Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-655/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras- Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnica Ivana Šuti iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenban Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa odvjetnik Mateo Mandić iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-234/2025-11 od 29. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-234/2025-11 od 29. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 234/2025-11 od 29. siječnja 2026., pod točkom I. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka 4.veljače 2006. koji glasi: "3,30% od iznosa kredita, jednokratna,naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita". Pod točkom II. izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 405,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 7.veljače 2006. pa do isplate, te parnični trošak u iznosu od 879,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugog stupnja da istu preinači, podredno ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a koju ističe žalitelj, jer su u prvostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama pa ona nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. Nije počinjena ni povreda postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 338. stavak 4. ZPP-a, obzirom pobijana odluka u cijelosti odgovara zahtjevu normiranom odredbom iz članka 338. stavak 4. ZPP-a. Kako nije izostalo valjano obrazloženje odluke to nije ni povrijeđeno pravo tuženika na pravično suđenje.

7. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio povredu postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa odredbom iz članka 326.(pogrešno navodi iz članka 326.a) i 186. ZPP-a. Tumači da je ta povreda počinjena jer da je prvostupanjski sud pogrešno zauzeo stajalište da tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem postupka, pa kako tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave to da je tužbu trebalo odbaciti. O navedenom će sud dati obrazloženje u nastavku.

8. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te osnovom izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti je i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

9. Sud je pored nespornih činjenica da su parnične stranke 2. veljače 2006. godine sklopile ugovor o kreditu, ta da je predmetna naknada naplaćena prilikom isplate odobrenog kredita utvrdio da je u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj bio je radnik i imao zvanje – strojobravar, da je tuženik unaprijed sastavio ugovor, da se o njemu nije pregovaralo posebice o ugovornim odredbama naknadama te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene.

10. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

11. Prema navodima iz presude Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Kako tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

13. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa se dakle radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja.

14. Valja ukazati i to da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik, prema stanju spisa nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom-troškom obrade kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svezi naplate troškova ulazne naknade.

15. Predmetno se ne radi, a kako to tvrdi žalitelj o povredi manjeg značaja na što ukazuje činjenica da su iz iste činjenične i pravne osnove, podnesene brojne tužbe, tako da se radi o javnom interesu.

16. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o ugovornoj odredbi koja je ništetna u smislu odredbe iz članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača pa je primjenom odredbe iz članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje ZOO-a) pravilno obvezao tuženika na povrat primljenog novčanog iznosa.

17. Tuženik je utuženi novčani iznos stekao temeljem osnova koja je otpala, utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe pa je u skladu sa odredbom iz članka 1111. i članka 1115. ZOO-a na utuženi iznos, kao nesavjesni stjecatelj dužan platiti kamatu od dana njenog stjecanja.

18. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare, jer se u ovoj pravnoj stvari u odnosu na početak tijeka zastare primjenjuje pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020., na kojem je donesen zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19. Obzirom je ništetnost odredbe iz članka 3. navedenog Ugovora utvrđena prvostupanjskom presudom, neosnovan je prigovor zastare pa su u tom smislu i neprihvatljiva suprotna pravna razmatranja tuženika iz žalbe (pa i pravna shvaćanja koja se odnose na primjenu odredbe iz članka 326. i 186. ZPP-a). Tuženik je kao sastavljač ugovora nesavjestan stjecatelj pa je u obvezi podmiriti kamatu tekuću od dana stjecanja, u smislu odredbe iz članka 1115. ZOO-a.

20. Tužitelj je u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom, pa je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na plaćanje troškova postupka.

21. Slijedom izloženog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, potvrditi prvostupanjsku presudu

U Splitu, 19. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras-Ivanišević