Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split,Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-11/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevena Cambja, kao predsjednika vijeća, Marie Majić i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog RN zbog kaznenih djela iz članka 179.a Kaznenog zakona (“Narodne novine” broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 i 114/22 – dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovnog broja K-463/2023-21 od 17. studenoga 2023., na sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog RN kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

O b r a z l o ž e n j e

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu optuženi RN proglašen je krivim zbog dva kaznena djela protiv braka, obitelji i djece, nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11, sve u vezi članka 51. KZ/11 te su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci za svako pojedino djelo, nakon čega je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci. Potom je optuženiku na temelju članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti, ako u roku od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11 u jedinstvenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. ožujka 2023. do 5. lipnja 2023. (iako je pravilno da se to vrijeme uračunava u jedinstvenu kaznu zatvora u slučaju opoziva uvjetne osude).

1.2. Na temelju članka 68. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, koja ima trajati do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, a najdulje do isteka roka provjeravanja.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22- dalje: ZKP/08) optuženi RN oslobođen je obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točki 1. do 6. ZKP/08 te nagrade i nužnih izdataka branitelja.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju Toniju Vukičeviću, odvjetniku u Splitu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Ujedno u žalbi je zatraženo da se optuženika i branitelja obavijesti o sjednici drugostupanjskog suda na kojoj će se odlučivati o žalbi.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Prije održavanja sjednice vijeća, u suglasju s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, nakon čega je vraćen ovom sudu na daljnje postupanje.

4.1. Na sjednicu vijeća nisu pristupili uredno obaviješten branitelj optuženika, Toni Vukičević, odvjetnik u Splitu, ni Županijska državna odvjetnica u Splitu, kao ni itko od njezinih zamjenika, dok se poziv optuženiku upućen na adresu [adresa] u [adresa], kao posljednja prijavljena adresa boravišta, vratio neuručen jer je optuženik napustio zajednicu, a o čemu nije obavijestio sud. Također i pozivi upućivani na adresu u [adresa], u [adresa], gdje prebivaju optuženikovi roditelji, vratili su se neuručeni, s naznakom da je o pozivu obaviješten optuženik, ali nije preuzeo poziv pa je sjednica vijeća održana na temelju članka 475. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 35/24 , 72/25 i 13/16- dalje: ZKP/08-26) u odsutnosti stranaka.

5. Žalba optuženog RN nije osnovana.

6. Optuženik pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i u žalbi navodi kako se pobijana presuda temelji na „stanovitim propustima žalbene prirode“, koji se očituju u odstupanjima i proturječnostima između izvedenih dokaza i razloga na koje se sud poziva u obrazloženju. Na ovaj način optuženik pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Međutim, prvostupanjski sud nije počinio naznačenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer je izreka jasna i neproturječna, u suglasju je sa svojim razlozima, o svim odlučnim činjenicama sud je dao jasne i neproturječne razloge te o odlučnim činjenicama ne postoji znatno proturječje između onoga što se navodi u sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza.

6.1. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu, i po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točki 1. i 2. ZKP/08-26, ali nije utvrdio postojanje ni drugih povreda zakona koje su propisane citiranom odredbom.

7. Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik u žalbi daje analizu provedenih dokaza, koja je suprotna analizi dokaza prvostupanjskog suda i polemizira sa zaključcima u pobijanoj presudi, smatrajući kako nije dokazano da je počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim. U žalbi optuženika posebno se ističe kako je njegova obrana u bitnom potkrijepljena iskazom žrtve, majke optuženika BN, ali djelomično i iskazom njegovog oca, žrtve HN te se konačno zaključuje kako nakon provedenog dokaznog postupka ipak nije utvrđena uzročno posljedična veza između radnji koje je inkriminirane prigode poduzeo i nastupile posljedice, zbog čega da ga je trebalo osloboditi optužbe.

7.1. Međutim, suprotno takvim žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno je i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, o čemu je dao jasne i logički obrazložene razloge, zbog čega ih ovaj sud prihvaća kao valjane.

7.2. Žalbeni navodi kojima se nastoji prikazati kako nije došlo do fizičkog napada optuženika na oca žrtvu HN, već isključivo do međusobnog naguravanja, kao i oni kojima se osporava vjerodostojnost iskaza navedene žrtve, u biti predstavljaju polemiziranje optuženika s pravilnom ocjenom dokaza prvostupanjskog suda te nastojanje da se ista zamijeni vlastitom ocjenom, a što je sve usmjereno na izbjegavanje krivnje. Naime, prvostupanjski sud je utemeljeno prihvatio iskaze žrtava BN i HN kao vjerodostojne jer su isti ipak u bitnim dijelovima suglasni, međusobno se nadopunjuju i potkrijepljeni su ostalim izvedenim dokazima, uključujući medicinsku dokumentaciju ozljeda majke optuženika, ali i obranom optuženika u dijelu u kojem priznaje svoje konfliktno ponašanje.

7.3. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je utvrđeno da je optuženik udario oca šakom u glavu te majku u predjelu usne, pri čemu je ozljeda majke objektivno potvrđena medicinskom dokumentacijom. Činjenica da je do ozljeđivanja majke optuženika, žrtve BN došlo u dinamici sukoba optuženika s ocem, ne isključuje krivnju optuženika jer je ista izravna posljedica njegovog prethodnog agresivnog ponašanja koje je inicirao i održavao. Neosnovano se u žalbi ističe da kod žrtava nije postojao osjećaj straha, pri čemu uopće nije odlučno je li kod žrtava stvarno nastupio osjećaj straha, već je dovoljno da je ponašanje okrivljenika bilo objektivno podobno izazvati takav osjećaj, nesigurnosti i poniženosti kod prosječne osobe u istoj situaciji. U konkretnom slučaju, agresivno ponašanje optuženika, uključujući fizički napad na oca i majku, žrtve HN i CN, kao i bacanje raznih predmeta po kući, nedvojbeno je podobno izazvati strah, osjećaj nesigurnosti i poniženosti, što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

7.4. Dakle, prvostupanjski sud je ispravno ocijenio sve izvedene dokaze, kako svaki dokaz pojedinačno, tako i sve dokaze u cjelini, nakon čega je sasvim pravilno zaključio kako je optuženik postupanjem opisanim u izreci pobijane presude ostvario sva zakonska obilježja kaznenih djela iz članka 179.a KZ/11, kako na štetu žrtve HN, tako i na štetu žrtve BN.

8. U odnosu na žalbene navode kojima se upućuje na navodnu obrambenu reakciju optuženika, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlaze okolnosti koje bi upućivale na postojanje nužne obrane u smislu članka 21. KZ/11. Sama činjenica da je između optuženika i žrtve, njegovog oca HN došlo do sukoba ne dovodi do isključenja protupravnosti na strani optuženika, osobito imajući u vidu da je optuženik prvi započeo sukob i da je njegovo ponašanje imalo obilježja eskalacije nasilja.

8.1. Neosnovano se žalbom osporava i pravna kvalifikacija djela. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio kazneni zakon kada je radnje optuženika kvalificirao kao dva kaznena djela iz članka 179.a KZ/11 u stjecaju, budući da su iste bile usmjerene prema dvjema različitim žrtvama, pri čemu je svaka radnja zasebno ostvarila zakonska obilježja kaznenog djela nasilja u obitelji. Stoga nema mjesta primjeni instituta produljenog kaznenog djela iz članka 52. KZ/11. Uslijed čega neosnovano optuženik pobija presudu zbog povrede kaznenog zakona.

9. U odnosu na odluku o kazni, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno vrednovao sve okolnosti odlučne za izbor vrste i mjere kazne u smislu članka 47. KZ/11. Izrečena kaznena sankcija nije ni prestroga niti preblaga, već je primjerena težini počinjenih kaznenih djela i osobnosti optuženika. Pravilno su kao olakotne okolnosti uzete u obzir smanjena ubrojivost optuženika, njegovo dragovoljno uključivanje u liječenje i izraženo žaljenje, dok su kao otegotne okolnosti osnovano cijenjene njegova ranija osuđivanost, upornost i bezobzirnost u postupanju. Stoga je i po stavu ovog suda primjereno optuženiku prethodno utvrditi pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci, a potom ga osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. Tako odmjerena kazna primjerena je prije svega okolnostima počinjenih djela, stupnju ugroze kaznenim djelima zaštićenog dobra, ali i motivu zbog kojeg je optuženik postupao, a to je da dođe do novca za zabavu. Međutim, uzimajući u obzir kako žrtve, roditelji optuženika nisu zainteresirani za kazneni progon optuženika, zaključak je i ovog suda kako za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 nije nužno izdvajanje optuženika iz društva radi izdržavanja kazne zatvora, već je dostatna i prijetnja izvršenja kazne, ako u roku provjeravanja od tri godine optuženik ne počini novo kazneno djelo. Osim toga, optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja iz članka 68. KZ/11, koja će zasigurno dodatno doprinijeti tome da se optuženik ubuduće ne javlja kao počinitelj novih kaznenih djela.

10. Kako žalba optuženika nije osnovana niti su utvrđene povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. ZKP/08-26, tako je valjalo istu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju članka 482. ZKP/08-26.

Split, 11. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Neven Cambi