REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-392/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J EŠ E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Trgovački centar – Milenij d.o.o. u stečaju, Sesvete, Ljudevita Posavskog 3, kojeg zastupa stečajni upravitelj Jurica Tončić, protiv tuženika SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Bišćan, odvjetnik u Samoboru, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-894/2025-5 od 11. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-894/2025-5 od 11. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. II. izreke presude te točka II. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom i rješenjem održan je na snazi platni nalog za iznos od 146,23 eura sa kamata,a tekućim, od 5. travnja 2006., ukinut je platni nalog za iznos od 3.931,02 eura, utvrđeno je da je tužba povučena za iznos do 1.914,39 eura te je naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka iz iznosu od 265,45 eura.

2. Protiv navedene presude i rješenja, odnosno protiv točke I. i II. presude te protiv točke II. rješenja žalbu izjavljuje tuženik pobijajući iste zbog svih žalbenih razloga članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 146/25 dalje u tekstu: ZPP), predlažući pobijane odluke preinačiti u smislu žalbenih navoda te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora čini regresni zahtjev tužitelja za isplatom dijela troškova režija i redovnog održavanja nekretnine- Trgovačkog centra Millenium u Sesvetama, za razdoblje od rujna 2003 do lipnja 2005.

6. Suprotno žalbenim navodima donoseći pobijanu presudu i u postupku kojoj je istoj prethodio, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju žalitelji opisno ukazuje, jer je obrazloženje pobijanih odluka razumljivo te se iste mogu ispitati. Također, nisu počinjene ni druge bitne povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a,

7. U postupku među strankama nije sporno da je tuženik u utuženom razdoblju bio vlasnik br. 9. suvlasničkog dijela nekretnine: 23,99/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-9), povezano s vlasništvom posebnog dijela – lokal oznake D3-L176, površine 31,95 m[2] .

8. Sporno je među strankama je li tužitelj i u kojem iznosu plaćao izdatke koje je po zakonu bio dužan plaćati tuženik odnosno je li osnovan regresni zahtjev tužitelja za isplatu, sve na način pobliže navedenim u izreci.

9. Po provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio, kako slijedi:

- da u ovom postupku nije odlučna činjenica valjanog imenovanja tužitelja za upravitelja predmetne nekretnine, s obzirom da se ovaj postupak ne vodi po tužbi tužitelja kao zapisnika suvlasnika, već kao onaj tko je učinio izdatak za tuženika, koji je tuženik bio dužan po zakonu učiniti (tako i ŽS u Zagrebu br. Gž-857/25 od 8. travnja 2025.),

- da je tužitelj u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije bio upravitelj predmetne nekretnine pa da stoga njegova aktivna legitimacija ne proizlazi iz činjenice i odredbe članka 93. i 379. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01; dalje: ZV),

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Zrinka Ručevića od 4. siječnja 2017., koji je sastavio tablicu proizlazi i vidljivi su svi režijski troškovi i troškovi održavanja nekretnine prema datumima i iznosima,

- da je vještak posebno izvan tablice iskazao paušalne troškove koje je tužitelju obračunalo društvo Termoblok d.o.o. a koje je tužitelj platio, odnosno kompenzirao s navedenim društvom,

- da je usmenom očitovanju, očitujući se na prigovore tuženika vještak naveo

- da svoje izračune nije temeljio na računima koje je tužitelj slao suvlasnicima, nego na ulaznim računima dobavljača stvarno izvršenih usluga te na temelju odluka tužitelja samo prikazao način raspodjele troškova. Navodi da postoje različite uobičajene metodologije raspodjele zajedničkih troškova, primjerice prema vrsti troška, broju poslovnih prostora ili njihovoj veličini. Računi koje je tužitelj priložio uz tužbu stoga nisu bili predmet vještačenja, jer je ono provedeno na temelju stvarnih troškova vidljivih u poslovnim knjigama. Vještak naglašava da su svi obuhvaćeni troškovi podmireni, što je utvrdio uvidom u knjigovodstvenu dokumentaciju i izvatke po žiro računu te je datume podmirenja naveo u tabeli. Na prigovor da neki od troškova ne bi trebali teretiti suvlasnike, vještak navodi da je to pravno pitanje, a on je evidentirao troškove onako kako su prikazani u dokumentaciji tužitelja. Na pitanje punomoćnika tuženika o tome dokazuje li pregled ulaznih računa da su isti plaćeni, vještak odgovara da izdani račun sam po sebi nije dokaz plaćanja, zbog čega je osim računa pregledao i izvatke po žiro računu te dokumente koji potvrđuju podmirenje, poput obračunskih plaćanja, cesija i prijeboja. Zaključuje da su svi oblici podmirenja koje je naveo u nalazu evidentirani u poslovnim knjigama, što znači da su doista izvršeni,

- da tužitelj ima pravo na naknadu samo onih troškova koji se odnose izravno na nekretninu i na održavanje nekretnine i koji se smatraju zajedničkima u odnosu na istu nekretninu, a u smislu članka 38. stavak 2. i 89. stavak 1. ZV-a. Iz tablice koju je vještak sastavio da se radi o troškovima pobliže specificiranim u točki 26. pobijane presude,

- da bi troškovi potrošnje struje u načelu ulazili u troškove na koje tužitelj ima pravo, ali da je zakonski zz tužitelja u svom iskazu izričito naveo da tuženik za svoj prostro plaća potrošnju struje i telefona,

- da bi u te troškove ulazili i trošak popravka klimatizacijskog sustava od 25. srpnja 2023. ali da je u računima tužitelja izričito navedeno i tužitelj potražuje isplatu počevši od rujna 2003. i do lipnja 2005. te mu taj trošak nije dosuđen, kao ni potrošnja plina te potrošnje vode iz istog razloga,

- da neosnovano tužitelj potražuje ostale troškove (trošak odvjetnika, zaštite, knjigovodstva pošte i sl.) jer da se ne radi o troškovima koji se odnose izravno na nekretninu ili na održavanje nekretnine odnosno da se ne radi o zakonskoj obvezi tuženika, koju je tužitelj ispunio u smislu članka 218. Zakona o obveznim odnosima Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), koji je primijeniti u konkretnom slučaju temeljem odredba članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine brj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO/05 ) u vezi s člankom 38. stavak 2. i člankom 89. ZV-a,

- da obveza naknade navedenih troškova ne može nastati niti na temelju međuvlasničkog ugovora jer je to protivno pravnoj naravi i predmetu međuvlasničkog ugovora kako je to propisano člankom 375. ZV-a,

- da je neosnovano pozivanje tužitelja na Ugovor o upravljanju sklopljen između stranaka budući da se isti odnosi na lokal SK 27, površine 33,83 m[2] , a u ovom postupku predmet potraživanje se odnosi na lokal oznake D3-L176, površine 31,95 m[2] zbog čega da se ne radi o istom poslovnom prostoru,

- da je ukupni zbroj navedenih iznosa odnosno troškova 459.258,96 kuna, odnosno 60.954,14 eura,

- temeljem ovih odlučnih činjeničnih utvrđenja cijeneći sve izvedene dokaze postupku prvostupanjski sud zaključuje kako tužitelj nema pravo na naplatu troškova prema odluci upravnog tijela suvlasnika od 30. kolovoza 2003. na bazi fiksnih i varijabilnih troškova, već ima pravo troškove podijeliti na suvlasnike razmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, kako je to propisano odredbama čl. 38. st. 2. i 89. ZV. To stoga što upravno vijeće suvlasnika nije bilo ovlašteno donijeti takvu odluku, s obzirom da se takva odluka mora donijeti jednoglasno od strane svih suvlasnika (Tako Županijski sud u Zagrebu u Gž-857/25 od 8. travnja 2025.).

10. Među strankama je nesporno da suvlasnički dio tuženika iznosi 23,99/10000, što stavljeno u razmjer s iznosom 60.954,14 eura daje iznos 146,23 eura kojeg je tuženik na temelju čl. 218. ZOO/91 dužan naknaditi tužitelju.

32. U odnosu na prigovor zastare tuženika ukazuje se da se na predmetno potraživanje primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 371 ZOO, koji od najranijeg učinjenog izdatka 2003. godine do podnošenja prijedloga za ovrhu 2006. godine nije mogao proteći.

11. Tužitelj na temelju čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) ima pravo i na zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Međutim, kako su ti iznosi dospijevali u trenutku plaćanja (čl. 218. ZOO/91), a tužitelj traži zatezne kamate od izdavanja računa, od kojih je veći broj izdan prije nego što je tužitelj uopće učinio izdatke na koje se odnose, sud je zateznu kamatu tužitelju dosudio od podnošenja prijedloga za ovrhu, odgovarajućom primjenom čl. 183. st. 2. ZOO.

12. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci pobijane presude.

13. Pozivom na odredbu članka 164. stavak 4. ZPP-a odnosno na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 2. lipnja 2017. ukinut je platni nalog u dijelu kojim je tužitelj povukao tužbu te je o troškovima povodom prigovora protiv platnog naloga odlučeno s ostalim troškovima, time da zatezne kamate teku od dana donošenja prvostupanjske presude.

14. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 4. ZPP-a.

15. Gore navedena činjenična utvrđenja te pravne zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud te se žalitelj u cijelosti upućuje na navode detaljno elaborirane prvostupanjske presude.

16. Odredbom čl. 218. ZOO/91, koji je bio na snazi u vrijeme plaćanja režijskih troškova, bilo je propisano da onaj tko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega.

17. Prema čl. 38. st. 2. ZV-a, plodovi i druge koristi od cijele stvari, kao i troškovi i tereti, dijele se među sve suvlasnike razmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drukčije ne sporazumiju.

18. Sukladno čl. 89. st. 1. ZV, troškove za održavanje i za poboljšavanje nekretnine snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drukčije određeno. Prema čl. 89. st. 3. ZV, suvlasnici mogu odrediti drukčiji ključ raspodjele troškova i doprinosa zajedničkoj pričuvi nego u stavku 1. i 2. tog članka, i to:

- odlukom većine suvlasničkih dijelova, kad je riječ o troškovima za održavanje onih uređaja nekretnine koji nisu u podjednakom omjeru korisni svim suvlasnicima, kao što su troškovi za dizalo, centralno grijanje i dr., ako takvu odluku opravdavaju različite mogućnosti pojedinih suvlasnika da te uređaje rabe i nemogućnost utvrđivanja stvarnoga potroška svakoga pojedinoga suvlasnika,

- suglasnom odlukom svih suvlasnika, u pisanom obliku, glede svih ostalih troškova za održavanje i poboljšavanje nekretnine te doprinosa zajedničkoj pričuvi.

19. Primjenjujući citirane odredbe zakona na gore citirani činjenični supstrat koji je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, osnovano je isti zaključio da je tužitelj u iznosu navedenom u izreci, plaćao izdatke koje je po zakonu bio dužan plaćati tuženik. u tom smislu neosnovani su žalbeni navodi žalitelja koji ističe kako je odluka suvlasnika bila da se 2/3 troškova obračunava po m[2] preostalih 1/3 troška da suvlasnici snose jednako. Na navedeno se prvostupanjski sud detaljno očitovao pa neosnovano žalitelj u žalbi ponovno ističe navedenu činjenicu. Nadalje, pravilna je i zakonita odlulka o troškovima postupka jer je sud valjano obrazložio uspjeh stranaka u postupku, cijeneći osnov visinu pa je pravilno sud primijenio odredbu članka 154. stavak 4. ZPP-a, odnosno tužitelj je u cijelosti dosudio naknadu troškova financijskog vještačenja u iznosu 265,45 eura, obzirom da je tuženik osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ( tako i VSH, Rev-311/22 od 19. ožujka 2024.). Ni ostalim žalbenim navodima ničim nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijanih odluka.

20. Radi svega iznesenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, a presudu odnosno rješenje prvostupanjskog suda, u pobijanom dijelu potvrditi, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. ZPP-a.

21. Suđeno je, stoga, kao u izreci.

U Splitu, 18. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić