Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-1062/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Silvije Skerlev, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbak Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5587/2021-36 od 25. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbak Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5587/2021-36 od 25. srpnja 2025. u točkama III., IV., V. i VI. izreke.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d. kao neosnovana te se potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5587/2021-36 od 25. srpnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:
''I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 628 -50-2931851 od dana 6. srpnja 2005.g. sklopljen između tužiteljice NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535.
2. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, da tužiteljici NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.411,82 EUR (ranije 40.775,38 kn) sa zakonskim zateznim kamatama od dana 29.10.2010. do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske kamate, a koja kamata teče od dana dospijeća do 01.07.2011.g. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do 29.06.2013.g., zatim od 30.06.2013.g. pa nadalje uvećanjem referentne stope Hrvatske narodne banke za 5 (pet) postotnih poena, pa zatim od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 01.01.2023.g. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“
II. Odbija se kao neosnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu pod točkom II., kojim tužiteljica potražuje preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u visini od 352,17 eura zajedno sa zateznim kamatama.
III. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba čl. 1., 2, te čl. 3. Ugovora o kreditu broj 628-50-2931851 od dana 6. srpnja 2005.g. sklopljen između tužiteljice NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 , kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula), dijelovi odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora te odredba o naknadi za korištenje kredita i to dio čl. 1. koji glasi „…kunska protuvrijednost CHF 17,668,67 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“, dio čl. 7. koji glasi „..u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“, dio čl. 2.: „ ...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ te čl. 3. koji glasi „3.30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da tužiteljici NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 696,93 EUR s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli sa zateznim kamatama kako slijedi:
- 1,26 eur od 19.08.2005.g. pa do isplate;
- 1,62 eur od 22.09.2005.g. pa do isplate;
- 1,64 eur od 21.10.2005.g. pa do isplate;
- 1,96 eur od 01.12.2005.g. pa do isplate;
- 0,65 eur od 24.12.2005.g. pa do isplate;
- 0,29 eur od 01.02.2006.g. pa do isplate;
- 4,15 eur od 09.12.2008.g. pa do isplate;
- 6,44 eur od 17.02.2009.g. pa do isplate;
- 8,09 eur od 11.04.2009.g. pa do isplate;
- 8,83 eur od 19.05.2009.g. pa do isplate;
- 6,89 eur od 16.06.2006.g. pa do isplate;
- 7,29 eur od 11.07.2009.g. pa do isplate;
- 4,1 eur od 05.09.2009.g. pa do isplate;
- 1,75 eur od 05.09.2009.g. pa do isplate;
- 2,37 eur od 05.09.2009.g. pa do isplate;
- 3,61 eur od 08.09.2009.g. pa do isplate;
- 3,5 eur od 14.10.2009.g. pa do isplate;
- 2,25 eur od 10.11.2009.g. pa do isplate;
- 4,6 eur od 08.12.2009.g. pa do isplate;
- 6,49 eur od 14.01.2010.g. pa do isplate;
- 9,17 eur od 12.02.2010.g. pa do isplate;
- 8,55 eur od 12.03.2010.g. pa do isplate;
- 12,19 eur od 13.05.2010.g. pa do isplate;
- 11,50 eur od 13.05.2010.g. pa do isplate;
- 12,85 eur od 09.06.2010.g. pa do isplate;
- 24,50 eur od 12.08.2010.g. pa do isplate;
- 22,1 eur od 12.08.2010.g. pa do isplate;
- 29,43 eur od 23.09.2010.g. pa do isplate;
- 26,89 eur od 05.10.2010.g. pa do isplate;
- 461,97 eur od 29.10.2010.g. pa do isplate;
po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da tužiteljici NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 325,17 EUR s osnova nepoštene odredbe o naknadi za korištenje kredita sa zateznom kamatom koja teče od 8. srpnja 2005. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VI. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da tužiteljici NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 115,60 EUR s osnova nepoštene odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sa zateznom kamatom koja teče od 28. listopada 2010. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
1.1. Rješenjem sadržanim u presudi je riješeno:
''I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužiteljice od 14. lipnja 2023.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 2.015,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 25. srpnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.''
2. Protiv presude i rješenja žali se tuženik pobijajući presudu u točkama III., IV., V. i VI. (kojima je tužbeni zahtjev usvojen), a rješenje u cijelosti i to zbog svih zakonom predviđenih razloga. Presudom je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti . Sud je pogrešno primijenio odredbe čl. 190. ZPP jer je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 14.6.2023., a sud je preinaku dopustio pozivajući se na odredbe čl. 191. st 2. ZPP-a. Sud navodi da je tužitelj samo uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka te da tužitelj nije mogao bez svoje krivnje preinačiti tužbu prije provođenja financijskog vještačenja. Tužitelj je u vrijeme podnošenja tužbe raspolagao cjelokupnom dokumentacijom potrebnom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, pa ne postoje okolnosti za dopuštanje preinake nakon zaključenja prethodnog postupka . Odredba čl. 338. st. 4. ZPP propisuje što sve obrazloženje mora sadržavati, a tu odredbu sud nije primijenio. Prvostupanjski je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu sud smatra ništetnima jer da je njihova ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Sporne su odredbe tužitelju bile razumljive, o njima se pojedinačno pregovaralo, te nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača . Tužitelj je imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF. Tužitelj je iskazao da mu je ponuđen samo kredit u CHF, no tuženik je prigovorio istinitosti iskaza tužitelja . Sud se o prigovoru tuženika uopće ne očituje. Tuženik je osporio da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, no i tome se sud ne očituje. Sud odredbu o jednokratnoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita smatra ništetnima, jer da se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Pogrešno sud smatra da nepostojanje pojedinačnog pregovaranja uzrokuje njezinu nepoštenost . Sud nužne pretpostavke nepoštenosti uopće ne ispituje, nego samo zaključuje da su iste ispunjene, a smatra da su odredbe o naknadama neodređene, odnosno da tužitelj nije imao mogućnost utvrditi visinu jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ugovoreno je da se naknada obračunava od iznosa kredita i to prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj kao potrošač mora moći utvrditi iznos koji se obvezuje platiti u slučaju potpisivanja ugovora, odnosno da razumije ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz određene ugovorne odredbe. Ne traži se da tužitelj bude upoznat s troškovima koje tuženik navedenom naknadom namiruje jer bi isto značilo da potrošač razumije bankarsko poslovanje. Primjena općih akata tuženika, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, ugovorena je , a tužitelj je svojim potpisom ugovora izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata i pristao na primjenu istih. Osim što je pogrešan stav suda o nepoštenosti odredbe o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita isti je neobrazložen i ne može se ispitati. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate s osnove valutne klauzule od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta odnosno od 8.7.2005. s osnove naknade za obradu kredita odnosno 28.10.2010. s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita. Osporavaju se dosuđene kamate kao utvrđenje zašto se tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem. Sud nije utvrđivao jesu li sporne odredbe o valuti i kamati tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra da je neosnovana i odluka suda kojom se odbija prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, radi se eventualno o zabrani manjeg značaja, pa tuženik smatra da je sud morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati. Nije obrazloženo zašto se tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem, a sud je odbio tužbeni zahtjev za isplatu s osnove promjenjive kamatne stope, pa presuda ostaje bez obrazloženja u odnosu na nesavjesnost stjecanja. Do postupka kolektivne zaštite, ugovaranje valutne klauzule u CHF ili ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo dovedeno u pitanje niti od strane regulatora niti od sudske prakse, pa nije jasno zašto sud smatra da bi tužitelj bio nepošten. Obzirom da tuženik smatra da presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima . Ukazuje se da je sud odluku o troškovima trebao donesti primjenom čl. 154. st. 2. ZPP, jer je dio troška izazvan upravo odbijenim osnovnim tužbenim zahtjevom. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe, podredno presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
4.1. Glede žalbenog navoda da je sud pogrešno dopustio preinaku tužbe te riješio kao pod točkom I. pobijanog rješenja treba reći da je tužitelj podneskom od 14. lipnja 2023. tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka. Tužitelj je time preinačio tužbu u navedenom dijelu s obzirom da je povećao svoj tužbeni zahtjev . Pravilno je prvostupanjski sud preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP- a jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka budući da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja. Takav stav je u cijelosti usklađen s zaključkom sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. broj Su IV - 162/2021, kada je usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a što je ovdje bio slučaj.
5. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.
5.1. Temeljem čl. 250. ZPP-a sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud i učinio.
5.2. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.
6. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.
7. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.
8. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolekt ivnih prava i interesa tužiteljice i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni bro j Revt- 249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka.
9. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa i u tom dijelu nisu osnovani žalbeni navodi.
10. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini, a što se žalbom neuspješno pokušava osporiti.
11. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.
12. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:
- da je tužitelj podneskom od 14. lipnja 2023. tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka
- da nije sporno da je sklopljen Ugovor o kreditu broj 628/50-2931851 6. srpnja 2005., kojim je prednik tuženika tužiteljici stavio na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti 17.668,67 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita
- da su Ugovorom stranke ugovorile da će se na iznos kredita obračunavati kamata 5,25 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora
- da nije sporno ni da je odredbom čl. 3. Ugovora ugovoreno da se plaća naknada u visini 3.30% od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita
- da je sporno je li ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena
- da je sporna valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak
- da je sporna valjanost ugovorne odredbe o naknadi za korištenje kredita te naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita
- da je iz čl. 2. Ugovora o kreditu utvrđeno da je ugovorena redovna kamata 5,25 % godišnja, koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Kreditora
- da je iz čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu utvrđeno da se kredit ugovara u valuti CHF, a otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja
- da je iz čl. 3. Ugovora utvrđeno da se plaća naknada u visini 3.30% od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita
- da je iz Uvjeta tuženika za odobravanje kredita građanima utvrđeno da se prijevremena otplata kredita može obaviti samo uz suglasnost Banke, a prema uvjetima i uz naknadu važeću u trenutku prijevremene otplate kredita
- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je kredit uzela radi kupnje auta za osobne potrebe
- da joj je službenica ponudila ugovor o kreditu u CHF jer je on bio najpovoljniji
- da ništa nije govorila o rizicima porasta tečaja
- da joj ništa nije objašnjavala niti u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti im je govorila o parametrima koji utječu na promjenu
- da nije mogla pregovarati niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe o naknadi za korištenje kredita, te da je prijevremena otplata kredita bila uvjetovana plaćanjem naknade, koju naknadu je tužiteljica platila
- da su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, a što je ovdje slučaj
- da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita
- da je utvrđeno da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bile unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika odnosno općim uvjetima, pri čemu iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o odredbi o kojoj nije bilo moguće pregovarati
- da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se prijevremena otplata kredita može izvršiti samo uz suglasnost banke i na način kako je utvrđeno Odlukom banke ništetna
- da tužitelj o tome nije imao mogućnost niti pregovarati, a ni po čemu mu iz takve odredbe nije moglo biti poznato koliko će iznositi naknada koju će biti dužan platiti u slučaju prijevremene otplate kredita, te čak niti da će takvu naknadu morati platiti, jer Ugovorom nije određeno da će niti dužan platiti takvu naknadu niti koji su parametri za izračun njezine visine
- da tužiteljica ima svojstvo potrošača, jer je Ugovorom o kreditu odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF radi kupovine automobila (čl. 6. Ugovora) tužiteljici kao fizičkoj osobi
- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je predmetni kredit uzela radi kupnje automobila za osobne potrebe te da je u vrijeme sklapanja ugovora bila zaposlena, pa je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu kao potrošač
- da je sud je utvrdio ništetnim dio odredbe čl. 1., 3. i 7. Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa i naknada za obradu kredita, te dio Uvjeta tuženika za odobravanje kredita građanima, kojima je ugovoren način prijevremene otplate kredita
- da kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula te u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim
- da je iz financijskog vještačenja po vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. ožujka 2010.) do dana konačne otplate (28. listopada 2010.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 5.251,03 kn; odnosno 696,93 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika)
- naknada za korištenje kredita, tužiteljici je obračunata u visini od 3,30 % od odobrene glavnice te je naplaćena prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita
- da je naknada za prijevremenu otplatu kredita tužiteljici obračunata i naplaćena u visini od 870,99 kn što primjenom fiksnog konverzijskog tečaja iznosi 115,60 EUR
- da je sud je tužiteljici dosudio preplaćeni iznos s osnove razlike u tečaju CHF u visini 696,93 eura prema nalazu i mišljenju vještaka
- da na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate
- da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja
- da nije osnovan istaknuti prigovor zastare
- da je tužba u ovom predmetu podnesena 1. srpnja 2021.
13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( ''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.
16. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 6. srpnja 2005. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03 . Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu nesporno je utvrđeno da je tužiteljica kredit realizirala radi kupnje auta za osobne potrebe , pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužitelj ica u konkretnom slučaju imaju svojstvo potrošača (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev- 18/2018 od 25. svibnja 2020.).
17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. travnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.
18. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
19. Pravilno je prvostupanjski sud, temeljem uvida u predmetni Ugovor te saslušanjem tužiteljice, utvrdio da stranke o spornim ugovornim odredbama o ulaznoj naknadi te naknadi za prijevremenu otplatu nisu pregovarale prije sklapanja Ugovora. Te ugovorne odredbe nisu poštene u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača slijedom čega je pravilnom primjenom tog zakonskog propisa, te odredaba Zakona o obveznim odnosima prvostupanjski sud pravilno u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, te zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove temeljem tih ugovornih odredbi, u utuženoj visini, koju visinu tuženik tijekom postupka nije osporavao. U odnosu na ništetnu ugovornu odredbu kojom je propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, valja reći da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je ugovor bio unaprijed sastavljen, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj.
20. U vezi ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024. koje glasi: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP -a, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a“.
21. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna, jer kao što je navedeno o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogla utjecati, štoviše ista joj je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tuženik nije dokazao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita koja je naplaćena u trenutku isplate kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Dakle, osim što u čl. 5. Ugovora nije navedeno na što se konkretno ta naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer tužiteljici nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.
22. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Dakle, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade).
23. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog drugostupanjskog suda, to ne zahtjeva nužno u Ugovoru specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj ica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bi la informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.
24. Nadalje i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je propisano da je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu kredita platiti naknadu kreditoru u iznosu određenom aktom kreditora, ovaj sud u cijelosti pravilnim prihvaća razloge temeljem kojih prvostupanjski sud i tu ugovornu odredbu cijeni ništetnom. Ovo tim više imajući u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini.
25. Glede žalbenih navoda tuženika da je i ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenosti, a osim toga ista da ne dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, žalitelja valja uputiti na naprijed iznijete razloge glede ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.
26. Obzirom na navedeno, utvrdivši sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetnim, prvostupanjski sud je pravilno imajući u vidu da visina naplaćenih naknada nije sporna, naložio tuženiku isplatiti tužitelju presuđene iznose sa zateznim kamatama, obzirom da je tuženik odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi jer je iste nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, pa je nepošteni stjecatelj navedenih iznosa.
27. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare za valutnu klauzulu, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev - 2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
28. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 1. srpnja 2021., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.
29. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove. U konkretnom slučaju zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Prema stajalištu opće sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove drugostupanjske presude , stoga je i taj žalbeni navod tuženika neosnovan.
30. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).
31. Zbog navedenog, žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) u točkama III. , IV., V. i VI. izreke.
32. U nepobijanom dijelu (točke I. i II. izreke) presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena.
33. U svezi pobijanog rješenja, pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe te riješio kao pod točkom I. pobijanog rješenja, jer je tužitelj podneskom od 14. lipnja 2023. tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka . Pravilno je prvostupanjski sud preinaku dopustio jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena je tek nakon provedenog financijskog vještačenja.
34. Glede odluke o troškovima parničnog postupka, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da tužiteljica ima pravo na naknadu parničnih troškova temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, ali samo u pogledu onih parničnih radnji koje se odnose na dio tužbenog zahtjeva s kojim je uspjela (eventualno kumulirani tužbeni zahtjev) i za radnje koje su bile potrebne za odluku u tom smislu, sukladno uspjehu u sporu. Prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspjela sa 100 %, a u odnosu na visinu sa 78 %, slijedom čega je tuženik u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio sa 0 %, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sa 22 %, pa je ukupan uspjeh tužiteljice u parnici 89 %, a tuženika 11 %. Razlika njihovih uspjeha iznosi 78% u korist tužiteljice, te je ukupno utvrđen opravdani trošak u iznosu od 2.015,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 25. srpnja 2025. pa do isplate. Zbog navedenog žalbu tuženika protiv pobijanog rješenja je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.
35. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).
U Velikoj Gorici 17. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Ankica Jakovina
