Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl. broj Gž-309/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov- Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice te Ingrid Bučković, članice vijeća ,u pravnoj stvari tužitelja ĆL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Viktoru Barbiru, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Sava osiguranje – društvo za osiguranje d.d., Podružnica Hrvatska, Zagreb, Savska 144a, OIB: 45237012600, zastupanog po punomoćniku Zvonimiru Bućanu, odvjetniku u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-59/2022 od 20. studenog 2025, u sjednici vijeća 16. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-59/2022 od 20. studenog 2025. u točkama 1., 2., 3. i 4. izreke u dosuđujućem dijelu.

II Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se ista presuda u odbijajućem dijelu točaka 1., 2., 3. i 4. izreke na način da se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju daljnji iznos od 4.200,00 eura (četiri tisuće dvjesto eura), sa zateznom kamatom od 10. listopada 2014. do isplate, daljnji iznos od 87,76 eura (osamdeset sedam eura i sedamdeset šest centa) sa zakonskom zateznom kamatom od 17. listopada 2014. do isplate, daljnji iznos od 59,72 eura (pedeset devet eura sedamdeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom od 20. studenog 2025. do isplate te daljnji iznos od 1.061,26 eura (tisuću šezdeset jedan euro i dvadeset šest centa) sa zateznom kamatom od 20. studenog 2025.do isplate, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 171,88 eura(sto sedamdeset jedan euro i osamdeset osam centa), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki 1. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 7.000,00 eura sa zateznom kamatom od 10. listopada 2014. do isplate, dok je u preostalom dijelu, do iznosa od 14.640,00 eura tužbeni zahtjev odbijen. U točki 2. izreke je naloženo tuženiku na ime imovinske štete po osnovi tuđe njege i pomoći isplatiti tužitelju iznos od 146,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 17. listopada 2014. do isplate, dok je u preostalom dijelu, do iznosa od 292,65 eura, tužbeni zahtjev odbijen. U točki 3. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime imovinske štete po osnovi uništene odjeće i obuće iznos od 99,54 eura sa zateznom kamatom od 20. studenog 2025. do isplate, a u preostalom dijelu je za isti iznos tužbeni zahtjev odbijen, dok je u točki 4. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 14.205,80 eura sa zateznom kamatom od 20. studenog 2025. do isplate.

2. Protiv presude su žalbe podnijele obje stranke, tužitelj protiv presude u odbijajućem dijelu, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), a tuženik protiv presude u dosuđujućem dijelu, iz istih žalbenih razloga.

3. Tužitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio njegovu suodgovornost za štetni događaj u omjeru od 50% ,budući da brzina kojom je upravljao motociklom nije ni u kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom prometne nezgode pa da je stoga irelevantno je li se kretao brzinom od 50 ili 80 km/h. Naglašava da je za izazivanje predmetne prometne nesreće, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj K-1227/13 od 21. kolovoza 2014., proglašen krivim osiguranik tuženika, koji da je isključivo kriv za nezgodu pa da stoga na žaliteljevoj strani nema suodgovornosti za nastanak štete. Naglašava da do nezgode ne bi došlo da mu osiguranik tuženika nije oduzeo prednost prolaza, bez obzira na brzinu kojom je upravljao motociklom. Ističe da je takvo stajalište izraženo i u sudskoj praksi u primjeni Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ br. 67/08, 48/10 i 74/11; dalje ZSPC), pri čemu ukazuje i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 362/2018 od 24. travnja 2018. u kojoj je izraženo takvo stajalište o suodgovornosti u sličnoj prometnoj situaciji. Tužitelj osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, bez posebnog obrazloženja.

4. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

5. Tuženik u žalbi navodi da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu da je tužitelj upravljao motociklom bez položenog vozačkog ispita te da je u listopadu 2012. doživio tešku prometnu nesreću s teškim oštećenjem mozga pa da je sporna njegova psihomotorička mogućnost upravljanja motociklom. Sve da ukazuje na zaključak da tužitelj nije smio voziti motocikl, jer da je njegovo stanje svijesti ukazivalo na nesposobnost za upravljanje opasnom stvari. Stoga smatra da osiguranik tuženika nije kriv za nastanak štetnog događaja, zbog čega da je trebalo odbiti tužbeni zahtjev. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da je zbog drugačije odluke o meritumu stvari i trošak trebao biti dosuđen tuženiku u cijelosti, a da je obračun troška pogrešan jer da djelomični uspjeh u parnici nije valoriziran u korist tuženika.

6. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev.

7. U dopuni žalbe tuženik ukazuje da je sud prvog stupnja propustio cijeniti činjenicu da je tijekom postupka na račun punomoćnice tužitelja uplaćen iznos od 1.327,22 eura kao nesporan iznos naknade štete.

8. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

9. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, međutim, pogrešno je primijenio mjerodavno materijalno pravo odlučujući o (su)odgovornosti tužitelja i osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja u kojemu je tužitelj pretrpio teške tjelesne ozljede. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti povreda na koju ukazuju stranke, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

10. Na temelju provedenog dokaznog postupka su utvrđene sljedeće činjenice:

- da je 20.rujna 2013. došlo do prometne nezgode u kojoj je tužitelj pretrpio teške tjelesne ozljede,

- da je tužitelj upravljao motociklom cestom s prednošću prolaza, dok je osiguranik tuženika ML upravljao osobnim vozilom te je na raskrižju skrenuo ulijevo ne propustivši motocikl koji je dolazio iz suprotnog smjera te je na taj način oduzeo prednost motociklu,

- da je zbog istog štetnog događaja osiguranik tuženika presudom Općinskog suda u Splitu broj K-1227/2013 od 31. listopada 2016. proglašen krivim zbog vožnje protivne članku 57. stavak 2. ZSPC, odnosno zbog toga što, prilikom radnje skretanja ulijevo na raskrižju, nije propustio vozilo, motocikl kojim je upravljao tužitelj, zbog čega je došlo do sraza dvaju vozila,

- da je provedenim prometnim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj motociklom ušao u raskrižje pri brzini od 80 km/h, dok je osiguranik tuženika vršio radnju skretanja ulijevo brzinom od 26 km/h,

- da je na toj dionici ceste brzina kretanja ograničena na 50 km/h, a da bi tužitelj izbjegao sudar da se kretao brzinom od 53 km/h,

- da je tužitelj nepunih godinu dana prije ovog štetnog događaja u sličnoj prometnoj situaciji pretrpio teške tjelesne ozljede, između ostalog nagnječenje mozga.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja ocjenjuje da su tužitelj i osiguranik tuženika jednako odgovorni za nastanak štetnog događaja, budući da se ni jedan od sudionika nije pridržavao prometnih propisa pa je tako tužitelj upravljao vozilom brzinom višom od dopuštene, vozeći bez vozačke dozvole, dok osiguranik tuženika prije poduzimanja radnje skretanja ulijevo, na raskrižju nije propustio vozilo koje se kretalo iz suprotnog smjera, a koje je imalo prednost prolaza. Glede visine štete, na temelju objedinjenog nalaza i mišljenja vještaka maksilofacijalnog kirurga, neurokirurga, specijalista ortopeda te psihijatra, utvrđuje da je kod tužitelja, zbog posljedica štetnog događaja, došlo do smanjenja životne aktivnosti u visini od 30%, a pored toga utvrđuje koliko dugo su trajali i kakvog su intenziteta bili pretrpljeni fizički bolovi te pretrpljeni strah. Cijeneći sve okolnosti propisane člankom 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), dakle kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu štete, zauzima stajalište da je tužitelj pretrpio neimovinsku štetu za koju bi mu pripadalo pravo na naknadu u iznosu od 14.000,00 eura, zatim imovinsku štetu po osnovi tuđe pomoći i njege u iznosu od 292,65 eura, a za uništenu odjeću i obuću u iznosu od 199,08 eura pa kako je ocijenjeno da je tužitelj suodgovoran za nastanak štete u omjeru od 50%, u istom tom omjeru mu dosuđuje neimovinsku i imovinsku štetu.

12. Pogrešno je pravno stajalište suda o istom stupnju odgovornosti obaju sudionika predmetne prometne nezgode, dakle tužitelja i osiguranika tuženika, pa je posljedično tome pogrešno utvrđena i visina štete koja pripada tužitelju iz istog štetnog događaja.

13. Naime, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da se u nazočnom slučaju primjenjuju odredbe članka 1072. ZOO-a glede odgovornosti po osnovni krivnje, s obzirom da je šteta prouzročena pogonom dvaju vozila, zatim odredbe članka 56. i 57. ZSPC-a kojima su propisane obveze vozača vozila koje skreće ulijevo, te članka 51. ZSPC-a kojim su propisane obveze vozača glede brzine kretanja vozila. Međutim, razmatrajući konkretan štetni događaj, valja zaključiti da je nastanak štetnog događaja, a time i štete, prouzročio osiguranik tuženika koji je vozilom oduzeo prednost vozilu koje je nailazilo iz suprotnog smjera, a koje je imalo prednost prolaza. Kako to osnovano ukazuje tužitelj u žalbi, do štetnog događaja ne bi došlo da osiguranik tuženika nije poduzeo takvu nepropisnu radnju, bez obzira na brzinu kojom se kretalo vozilo kojim je upravljao tužitelj. Međutim, s druge strane, da je tužitelj upravljao motociklom u okviru dopuštene brzine, također ne bi došlo do štetnog događaja, što svakako za sobom povlači određeni stupanj suodgovornosti tužitelja za štetu. Cijeneći sve konkretne okolnosti ovog slučaja, prema stajalištu ovog suda, suodgovornost tužitelja za štetu iznosi 20%, pa mu u tom postotku treba umanjiti iznos štete koja bi mu pripadala, a koju je pretrpio u tom događaju.

14. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio sve kvalifikatorne okolnosti iz članka 1100. ZOO-a pri utvrđivanju visine neimovinske štete koja pripada tužitelju, a pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava iz članka 1089. i čl.1095. ZOO-a je utvrdio i visinu imovinske štete koja bi tužitelju pripadala da je osiguranik tuženika u cijelosti odgovoran za štetu. Kako suodgovornost tužitelja za štetu iznosi 20%, proizlazi da bi tužitelju u konačnici pripadalo pravo na naknadu neimovinske štete u iznosu od 11.200,00 eura, zatim imovinske štete koja se odnosi na tuđu njegu i pomoć u iznosu od 234,12 eura, a za uništene odjevne predmete i obuću u iznosu od 159,26 eura. S obzirom na iznose koji su dosuđeni pobijanom presudom, proizlazi da tužitelj ima pravo po osnovi neimovinske štete na daljnji iznos naknade od 4.200,00 eura, po osnovi imovinske štete za tuđu njegu i pomoć na daljnji iznos od 87,76 eura te za uništenu odjeću i obuću daljnji iznos od 59,72 eura, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom s dospijećem kako je to utvrđeno prvostupanjskom presudom.

15. Na žalbene navode tužitelja, valja odgovoriti da bi i za pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja koja se temelje prije svega na nalazu i mišljenju vještaka prometne struke, proizlazilo da do nezgode ne bi došlo da je tužitelj upravljao motociklom u okviru dozvoljene brzine. Stoga, iako je osiguranik tuženika izazvao nastanak nezgode, postoji suodgovornost tužitelja za nastalu štetu u narečenom omjeru.

16. Na žalbene navode tuženika, valja odgovoriti da jedan od elemenata koji mora biti ispunjen da bi stranka imala pravo na naknadu štete jest postojanje uzročne veze između određene radnje odnosno propuštanja i same štete. Iz utvrđenja suda prvog stupnja ne bi proizlazilo da postoji uzročna veza između činjenice što je tužitelj upravljao motociklom bez položenog vozačkog ispita te nastanka same nezgode, a glede ozljeda koje je tužitelj pretrpio u nezgodi u listopadu 2012., valja istaći da su vještaci razlučili posljedice koje je tužitelj pretrpio u tom štetnom događaju, u odnosu na posljedice iz događaja koji je predmetom ovog postupka. Pritom treba navesti da je u ovom postupku kao vještak imenovan i liječnik specijalista psihijatar, iz čijeg nalaza ne bi proizlazilo da su tužiteljeve mogućnosti upravljanja vozilom na dan štetnog događaja bile smanjene pa su utoliko bez osnove žalbeni navodi koji se u tom smislu ističu. Tvrdnja o izostanku krivnje osiguranika tuženika je potpuno bez osnove, s obzirom na činjenicu da je upravo osiguranik tuženika izazvao nastanak predmetne nezgode svojim protupravnim radnjama u prometu. Još treba dodati da navodi koji su izneseni u dopuni žalbe predstavljaju nove činjenice, budući da ih tuženik nije iznosio tijekom prvostupanjskog postupka pa ih ovaj sud nije bio ovlašten cijeniti, zbog ograničenja propisanih člankom 352 .st. 1. ZPP-a.

17. Glede odluke o parničnom trošku, treba ukazati da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio za koje radnje odvjetnika bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu, međutim, pogrešno je obračunat trošak zastupanja. Naime, tužitelj je tijekom postupka mijenjao tužbeni zahtjev, da bi u konačnici, zahtjev smanjio u podnesku od 10.rujna 2025. Kako smanjenje zahtjeva ima značenje djelomičnog povlačenja, vrijednost predmeta spora za cijeli prvostupanjski postupak je trebala biti vrijednost konačno postavljenog zahtjeva, sukladno članku 154. stavak 2. ZPP-a. Glede troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika za zastupanje, treba ukazati na Tbr. 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023-dalje Tarifa/23), kojom je određeno da sud kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, što znači u nazočnom slučaju za sve radnje treba primijeniti Tarifu/23. Kako je tužbeni zahtjev tužitelja postavljen u rasponu između 13.272,01 te 33.181,00 eura (Tbr. 7.1 Tarife/23), proizlazi da nagrada za pojedinu radnju iznosi 250 bodova, odnosno 500,00 eura (vrijednost boda iznosi 2,00 eura prema Tbr. 54. Tarife/23). Stoga ukupan trošak zastupanja koji se odnosi na pristup na ročišta te sastavljanje podnesaka iznosi 14.000,00 eura, čemu treba pridodati iznos poreza na dodanu vrijednost od 3.500,00 eura (Tbr. 46. Tarife/23), što zbrojeno daje trošak zastupanja od 17.500,00 eura. Kako je tužitelj uspio u parnici u omjeru od 78,5% (s osnovom zahtjeva u omjeru od 80%, a s visinom u omjeru od 77%), trošak koji pripada tužitelju, a odnosi se na zastupanje odvjetnika iznosi 13.737,50 eura. Tom iznosu treba pridodati troškove vještačenja i sudskih pristojbi pa bi proizlazilo da ukupan trošak koji pripada tužitelju iznosi 15.267,06 eura. Kako je u točki 4. izreke tužitelju dosuđen iznos od 14.205,80 eura, valjalo je dosuditi razliku u iznosu od 1.061,26 eura.

18. Tužitelj je djelomično uspio i u žalbenom postupku, s tim što je pobijao presudu za iznos od 7.885,83 eura, a u žalbenom postupku je uspio s iznosom od 4.347,55 eura ili 55% pa u tom omjeru ima pravo na nadoknadu troška žalbenog postupka, pri čemu je iznos kojeg pobija, dakle 7.885,83 eura, vrijednost za obračun troška. Prema Tbr. 10.Tarife/23 za sastavljanje redovnih pravnih lijekova protiv presude odvjetniku pripada nagrada po Tbr. 7.1. Tarife/23 s povećanjem od 25%, dakle 250,00 eura, čemu treba pridodati iznos PDV-a od 62,50 eura, što zbrojeno iznosi 312,50 eura pa s obzirom na uspjeh u žalbenom postupku slijedi da tužitelju pripada pravo na trošak za taj stadij postupka u iznosu od 171,88 eura.

18. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu potvrditi, primjenom članka 368 stavak 1. ZPP-a, a žalbu tužitelja djelomično uvažiti i presudu suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu preinačiti, primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a. Odluka o troškovima žalbenog postupka je donesena primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a.

U Rijeci 16. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara