica potpisala prema investitoru i na temelju nje naplatila novac od banke, njezino paušalno osporavanje cijene prema podizvođaču (tužitelju) je prema ocjeni ovog suda neosnovano i suprotno načelu savjesnosti i poštenja (imajući u vidu navode same tuženice i njezina supruga da je bila riječ o fiktivnom ugovoru s „ključem u ruke“ kako bi se ishodila sredstva od EU fondova). Imajući u vidu jedno od općih pravnih načela da se nitko ne može pozivati na vlastito nepoštenje, pravno je irelevantno je li ugovor između tuženice i investitora bio „fiktivan“ radi kredita. Tuženica se i tim fiktivnim ugovorom prema trećima (banci i podizvođačima) legitimirala kao glavni izvođač. Rizik takvog poslovanja snosi sama tuženica, te ne može prebacivati teret plaćanja na podizvođača tvrdeći da je on trebao naplatiti potraživanje izravno od investitora.

14. Neosnovano se tuženica, osporavajući dokaznu snagu iskaza svjedoka u trgovačkim predmetima, poziva na to da i sam tužitelj, saslušan kao svjedok, navodi da se nečega ne sjeća. Prema ocjeni ovog suda, zaboravljanje i nemogućnost dosjećanja uslijed proteka vremena (protek vremena je izričito naveden kao razlog) predstavljaju uobičajen i normalan psihološki proces kod svakog prosječnog čovjeka, pa sami po sebi nisu od utjecaja na dokaznu vrijednost onog (preostalog) dijela iskaza za koji je prvostupanjski sud ocijenio da je u skladu s drugim izvedenim dokazima i nespornim činjenicama.

15. Stoga žalbenim navodima tuženica nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog dijela presude o glavnoj stvari.

16. Budući da je tuženica odluku o parničnom trošku pobijala samo općenito, slijedom toga što je smatrala nepravilnom i nezakonitom odluku o glavnoj stvari, ne konkretizirajući razloge iz kojih bi odluka o trošku bila nepravilna, žalbom nije dovedena u pitanje ni pravilnost i zakonitost pobijanog dijela odluke o troškovima.

17. Slijedom navedenoga, ovaj sud je odlučio kao u izreci na temelju čl. 368. ZPP-a.

Zagreb, 23. ožujka 2026.

Sudac

Ivana Mlinarić