REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2428/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zadru, protiv tuženika OPĆINA VRSAR - ORSERA, OIB 03592077573, Trg Degrassi 1, Vrsar, kojeg zastupa punomoćnica Anka Zaharija, odvjetnica u Rovinju, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-315/2023-91 od 6. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljičina žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-315/2023-91 od 6. svibnja 2025. u točkama I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-315/2023-91 od 6. svibnja 2025. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da sud utvrdi da je vlasnica (suvlasnica) nekretnina označenih kao k. č. [katastarska čestica], površine 710 m2, k. o. [katastarska općina], k. č. [katastarska čestica], površine 33296 m2, k. o. [katastarska općina], i to na 1. suvlasničkom dijelu tuženika od 13463/33296, k. č. [katastarska čestica], površine 22349 m2, k. o. [katastarska općina], i to na 6. suvlasničkom dijelu tuženika od 1675/22349, k. č. [katastarska čestica], površine od 525 m2, k. o. [katastarska općina], k. č. [katastarska čestica], površine 41812 m2, k. o. [katastarska općina], i to na 1. suvlasničkom dijelu tuženika od 11010/41812, k. č. [katastarska čestica], površine 20400 m2, k. o. [katastarska općina], i to na 21. suvlasničkom dijelu tuženika od 7437/20400, k. č. [katastarska čestica], površine od 81204 m2, k. o. [katastarska općina] i to na 1. suvlasničkom dijelu tuženika od 6821/81204, k. č. [katastarska čestica], površine od 401 m2, k. o. [katastarska općina] i to na 1. suvlasničkom dijelu tuženika od 1/3, k. č. [katastarska čestica], površine od 26706 m2, k. o. [katastarska općina], i to na 1. suvlasničkom dijelu tuženika od 1650/26706, k. č. [katastarska čestica], površine 28475 m2, k. o. [katastarska općina], i to na 2. suvlasničkom dijelu tuženika od 5125/28475, k. č. [katastarska čestica], površine 41730 m2, k. o. [katastarska općina], i to na 2. suvlasničkom dijelu tuženika od 2085/41730 (točka I. izreke) kao i zahtjev da je tuženik dužan trpjeti brisanje prava vlasništva/suvlasništva uz istodobnu uknjižbu tih prava u korist tužitelja (točka II. izreke), naloženo je tužiteljici da nadoknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.388,27 EUR sa zateznom kamatom od 6. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (točka III. izreke), te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu preostalog troška u iznosu od 375,00 EUR (točka IV. izreke).

2. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv presude pobijajući je u dijelu u kojem nije uspjela u sporu (točke I., II. i III. izreke) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavaka 1. i 2. točke 11. u vezi s člankom 221. stavcima 3. i 4. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i udovolji zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka tužiteljici računajući i žalbeni trošak u iznosu od 149,50 EUR.

