Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-282/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Marku Ferriu, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Grada Rijeke, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, zastupanog po punomoćniku Vladimiru Šulini, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić, Šulina, Stankoivć, Jurcan i Jabuka u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pn-346/2021-50 od 23. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pn-346/2021-50 od 23. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu i rješenje poslovni broj: Pn-346/2021-50 od 23. listopada 2024.

Presudom je presudio:

„I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 14.919,31 eura, s naslova imovinske štete, uvećan za pripadajuću zateznu kamatu, koja teče na taj iznos od 23. listopada 2024. do isplate po stopi koja odgovara, za svako polugodište, uvećanju referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom da na iznos od 14.481,81 eura zakonska zatezna kamata teče od dana 30.10.2019. do 22. listopada 2024. te na iznos od 437,50 eura zakonska zatezna kamata teče od dana 6.12.2018. do 22. listopada 2024. kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati prouzročeni parnični trošak u visini od 5.043,43 eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 23. listopada 2024. po stopi koja odgovara, za svako polugodište, uvećanju referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja sve u roku od 15 dana, dok se tužiteljica odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška kao i sa zahtjevom da na dio dosuđenog parničnog troška u visini od 637,37 eura zakonska zatezna kamata teče prije 23. listopada 2024. kao neosnovanim.“

Rješenjem je prvostupanjski sud riješio:

„I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 03. srpnja 2024.

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku temeljem odredbe čl. 122 a ZPP-a naknadi troškove postupka u visini od 500,00 eura u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu pod točkama I. i III. izreke, tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ju ukine u tom dijelu i u tom dijelu vrati predmet na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 14.919,31 eura sa zateznim kamatama po osnovu naknade imovinske štete zbog, kako tužiteljica tvrdi, oštećenja garaže koje da je uzrokovano korijenjem stabla u vlasništvu tuženika.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica vlasnica nekretnine oznake kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojoj je izgrađena predmetna garaža u vlasništvu tužiteljice,

- da je tuženik vlasnik međašnje nekretnine oznake kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojoj se uz rub međe i uz garažu tužiteljice nalazilo listopadno stablo iz porodice brijestova „Koprivić“ (ili „Kostela“) promjera debla 50-60 cm, visine cca 15 metara s dubokim korijenjem,

- da je korijenje predmetnoga stabla oštetilo južni i zapadni zid garaže tužiteljice te da je uzrokovalo veća oštećenja konstruktivnih dijelova - zidova, stropne konstrukcije i poda zbog čega da je predmetna garaža oštećena do te mjere da postoji objektivna opasnost od urušavanja,

- da je na temelju rezultata dokaza provedenih u postupku osiguranja dokaza prvostupanjski sud utvrdio da je nužno rušenje stropa, južnog i zapadnog zida, a potom i dijela zida kod ulaza predmetne garaže,

- da je za vrijeme trajanja parničnog postupka predmetna garaža sanirana, a stablo uklonjeno, što je sve prvostupanjski sud utvrdio uviđajem na terenu,

- da je vještačenjem po vještaku za graditeljstvo prvostupanjski sud utvrdio da su troškovi sanacije predmetne garaže s PDV-om iznose 14.481,81 eura, dok su troškovi uklanjanja panja i korijenja stabla te zastranjivanja iskopa uvećani za PDV iznosili 437,50 eura,

- da je uklanjanje panja i korijenja stabla bilo nužno s obzirom da se panj nalazio uz garažu tužiteljice,

- da je prvostupanjski sud temeljem nalaza i mišljenja sudskih vještaka za graditeljstvo koji su dani u postupku osiguranja dokaza i u parničnom postupku utvrdio da je za potpunu sanaciju štete na garaži tužiteljice, s obzirom na narušenu statičku stabilnosti i otpornost te prijetnju urušavanja, nužno srušiti staru garažu i napraviti novu, a obzirom da se radi o garaži u nizu pa da zahtjevi sigurnosti imovine i ljudi zahtijevaju takav način sanacije,

- da je predmetno stablo s obzirom na njegove osobine, položaj i veličinu predstavlja povećanu opasnost za ljude i stvari, jer je zbog veličine svog korijenja i položaja uz samu garažu tužiteljice narušilo statičku stabilnosti i otpornost predmetne garaže te dovelo do objektivne mogućnosti urušavanja.

8. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski je sud zaključio da Grad Rijeka za štetu koju je pretrpio tužitelj odgovora na temelju odredbe članka 1063. i 1064 Zakona o obveznim odnosim ("Narodne Novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 156/23. - dalje: ZOO), dakle po načelu objektivne odgovornosti za štetu.

9. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Posebno je za naglasiti kako navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nalaze uporište u izvedenim dokazima i njihovoj valjanoj ocjeni što tuženik drugačijom interpretacijom dijela činjenične građe i drugačijom ocjenom izvedenih dokaza ničim nije doveo u pitanje.

10. Žalbenim razlozima tužitelja, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da tuženik odgovoran za predmetnu štetu, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

11. Odredbom članka 230. stavak 1. ZOO-a propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Stavkom 2. istog članka propisano je da u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.

12. Iz citirane odredbe proizlazi da subjektivni rok zastare zahtjeva tri godine od dana kad je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu počinila. Objektivni rok je pet godina od dana kad je šteta nastala. Nadalje, početak subjektivnog roka za tražbine naknade prouzročene štete ovisi kumulativno o dvjema činjenicama: 1) o saznanju oštećenika za štetu i 2) o saznanja oštećenika za osobu koja je učinila štetu. Pod saznanjem oštećenika za štetu razumije se ne samo saznanje o postojanju štete već i saznanje o obujmu štete, odnosno o elementima njezine visine. Saznanje tužitelja za štetnika, kao draga kumulativna činjenica odlučna za početak tijeka subjektivnog roka za zastaru tražbine, određuje se prema vremenu kad su tužitelju, kao oštećenoj osobi, bili dostupni podaci o osobi štetnika s potrebnim podacima za poduzimanje odgovarajućih radnji u svrhu ostvarenja naknade štete. Subjektivni rok u kojem oštećeni ima pravo zahtijevati naknadu štete kombiniran je s objektivnim rokom nakon čijeg isteka oštećenik ne može zahtijevati ispunjenje te obveze iako subjektivni rok još nije protekao ili nije još ni počeo teći. Kada protekne subjektivni rok, objektivni rok nije pravno odlučan (relevantan). Objektivni rok zastare zahtjeva za naknadu štete počinje teći od trenutka kad su nastale štetne posljedice, a ne od štetnog događaja.

13. U predmetnom slučaju, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, tužiteljica je za opseg i visinu štete (obim) te uzročno-posljedičnu vezu saznala tek provedenim vještačenjem po vještaku za graditeljstvo u postupku osiguranja dokaza R1-225/2019 dana 30. listopada 2019. Naime, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za graditeljstvo proizlazi da je šteta na garaži tužiteljice nastala od korijenja stabla u vlasništvu tuženika. Ujedno je tada saznala i posljedice štetne radnje, dakle da je korijenje stabla narušilo stabilnost i otpornost građevine zbog čega postoji realna mogućnost urušavanja, kao i visinu štete (trošak sanacije). Stoga je dakle, subjektivni rok počeo teći od 30. listopada 2019. Predmetna tužba je podnesena 11. ožujka 2021., dakle unutar subjektivnog zastarnog roka od tri godine. Za navesti je i to da je navedeni subjektivni rok unutar objektivnog roka - studeni 2017. (nastup štetnih posljedica). Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je pravni stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Slijedom navedenog nije osnovan tuženikov prigovor zastare.

14. Svrha popravljanja imovinske štete je dovesti imovinsku situaciju oštećenika u stanje kakvo je bilo prije štete. U predmetnom slučaju prvostupanjski je sud, temeljem nalaza i mišljenja dva sudska vještaka za graditeljstvo, utvrdio da je za potpunu sanaciju štete, dakle vračanje predmetne garaže u prvobitno stanje kakvo je bilo prije oštećenja, nužno srušiti staru garažu i napraviti novu, a obzirom na narušenu statičku stabilnosti i otpornost te prijetnju urušavanja. Stoga nije osnovan prigovor tuženika da je predmetnu garažu moguće sanirati, dakle vratiti u prijašnje stanje kakvo je bilo prije oštećenja samo saniranjem konstruktivnih pukotina te žbukanjem zidova i stropa.

15. Nije osnovan ni prigovor da je izračun sanacije paušalan i općenit. Naime, na stranici četiri nalaza i mišljenja sudskog vještaka (str. 163. spisa) tablično su navedeni svi potrebni radovi na sanaciji (rušenje i odvoz te građevinski radovi).

16. U ZU [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kčbr. [katastarska čestica], gradilište, na kojoj je bilo posađeno predmetno stablo, uknjižena je kao društveno vlasništvo, a korisnik je zajednica Općine Rijeka.

Odredbom članka 362. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17., dalje: ZVDSP) propisano je da smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Odredbom članka 67. stavak 1. Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“, 90/92., dalje ZLSU) bilo je propisano da sve pokretne i nepokretne stvari koje pripadaju jedinici lokalne samouprave, kao i prava koja im pripadaju, čine imovinu jedinice lokalne samouprave. Time se smatra da je ZLSU-om provedena pretvorba neizgrađenoga građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu te da je stupanjem na snagu toga zakona 30. prosinca 1992. zemljište postalo vlasništvo novonastalih pravnih subjekata (općine, grada, županije). To je zemljište postalo vlasništvom novonastalih pravnih subjekata neovisno o tome jesu li oni proveli međusobnu podjelu imovine prema odredbi čl. 87. tog zakona.

Stoga je tuženik vlasnik predmetne nekretnine, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, slijedom čega je istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan.

17. U odnosu na preostale žalbene navode za navesti je kako je pravilno prvostupanjski sud dopustio povrat u prijašnje stanje zbog iznenadnog zdravstvenog problema punomoćnika tužiteljice kao razloga za propuštanje ročišta. U smislu odredbe članka 117. stavak 1. ZPP-a opravdan razlog smatra onaj kojeg stranka svojim ponašanjem nije skrivila i ako se može pripisati slučaju koji joj se dogodio. Takav razlog je iznenadni zdravstveni problem punomoćnika tužitelja zbog kojeg je propustio ročište, jer se radi o iznenadnom, nepredviđenom i neskrivljenom razlogu propuštanja. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da je prvostupanjski sud nezakonito dopustio povrat u prijašnje stanje.

18. Odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke pobijane presude, pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 5. i 155. ZPP-a.

19. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić