Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-63/2026-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Ivane Madunić, u pravnoj stvari tužitelja AS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba po generalnoj punomoći broj Su-485/06, radi utvrđenja i isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2032/2024-11 od 9. srpnja 2025., u sjednici vijeća dana 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2032/2024-11 od 9. srpnja 2025.

Obrazloženje

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 9012152121, zaključenog 7. prosinca 2006. između tužitelja AS i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. u dijelu kojim je ugovoreno da je tužitelj, u slučaju vraćanja kredita prije ugovorenog roka, dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 720,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. veljače 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 856,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. srpnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv citirane odluke žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP). Predlaže da se žalba uvaži kao osnovana i preinači pobijana presuda na način da se odbije tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1.Odgovor na žalbu nije podnesen.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a.

4.1.Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točka 6. ZPP-a na koju žalitelj ukazuje u žalbi jer nije utvrđeno nezakonito postupanje prvostupanjskog suda zbog kojega tuženiku nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

4.2. Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena ni bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi.

4.3. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, a teret dokaza da je korisnik kredita bio valjano informiran o svim aspektima naknade za prijevremenu otplatu kredita na način razumljiv prosječnom potrošaču da bi prosječni potrošač što je u konkretnom slučaju bio korisnik kredita, mogao dati informirani pristanak za plaćanje tzv. izlazne naknade, bio je na tuženiku, što on nije dokazao.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovorene odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 9012152121 od 7. prosinca 2006. kojom su tuženik Privredna banka Zagreb d.d. i tužitelj ugovorili da u slučaju prijevremene otplate kredita, korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima banke na dan prijevremene otplate.

6. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za slučaj prijevremene otplate kredita sadržana u članku 8. stavak 3. Ugovora o kreditu, ništetna, te pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe platio tuženiku. Visina utuženog iznosa nije sporna.

7. Prvostupanjski je sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. dana 7. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9012152121 kojim je prednik tuženika odobrio korisniku stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 103.220,00

CHF sa rokom otplate 240 mjeseci.,

- da su odredbom članka 10. Ugovora o kreditu sudionici ugovorili da u slučaju prijevremene otplate kredita, korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima banke na dan prijevremene otplate.,

- da je tužitelj 29. veljače 2012. izvršio prijevremenu otplatu kredita kojom prilikom je platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 5.426,78 kn/720,26 eura,

- kako se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik, te o potrošačkom kreditu, što je razvidno iz Ugovora o kreditu, a proizlazi i iz iskaza tužitelja,

- kako se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu ugovornu odredbu, pa tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe niti je bio upoznat u čemu se troškovi tzv. izlazne naknade sastoje, obzirom da sporna odredba ne sadrži podatke o parametrima temeljem kojih je tuženik kao kreditor svojom odlukom odredio visinu naknade niti podatke koji mu troškovi nastaju u slučaju prijevremene otplate kredita.

8. Slijedom naprijed navedenog pravilno je sud prvog stupnja prihvatio zahtjev tužitelja pozivom na odredbe članaka 323. stavak 1. i 2., članka 1115., i 225. . (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) i 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje ZZP/03).

9. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita, ovdje tužitelja, na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je reći kako se na ovu odredbu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnih sporova, ali je iz provedenog dokaznog postupka zaključiti da se o navedenoj ugovornoj odredbi također nije pregovaralo te da je ista prouzročila značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača- tužitelja, te da je slijedom navedenog navedena odredba ništetna prema odredbi članka 87. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku obzirom je ugovor sklopljen 7. prosinca 2006.

10. Ovo iz razloga što tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

11. Naime, dopušteno je ugovoriti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, budući je takva mogućnost propisana odredbom članka 1024. st. 1. i 2. ZOO-a, pa da sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđeno je da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

12. Dakle, iz navedenih dokaza sasvim je jasno kako ugovorna odredba ne sadrži jasne, sažete i transparentne informacije o načinu određivanja naknade, kao ni podatak koja odluka bi se trebala primjenjivati u slučaju prijevremene otplate kredita, pa je stajalište i ovog suda da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o ništetnoj (ništavoj) ugovornoj odredbi (članak 87. stavak 1. ZZP/03, članak 102. stavak 1. ZZP/07), s tim što je teret dokaza o suprotnom bio na tuženiku, koji to, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud, nije dokazao.

13. Osim toga ugovaranje takve naknade suprotno je načelu savjesnosti i poštenja, te je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita. Navedeno je sukladno stavu VSRH u odluci Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. primjenjivom u konkretnom slučaju.

14. To što je odredbom članka 1024. ZOO-a propisana mogućnost vraćanja kredita prije roka, kao i obveza naknade štete davatelju kredita, ukoliko je štetu pretrpio, ne znači da davatelju kredita u svakom slučaju pripada pravo na naknadu.

15. Prema tome, iako ugovaranje takve naknade ne bi bilo u suprotnosti s prisilnim propisima, ono je svakako nepošteno ukoliko o pravu davatelja kredita na naknadu te njezinoj visini u slučaju prijevremene otplate kredita stranke nisu pojedinačno pregovarale te ukoliko korisniku kredita nisu bile poznate sve okolnosti plaćanja takve naknade, kao što je to slučaj u ovom predmetu, a tužiteljev potpis na ugovoru ne znači i informirani pristanak na ispunjenje takve obveze.

16. Uostalom i Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 101/17) kojim se u naš pravni poredak prenijela Direktiva 2014/17 EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. u ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48 EZ i 2013/36/EU i Uredbe EU br. 1093/2010 (SL L 60, 28.12.2014.) ukazuje da iako se obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu taj zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

17. Tuženik je tijekom postupka pa i sada u žalbi isticao prigovor zastare kojeg je prvostupanjski sud s pravom ocijenio neosnovanim budući (opći) zastarni rok u konkretnom slučaju teče od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost tog dijela ugovora, a to je u konkretnom slučaju odluka u predmetnom sporu.

18. Kako među strankama nije sporna visina (720,26 eura), kao i datum isplate 29. veljače 2012., to su tužitelju valjano dosuđene kamate po pravilima iz članka 1115. ZOO-a.

19. Oodluka o parničnom trošku u stavku III. izreke presude sukladna je odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a, te je tužitelju osnovano dosuđen trošak u iznosu od 856,88 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

20. Slijedom svega naprijed navedenog na temelju 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 12. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Andrea Boras-Ivanišević