3. U žalbi u bitnom navodi da se bitna povreda odredaba parničnog postupka ogleda u činjenici da prvostupanjski sud nije dao valjano, cjelovito i argumentirano obrazloženje ističući da je u drugim predmetima s istom činjeničnom i pravnom osnovom već izraženo shvaćanje drugostupanjskog i Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim su prihvaćeni stavovi tužiteljice iz ovog postupka, a u kojima se također radi o kampu Koversada u Vrsaru. Navodi da je u ponovnom suđenju prvostupanjski sud odredio izvođenje dokaza vještačenjem i da tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka koji je u biti odredio posao koji je trebalo primijeniti u prijašnjem postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga i nije mogao biti sastavni dio ovog postupka jer bi u protivnom postupak preoblikovanja za cijeli kamp bio nepravilan i nezakonit, što bi prouzročilo provođenje novog postupka preoblikovanja. Smatra da bi eventualno provođenje novog vještačenja trebalo pasti na teret tuženika, jer je tužiteljica svoj zahtjev temeljila na javnim ispravama. Naglašava da je pobijana presuda dijametralno suprotna pravnom shvaćanju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama poslovni broj Pž-4609/2022 od 14. studenog 2022. i Pž-562/2023-2 od 14. veljače 2023. Nadalje, ističe kako u odnosu na dio k.č. za koju je vještačenjem utvrđeno da čini more, tužiteljici nije dana mogućnost da se očituje u kojem pravcu bi se za tu česticu trebao nastaviti, odnosno prekinuti postupak do utvrđenje granice pomorskog dobra, te ukazuje na to da je u odnosu na tu česticu u tijeku postupak radi utvrđenja granice pomorskog dobra. U odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda kako tužiteljica temelji tužbu na tvrdnjama kako su nastale pojedine čestice nove izmjere, a da je vještačenjem utvrđeno nešto drugo, smatra da je teret dokazivanja suprotnog od sadržaja javne isprave na suprotnoj strani i da je tuženik taj koji je bio dužan dokazati da čestice stare izmjere po utvrđenjima vještaka nisu bile društveno vlasništvo i da se upisao na temelju pravne osnove iz koje proizlazi suprotno. Navodi da je tužiteljica dokazala osnovne pretpostavke za upis svoga prava vlasništva odnosno da je bivše društveno poduzeće imalo izvanknjižno pravo korištenja spornih nekretnina, da nekretnine nisu procijenjene u društveni kapital, da je riječ o ranijem društvenom vlasništvu i da se predmetne nekretnine nalaze unutar kampa. Pobijanom odlukom se krši načelo pravne sigurnosti jer se između istih stranaka, na temelju istih dokaza u vezi s kampovima, donosi drugačija odluka. Zatim ponavlja navode iznesene tijekom postupka navodeći odredbe materijalnog prava koje je trebalo primijeniti i na temelju tih odredaba prihvatiti tužbeni zahtjev, jer iz dokaza u spisu proizlazi da je posjed i izvaknjižno pravo upravljanja imalo bivše društveno poduzeće „Anita“, a ne pravni prednik tuženika, da su predmetne nekretnine turističko zemljište u kampovima koje ima turističku namjenu sukladno čl. 5. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu i da je stoga nezakonit upis tuženika jer Zakon o građevinskom zemljištu ne može biti pravna osnova za stjecanje prava vlasništva tuženika. Na kraju ističe da nekretnine unutar kampa ne mogu biti vlasništvo jedinice lokalne samouprave.

4. Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tužiteljice i predložio žalbu kao neosnovanu odbiti. U bitnom navodi da je tužiteljica nakon izvedenog vještačenja prihvatila nalaz i mišljenje, te da u odnosu na nove čestice prema utvrđenju vještaka iz točke 21. obrazloženja pobijane presude, tužiteljica nije iznosila nikakve tvrdnje niti predlagala dokaze u vezi pravne osnove stjecanja vlasništva na tim česticama, a dokazi koji se nalaze u spisu nisu relevantni budući da prema njihovom sadržaju te čestice nisu obuhvaćene. Ističe da tužiteljica za svaku pojedinu staru oznaku k.č. koja je ušla u novu k.č. izmjeru koja je predmet tužbenog zahtjeva, nije dokazala pretpostavke da bi ona bila vlasnica zbog čega je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. ZPP-a).

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva tužiteljice na nekretninama pobliže označenim u točki 1. ovog obrazloženja na temelju odredaba Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu („Narodne novine“ broj 92/10), te zahtjev da tuženik trpi upis prava vlasništva odnosno suvlasništva tužiteljice na tim nekretninama.

8. U ovom postupku je već bila donesena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

9. Tu presudu je ovaj sud ukinuo rješenjem poslovni broj Pž-2849/2023-2 od 10. listopada 2023. zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka budući da odlučne činjenice nisu pravilno i potpuno utvrđene, budući da je prvostupanjski sud nepravilno odbio izvođenje predloženih dokaza, osobito vještačenjem na okolnost identifikacije nekretnina, odnosno nalaze li se nekretnine nove izmjere u obuhvatu kampa, a imajući u vidu obimnost, odnosno broj i površinu čestica stare izmjere koje su ušle u čestice nove izmjere. Prvostupanjski sud je upućen u ponovnom suđenju odrediti izvođenje dokaza koje su stranke predložile na okolnost identifikacije nekretnina (uviđaj, vještačenje, saslušanje svjedoka) radi pravilnog utvrđenja odlučnih činjenica i donošenja pravilne i zakonite odluke.

10. U ponovnom suđenju prvostupanjski sud je otklonio bitne povrede na koje mu je ukazao ovaj drugostupanjski sud, tako da je izveo dokaz vještačenjem po vještaku mjerničke struke, te je s obzirom na utvrđenje vještaka u pismeno i usmeno obrazloženom nalazu i mišljenju zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Iz nalaza i mišljenja vještaka Marije Brajković, koji je tužiteljica prihvatila u cijelosti, prvostupanjski sud je utvrdio da pojedine čestice stare izmjere nisu ušle u jedanaest predmetnih čestica nove izmjere, nego da su novom izmjerom obuhvaćene neke druge katastarske čestice, koje nisu navedene u popisu čestica za svaku česticu nove izmjere u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga. Vještak je naveo i dao tabelarni prikaz koje od čestica stare izmjere nisu ušle u svaku pojedinu česticu nove izmjere, a koje ulaze u česticu nove izmjere a nisu navedene u popisu te je za katastarsku česticu nove izmjere k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pored navedenog, utvrdio da ta čestica čini more (kako je navedeno u točkama 9. do 20. obrazloženja).

12. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljica u tužbi za pojedine k.č. stare izmjere navela razloge zbog kojih smatra da su postale njeno vlasništvo. Međutim, da tužiteljica do zaključenja glavne rasprave nije navela razloge zbog kojih bi k.č. stare izmjere, prema utvrđenju sudskog vještaka (k. č. [katastarska čestica]), a koje nisu obuhvaćene u popisu za svaku česticu nove izmjere, bile njezino vlasništvo. Budući da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da su od navedenih čestica stare izmjere nastale utužene k.č. (nove izmjere) sud je zaključio da je tužiteljica propustila do zaključenja glavne rasprave iznijeti činjenice i predložiti dokaze (čl. 219. ZPP-a) na kojima temelji tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Pritom je ukazao na to da je upravo tužiteljica predložila izvođenje dokaza predmetnim vještačenjem, da na izvedeno vještačenje i nalaz i mišljenje vještaka nije imala nikakve primjedbe, te da nakon vještačenja nije iznijela nikakve tvrdnje u pogledu navedenih k.č. stare izmjere koje nisu obuhvaćene novom izmjerom. Stoga je zaključio kako pogrešnim utvrđenjem iz koje je stare k.č. nastala neka nova k.č. automatizmom utječe i na postojeći upis vlasništva. Pojašnjava pritom da ako se tužba temelji na tvrdnji da je npr. k. č. [katastarska čestica] nastala iz starih k. č. [katastarska čestica] koja je bila u vlasništvu osobe A i k. č. [katastarska čestica]. u vlasništvu osobe B, a utvrđeno je da je npr. nova k. č. [katastarska čestica] nastala iz k. č. [katastarska čestica] u vlasništvu osobe B i k. č. [katastarska čestica]. u vlasništvu osobe C, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sud bi na posredan način promijenio postojeće vlasništvo u zemljišnim knjigama, moguće i na štetu trećih osoba, koje nisu stranke u postupku. Da li bi to u konkretnom slučaju bilo tako sud u ovom postupku nije mogao utvrditi iz razloga što tužiteljica tijekom postupka u pogledu ovdje utuženih nekretnina (nove izmjere, koje su predmet tužbenog zahtjeva) nije ni spomenula k.č. stare izmjere 1338/1, 1338/2, 1140, 1146, 1127, 1266/3, 1308/1, 1311, 1798, 1791/6, 1133/2, 1148, 1131/1, 1133/1 i 1298/3 (za koje je utvrđeno da su iz njih nastale nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva), pa u spisu ne postoje isprave iz kojih bi se moglo utvrditi tko su bili uknjiženi vlasnici ili korisnici tih nekretnina (stare izmjere). Prvostupanjski sud je zaključio da je već zbog navedenog razloga tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

13. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da bi, s obzirom na nesklad podataka iz javnih isprava (zapisnika Općinskog suda u Poreču sastavljenih povodom preoblikovanja zemljišnih knjiga) i stvarnog stanja (utvrđenog na temelju nalaza i mišljenja vještaka Marije Brajković), bilo svrsishodno provesti postupak uređenja međa predmetnih nekretnina, budući da je katastarski plan stare izmjere nastao temeljem izmjere otprije 200 godina te nije relevantan više za donošenje bilo kakvih podataka o površini niti o međama jer je opterećen raznim pogreškama pa je za dobivanje točne površine (i oblika) starih k.č. u novim k.č. potrebno izraditi geodetski elaborat (……….) i eventualno bi trebalo provesti izvanparnični postupak uređenja međa pred nadležnim Općinskim sudom. Osim toga vještak je naveo da u parničnom postupku ne bi mogao izraditi geodetski elaborat.

14. Prvostupanjski sud je zbog navedenog, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključio da tužiteljica nije dokazala da su ispunjene pretpostavke za stjecanje njenog prava vlasništva te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka, niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

15. Neosnovan je žalbeni navod tužiteljice da joj nije dana mogućnost da se očituje o utvrđenju sudskog vještaka da dio k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] čini more. Naime, nalaz i mišljenje vještaka je dostavljen strankama uz poziv suda da se na nalaz i mišljenje očituju u roku od 15 dana. Tužiteljica se podneskom od 12. studenog 2024. (list 713. spisa) očitovala tako da je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti. Tuženik je imao primjedbe na nalaz i mišljenje, te je tuženikovo očitovanje dostavljeno tužiteljici na koji se tužiteljica nije očitovala. Vještakinja se na ročištu održanom 26. ožujka 2025. saslušana te očitovala na tuženikove primjedbe, ostala je kod nalaza i mišljenja, nakon čega niti jedna stranka nije imala primjedbe. Tužiteljica je nakon toga navela da daljnjih dokaznih prijedloga nema i predlaže glavnu raspravu zaključiti. Dakle, o utvrđenju vještaka kako u odnosu navedenu k.č., kao i mišljenje da se bez geodetskog elaborata ne može utvrditi koje čestice ulaze u obuhvat kampa i njihov vlasnički status, tužiteljica se mogla očitovati već u svom pismenom očitovanju na nalaz i mišljenje, kao i na održanom ročištu na kojem je saslušan vještak.

16. Prvostupanjski sud je u odnosu na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], za koju je vještačenjem utvrđeno da čini more, jasno i valjano obrazložio, pozivom na odredbe Zakona o pomorskom i vodnom dobru („Narodne novine“ broj 19/24 i dr .) koji je bio na snazi na dan stupanja na snagu Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu (na temelju kojeg tužiteljica smatra da je stekla pravo vlasništva), da ta nekretnina predstavlja more i morsku obalu, odnosno pomorsko dobro, na kojem se ne može stjecati pravo vlasništva, već se u zemljišne knjige upisuje samo da se radi o pomorskom dobru. Obrazloženje iz točke 9. pobijane presude u cijelosti prihvaća ovaj sud, a navodi žalitelja o eventualnom prekidu postupka jer je u tijeku postupak utvrđenja pomorskog dobra (….) predstavlja iznošenje novih činjenica (iznosi ih tek u žalbi) što sukladno odredbi čl. 352. st. 2. ZPP-a nije dopušteno, a u žalbi nisu navedene činjenice iz kojih bi proizlazilo da se radi o činjenicama na koje se nije mogla pozvati do zaključenja glavne rasprave.

17. Neosnovan je žalbeni navod da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je i na temelju koje osnove stekao vlasništvo na česticama za koje je vještačenjem utvrđeno da su obuhvaćene novom izmjerom i ulaze u obuhvat kampa. Naime, tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnim nekretninama, pa je upravo na njemu bio teret dokazivanja, kako u odnosu na k.č. stare izmjere koje su prema nalazu i mišljenju vještaka ušle u k.č. nove izmjere u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga, tako i u odnosu na one čestice koje su prema nalazu i mišljenu vještaka ušle u novu k.č. ali nisu obuhvaćene tužbom, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 219. st. 1. ZPP-a.

18. S obzirom na mišljenje vještaka dano u pisanom nalazu i mišljenju i usmeno danom na ročištu, koje je tužiteljica u cijelosti prihvatila, a da pritom nije navela činjenice i predložila dokaze iz kojih bi se moglo sa sigurnošću utvrditi da su i u odnosu na te novoutvrđene čestice stare izmjere koje ulaze u predmetne čestice nove izmjere ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva tužiteljice (odnosno da se radi o k.č. na kojim je društveno poduzeće imalo pravo korištenja, da u postupku pretvorbe i privatizacije nisu ušle u kapital društva i da ulaze u obuhvat kampa i služe turističkoj namjeni), pravilno je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen. Stoga je neosnovano pozivanje žalitelja na izraženo shvaćanje u predmetima ovog suda poslovni brojevi Pž-4609/2022 i Pž-562/2023 jer je u tim predmetima na temelju rezultata dokaznog postupka bilo moguće utvrditi odlučne činjenice za prihvaćanje tužbenog zahtjeva.

19. Odluka o trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a tužiteljica, osim što samo općenito osporava odluku o dosuđenom parničnom trošku tuženiku, u žalbi ne navodi razloge zbog kojih odluku smatra nepravilnom.

20. Slijedom navedenog, nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žaliteljica niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 12. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić