Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-86/2024-7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UZ, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., čiji OIB glasi 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, pod poslovni broj P-378/2022 od 23. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, pod poslovni broj P-378/2022 od 23. studenog 2023 u točkama I., II. i IV. izreke.

II Uvaženjem žalbe tužiteljice preinačava se odluka o troškovima postupka sadržana u točki V. izreke presude Općinskog suda u Rijeci, pod poslovni broj P- 378/2022 od 23. studenog 2023 i rješava:

„Tuženik je dužan u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka od 2.348,88 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. studenog 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

S preostalim se dijelom zahtjeva za naknadu troškova prvostupanjskog postupka tužiteljica odbija kao neosnovanim.“

III Tuženik je dužan u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici troškove žalbenog postupka od 72,50 eur, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka tužiteljica odbija kao neosnovanim.

IV Odbija se tuženik sa zahtjevom radi naknade troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, pod poslovni broj P-378/2022 od 23. studenog 2023. u točki VI. Izreke.

II Zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovog suda odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja usvojen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi čl. 2., 8., 7. i 12. Ugovora o kreditu sklopljenog 29. srpnja 2004. između stranaka, te restitucijski zahtjev radi isplate iznosa od 1.846 eur sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinih iznosa kako su oni navedeni u izreci presude pa sve do isplate (točke I. i II. izreke). U točki III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva od iznosa dosuđenog točkom II. izreke do iznosa 3.318,07 eur sa zateznim kamatama. U točki IV. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 2.858,79 CHF sa zateznim kamatama koje teku na mjesečne iznose, dok je u točki V. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Rješenjem sadržanom u istom pisanom otpravku dopuštena je preinaka tužbe iz podneska od 3. listopada 2022. (točka I., II. i III. izreke), zatim je u točki IV. izreke utvrđeno da se tuženica protivila djelomičnom povlačenju tužbe, a u točki V. je odbijen prijedlog tuženika radi prekida ovog postupka do okončanja revizijskog postupka pod brojem Rev-1221/2018. U točki VI. Izreke odbijen je prijedlog upućen sudu prvog stupnja radi podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu EU.

3. Tužiteljica žalbom pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki V. izreke presude jer smatra da je sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada joj troškove nije dosudio. Tuženik pak žalbom pobija presudu u njezinim točkama I., II.,

IV. i V. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ; dalje ZPP) pri čemu predlaže uvažiti žalbu i preinačiti presudu te odbiti tužbeni zahtjev, a podredno je ukinuti. Pobija i odluku suda sadržanu u točki VI. izreke rješenja jer smatra kako je sud prvog stupnja trebao uputiti zahtjev za prethodnu odluku sudu EU. U žalbi iznosi zahtjev radi izuzeća sudaca ovog suda.

4. Stranke nisu odgovorile na žalbu.

5. Žalba tužitelja djelomično je osnovana, dok je žalba tuženika u cijelosti neosnovana, a zahtjev radi izuzeća je nedopušten.

6. Tuženik u žalbi navodi kako zahtijeva izuzeće sudaca ovog suda „...ukoliko na strani uredujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda u ovom predmetu postoji bilo koja okolnost opisana...“ kao pod a) „...sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka)...“ i b) „...bliska osoba suca (prema čl. 71. st. 1. t. 3. ZPP-a) zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna strana).“.

7. Prema odredbi čl. 73. st. 2. t. 1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu. Prema st. 3. navedenog članka, zahtjev iz st. 2. ovog članka odbacit će sudac pojedinac ili predsjednik vijeća pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo. Kako tuženik u konkretnom slučaju uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu, zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 73. st. 2. t. 1. ZPP-a nije dopušten, zbog čega ga je valjalo temeljem odredbe čl. 73. st. 3. ZPP-a odbaciti kao u točki 2. izreke ovog rješenja.

8. Tuženik u žalbi tvrdi kako presuda ne sadrži razloge o nekim od činjenica odlučnih za presuđenje odnosno da su izostali razlozi da bi tužiteljica imala svojstvo potrošača, kao i razlozi vezani za odluku o prigovoru zastare čime da je ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Ove se tvrdnje ne prihvaćaju jer presuda o tim i svim ostalim odlučnim činjenicama sadrži dostatne, jasne i neproturječne razloge, pa kako nije ostvarena ni jedna od drugih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP presudu je moguće ispitati.

9. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

10. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu povezanih s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, te restitucijski zahtjev po toj osnovi za razdoblje od mjesečnih uplata anuiteta do sklapanja Anexa Ugovora 11. prosinca 2012.

11. Sud prvog stupnja utvrđuje da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu od 29. srpnja 2004. kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao potrošaču kredit u svrhu kupnje nekretnine u iznosu od 45.270,83 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Istim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati sukladno općim aktima banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,99% godišnje te se tijekom otplate kredita mijenjala odnosno povisivala. Također je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, s time da se početni anuitet tijekom otplate mijenjao, odnosno povisivao.

12. Sud prvog stupnja nadalje utvrđuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je ovdje tuženik u relevantnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, pa cijeneći da je pozivom na čl. 502.c ZPP i čl. 3., čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03) u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, kao i da tuženik s obzirom na iznesene tvrdnje i predložene dokaze nije doveo u pitanje navode tužiteljice da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, čime zaključuje da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne. Štoviše iskaz tužiteljice o izostanku pregovora potvrđuje i svjedokinja koju je tuženik predložio EZ (osobna bankarica) koja je navela kako niti jedan klijent nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora o kreditu koji se sklapao na tipiziranom obrascu, niti je klijent išta mogao mijenjati, pa tako ni valutu obveze i promjenjivu kamatnu stopu.

13. Na temelju rezultata provedenog financijskog vještačenja utvrđuje da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje osnovom ništetnih ugovornih obveza preplatila iznos koji tužbom potražuje čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer je protivno načelu savjesnosti i poštenja takvim ugovornim odredbama stavljena u neravnopravni položaj kao slabija ugovorna strana, pa zauzima stav da tužiteljici kao potrošaču pripada pravo na restitucijski zahtjev koji se sastoji u razlici preplaćenih anuiteta od početno ugovorene kamatne stope u visini od 4.401,42 kn i početnog tečaja u CHF u visini od 7.604,76 kn, te više obračunate glavnice duga 1. 902,53 kn (koja je obračunata prilikom prijenosa stanja kredita evidentno zbog sklapanja Aneksa iz 2012.). Dakle, radi se o ukupno 13.908,71 kn/1.846,00 eur za koji iznos sud prihvaća tužbeni zahtjev zajedno sa zateznim kamatama od izvršenih mjesečnih plaćanja do isplate. Stoga u točki II. izreke obvezuje tuženika na isplatu iznosa za koje smatra da ih je stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi i bez osnove u smislu odredbi čl. 3., čl. 4. u svezi sa čl. 104. i 110., te evidentno primjenjujući odredbe čl. 210. i čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.; dalje: ZOO). Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud očito temelji na odredbi čl. 214. ZOO cijeneći da je tuženik nepošten stjecatelj. U preostalom dijelu, budući se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, odbija tužbeni zahtjev do iznosa zatraženog tužbom od 25.000,00 kn/3.318,07 eur kao u točki III. izreke koja je odluka zbog izostanka žalbe tužiteljice pravomoćna.

14. Prigovor zastare smatra neosnovanim očito pozivom na odredbe čl. 371. i 388. ZOO-a sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pri tome cijeni da je kolektivni spor u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena u okviru općeg zastarnog roka 14. ožujka 2019.

15. Tuženik žalbom pobija pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja vezano za svojstvo tužiteljice kao potrošača, pobija utvrđenja o netransparentnosti i provedenom testu poštenosti u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, smatrajući da utvrđenja iz kolektivnog spora Potrošač nisu primjenjiva na pojedinačan slučaj već je na tužitelju teret dokaza u postupku. Tužiteljica po stajalištu tuženika nije dokazala pretpostavke za utvrđenje ovih odredbi ništetnim, sve to tim više jer drži kako je iskazom svjedokinje EZ osporen iskaz tužiteljice, pri čemu sud propušta cijeniti pisani iskaz ĆZ. Navodi kako su dispozitivne odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju u ugovornom odnosu stranaka izvan domašaja Direktive 93/13 o čemu se očitovao Sud EU u presudi C-243/20.

16. U odnosu na žalbene navode o vremenskoj primjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i s tim u vezi tvrdnje da dispozitivne odredbe nacionalnog prava ne ulaze u područje primjene Direktive 93/13, valja odgovoriti da se Direktiva 93/13 primjenjuje se samo na potrošačke ugovore sklopljene u Hrvatskoj nakon 1. srpnja 2013. Naime, prema praksi ES (rješenje od 3. srpnja 2014. u predmetu C-92/14 u predmetu U, t. 26. – 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-698/19 i C-699/18 u predmetu Raiffeisen Bank , t. 41. – 48.) prijelazne i završne odredbe koje uređuju primjenu ove direktive ratione temporis treba tumačiti na način da je za njezinu primjenu odlučan datum sklapanja potrošačkog ugovora pri čemu razdoblje tijekom kojeg on proizvode učinke nije relevantno. S obzirom na to da je Direktiva 93/13 u Hrvatskoj stupila na snagu danom pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, potrošački ugovori sklopljeni prije tog dana ne podliježu primjeni ove Direktive, te je u jednom nacionalnom predmetu Sud EU izrazio istovjetno stajalište (Zagrebačka banka C- 567/20).

17. Sud prvog stupnja o osnovanosti je tužbenog zahtjeva odlučio na temelju odredbi nacionalnog prava (ZZP i ZOO) budući je Ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme dok Hrvatska nije bila članicom EU, što pak znači da su žalbeni navodi o pogrešnom tumačenju domašaja odredbi Direktive neosnovani, a što konačno proizlazi iz odluke Suda EU u predmetu C-567/20.

18. Nadalje, ne stoji ni žalbena tvrdnja da bi sud propustio utvrditi svojstvo tužiteljice kao potrošača, naprotiv iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podignut u osobne svrhe radi kupnje nekretnine. Time je tužiteljica dokazala svojstvo potrošača dok je ne tuženiku ležao teret dokaza za suprotno, odnosno za pobijanje takve tvrdnje. Tuženik u postupku, kao ni sada u žalbi ne navodi razloge zbog kojih smatra da tužiteljica ne bi imala to svojstvo, a ponajmanje nudi dokaze.

19. Odredbe Ugovora kojima je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope prema odluci tuženika ne sadrži bilo kakav ugovoreni parametar, kriterij koji prati promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,99%, o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informirana već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama u budućem duljem vremenskom razdoblju, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, zbog čega je ista nepoštena te posljedično tome ništetna. Na jednak je način pravilno sud utvrdio da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli ništetna jer se o istoj nije pregovaralo, a niti je transparentna budući tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, kao i u predugovornoj fazi nisu bile poznati svi parametri koji mogu dovesti do nekontroliranog rasta tečaja da bi mogla donijeti odluku utemeljenu na potpunim obavijestima i pristati da prekomjerno negativan učinak odredbe o valutnoj klauzuli na njegovu ekonomsku sferu. Utoliko su utvrđenja suda prvog stupnja o navedenim činjenicama pravilna jer je test transparentnosti i poštenosti ispravno proveden i nije zasnovan na apstraktnoj razini, već na okolnostima ovog slučaja.

20. Prije svega, presuda iz kolektivnog spora Potrošač ima direktan učinak na pojedinačne parnice, dok bankama treba omogućiti da u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima dokazuje kako je određenom potrošaču u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu (tako u odluci Ustavnog suda U- III/5458/2021 od 30. lipnja 2022.). Sud je prvog stupnja saslušao tužiteljicu i svjedokinju EZ čiji su iskazi podudarni u tvrdnji da se nije pregovaralo o predmetnim odredbama Ugovora, te je cijenio značaj pisane izjave ĆZ koja nije sudjelovala u sklapanju ugovora pa ne može imati konkretna saznanja. Na taj način tuženik nije dokazao da bi tužiteljici kao potrošaču pružio potpune obavijesti osnovom kojih bi mogla donijeti informiranu odluku, a prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP na njemu leži teret ovog dokaza jer je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu.

21. Time je u svemu pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbenom zahtjevu radi utvrđenja ništetnosti udovoljeno, kao što su pravilno u toč. II. izreke dosuđeni iznosi koji su preplaćeni zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, zbog djelomične je ništetnosti Ugovora o kreditu tuženik bez osnove stekao dosuđene iznose koje je sud u cijelosti zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, na kojeg stranke nisu imale primjedbi. Tuženik žalbom ne pobija ocjenu suda prvog stupnja u odnosu na visinu zahtjeva, već se koncentrira na pobijanje osnovanosti zahtjeva i gubitak prava na utuženje zbog nastupa zastare. Utoliko je za reći da su utvrđenja suda o o roku zastare, tijeku zastare i prekidu iste uslijed podnošenja kolektive tužbe i s tim u vezi podnošenjem ove tužbe u okviru zastarnog roka u svemu prihvatljiva ovom sudu i zasnovana su na ustaljenoj sudskoj praksi na svim instancama sudovanja. Time tužiteljica protivno žalbenim navodima ima pravo na restitucijski zahtjev i to s kamatom od dana uplate budući je tuženik ugovarajući nepoštene i ništetne odredbe ugovora bez daljnjeg postupio suprotno načelu savjesnosti čime je nepošteni stjecatelj i njegova novčana obveza na plaćanje kamate nastaje od početka (ništetnost djeluje ex tunc) a ne od dana pravomoćnosti prvostupanjske odluke kojom je ništetnost utvrđena kako to neosnovano u žalbi tvrdi.

22. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih zakonskih odredbi kada je usvojio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti i djelomično restitucijski zahtjev radi isplate kao u toč. I. i II. izreke pa je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja u tom dijelu potvrditi prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

23. S tim u vezi nije osnovana ni žalba protiv odluke o odbiću prigovora radi prebijanja sadržana u toč. IV. izreke pobijane presude osnovom kojeg tuženik traži da se utvrdi postojanje njegove tražbine u vidu negativnih tečajnih razlika odnosno za one iznose anuiteta koji su plaćeni po tečaju koji je niži od početnog tečaja 4,99 % godišnje. Sam tuženik u žalbi navodi kako nije došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tužiteljice već smatra da bi teleološkim tumačenjem valjalo zaključiti kako ima pravo na ovaj zahtjev sve u cilju uspostave pravične ravnoteže u ugovornom odnosu stranaka. Ovo se ne prihvaća jer prema odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. i 126721-dalje ZOO) plaćanjem anuiteta po nižoj kamatnoj stopi nije došlo do prijelaza tuženikove imovine u imovinu tužiteljice i k tome tuženiku kao trgovcu i nesavjesnoj strani ne pripada pravo pozivati se na zaštitu koja se pruža potrošačima jer on to nije. Iz tih je razloga sud prvog stupnja pravilno odlučio da potraživanje tuženika ne postoji, iako se pri tome pozvao na pogrešan pravni propis, pravilnom je primjenom materijalnog prava o prigovoru radi prebijanja trebalo odlučiti na jednak način. Stoga je i u ovom dijelu žalba tuženika odbijena i presuda suda prvog stupnja potvrđena prema odredbi čl. 368. st. 2. ZPP u svezi s odredbom čl. 380. st. 2. ZPP.

24. Tuženik podnosi žalbu i protiv odluke suda sadržane u toč. VI. izreke rješenja kojom je odbijen prijedlog tuženice radi podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu EU vezano za tumačenje odredbi Direktive 93/13/EEZ u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli. Obrazlaže sud da je u postupku koji se vodi(o) pred Općinskim sudom u Zagrebu već podnesen zahtjev o tumačenju Ugovora Europske unije te o valjanosti i tumačenju akata institucija, tijela, ureda ili agencija Europske unije, da je taj zahtjev kod Suda Europske unije zaprimljen pod brojem C-567/2020 te da je u međuvremenu, točnije 05. svibnja 2022. godine, Sud Europske unije u predmetu C-567/2020 donio presudu u kojoj je tumačio čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Iako se ovdje ne radi o konvertiranom Ugovoru o kreditu u CHF kao u predmetu C-567/2020 stajalište Suda EU je primjenjivo i u ovom predmetu budući se Sud EU očitovao kako navedena problematika nije obuhvaćena materijalnim područjem Direktive. To zato jer je Ugovor o kreditu sklopljen prije nego li je Republika Hrvatska postala članicom EU od kada se i primjenjuju odredbe Direktive. Iz tih je razloga i u ovom dijelu žalba tuženika odbijena i rješenje suda prvog stupnja kao zakonito potvrđeno pozivom na odredbu čl. 380. st. 2 ZPP.

25. Sud je prvog stupnja odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP te odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak. Pri tome je, uzimajući u obzir visinu zahtjeva s kojim je tužiteljica uspjela odnosno s kojim je odbijena utvrdio kako uspjeh tužiteljice iznosi 55,63%, a tuženika 44,37%.

26. Pravni pristup suda prvog stupnja nije ispravan. Odredba o djelomičnoj naknadi troškova iz odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, pa tim više situacija koja se tiče primjene odredbe čl. 154. st. 4. ZPP, imaju legitiman cilj da odvrati potencijalne stranke od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenje nerazumnih zahtjeva s jedne strane, te da zaštiti financijske interese druge strane u postupku. Međutim, primjena ovih pravila ne smije rezultirati kršenjem temeljenih ljudskih prava zagarantiranih čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer mehaničko odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu može predstavljati povredu prava na pravično suđenje i to s apsekta prava na slobodan pristup sudu. Stoga vodeći računa da li bi se u okolnostima konkretnog slučaja, odlukom o trošku ostvario legitiman cilj na razuman, odnosno razmjeran način, ocjena je ovog suda da bi mehanička primjena pravila iz čl. 154. st. 4. ZPP-a dovela do nedopuštenog miješanja u ustavna i konvencijska prava tužiteljice, odnosno miješanja u pravo na pristup sudu kao sastavnom elementu prava na pošteno suđenje.

27. Naime, u konkretnom slučaju se radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže, slijedom čega bi odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjerni teret za tužiteljicu kao potrošača, a koji nije dao povoda za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima parničnog postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu, te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba. Osim toga, u momentu podnošenja predmetne tužbe nije postojala usuglašena sudska praksa u svezi zastare restitucijskih zahtjeva u slučaju ništetenosti ugovorne odredbe slijedom čega tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti uz restituciju po osnovi ugovorne promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bio nerazuman, niti previsoko postavljen, niti lišen sadržaja jer je tužiteljica imala opravdane razloge zbog kojih nije mogla predvidjeti konačni ishod ovog spora.

28. Također, iako je tužiteljica kao potrošač u konkretnom slučaju djelomično uspjela u sporu, nije u skladu s načelom djelotvornosti prava EU, da se tužiteljici kao potrošaču naloži snašanje troškova postupka ovisno o iznosima koji su joj vraćeni temeljem nepoštenih ugovornih odredbi jer ishod postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, potrošača može odvratiti od ostvarivanja navedenog prava (Sud Europske unije u predmetu C-224/19 u odluci od 16.07.2020.). S druge strane tuženik je trgovac koji se prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije vodio načelom savjesnosti i poštenja, slijedom čega po stavu ovog suda, treba snositi financijski teret naknade troškova postupka, koji za njega ne bi bio posebno nepravedan, niti bi predstavljao pretjerani teret.

29. Stoga je ocjena ovog drugostupanjskog suda da u konkretnoj situaciji, a sagledavajući sve okolnosti slučaja treba odstupiti od mehaničke primjene odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a, ali i odredbe čl. 154. st. 2. ZPP jer bi nametanje obveze tužiteljici kao potrošaču da snosi troškove postupka ovisno o iznosu koji mu je vraćen s osnova nepoštene ugovorne odredbe, odnosno razrezivanje troškova postupka prema uspjehu u sporu, dovelo do nerazmjernog ograničenja temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje, a u situaciji kada nije izvjesno da bi se takvim odstupanjem od primjene citiranih odredbi ZPP drugoj strani, odnosno tuženiku nametnuo pretjerani teret.

30. Stav je ovog suda da će se u okolnostima konkretnog slučaja, legitiman cilj na razuman, odnosno razmjeran način, postići tako da se obveže tuženika na snašanje parničnog troška tužiteljici samo u odnosu na tužbeni zahtjev sa kojim je uspjela u sporu i to prema vrijednosti predmeta spora tog zahtjeva (1.846,00 eura), dok će u odnosu na odbijeni tužbeni zahtjev svaka stranka snositi svoj trošak.

31. Utoliko i uz primjenu odredbe čl. 155. ZPP o pravu na naknadu troškova koji su bili nužni za vođenje postupka, te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), ovaj je sud obračunao trošak na kojeg tužiteljica ostvaruje pravo. Tužiteljici za sastav tužbe, za sastav obrazloženog podneska od 14. svibnja 2019., te za pristup na ročišta od 25. travnja 2022., 24. lipnja 2022., 23. rujna 2022. i 12. rujna 2023. na kojima se raspravljalo, za svaku radnju pripada po 200,00 eur. Za pristup na ročišta od 16. svibnja 2019. i 13. svibnja 2021. na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima, tužiteljici po radnji pripada 100,00 eur. Za sastav običnih podnesaka iz Tbr. 8/4. od 1. srpnja 2020., 29. travnja 2022. i 3. listopada 2023. tužiteljici po radnji pripada 50,00 eur. Ovako zbrojenim iznosom dobiva se 1.550,00 eur uz 25% PDV od 387,50 eur, pa ukupno trošak na ime zastupanja iznosi 1.937,00 eur čemu treba prodati trošak vještačenja od 331,81 eur i trošak plaćene pristojbe na tužbu od 79,63 eur. Trošak prvostupanjskog postupka iznosi 2.348,88 eur.

32. Dio zatraženih troškova nije priznat jer je ovaj sud ocijenio da nisu bili nužni za vođenje postupka. Nije priznat trošak pribave dokumentacije jer nema dokaza o navedenom, te trošak sastava niz podnesaka i to od 2. travnja 2019., 9. studenog 2020., 12. listopada 2021., 1. srpnja 2022.,13. veljače 2023., 25. travnja 2023. i 25. svibnja 2025. budući se tim podnescima požuruje zakazivanje ročišta ili se pak dostavljaju isprave (uplatnice) što je moglo biti učinjeno na ročištu.

33. Slijedom navedenog, uvaženjem žalbe tužiteljice valjalo je odluku o troškovima postupka u sadržanu u točki V. izreke pobijane presude preinačiti i odlučiti kao u točki 2. izreke ove presude, sukladno odredbi čl. 380. st 3. ZPP.

34. S obzirom na visinu pobijanog dijela (odluka o trošku) i uspjeh u žalbenom postupku od 58% u odnosu na tu odluku, tužiteljica ima pravo na naknadu troška za sastav žalbe od 72,50 eur prema Tbr. 10/4. Tarife. Nije dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu jer iz podataka u spisu proizlazi da ista nije plaćena, kao i preostali trošak na ime sastava žalbe jer je postavljen u previsokom iznosu.

35. Tuženik nije uspio u žalbenom pa nema pravo na trošak žalbenog postupka.

36. Presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke i rješenje suda prvog stupnja u točkama I. do V. izreke kao nepobijani ostaju neizmijenjeni.

U Rijeci 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar