Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-314/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4822/2024-15 od 14. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 12. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4822/2024-15 od 14. studenog 2025.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 028-50-4187330 od 14. lipnja 2007. zaključenog između tužiteljice ĆH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 kao kreditora koja glasi „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“( točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 237,13 EUR (slovima: dvjesto trideset sedam eura trinaest centi) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2007. do isplate ( točka II. izreke).Točkom III. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.481,18 EUR (slovima: tisuću četristo osamdeset jedan euro osamnaest centi ) sa zateznom kamatom tekućom od 14. studenoga 2025. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugog stupnja da istu preinači, podredno ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a koju ističe žalitelj, jer su u prvostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama pa ona nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Isto tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a .

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te osnovom izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti je i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi kredita iz članka 3. Ugovora o kreditu od 14. lipnja 2007., te zahtjev za isplatu iznosa od 237,13 eura, na ime povrata predmetne naknade.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je da je tužitelj sklopio s tuženom Ugovor o kreditu broj 028-50-4187330 od 14. lipnja 2007. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.270,00 CHF, te da je čl. 3. ugovorena jednokratna naknada kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje pri realizaciji kredita.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio na osnovi stranačkog iskaza tužiteljice da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da je nitko nije upozorio niti obrazložio kakve to naknade obuhvaća ulazna naknada.

9. Na navedeni način tužiteljica je stavljen u neravnopravan položaj, jer nije imala stvarne mogućnosti pregovarati o sadržaju naknade, a čiju visinu određuje tuženik jednostrano svojom odlukom.

10. Na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja pozivom na odredbe članak 81. stavak1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje ZZP) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

12. Prema navodima iz presude Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Kako tužiteljica kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

14. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa se dakle radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja.

15. Valja ukazati i to da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik, prema stanju spisa nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom-troškom obrade kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svezi naplate troškova ulazne naknade.

16. Prema članku 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 128/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa okolnost što je ugovor u cijelosti ispunjen nema utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.

17. Predmetno se ne radi, a kako to tvrdi žalitelj o povredi manjeg značaja na što ukazuje činjenica da su iz iste činjenične i pravne osnove, podnesene brojne tužbe, tako da se radi o javnom interesu.

18. Neosnovano tuženik ističe žalbenim navodima da nije bilo osnove za dosuđenje zatezne kamate od izvršene isplate. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je odredba o naknadi nepoštena, a to znači nesavjesnost kreditne institucije, tako da je zatezna kamata pravilno određena od dana stjecanja tužene.

19. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare, jer se u ovoj pravnoj stvari u odnosu na početak tijeka zastare primjenjuje pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020., na kojem je donesen zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Prvostupanjski sud je donio i zakonitu odluku o troškovima parničnog postupka imajući u vidu vrijednost predmeta spora, uspjeh stranaka u postupku te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. – dalje u tekstu: OT) uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a. U pogledu troškova pristupa ročištu za objavu presude ovaj sud napominje da je naknada za pristup ročištu propisana OT te se radi o nužnom trošku jer na tome ročištu stranka putem usmenog obrazloženja saznaje razloge presude i od kojeg ročišta počinje teći paricijski rok (o tome VSRH, Rev-832/2022.).

21. Slijedom izloženog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu

U Splitu, 12. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras - Ivanišević