Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4429/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐRT, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Edinu Muminagiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ĐR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Nataši Vučinić, odvjetnici iz Zagreba, radi bračne stečevine, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3108/2023 od 10. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3108/2023 od 10. listopada 2025. u točkama I.) 1. i 2. te II.) izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3108/2023 od 10. listopada 2025. u točkama I.) 3. i 4. izreke te sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojemu glasi: „3. Nalaže se tuženiku da poslovni udjel iz točke 1 i 2, koji čini 23% temeljnog kapitala društva, te koji nominalno iznosi 4.600,00 kn/610,52 eura temeljnog uloga, podijeli na ½ te nakon toga izda tužiteljici ispravu temeljem koje će tužiteljica izvršiti upis na ½ poslovnog udjela u Knjigu poslovnih udjela, koji čini 11,5% temeljnog kapitala društva u nominalnom iznosu od 2.300,00 kn/305,26 eura jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda, sve u roku od osam dana.

4. Nalaže se upravi društva „GESIG HRVATSKA“ d.o.o. iz Zagreba, Margalići 40, OIB: 50292678762, MBS: [matični broj subjekta], da u roku od osam dana od pravomoćnosti, a temeljem ove presude, izvrši u nadležnom sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu prijavu upisa tužiteljice kao člana društva, u trgovačkom društvu „GESIG HRVATSKA“ d.o.o. iz Zagreba, Margalići 40, OIB: 50292678762, MBS: [matični broj subjekta], kao i u Knjigu poslovnih udjela.“

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom presudio:

„I.) Usvaja se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„1. Utvrđuje se da bračnu stečevinu čini jedan poslovni udjel u trgovačkom društvu „GESIG HRVATSKA“ d.o.o. iz Zagreba, Margalići 40, OIB: 50292678762, MBS: [matični broj subjekta], koji drži tuženik i koji iznosi 4.600,00 kn/610,52 eura temeljnog uloga društva, što odgovara 23% temeljnog kapitala, upisanim u Knjigu poslovnih udjela.

2. Utvrđuje se da su tužiteljica i tuženik suovlaštenici u jednakim dijelovima, poslovnog udjela tuženika u trgovačkom društvu "GESIG HRVATSKA“ d.o.o. iz Zagreba, Margalići 40, OIB: 50292678762, MBS: [matični broj subjekta], koji predstavlja 23% temeljnog kapitala društva, te da sva prava koja proizlaze iz tog poslovnog udjela mogu ostvarivati samo zajedno.

3. Nalaže se tuženiku da poslovni udjel iz točke 1 i 2, koji čini 23% temeljnog kapitala društva, te koji nominalno iznosi 4.600,00 kn/610,52 eura temeljnog uloga, podijeli na ½ te nakon toga izda tužiteljici ispravu temeljem koje će tužiteljica izvršiti upis na ½ poslovnog udjela u Knjigu poslovnih udjela, koji čini 11,5% temeljnog kapitala društva u nominalnom iznosu od 2.300,00 kn/305,26 eura jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda, sve u roku od osam dana.

II.) Nalaže se tuženiku ĐR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] naknaditi prouzročeni parnični trošak tužiteljici ĐRT, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] u iznosu od 1.464,05 eur u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi da među strankama nije sporno da je tuženik član društva Gesig Hrvatska d.o.o. i to da je ovlaštenik na jednom poslovnom udjelu koji iznosi 4.600,00 kn / 610,52 eur a što odgovara 23% temeljenog kapitala navedenog društva a koji je poslovni udio tuženik stekao uplatom navedenog iznosa 24. ožujka 2003. te je upisan u registar ovog suda kao član društva rješenjem poslovni broj Tt-10/19421-3 od 16. prosinca 2010. Među strankama nije sporno ni da nisu imali prije i tijekom braka ugovorom utvrđeni način raspolaganja imovinom; zajedničkom (bračnom stečevinom) i vlastitom; ili na bilo koji drugi način utvrđen način raspolaganja vlastitom i zajedničkom imovinom (bračnom stečevinom). Uvidom u zbirku isprava za društvo Gesig d.o.o. utvrđuje se da je društvo tada Gesig d.o.o. osnovano u ožujku 2003., da su osnivači bili Gesig Gesellschaft fur Signalanlagen Gesellschaft Gmbh s temeljenim ulogom u iznosu od 6.200,00 kn, tuženik s temeljnim ulogom od 4.600,00 kn, ER s temeljenim ulogom od 4.600,00 kn te BR s temeljenim ulogom od 4.600,00 kn. Među strankama je sporno je li iznos od 4.600,00 kn koje je tuženik uplatio s naslova temeljnog (osnivačkog) kapitala u navedenom društvu u trenutku te uplate njegova vlastita imovina ili bračna stečevina kao imovina koju su tužiteljica i tuženik kao bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine (čl. 36. st. 1. Obiteljskog zakona, „Narodne novine“ broj: 103/15., 98/19., 47/20., 49/23. i 156/23.). Prema odredbi čl. 417. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 152/11. - službeni pročišćeni tekst, 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23. i 136/24.; dalje: ZTD) ako na poslovnome udjelu ima više ovlaštenika, oni mogu prava iz udjela ostvarivati samo zajedno. Prema provedenom dokaznom postupku sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao da bi svoj poslovni udio u ožujku 2003. u društvu (tada) Gesig d.o.o. uplatio iz svojih vlastitih sredstava ili svoje ušteđevine koju je stekao prije zaključenja braka. Sud je cijenio iskaze svjedoka kao i stranaka te u tom kontekstu utvrdio da nije sporno da su obje stranke bile u radnom odnosu prije i tijekom trajanja braka i da su s tog naslova ostvarivale redovne prihode. Navode tuženika kako je sredstva od oko 20.000,00 DEM imao na računu Zagrebačke banke d.d. prije zaključenja braka, pa iz tog iznosa uplatio svoj dio poslovnog udjela sud smatra nedokazanim. Naime, tuženik nije dostavio nikakav dokaz da je prije 1999. te u ožujku 2003. godine imao na računu Zagrebačke banke d.d. bilo kakav iznos pa ni dokaz o iznosu na tom računu pa tako ni za navodni iznos od 20.000,00 DEM. Tuženik nije dostavio niti dokaz da je od navedene banke zatražio dokaz; potvrdu ili bilo kakvu ispravu da je prije zaključenja braka 1999. te u ožujku 2003. godine imao račun u toj banci i bilo koja sredstva na računu niti je predložio da taj podatak, ako ga već po svojim navodima nije radi proteka vremena mogao sam pribaviti, pribavi sud službenim putem. Kod navedenog sud ukazuje da ni sam tuženik u svom iskazu nije naveo koji je točno iznos navodno imao na svom računu u ožujku 2003. godine. Tuženik nije na okolnost da bi zarađivao „dodatna“ sredstva uz plaću putem dnevnica i naknada za rad radeći u inozemstvu kao i u Republici Hrvatskoj prije zaključenja braka 1999. te do ožujka 2003. godine dostavio niti jedan dokaz. Sud smatra da je tuženik ostvarivao te „dodatne prihode“ koje je navodno ostvarivao prije zaključenja braka 1999. te u ožujku 2003. godine, mogao je omogućiti nastavak rada u društvu Temica -ZG d.o.o., no tijekom postupka je utvrđeno da je to društvo prestalo postojati u listopadu 2016. i da je brisano iz sudskog registra. Uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra utvrđuje se da je to društvo brisano temeljem odredbe čl. 70. Zakona o sudskom registru i da GFI nije predavalo od 2011. godine. Sud napominje da je jedini osnivač i član uprave tog društva bio tuženik te da je životno logično i očekivano da ako već ima određenu ušteđevinu, da njome raspolaže na način da to društvo u kome je i zaposlen (i u kojem je bila zaposlena i njegova sestra) i u kojem ostvaruje radni odnos i sva prava iz tog odnosa održi poslovno aktivnim, a ne da navodnom „svojom ušteđevinom“ kupuje poslovni udio u drugom društvu (Gesig d.o.o.) i to četiri godine nakon zaključenja braka pravdajući to „poslovnom odlukom“. Na okolnost postojanja iznosa „dodatnih prihoda“ i ušteđevine tuženika prije braka nije se očitovala u svom iskazu ni svjedokinja FR, sestra tuženika, koja je navela da nema saznanja da bi tuženik imao prije zaključenja braka 1999. te u ožujku 2003. godine ušteđevinu, te je navela da je radio vani i ostvarivao prihod i to u dolarima, a što je suprotno navodima tuženika da je ušteđevinu imao u DEM kao što je taj iskaz suprotan iskazu tuženika vezano za uplatu poslovnog udjela tuženika u društvu Gesig d.o.o. Naime, svjedokinja FR je navela kako misli da je iznos za kupnju tog poslovnog udjela tuženik uplatio s računa Temica-ZG d.o.o. odnosno da ga je podigao s računa tog društva dok iz iskaza tuženika proizlazi drugačije. Nastavno, sud nije dao vjeru iskazu tuženika da je raspolagao vlastitim sredstvima prije zaključenja braka 1999. i u ožujku 2003. godine, kada navodno svojim sredstvima; ušteđevinom; kupuje poslovni udio u društvu Gesig d.o.o., budući da iz njegovog iskaza proizlazi da je on sa svog računa podignuo sredstva u gotovini i uplatio ih na račun Hypo banke u kojoj je Gesig d.o.o. imao otvoren račun. Takvo postupanje nije ni životno ni logično, naime sud ne utvrđuje postojanje razloga zašto bi netko pa i tuženik s računa jedne svoje banke podizao gotovinu i uplaćivao ga u gotovini na račun druge banke kada je takvu transakciju, da je imao sredstva na svom računu, mogao provesti prijenosom sredstava s računa svoje banke na račun banke društva Gesig d.o.o. Kod navedenog sud ukazuje da tuženik nije dostavio ni dokaz da bi s računa Zagrebačke banke d.d. uopće podigao gotovinu u iznosu od 4.600,00 kn, niti je dostavio dokaz da je taj podatak u smislu isprave zatražio od navedene banke niti je takav prijedlog stavio sudu da ga sud pribavi službenim putem. Sud utvrđuje da su stranke nesporno živjele u zajedničkom domaćinstvu od zaključenja braka do razvoda i to do 2005., odnosno 2006. godine i to u zajedničkom domaćinstvu s majkom tužiteljice u njenom stanu. Navedeno proizlazi kako iz iskaza stranaka tako i svjedoka FR. Prema utvrđenom činjeničnom stanju u troškovima održavanja tog domaćinstva i odgoja i uzdržavanja zajedničkog djeteta uglavnom je sudjelovala tužiteljica uz podršku svoje majke pa i uz njenu financijsku podršku što ni sam tuženik nije osporio. Sama činjenica da tuženik ima saznanje da tužiteljica za svakodnevne potrebe zajedničkog života posuđuje i dobiva novac od svoje majke a da tuženik ima „svoju“ ušteđevinu po stavu suda govori o činjenici da tuženik prije 1999. te u ožujku 2003. godine zapravo i nije imao svoja sredstva ni ušteđevinu posebno ne u iznosu od 20.000,00 DEM kojom bi kupio poslovni udio u društvu Gesig d.o.o. u ožujku 2003. Sud smatra da je taj poslovni udio kupljen iz zajedničkih sredstava stranaka; odnosno njihove bračne stečevine koje su stranke stekle zajedničkim radom od zaključenja braka do kupnje tog poslovnog udjela te da se doprinos za kupnju tog poslovnog udjela očituje i u činjenici ne samo njihovog zajedničkog života već i u činjenici da im je radom i novcem u tom zajedničkom životu pomagala i majka tužiteljice. Sud jednako tako smatra da je tuženik učešće u kreditu 2005. godine za stan platio iz sredstava koja su bila na njegovom računu Zagrebačke banke d.d., a koja su sredstva zapravo zajednička imovina stranaka; njihova bračna stečevina koju su kao bračni drugovi stekli zajedničkim radom, redovnim prihodima i zahvaljujući činjenici da su stanovali u stanu majke tužiteljice i nisu plaćali najam, da nisu plaćali troškove stanovanja te da im je u tom zajedničkom životu nesporno pomagala pa i novčano majka tužiteljice. Kod navedenog sud ukazuje i na činjenicu da tuženik nije osporio da je tužiteljica od 2005. godine plaćala od svojih prihoda i novca koje je dobivala od majke rate kredita za stan u kojem su zajedno stanovali do razvoda te da je tuženik par mjeseci pred razvod počeo plaćati rate kredita za stan, a u troškovima zajedničkog života sudjelovao je povremeno kupujući prema potrebi određene potrepštine. U dokaz činjenice da tuženik nije imao posebne vlastite ušteđevine prije zaključenja braka ukazuje i nesporno utvrđena činjenica da unatoč navodu da ima sredstva na računu tuženik vozilo kupuje na kredit i za to plaća kamatu a ne kupuje vozilo iz navodne ušteđevine. Dakle, društvo Gesig d.o.o. (kasnije Gesig Hrvatska d.o.o.) je osnovano za vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, a kako tuženik nije dokazao svoje navode da je temeljni kapital u iznosu od 4.600,00 kn uplaćen iz njegovih vlastitih sredstava odnosno njegove ušteđevine, sud smatra da je tužiteljica dokazala da su ona i tuženik kao raniji bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice navedeni iznos koji je od strane tuženika uplaćen na ime poslovnog udjela u društvu Gesig Hrvatska d.o.o. (ranije Gesig d.o.o.) odnosno da je taj iznos uplaćen iz imovine koja je činila njihovu bračnu stečevinu te stoga i poslovni udio, tadašnjeg nominalnog iznosa od 4.600,00 kn kojeg je tuženik uplatio 24. ožujka 2003., predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka.

3. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku na činjenici da je društvo osnovano tijekom braka i da nije dokazano da je uložena isključivo vlastita imovina tuženika, pa da je poslovni udio u društvu Gesig Hrvatska d.o.o. bračna stečevina stranaka. Suprotno stavu naslovnog suda tuženi je tijekom postupka dokazao da njegov poslovni udio u društvu Gesig d.o.o. ne predstavlja bračnu stečevinu tužitelja i tuženika. Naslovni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je upravo tužiteljica u postupku radi utvrđivanja bračne stečevine na nekretninama koje su stranke stekle za vrijeme trajanja braka navodila činjenice suprotne navodima u ovom postupku. Također, sud prvog stupnja nije obrazložio razloge zbog kojih nije poklonio vjeru iskazima tuženika i svjedokinje FR, već je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, iako je on bio u bitnom dijelu proturječan izvedenim dokazima. Suprotno navodima iz obrazloženja pobijane presude, svjedokinja FR nije iskazala da tuženik nije imao ušteđevinu prije sklapanja braka, već je na ročištu održanom 4. rujna 2024. izričito navela kako tuženik jest imao ušteđevinu prije braka, ali da nema saznanja o njezinoj točnoj visini, te je pritom potvrdila navode tuženika o njegovom ranijem radu u inozemstvu i prihodima koje je ostvarivao prije zasnivanja bračne zajednice. Stoga je nelogičan i životno neprihvatljiv zaključak suda da tuženik, unatoč višegodišnjem radnom stažu i poslovima koje je obavljao prije sklapanja braka s tužiteljicom, ne bi imao nikakvu ušteđevinu iz koje bi mogao financirati uplatu poslovnog udjela u društvu GESIG d.o.o. Isto tako, životno i nelogično je da naslovni sud propituje odluku tuženika da li će svoja sredstva uložiti u poslovne udjele u novo društvo ili će unositi u postojeće. Također, tuženik ističe kako nije na sudu da propitkuje bilo kakve poslovne odluke tuženika. Tuženik ističe kako sud nije pravilno primijenio odredbe čl. 36. i 39. Obiteljskog zakona, samim tim jer je sud neopravdano primijenio presumpciju o zajedničkoj imovini, čl. 36. st. 3. Obiteljskog zakona, bez da je utvrdio osnovne činjenice o porijeklu sredstava. Također, tuženik navodi kako je došlo i do nepravilne primjene pravila o teretu dokazivanja sukladno čl. 219. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP), jer je teret dokaza prebačen na tuženika iako je tužiteljica morala dokazati da su sredstva zajednička. Traži naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura.

4. Tužiteljica je u odgovoru na žalbu predložila odbiti je kao neosnovanu.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet ovoga spora su zahtjevi tužiteljice:

- za utvrđenjem da poslovni udio tuženika u društvu Gesig Hrvatska d.o.o. predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika,

- da su tužiteljica i tuženik suovlaštenici na tom poslovnom udjelu, svaki u jednakom dijelu,

- da se naloži tuženiku da poslovni udjel podijeli na ½ te da nakon toga izda tužiteljici ispravu temeljem koje će tužiteljica izvršiti upis na ½ poslovnog udjela u Knjigu poslovnih udjela, koji čini 11,5% temeljnog kapitala društva u nominalnom iznosu od 2.300,00 kn / 305,26 eura jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda,

- da se naloži upravi društva Gesig Hrvatska d.o.o. da u roku od osam dana od pravomoćnosti, a temeljem ove presude, izvrši u nadležnom sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu prijavu upisa tužiteljice kao člana društva, u društvu Gesig Hrvatska d.o.o., kao i u Knjigu poslovnih udjela.

8. Mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 103/15., 98/19., 47/20., 49/23. i 156/23; dalje: OZ) glase:

„Odredbe ovoga Zakona primjenjuju se i na obiteljske odnose koji su nastali do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.“ (čl. 551. st. 1.)

„Na imovinske odnose bračnih drugova primjenjuju se odredbe ovoga Zakona o uređenju imovinskih odnosa bračnih drugova ako bračni drugovi nisu imovinske odnose uredili bračnim ugovorom.“ (čl. 34.)

„Bračni drugovi mogu imati bračnu stečevinu i vlastitu imovinu.“ (čl. 35.) „Bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine.

Bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drukčije ugovorili.“ (čl. 36. st. 1. i 3.)

9. „Ako na poslovnome udjelu ima više ovlaštenika, oni mogu prava iz udjela ostvarivati samo zajedno. Oni solidarno odgovaraju za obveze koje otpadaju na taj udio.“ (čl. 417. st. 1. ZTD-a)

„Skupština odlučuje o pitanjima određenim društvenim ugovorom, a osobito o: podjeli, spajanju i povlačenju poslovnih udjela.“ (čl. 441. st. 1. t. 5. ZTD-a).

10. „Stvar je u zajedničkom vlasništvu kad na nepodijeljenoj stvari postoji vlasništvo dviju ili više osoba (zajedničara) koje sve u njemu imaju udjela, ali veličina njihovih udjela nije određena, bez obzira na to što je odrediva.“ (čl. 57. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, „Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08. i 38/09.; dalje: ZV). „Zajedničar je ovlašten izvršavati sve vlasničke ovlasti glede zajedničke stvari jedino zajedno sa svim ostalim zajedničarima, ako što drugo nije određeno ovim ili drugim zakonom ili sporazumom zajedničara.“ (čl. 59. st. 1. ZV-a).

11. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i detaljno obrazložio zašto je i kako utvrdio da je tuženik 2003. godine kupio sporni poslovni udio iz imovine koju su tužiteljica i tuženik kao bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kako to proizlazi iz navoda navedenih u obrazloženju pobijane presude i citiranih u točki 2. ovoga obrazloženja. Pritom je istaknuo i proturječnosti u iskazima tuženika i svjedokinje FR, sestre tuženika, zatim, kako je upravo tužiteljica uz potporu majke većim dijelom snosila troškove zajedničkog života, te u konačnici utvrdio navedenu odlučnu činjenicu (i) primjenom čl. 8. ZPP-a.

12. Zato su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika citirani u točki 3. ovoga obrazloženja, pa tako i navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaz svjedokinje FR, da nije utvrdio osnovne činjenice o porijeklu sredstava i da je nepravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja.

13. Pobijana presuda u točkama I.) 1. i 2. izreke donesena je i pravilnom primjenom čl. 417. st. 1. ZTD-a te odredaba OZ-a i ZV-a citiranih u točkama 8. i 10. ovoga obrazloženja.

14. Stoga je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki I. izreke, s tim da je u cijelosti potvrđena i odluka o trošku (koju tuženik niti nije obrazloženo osporavao u žalbi), primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, jer zbog dijela zahtjeva s kojim tužiteljica nije uspjela nisu nastali posebni troškovi, a niti se o tim zahtjevima tijekom prvostupanjskog postupka, kao o spornima, raspravljalo.

15. Zahtjev „da se naloži tuženiku da poslovni udjel podijeli na ½ te da nakon toga izda tužiteljici ispravu temeljem koje će tužiteljica izvršiti upis na ½ poslovnog udjela u Knjigu poslovnih udjela“ ovaj sud je odbio kao neosnovan, na temelju citirane odredbe čl. 441. st. 1. t. 5. ZTD-a, jer o podjeli poslovnih udjela odlučuje skupština pa tuženik nije pasivno legitimiran u tom dijelu.

16. Tuženik nije pasivno legitimiran niti u odnosu na zahtjev „da se naloži upravi društva Gesig Hrvatska d.o.o. da u roku od osam dana od pravomoćnosti, a temeljem ove presude, izvrši u nadležnom sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu prijavu upisa tužiteljice kao člana društva, u društvu Gesig Hrvatska d.o.o., kao i u Knjigu poslovnih udjela“ jer je i u tom dijelu pasivno legitimirano društvo Gesig Hrvatska d.o.o., s tim da tužiteljica može na temelju potvrđenog dijela prvostupanjske presude tražiti provedbu tih zahtjeva – upisa zajedničkog vlasništva na spornom poslovnom udjelu.

17. Zato je, na temelju čl. 373. t. 3. ZPP-a, odlučeno kao u točki II. izreke.

Zagreb, 18. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte