REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-328/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru, protiv tuženika GRAD ZADAR, OIB 09933651854, Zadar, Narodni trg 1, radi ispravka upisa prava vlasništva nekretnine, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-166/2025-21 od 19. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-166/2025-21 od 19. prosinca 2025.

Obrazloženje

1.1. Presudom Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-166/2025-21 od 19. prosinca 2025. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: „Ispravlja se upis dopušten rješenjem Općinskog suda u Zadru Z-6808/2020, RZ-500/19 od 18. svibnja 2020. kojim je ispravljeno zemljišnoknjižno stanje u pogledu stana u [adresa], u [adresa], u prizemlju zgrade, površine 89,35 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje s nusprostorijama i drvarnice, sagrađen na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zemljište sa zgradom i dvorištem površine 1676 m2, upisan u zk. ul. [broj ZK uloška], KPU [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], na način da se nalaže Općinskom sudu u Zadru, Zemljišnoknjižnom odjelu brisanje upisa prava vlasništva u korist Grada Zara i upis tog prava u korist Republike Hrvatske, po pravomoćnosti ove presude.“

1.2. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je upis u zemljišnoj knjizi u korist tuženika proveden na temelju rješenja Općinskog građanskog suda u Zadru, poslovni broj Z -6808/2020, RZ-500/19 od 18. svibnja 2020. donesenom u pojedinačnom ispravnom postupku, a da tužiteljica niti u tom postupku, a niti u ovom postupku, na koji je upućena u skladu s odredbom čl. 202. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama, nije dokazala da je na predmetnom stanu stekla pravo vlasništva, dok je u ispravnom postupku, kao i ovom postupku utvrđeno da je tuženik još od 1966. godine u posjedu predmetnog stana, te da je tuženik upravljao i koristio od tada do danas.

2. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da tužbeni zahtjev usvoji. Zahtijeva žalbeni trošak u iznosu od 625,00 EUR.

3. U žalbi prvo navodi utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda te ističe da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati s obzirom na to da nema razloga o odlučnim činjenicama koje se odnose na zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva jedinica lokalne samouprave. Smatra da odluka suda kojom je ranije zemljišno knjižno stanje ispravljeno u odnosu na sporni stan nije zakonita jer je u obrazloženju pogrešno navedeno da je grad [adresa] upisan kao suvlasnik 4/5 predmetnog stana iako iz zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je u zk. Ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisana k. č. [katastarska čestica], zemljište sa zgradom i dvorištem(u naravi dvije zgrade) ukupne površine 1676 m2 i to kao suvlasništvo TR. T za1/5 i društveno vlasništvo za 4/5, a da je u pobijanom rješenju u ispravnom postupku sud pogrešno naveo da je je predlagatelj Grad Zadar upisan kao suvlasnik 4/5 dijela, što ne odgovara stvarnom stanju zemljišnih knjiga je je upisano društveno vlasništvo. Zatim ponavlja navode iz tužbe kako je tužiteljica na 1/5 stana stekla vlasništvo jer je na nekretnini bila upisana kao suvlasnica tog dijela Cecconi Rubina, koja je optirala za talijansko državljanstvo te da je tužiteljica pravo suvlasništva na tom dijelu stekla na temelju Ugovora o miru s Italijom i sporazuma između FNRJ i Republike Italije (….). Smatra da je na tom dijelu ex lege, na temelju Međunarodnih ugovora nekretnina postala društveno vlasništvo, a pretvorbom društvenog vlasništva je postala vlasništvo tužiteljice, budući da se za nekretnine na kojima nije upisano pravo upravljanja, raspolaganja ili korištenja smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske. Tvrdi da je na cijeloj nekretnini tužiteljica vlasnica ex lege, te da su temeljem rješenja poslovni broj Z-11646 i Z-11648/20 podneseni prijedlozi za upis prava vlasništva, dok je za predmetni stan vođen pojedinačni ispravni postupak u kojem je sud dopustio upis prava vlasništva u korist tuženika, iako za to nisu postojale zakonske pretpostavke. Na kraju ponavlja navode kako je tužiteljica postala vlasnica društvenih sredstava na svom teritoriju na kojima su pravo upravljanja i raspolaganja imali JNA i SSNO (nekretnine, pokretnine, imovinska prava i dr.) i to na temelju Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 52/91). Ističe da iz dokumentacije priložene uz odgovor na tužbu i to Ugovora o korištenju stana od 23. prosinca 1966. proizlazi da je na predmetnom stanu nosilac prava raspolaganja bila JNA čiji je pravni sljednik tužiteljica, zbog čega je u ispravnom postupku nepravilno primijenjeno materijalno prava kada je donesena odluka da pravo vlasništva pripada tuženiku. Smatra da činjenica da je tuženik raspolagao stanom dajući ga na korištenje i najam ne predstavlja dokaz njegovog prava vlasništva jer u navedenom postupku iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je nositelj prava raspolaganja društvenog vlasništva bila Općina Zadar ili Fond o stambenom gospodarstvu, a sud u obrazloženju pobijane presude nije naveo razloge temeljem kojeg pravnog osnova bi tuženik stekao vlasništvo predmetnog stana. Predlaže da ovaj drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev. Zahtijeva žalbeni trošak u iznosu od 625,00 EUR.

4. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP-a).

7. Predmet ovog postupka je da se ispravi upis dopušten rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj Z-6808/2020, RZ-500/19 od 18. svibnja 2020. na stanu pobliže opisanom u točki 1. ovog obrazloženja, na način da se naloži zemljišno knjižnom sudu da po pravomoćnosti ove presude briše upis prava vlasništva tuženika i upiše pravo vlasništva u korist tužiteljice. Dakle, tužiteljica je podnijela tužbu za ispravak jer je sud u pojedinačnom ispravnom postupku odbio njezin prigovor (čl. 205. u vezi s čl. 203. Zakona o zemljišnim knjigama).

8. U ovom postupku je već bila donesena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

9. Tu presudu je ovaj sud ukinuo rješenjem poslovni broj Pž-289/2025-2 od 23. srpnja 2025. kako bi se u ponovnom suđenju raspravile i potpuno utvrdile odlučne činjenice u vezi vlasništva tužiteljice na predmetnom stanu, budući da je tužiteljica tvrdila da je na 1/5 stana bila suvlasnica TR koja je optirala za talijansko državljanstvo i radi se o optantskoj imovini, a 4/5 su bile društveno vlasništvo, na kojem je tužiteljica stekla vlasništvo na temelju Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 52/91) jer se radilo o nekretnini kojom je upravljala i raspolagala JNA i SSNO.

10. U ponovnom suđenju prvostupanjski sud je održao pripremno ročište na kojem je tužiteljica navela da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te je ponovila osnovu na kojoj temelji svoje vlasništvo, a tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, nakon čega je sud odbio izvođenje predloženog dokaza pribave i uvida u predmet poslovni broj P-558/98, nakon izvedenog dokaza uvidom u isprave u spisu donio pobijanu presudu. Iako žaliteljica ne dovodi u pitanje pravilnost odluke suda o odbijanju navedenog dokaznog prijedloga, ovaj sud smatra da je pravilno prvostupanjski sud taj dokaz odbio za što je dao jasno i pravilno obrazloženje u točki 24. koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

11. Prvostupanjski sud je u ponovnom suđenju izrazio shvaćanje da tužiteljica u ovom postupku, nije dokazala osnovanost zahtjeva, jer nije dostavila nikakve dokaze na okolnost da je predmetni stan, koji je izdvojen u poseban KPU-[broj poduloška] k. o. [katastarska općina], optantska imovina, kao niti dokaze da je pravo upravljanja i raspolaganja predmetnog stana prije pretvorbe imala JNA. Utvrdio je da je u drugom postupku koji se vodio u odnosu na preostali dio nekretnine upisanoj u zk ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na k. č. [katastarska čestica] (zemljište i zgrada), utvrđeno da je tužiteljičin prigovor osnovan budući da je tužiteljica uz prigovor dostavila isprave iz kojih proizlazi da se radilo o optantskoj imovini (……), ali da takve isprave nije dostavila u ispravnom postupku vođenom u vezi predmetnog stana, kao niti u ovom postupku.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio nespornim da je na zemljištu i zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan u zemljišnoj knjizi izvršen prijenos prava vlasništva s JR i društvenog vlasništva na tužiteljicu, te da je bio sporan upis samo u odnosu na jednu stambenu jedinicu i to predmetni stan koji je izdvojen nakon provedenog ispravnog postupka u poseban poduložak u knjizi položenih ugovora i da tužiteljica u ovom postupku nije dokazala svoje pravo vlasništva odnosno da je upis učinjen ma temelju odluke od 18. svibnja 2020. pogrešan.

13. Uz nespornu činjenicu da je tuženik upisan kao vlasnik predmetnog stana u KPU-[broj poduloška] k. o. [katastarska općina] nakon provedenog pojedinačnog ispravnog postupka u kojem je tužiteljica sudjelovala i odbijen je njen prigovor, tada je na tužiteljici bio teret dokazivanja pravne osnove njenog vlasništva, a ne samo pozivanje na opće pravne propise i iznošenje činjenica za primjenu tih propisa. Dakle, u parnici na koju je upućena tužiteljica rješenjem donesenim u ispravnom postupku sud ne preispituje pravilnost i zakonitost te odluke, kako smatra žaliteljica (žalba protiv tog rješenja nije dopuštena) već je tužiteljica bila dužna dokazati da je postupak bio pogrešan i zašto. Dakle, tužiteljica je u ovom postupku bila dužna dokazati, a što nije učinila u ispravnom postupku, da je na temelju Uredbe i Međunarodnih ugovora stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu, kao i na preostalom dijelu nekretnine (zemljišta i objekta) u kojoj se stan nalazi.

14. S obzirom na nesporno utvrđenu činjenicu da je predmetni stan bio društveno vlasništvo, te da je tuženik dokazao da je od 1966. godine do sada, dakle desetljećima upravljala predmetnim stanom (sklapala je ugovore o korištenju i najmu stana s trećim osobama, održavala je stan, vodila sporove u vezi s tim stanom i dr.), a to faktičko upravljanje upućuje na pravo raspolaganja i vlasništvo tuženika utvrđeno u pojedinačnom ispravnom postupku, na tužiteljici je bio teret dokazivanja da je ona vlasnica predmetnog stana na temelju propisa na koje se poziva.

15. U odnosu na tvrdnju tuženika da iz Ugovora o korištenju stana koje je prednik tuženika sklopio 1966. godine, a iz kojih proizlazi da je korisnik stana nosioc stanarskog prava na temelju rješenja Komande garnizona (kojeg je tužen ik dostavio kao dokaz da je upravljala stanom od 1966. na dalje), valja reći da ne predstavljaju valjani dokaz da je stupanjem na snagu Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 52/91) nekretnina postala društveno vlasništvo i pretvorbom društvenog vlasništva vlasništvo Republike Hrvatske. Naime, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je tužiteljica bila dužna dostaviti dokaze da je 1991. godine, kada je donesena Uredba, predmetnim stanom raspolagala JNA odnosno da se taj stan nalazio u stambenom fondu JNA, s obzirom na nespornu činjenicu da je tuženik imao u posjedu predmetni stan od 1966. godine i njime upravljao i koristi ga sve do danas.

16. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je na 1/5 nekretnine suvlasnica osoba koja je optirala za talijansko državljanstvo, valja reći da je pravilno utvrdio prvostupanjski sud da tužiteljica, kako u ispravnom postupku (zbog čega je njen prigovor odbijen) tako niti u ovom postupku nije dostavila dokaz na tu okolnost., a što proizlazi iz podataka u spisu.

17. Prema tome, po shvaćanju ovog suda pravilno je zaključio prvostupanjski sud da tužiteljica nije dokazala je li stekla ili ostvarivala pravo korištenja i raspolaganja na nekretnini u društvenom vlasništvu te da se to pravo pretvorilo u pravo vlasništva, a što je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 219. st. 1. i čl. 7. ZPP-a) bila dužna učiniti u ovoj parnici.

18. Dakle, prvostupanjski sud je dao jasno i logično obrazloženje za odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva koje u cijelosti prihvaća ovaj sud, pa je neosnovan žalbeni navod da se pobijana presuda ne može ispitati i da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a.

19. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija kao i razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na osnovi odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, kako je presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić