Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1066/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Draganu Mijoču i Andrei Bakić, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mijoč & Bakić d.o.o. u Splitu, Velebitska 75, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3394/2020-23 od 9. veljače 2024.., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3394/2020-23 od 9. veljače 2024. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu, broj:[broj kredita], zaključenog u Splitu 1.kolovoza 2005., solemniziranog 10.kolovoza 2005. od strane Ivana Rajčića, javnog bilježnika u Splitu, pod brojem: OU-468/05-1, između tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, i tužitelja HF, kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti od 47.000, 00 CHF te kojim se tužitelj ŠF, kao korisnik kredita, obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom o kreditu (točka I izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 9.754,13 eura sa zateznim kamata na pojedine iznose (točka II izreke) te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.174,71 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. veljače 2024. do isplate (točka III izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbi članka 1. i 7. Ugovora o kreditu, broj: 9010661825, zaključenog 1. kolovoza 2005., solemniziranog 10. kolovoza 2005. od strane javnog bilježnika Ivana Rajčića, u Splitu, pod brojem: OU-468/05-1, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu vezano uz CHF, te zahtjev za isplatu iznosa od 9.754,13 eura s kamatama po osnovi ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

6. Ocjenom provedenih dokaza sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja uz utvrđenje da tužitelj ima pravo na povrat razlike između stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na početni otplatni plan.

7. Cijeneći iskaz tužitelja da se obratio tuženiku radi podizanja kredita u svrhu adaptacije stana, a putem poznanika i medija saznao da je kredit u švicarskim francima (CHF) povoljan, pokrenuo proceduru za podizanje kredita; u banci da su mu ponudili opciju kredita u CHF, a ne sjeća se da bi mu itko nudio kredit u nekoj drugoj valuti npr. eur, da je banka – tuženik pripremila tekst ugovora koji je pročitao i nije uočio što mu ne bi išlo u prilog, da ga tada nitko nije obavještavao o nekakvim rizicima o promjeni tečaja CHF, niti davao ikakve obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi; nadalje, polazeći od odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje ZZP/03), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom prihvaćanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, a što je utvrđeno i u odnosu na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., sud prvog stupnja utvrđuje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, a što na identičan način regulira i odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07).

8. Pri tome se sud prvog stupnja pozvao i na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" EZ 1993 L 95/29), presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13, čl. 502.c ZPP-a, te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 114/19; dalje ZZP/14).

9. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka sud prvog stupnja utvrđuje da razlika između iznosa koje je tužitelj po osnovi valutne klauzule plaćao i iznosa koje bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF, na dan korištenja kredita, uspoređujući otplatni plan u CHF, iznosi 9.754,13 eura.

10. O tijeku zatezne kamate odlučuje pozivom na odredbe iz čl. 29. st. 1. i 2. u vezi s čl. 1115. ZOO-a.

11. Tuženikov prigovor zastare sud otklanja pozivom na čl. 225. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) utvrđenjem da u konkretnom slučaju zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a u slučaju valutne klauzule to je presuda Trgovačkog suda u Zagreb poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pravomoćna 14. lipnja 2018., te utvrđuje da predmetna tužba nije zastarjela, budući da je podnesena 5. listopada 2020.

12. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP- a i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa).

13. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se sadržajno upire, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju te je presudu moguće ispitati.

14. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 186.b st. 3. i 4. ZPP-a te da je sud propustio odbaciti tzv. stupnjevitu tužbu. Naime, iako je prihvatljivo tumačenje tuženika u odnosu na potpunost i pravilnost stupnjevite tužbe te da je prvostupanjski sud bio dužan sukladno odredbi čl. 325.a st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 186.b st. 4. ZPP-a, tužitelju naložiti rok u kojem mora postaviti određeni tužbeni zahtjev, a ovo s obzirom da je stupnjevita tužba izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi, a postupak u povodu stupnjevite tužbe odvija se u dva stadija tako da se u prvom stadiju odlučuje o manifestacijskom zahtjevu u skladu s odredbom čl. 186.b st. 1. ZPP-a, što je prvostupanjski sud propustio učiniti te dopustio stupnjevitu tužbu i po istoj nastavio raspravljanje, navedeni propust nije bio od utjecaja na zakonitost pobijane presude. Ovo stoga jer pravna posljedica nepravilno podnesene stupnjevite tužbe ne može biti odbačaj stupnjevite tužbe, već nalog tužitelju da postavi određeni tužbeni zahtjev, sukladno citiranim odredbama ZPP-a, koji nedostatak je tužitelj ispravio podneskom od 23. kolovoza 2023. S tim u vezi za istaknuti je i da je do prekida zastare u odnosu na dosuđujući dio presude došlo danom podnošenja stupnjevite tužbe 5. listopada 2020., kada je zastarni rok od pet godina počeo ponovno teći.

15. Takav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud u odluci poslovni broj: Rev 2237/2014-1 od 4. lipnja 2019., a koji glasi: „Naime, tužba u kojoj tužbeni zahtjev nije postavljen tako da može poslužiti kao ovršna isprava, a o takvoj tužbi je ovdje riječ, ima značenje podneska koji ne sadrži sve da bi se po njemu moglo postupati pa je prvostupanjski sud trebao u skladu s odredbom čl. 109. st. 1. i 2. ZPP pozvati tužitelja da tužbu ispravi. Budući da je to propustio učiniti, a tužitelj je navedeni nedostatak tužbe ispravio podneskom od 10. svibnja 2011., kojim je postavio određeni tužbeni zahtjev, kao dan podnošenja tužbe treba smatrati dan kojeg je podnesena neispravna (izvorna) tužba u kojoj je postavljen neodređeni zahtjev, a ne dan podnošenja podneska o njezinom ispravljanju kako to pogrešno smatra revident. S obzirom na navedeno, ovaj sud smatra da je pitanje prekida zastare drugostupanjski sud pravilno ocijenio kada je zaključio da je do prekida zastare došlo na dan podnošenja tužbe.".

16. Ovaj sud prihvaća utvrđenja suda prvog stupnja vezana za razloge kojima je iznesen zaključak u pogledu pravne valjanosti odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje pitanje je sud riješio i na individualnoj razini ovog parničnog postupka, uvažavajući ujedno direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbama čl. 138. a ZZP/07 te čl. 502. c ZPP-a. Tuženik na kojem je bio teret dokaza da bi o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao sa tužiteljem, navedeno nije dokazao, što više, tijekom postupka odustao je od saslušanja u svojstvu svjedoka KF, tadašnje zaposlenice tuženika. Stoga neosnovano žalbenim navodima upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer da je bilo neophodno izvesti dokaz saslušanjem djelatnika banke, kada je od tog dokaza odustao.

17. Imajući u vidu ZZP/03 važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u glavi 10 kojima je regulirano pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli po odluci banke smatra se nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.

18. Prema čl. 138. a ZZP/07, a jednako tako i čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova zakonska odredba dodana je u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 5. listopada 2020. Stoga pravomoćna odluka suda donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku. Na navedeno ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022.)

19. Za istaknuti je i da iako je prema čl. 22. ZOO-a dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, ista nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

20. Međutim, predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

21. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

22. Ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi već citirana odredba čl. 502.c ZPP-a, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa.

23. Prema tome, a s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplato na temelju ništetnih ugovornih odredbi, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO- a. Naime, kako je ugovaranje valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a.

24. Činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe. Ništetnost te odredbe ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati i bez iste, s obzirom da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovo postojanje i pravnu valjanost. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanja ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju ništetne odredbe.

25. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare kao neosnovan, budući da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu tj. glavnicu kredita vezanu uz valutu CHF pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 5. listopada 2020. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

26. Neosnovano tuženik žalbom osporava dosuđeni tijek zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

27. Pravilna je i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

28. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

29. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci 17. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović