REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4623/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NAUTIČKI CENTAR TROGIR d.o.o., iz Zagreba, Maksimirska 282, OIB: 07388469760, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu ŠEBETIĆ I PARTNERI u Zagrebu, protiv tuženika SAS-VEKTOR d.d. u stečaju iz Poličnika, Poslovna zona Grabi, OIB: 75167549515, kojeg zastupa punomoćnik mr.sc. Draško Lambaša, odvjetnik u Šibeniku, radi isplate iznosa od 31.334,74 EUR, odlučujući o tuženikovoj i tužiteljevoj žalbi protiv presude i dijela rješenja Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-52/2023-45 od 25. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-52/2023-45 od 25. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-52/2023-45 od 25. travnja 2025. u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 5.000,00 EUR.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-52/2023-45 od 25. travnja 2025. u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.000,00 EUR.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 625,00 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je u cijelosti ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Jelene Skoblar poslovni broj Ovrv-7710/2022 od 8. lipnja 2022. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 31.334,74 EUR / 236.091,82 kn sa zateznom kamatom koja teče od 21. travnja 2022. do isplate te troškove postupka u iznosu od 748,38 EUR / 5.638,65 kn sa zateznim kamatama tekućim od donošenje rješenja o ovrsi do isplate (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud odbio (kao neosnovan) tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao da mu tuženik plati iznos od 30.731,42 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 21. travnja 2022. do isplate te troškove postupka u iznosu od 748,38 EUR / 5.638,65 kn sa zateznim kamatama tekućim od donošenje rješenja o ovrsi do isplate (točka II. izreke presude). Rješenjem istog poslovnog broja i datuma sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 603,32 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 21. travnja 2022. do isplate (točka I. izreke rješenja) te je tužitelju naložio da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 EUR, dok je tuženikov zahtjev (prvostupanjski je sud očitom pogreškom u pisanju umjesto riječi „zahtjevˮ naveo riječ „iznosˮ, a što u svako doba može ispraviti rješenjem sukladno članku 342. Zakona o parničnom postupku) za naknadom troškova postupka za daljnji iznos od 3.877,58 EUR odbio kao neosnovan (točka II. izreke rješenja). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj neosnovano potražuje od tuženika plaćanje zakupnine za poslovni prostor, nekretninu oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] budući da stranke nisu ni sklopile ugovor o zakupu u smislu članka 4. stavka 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novineˮ broj: 125/11, 64/15 i 112/18). Naprotiv, prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, tužitelj bi kao novi vlasnik poslovnog prostora (koji je poslovni prostor kupio od tuženika) imao pravo prema osobama koje su (ranije) s tuženikom sklopile ugovore o zakupu (koje je ugovore tuženik raskinuo/otkazao prije razdoblja za kojeg tužitelj u ovom sporu potražuje zakupninu), a koje su i nadalje bile u poslovnom prostoru mogao postaviti zahtjev za naknadu koristi od uporabe tih stvari temeljem članaka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) jer su treće osobe bez pravne osnove koristile nekretninu, no ni to tužitelj ne bi mogao potraživati od tuženika koji nesporno nikakvu korist od predmetne nekretnine u utuženom razdoblju nije imao. Osim toga, premda je tuženik obećao tužitelju da će utjecati na treće osobe (ranije zakupnike) za napuste poslovni prostor tužitelja (a što je bilo bezuspješno), nema utjecaja na obvezu tuženika na isplatu tužitelju jer prema članku 341. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 114/22 i 156/22) obećavatelj neće odgovarati ako je drugom obećao da će se samo zauzeti kod trećega da se ovaj obveže nešto učiniti ili propustiti, a u tome nije uspio i pored sveg potrebnog zalaganja. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude i točke II. izreke rješenja u dijelu u kojem je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 5.000,00 EUR žalbu je podnio tužitelj pobijajući te odluke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku jer je dva puta odlučio o glavnoj stvari na način da je u cijelosti ukinuo platni nalog naznačen u dispozitivu presude te istovremeno i odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu, a time je počinjena i povreda odredbe članka 452. stavka 1. u vezi članka 446. stavka 2. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, žalitelj u žalbi navodi činjenice koje je i prvostupanjski sud utvrdio kao nesporne. Osim toga, prema obrazloženju presude tužitelj nije imao nikakvog osnova račun za zakupninu ispostaviti tuženiku niti je nastala ugovorna obveza plaćanja zakupnine bilo od strane tuženika bilo od strane trećih osoba kojima je ugovor o zakupu prestao do 7. siječnja 2022. protekom ugovorenog roka uz primjenu odredbe o prestanku zakupa. Sama činjenica da je tužitelj jednostranom izjavom volje zatražio plaćanje zakupnine od tuženika (što je ovdje slučaj) prema mišljenju suda takva obveza nije nastala. Žalitelj ističe da je predmet ovog spora isplata iznosa od 30.731,42 EUR s pripadajućim kamatama, a koji iznos se odnosi za zakupninu - naknadu za korištenje nekretnine za period od 11. ožujka 2022. do 10. travnja 2022. Nesporno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnine upisom u zemljišne knjige, ali je u posjed stupio tek u lipnju 2022. godine. Budući da je ugovor o zakupu prestao, pravilno sud smatra da pravna osnova potraživanja tužitelja ne može biti ugovor nego vraćanje koristi zbog stečenog bez osnove uporabom tuđe stvari u svoju korist, a u visini ugovorene zakupnine. Žalitelj navodi da je u stečajnom postupku poslovni broj St-331/17 22. studenoga 2021. doneseno rješenje o dosudi nekretnine tužitelju, ali tužitelj nije mogao ući u posjed nekretnine. U zaključku suda poslovni broj St-331/17 od 14. svibnja 2021 nije navedeno da se nekretnina prodaje s teretom ili s nekim drugim prenosivim pravom koje će ograničiti slobodan posjed novog vlasnika. Žalitelj navodi odredbe članaka 161. i 163. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te ističe da njemu nisu dostavljeni ugovori o zakupu (odnosno dostavljeni su mu nepotpisani) prema iskazu pravnice tuženika ČUD, a tužitelj nije imao saznanja je li tuženik obavijestio zakupce da je nekretnina prodana i da je ugovor raskinut. Žalitelj je naknadno pokušao postići dogovore sa zakupoprimcima koji su se nalazili u prostoru, te ističe da je on odbio potpisati primopredajni zapisnik jer nekretnina nije bila slobodna od osoba i stvari. Nadalje, prema obrazloženju suda, čak i kada bi se tuženika smatralo posjednikom nekretnine, a zbog toga što je tužitelj nije htio primiti u posjed, nikakvu korist tuženik nije imao u utuženom razdoblju pa nema ni izvanugovornu obvezu prema tužitelju. Žalitelj napominje da je on tek 27. lipnja 2022. ušao u posjed nekretnine te se poziva na odredbu članka 357. Zakona o obveznim odnosima i ponavlja da tuženik nije obavijestio tužitelja o zakupcima nego je to učinio tek 18. veljače 2022. na način da je dao uputu tužitelju na način da zatraži iseljenje. Žalitelj se poziva i na odredbu članka 6. stavka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost te predlaže drugostupanjskom sudu da prihvati njegovu žalbu, ukine pobijane odluke i predmet vrati na ponovan postupak prvostupanjskom sudu odnosno da je preinači na način da održi na snazi platni nalog uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 624,00 EUR uvećanog za porez na dodanu vrijednost i trošak sudske pristojbe na žalbu.

2.1. Tuženik žalbom pobija dio točke II. izreke rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadom troška (zapravo, dijela troška) prvostupanjskog postupka u iznosu od 3.000,00 EUR (od iznosa od 3.877,58 EUR) smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz Zakona o parničnom postupku i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novineˮ broj 138/23). Žalitelj smatra da se na ročištima od 22. rujna 2023., 3. studenoga 2023., 15. prosinca 2023. i 12. siječnja 2024. raspravljalo o glavnoj stvari pa je stoga sud tuženiku za svako to ročište trebao priznati naknadu od 250 bodova, a ne 125 bodova, odnosno sud je tuženiku trebao priznati još 500 bodova (125 x 4 ročišta). Nadalje, tuženikov podnesak od 16. siječnja 2024. je bio potreban jer je tuženik morao dostaviti odgovor na tužiteljevo očitovanje što je razvidno u zapisniku s ročišta od 12. siječnja 2024., a k tome i podnesci od 19. ožujka 2024., 29. travnja 2024. i 12. svibnja 2024. su bili potrebni za vođenje spora. Zbog navedenog, sud prvog stupnja je tuženiku trebao priznati dodatni trošak sastava 2 obrazložena podneska od 500 bodova i još dva podneska izvan četiri obrazložena podneska od 200 bodova odnosno ukupno 700 bodova. Prema tome, tuženiku je valjalo ukupno priznati daljnji trošak od 1200 bodova odnosno 2.400,00 EUR, a što uvećano za porez na dodanu vrijednost ukupno iznosi 3.000,00 EUR pa stoga žalitelj predlaže da se točka II. izreke rješenja (djelomično) preinači na način da se tužitelju naloži da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 3.000,00 EUR te trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 EUR uvećan za trošak sudske pristojbe na žalbu.

2.2. Žalbe su dostavljene na odgovor s time da je samo tuženik podnio odgovor na tužiteljevu žalbu. Tuženik u odgovoru na tužiteljevu žalbu u bitnom navodi da je neosnovan navod iz tužiteljeve žalbe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 452. stavka 1. u vezi članka 446. stavka 2. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, pravilno je pravno shvaćanje suda da u situaciji kada su treće osobe nastavile koristiti poslovni prostor nakon što je zakup prestao, tužitelj kao novi vlasnik ima pravo prema tim osobama, ali ne prema tuženiku, postaviti zahtjev za naknadu koristi od upotrebe stvari. U nastavku odgovora na žalbu tuženik ističe da je netočno da je tužitelj stupio u posjed nekretnine tek u lipnju 2022. godine te ističe da je prilikom kupnje na elektroničkoj javnoj dražbi putem Financijske agencije (u čijem oglasu piše da se nekretnina prodaje po načelu viđeno -kupljeno bez prava na naknadne prigovore, te da je nekretnina u zakupu) tužitelj bio upoznat sa stanjem nekretnine. Osim toga, i sam tužitelj u žalbi navodi da su mu dostavljeni ugovori o zakupu između tuženika i ranijih zakupnika, ali navodi da su bili nepotpisani što je nebitno jer je isti sadržaj i potpisanih i nepotpisanih ugovora. Tuženik ističe da je tužitelj za zakupninu tužio i ranije zakupnike (jedna od tužbi je predmet poslovni broj P-27/24 na Trgovačkom sudu u Zadru) pa tuženik predlaže odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i obvezati tužitelja na naknadu troška postupka prema tuženiku; tuženik prema dopuni odgovora na žalbu potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 625,00 EUR.

3. Obje žalbe stranaka nisu osnovane.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu i (djelomično) točku II. izreke rješenja temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2., te članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Prethodno, ovaj sud napominje da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 452. stavka 1. i članka 446. stavka 2. Zakona o parničnom postupku na što u žalbi ukazuje tužitelj smatrajući da je sud prvog stupnja dva puta odlučio o glavnoj stvari. Naime, prema odredbi članka 451. stavka 3. Zakona o parničnom postupku u odluci o glavnoj stvari sud će odlučiti da li se platni nalog u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili ukida.

4.1. Prema tome, kada sud presudom odlučuje o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja (koji se odnosi na dospjelo potraživanje u novcu) o kojem je prethodno izdan platni nalog odnosno nalog za namirenje sadržan u rješenju o ovrsi, sud u odluci o glavnoj stvari kojom (djelomično ili u cijelosti) usvaja odnosno odbija tužbeni zahtjev mora odlučiti i o djelomičnom ili potpunom održavanju na snazi ili ukidanju tog naloga. Dakle, upravo time što je u cijelosti ukinuo ranije izdani platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi kojeg je donio javni bilježnik i (zatim) odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, sud prvog stupnja nije dva puta odlučio o glavnoj stvari, a kako to pogrešno smatra žalitelj; pri tome, ovaj sud napominje da je sud prvog stupnja to mogao odlučiti jednom, a ne dvjema točkama izreke presude, no to postupanje prvostupanjskog suda nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

5. Nadalje, iz vjerodostojne isprave - računa broj 3-001014-260 od 14. travnja 2022. sa strane 7. spisa koji je priložen prijedlogu za ovrhu proizlazi da tužitelj potražuje zakupninu za razdoblje od 11. ožujka 2022. do 10. travnja 2022. i to na ime zakupa dvorišnog prostora u iznosu od 96.899,80 kn i poslovnog prostora u iznosu od 139.191,82 kn odnosno u ukupnom iznosu od 236.091,62 kn. Međutim, tužitelj tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nije dostavio sudu ugovor o zakupu poslovnog prostora u smislu odredbe članka 4. stavka 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora iz kojeg bi proizašlo da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora na temelju kojeg bi za razdoblje od 11. ožujka 2022. do 10. travnja 2022. mogao osnovano potraživati zakupninu za poslovni prostor; jednako tako, tuženik nije dostavio ni ugovor o zakupu dvorišnog prostora u smislu članka 519. Zakona o obveznim odnosima na osnovu kojeg bi mogao osnovano potraživati zakupninu za predmetno dvorište. Štoviše, niti iz iskaza tužiteljeva zastupnika po zakonu ČU danog na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. ožujka 2024. ne proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor(e) o zakupu nego tužitelj smatra da je tuženik dužan platiti najamninu/zakupninu „iz razloga što nije došlo do primopredaje na vrijeme njegovom krivnjomˮ (str. 154. spisa). Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da ne postoji obveza plaćanja zakupnine koju tužitelj potražuje u ovom sporu.

6. Osim toga, tužitelj u ovom sporu nije dokazao da mu je nastala eventualna šteta zbog toga što mu tuženik prije 10. travnja 2022. nije predao nekretninu, a k tome budući da se nekretnina prodavala putem elektroničke javne dražbe (zato se sukladno članku 409. Zakona o obveznim odnosima tužitelj neosnovano u žalbi poziva na odredbu članka 357. Zakona o obveznim odnosima smatrajući da su postojali materijalni nedostaci kupljene nekretnine) u stečajnom postupku uz odgovarajuću primjenu Ovršnog zakona, to je sud u stečajnom postupku sukladno odredbi članka 131. Ovršnog zakona bio dužan (nakon što je donio zaključak o predaji nekretnine kupcu) i to na prijedlog tužitelja kao kupca rješenjem odrediti ovrhu ispražnjenjem i predajom nekretnine i pristupiti provedbi te ovrhe protiv osoba koje ne raspolažu valjanim pisanim pravnim temeljem za korištenje nekretnine (dakle, protiv svih ranijih zakupnika čiji su ugovori o zakupu prestali važiti najkasnije do 7. siječnja 2022.); uostalom, stečajni sud je rješenjem poslovni broj St-331/17 od 6. travnja 2022. sa str. 39.-43. spisa i odredio tu ovrhu. Nadalje, budući da je tužitelj kao kupac prema obrazloženju navedenog rješenja stečajnog suda (preostalu) kupovninu uplatio 4. siječnja 2022., a zaključkom suda od 11. siječnja 2022. je određena predaja tužitelju u posjed nekretnine koja je ranije bila u vlasništvu stečajnog dužnika-tuženika, te da tuženik nesporno sve ranije sklopljene ugovore o zakupu raskinuo/otkazao dopisima od 24. prosinca 2021. upućenim zakupcima (str. 183.-187. spisa), to jest i prije nego što je donesen zaključak o predaji u posjed nekretnine tužitelju, to ne postoji protupravna štetna radnja tuženika. Štoviše, tužitelj je o tome da je nekretnina ranije bila u zakupu znao i prije sudjelovanja na elektroničkoj javnoj dražbi jer je to bilo navedeno u oglasu za elektroničku javnu dražbu (iskaz svjedoka ČUD sa str. 271. spisa) te je znao da su svi ugovori o zakupu otkazani znatno prije razdoblja za kojeg u ovom sporu potražuje zakupninu (11. ožujka 2022. - 10. travnja 2022.) što uostalom proizlazi i iz tuženikova dopisa od 18. veljače 2022. sa str. 103. spisa u kojem stečajni upravitelj tuženika obavještava tužitelja da su ugovori o zakupu s trećim osobama prestali 7. siječnja 2022. „te ste, sukladno odredbama Ovršnog zakona jedino Vi ovlašteni tražiti od navedenih osoba iseljenje, ukoliko ne postignete dogovor o daljnjem korištenju prostoraˮ. Osim toga, tužitelj je i prije tog dopisa bezuspješno pokušao s bivšim zakupcima „postići dogovor oko uvjeta za zakup dijela nekretnineˮ (na primjer, tužiteljev dopis od 10. veljače 2022. upućen tuženiku; str. 81. spisa). Prema tome, ne postoji odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju time što tužitelj u razdoblju od 11. ožujka 2022. do 10. travnja 2022. nije bio u posjedu nekretnine jer mu treće osobe nisu ranije predale u posjed nekretninu koju je tužitelj kupio u stečajnom postupku.

7. Naprotiv, budući da su treće osobe (raniji zakupci kojima je tuženik raskinuo/otkazao ugovore o zakupu prije donošenja zaključka o predaji nekretnine u posjed tužitelju) i u razdoblju od 11. ožujka 2022. pa do 10. travnja 2022. nastavile koristiti tužiteljevu nekretninu (dijelove te nekretnine) bez valjane pravne osnove, tužitelj je sukladno odredbi članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima od tih osoba mogao potraživati naknadu koristi koje su te osobe imale za vrijeme svog posjedovanja; naime, prema toj zakonskoj odredbi nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Međutim, upravo zbog toga što tuženik u predmetnom razdoblju za koje tužitelj potražuje zakupninu nesporno nije bio posjednik te nekretnine, to tužitelj ne može od tuženika osnovano potraživati (ni) naknadu koristi od upotrebe predmetne nekretnine.

8. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je tuženik (zapravo, njegov stečajni upravitelj kao zastupnik po zakonu tuženika kao stečajnog dužnika) samo obećao tužitelju da će se kod posjednika (ranijih zakupnika) zauzeti da oni napuste prostor, a što uostalom ni žalitelj ne osporava u žalbi. Upravo zbog toga, tuženik ni prema odredbi članka 341. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ne odgovara tužitelju zbog toga što treće osobe nisu htjele napustiti predmetnu nekretninu.

9. Upravo zbog toga što je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da tuženik po bilo kojoj zakonskoj osnovi ne duguje tužitelju utuženo potraživanje, to je pravilno (u odnosu na nepovućeni dio tužbe) odbio tužbeni zahtjev tužitelja (kao neosnovan) i sukladno odredbi članka 451. stavka 3. Zakona o parničnom postupku ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi. Zato je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

9.1. Jednako tako budući da je tužitelj parnična stranka koja je u cijelosti izgubila spor, to je sud prvog stupnja pravilno obvezao tužitelja da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 5.000,00 EUR, a koji su bili potrebni za vođenjem spora. Zato je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu točku II. izreke prvostupanjskog rješenja potvrditi, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

10. U odnosu na tuženikovo osporavanje osnovanosti rješenja prvostupanjskog suda kojim je odbijen dio tuženikova zahtjeva za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.000,00 EUR (od odbijenog dijela zahtjeva za naknadom tog troška u iznosu od 3.877,58 EUR), ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da se na ročištu od 22. rujna 2023. nije raspravljalo o glavnoj stvari nisi su se izvodili dokazi. Naprotiv, iz zapisnika s tog ročišta sa str. 83.-84. spisa proizlazi da su obje stranke na tim ročištima ostale kod svojih dotadašnjih navoda s time da se tužitelj nije mogao izjasniti na podnesak tuženika kojeg je tada zaprimio pa je stoga predložio odgodu tog ročišta. Osim toga, premda je tužitelj tada predložio da se pribavi stečajni spis poslovni broj St-331/17 koji se vodi nad tuženikom, a tuženik je tada predložio da se sasluša stečajni upravitelj tuženika, to ne znači da se radilo o raspravljanju o glavnoj stvari kako to u žalbi smatra tuženik već su stranke predlaganjem dokaza zapravo raspravljale o procesnim pitanjima. Upravo zbog navedenog, sud prvog stupnja je pravilno tuženiku na ime zastupanja na tom ročištu priznao naknadu troška u iznosu od 250,00 EUR prema Tbr. 9. točki 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

10.1. Jednako tako, i na ročištu od 3. studenoga 2023. se raspravljalo samo o procesnim pitanjima budući da je tužitelj dostavio sudu određenu dokumentaciju iz stečajnog spisa dok se tuženik zbog opsežnosti te dokumentacije nije mogao očitovati na tom ročištu. Nadalje, ni na ročištu od 15. prosinca 2023. se nije raspravljalo o glavnoj stvari, a kako to pogrešno u žalbi smatra tuženik, jer se prema zapisniku s tog ročišta tužitelj (ponovno) nije mogao izjasniti o navodima iz podneska tuženika kojeg je tada (dakle, na tom ročištu) zaprimio dok je tuženik ostao kod svih navoda iznesenim tijekom postupka. Osim toga, prema zapisniku s ročišta od 12. siječnja 2024. (s četvrtog pripremnog ročišta) također proizlazi da se na tom ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima jer su stranke na tom ročištu predlagale izvođenje dokaza; premda je tuženik na tom ročištu iznio i određene činjenice, te činjenice nisu bile od utjecaja na (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva već su se odnosile na njegovu ponudu upućenu tužitelju da mu proda mosne dizalice, no do kupnje nije došlo jer je tužitelj ponudio neprihvatljivo nisku cijenu. Ovo je uostalom, tužitelj jasno naveo na tom ročištu (str. 124. spisa) pa se zato ni na tom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari, a što pravilno smatra prvostupanjski sud.

10.2. Osim toga, prvostupanjski je sud pravilno tuženiku priznao samo trošak sastava podnesaka od 18. rujna 2023. i 4. prosinca 2023., no ne i preostale podneske za koje je tuženik potraživao naknadu troška (16. siječnja 2024., 19. ožujka 2024., 29. travnja 2024. i 12. svibnja 2024.). Naime, pravilno je mišljenje suda prvog stupnja da je tuženik uz podneske od 18. rujna 2023. i 4. prosinca 2023. mogao dostaviti svu dokumentaciju koju je naknadno dostavljao uz (preostale) podneske odnosno sve navode koje je iznosio u podnescima za koje mu prvostupanjski sud nije priznao trošak tuženik mogao iznijeti i u podnescima od 18. rujna 2023. i 4. prosinca 2023.. Upravo zbog navedenog, troškovi sastava podnesaka od 16. siječnja 2024., 19. ožujka 2024., 29. travnja 2024. i 12. svibnja 2024. nisu bili potrebni za vođenje ovog spora u smislu članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku pa je zato sud prvog stupnja pravilno odbio zahtjev tuženika za naknadom troška sastava tih podnesaka (uvećanog za porez na dodanu vrijednost).

10.3. Stoga je tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi točku II. izreke prvostupanjskog rješenja u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.000,00 EUR, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

11. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ovog spora (članak 166. u vezi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku).

Zagreb, 18. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac