Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1220/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić, te Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BH, B, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta br. 50., OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6421/2024 od 7. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 6421/2024 od 7. svibnja 2025. u točki I. izreke u cijelosti, točke II. izreke u dosuđujućem dijelu u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 252,68 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te parnični trošak u iznosu od 293,68 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke.

II.Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu parničnog troška u iznosu od 562,50 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbija tužitelj s tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđen je ništetnim čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 27. ožujka 2007. u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.'', utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.", točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 252,68 eur kao i parnični trošak u iznosu od 856,13 eur, oboje sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama; točkom III. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom sa naknadu parničnog troška.

2. Protiv citirane presude, tuženik izjavljuje žalbu iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika osnovana je u manjem dijelu.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Neosnovani su navodi tuženika u dijelu u kojem upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točki I. izreke u cijelosti, te u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu u odnosu na zahtjev za isplatu kao posljedicu ništetnosti utvrđenu točkom I. izreke presude.

7.Naime iz stanja u spisu proizlazi u bitnome:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili uvodno citirani Ugovor, temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 27.840,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećeg na dan isplate kredita, da se čl. 11.3. Ugovora, tužitelj obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita isplatiti tuženiku naknadu za obradu kredita u visini od 1.50% od iznosa kredita u skladu s Odlukom tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila,

-da je tužitelj platio tuženiku na ime sporne naknade iznos od 252,68 eur,

-da je iz iskaza tužitelja razvidno da mu nije bilo omogućeno da pregovara s djelatnicima tuženika o predmetnoj ugovornoj odredbi, da mu nije objašnjeno na što se ista odnosi, koju uslugu banka s tom naknadom naplaćuje, već samo da mu je rečeno da istu mora platiti.

8.1.Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja utvrđuje da sporni Ugovor o kreditu predstavlja standardiziran (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane tuženika, da u čl. 11.3. Ugovora nije posebno naznačeno od kojeg se iznosa uzima ranije navedeni postotak od 1,50% (da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate), da dalje nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunavati sporna naknada (da li po tečaju tuženika ili neke druge Banke ili po tečaju HNB-a, da li po kupovnom ili po srednjem ili po prodajnom tečaju). Temeljem toga, stajalište je prvostupanjskog suda da je ova ugovorna odredba neodređena i neodrediva.

Nadalje, temeljem rezultata dokaznog postupka, prvostupanjski sud, primjenom čl. 221.a. ZPP-a, smatra da tuženik tijekom postupka nije dokazao d je imao neki poseban trošak obrade kredita kojeg je odobrio tužitelju, da također nije predložio ni dostavio dokaze na okolnost da je za administrativne troškove poslovanja vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja u utuženom iznosu, te da je tuženik u svojim aktima unaprijed utvrdio visinu ove naknade bez da je naveo u čemu se taj navodi trošak sastoji ili kako se može utvrditi u svakom pojedinom slučaju.

8.2.Polazeći od gornjih utvrđenja i uvažavajući čl. 3. st.1., 81., 84, 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. dalje: ZZP-a), čl. 295., 269. st.1., 270. st.1. („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), te napose cijeneći činjenicu da je sporna ugovorna odredba neodređena i da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, prvostupanjski sud smatra da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, budući da je temeljem te odredbe isti platio tuženiku iznos od 252,68 eur, slijedom čega da je ista ništetna, pa odlučuje kao u točki I. izreke presude.

Pored toga, stajalište je suda da se unošenje ovakve ništetne odredbe u Ugovor ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, posljedično čemu da nema mjesta primjeni čl. 326. ZOO-a.

Budući da je temeljem ove sporne ugovorne odredbe tužitelj isplatio tuženiku utuženi iznos, to je primjenom čl. 323., te čl. 1111. st.1. ZOO-a, prosudba prvostupanjskog suda da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju predmetni iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. u svezi s čl. 29. ZOO- a. Ujedno sud ne prihvaća ni tuženikov prigovor zastare ove tužiteljeve tražbine, pozivajući se na čl. 328. i čl. 225. ZOO-a, te u svezi s tim na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., slijedom čega odlučuje kao u točki II. izreke presude.

Odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke temelji na čl. 154. st.1., 155. i 164. st.1. ZPP-a, a odluku o trošku sadržanu u točki III. izreke temelji na čl. 154. st.1. ZPP- a.

9.Polazeći od ovakvih utvrđenja, nije u pravu tuženik kada tvrdi da je tužitelj pregovarao pored ostalog i o spornoj ugovornoj odredbi, da je to potvrdio svojim potpisom, no da se zbog proteka vremena od zaključenja spornog Ugovora tih detalja ne sjeća, a i da mu je od strane javnog bilježnika sve pojašnjeno prilikom solemnizacije. To stoga, što utvrđenja koja proizlaze iz rezultata dokaznog postupka, prema stajalištu ovog suda, ne predstavlja valjano pravno uporište za osnovanost prethodno iznesenih tvrdnji tuženika, niti na bilo koji način ne dovode u dvojbu utvrđenje prvostupanjskog suda na okolnost pojedinačnog ne/pregovaranja o sadržaju sporne ugovorne odredbe. Isto tako ni činjenica da je predmetni Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, ne može automatizmom značiti da je tužitelju između ostalog razjašnjena sporna odredba, što u konačnici po ocjeni ovog suda ni nije bila obveza javnog bilježnika, već upravo tuženika.

10.1.Ne mogu se prihvatiti kao osnovani navodi tuženika u dijelu u kojem ustraje na tome da sporna odredba nije ništetna, jer da je jasna, razumljiva, lako uočljiva, čime isti osporava pravilnost primjene čl. 81. i 84. ZZP-a/03, kroz koje je prvostupanjski sud cijenio pitanje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

Tim je odredbama propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te da u postupku nije utvrđeno da je prouzročena znatna neravnoteža među ugovornim stranama.

10.2.Naime, kada se analizira sporni čl. 11.3. Ugovora o kreditu, da kao što je to ispravno uočio i prvostupanjski sud, iz sadržaja te odredbe nije vidljivo od čega se sastoji sporna naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i zašto je određena baš u tom postotku od ukupnog iznosa kredita. Drugim riječima, nije dvojbeno da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja sporne naknade, no istodobno nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, njenoj krajnjoj svrsi, kao ni o parametrima koje je uzeo u obzir sud prvog stupnja o kojima je ovisila u konačnici visina te naknade.

Vezano za prednje, skreće se pažnja i na to da sporna ugovorna odredba ne sadrži konkretan opis troškova koji se plaćanjem ove naknadu naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, u smislu čl. 59. ZZP-a/03, kao i da se po ocjeni ovog suda, ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se nameće zaključak da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

10.3.Prednje izneseno, prema stavu ovog suda jasno upućuje na zaključak da sporna ugovorna odredba iako je lako uočljiva, da nije ni jasna ni razumljiva, kako to neutemeljeno tuženik tvrdi u žalbi.

U tom kontekstu, činjenica da je tužitelj u konačnici potpisivanjem Ugovora, ipak pristao pored ostalog i na tu odredbu, nije i ne može biti od presudnog značaja, odnosno ni na koji način ne eskulpira odgovornost istog, napose u kontekstu cjelokupnih rezultata dokaznog postupka, a napose utvrđenja da tužitelj nije bi u mogućnosti pregovarati o sadržaju te odredbe, niti istu izbacit iz Ugovora, što znači da je ili mogao sklopiti Ugovor i s tome odredbom ili odustati od sklapanja istog.

11.1.Nastavno rečenom, nema govora ni o tome da bi predmetna ugovorna odredba bila transparentna kako to pogrešno smatra tuženik, istodobno ističući da nije bio obvezan u predmetnom Ugovoru detaljno navesti usluge vezane za obradu kredita odobrenog tužitelju, pozivajući se na pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda EU C 621/2017, te čl. 4. st.2. i 3. st.1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5 travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva).

11.2.Naime, u svezi sa ovim žalbenim navodima, ovaj sud je vodio računa o presudi Suda EU od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

1.“Čl. 4. st.2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5 travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasna i razumljivo sastavljena ne nalaže da se u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku- o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračunava i trenutak kad ih je posebno platiti – također treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“

2.Čl. 3. st.1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorna odredba o naknadama za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućuje da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stana proizašlih iz ugovora.“

11.3.Ovdje valja napomenuti da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, što je u konkretnom slučaju vrijeme kada Republika Hrvatska još nije bila članica Europske unije. No, Sud EU je ustanovio u pravu načelo EU koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz pokušaje interpretacije dati isto značenje i učinke kakvi bi se izravnom primjenom norme Zajednice nastali, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Ranije spomenuta Direktiva, je u naše zakonodavstvo implementirana stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/2012).

12.1.U svezi sa prethodno iznesenim, za dodati je da je zahtjev transparentnosti sadržan u čl. 85. ZZP-a/03, te isti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, no isto tako i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Ovdje svakako treba naglasiti da ovaj zahtjev transparentnosti ugovornih odredaba se nikako ne može svesti samo na razumljivost ugovornih odredaba na formalnoj i gramatičkoj razini, nego ga u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a treba shvatiti znatno šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to napose glede razine obavještenosti.

Prema uvjerenju ovog suda, to nužno ne traži da se u samom Ugovoru specifično navede sve usluge koje se pružaju u zamjenu za iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, no u svakom slučaju kod provođenja testa poštenosti se svakako treba ispitati tiče li se navodne nepoštenosti sporne odredbe, između ostalog odnosa iznosa naknade za pruženu uslugu, te pruženih usluga, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pravilno razjasnio u točkama 23. -29. obrazloženja pobijane presude.

12.2.Sukladno prednjem, za zaključiti je da je tuženik čl. 11.3. spornog Ugovora, na tužitelja prenio obveze plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je de facto sebe oslobodio od obveze sadržane u čl. 59. st.3. ZZP-a/03, da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% od iznosa kredita, što prema prosudbi ovog suda utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu ravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

Ovo stoga što tuženik nije tijekom ovog postupka, kako to zaključuj i sud prvog stupnja, dokazao da sporna naknada doista odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, kao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio tužitelju u trenutku isplate kredita. Što se tiče činjenice da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog kredita, protivno uvjerenju suda prvog stupnja, ne znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, što nepobitno prema prosudbi ovog suda govori u prilog zaključku da ovom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik doista i imao pri obradi svakog pojedinog kredita, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

13.1.Vezano za do sada izloženo, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika ni u dijelu u kojem prvenstveno smatra da prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije iznio razloge zbog kojih smatra da u konkretnom slučaju postoji znatnija neravnoteže između prava i obveza ugovornih strana, istodobno osporavajući da bi doista i postojala, obzirom na visinu utuženog iznosa odnosno postotka od 1,50% navedenog u spornoj ugovornoj odredbi.

13.2.Takvo stajalište ovaj sud drži pogrešnim, budući da je iz točaka 23.-29. obrazloženja pobijane presude, razvidno što je to u konkretnom slučaju uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, upućuje tuženik na taj dio obrazloženja prvostupanjske presude. Ujedno svakako treba naglasiti, da je suprotno ocjeni tuženika, za postojanje značajne neravnoteže, prema uvjerenju ovog suda, u potpunosti pravno irelevantna visina samog iznosa kojeg tužitelj potražuje odnosno koja mu je dosuđena točkom II. izreke presude.

Suprotno tome prosudba je ovog suda da su za postojanje značajne neravnoteže, pravno odlučne druge pretpostavke o kojima je ranije bilo riječi i koje je ispravno utvrdio i sud prvog stupnja, a koje se u bitnome svode na to da je tuženik u predmetnom Ugovoru koristio unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu ujedno tužitelju nije bilo prezentirano u čemu se taj trošak sastoji, te mu je ta odredba Ugovora nametnuta kao potrošaču, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

13.3.Kad je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, valja dodati i to da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). To iz razloga, jer značajna neravnoteža može proizlaziti već iz činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Posljedično tome, te uz uvažavanje svih prethodno iznesenih razloga, protivno uvjerenju tuženika, a kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja sadržanog u čl. 4. ZOO-a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba sadržanog u čl. 7. ZOO- a, to je u konkretnoj pravnoj situaciji, kada u samom Ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, tada nije dvojbeno da sporna ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je sporna ugovorna odredba ništetna.

14.Na pravilnost stajališta iznesenih od strane prvostupanjskog suda u obrazloženju pobijane presude, nisu od utjecaja žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem je ukazivao na presumpciju istinitosti sadržaja spornog Ugovora, uključujući i sporne odredbe, obzirom na činjenicu da je predmetni Ugovor solemniziran, odnosno da se radi o javnobilježničkom aktu.

Također, neosnovano tuženik ističe da ugovaranje predmetne naknade nije bilo protivno pozitivnim propisima, iz razloga jer okolnost da je zakonom dopušteno ugovaranje sporne naknade istodobno ne znači da istodobno pojedina odredba ne može biti nepoštena, te da je isključena od ispitivanja poštenosti.

15.Isto tako, nije u pravu tuženik ni kada smatra da kako je predmetni kredit realiziran odnosno isplaćen u cijelosti, te da kako je riječ o zabrani manjeg značaja, da se obzirom na čl. 326. st.2. ZOO-a, ništetnost više ne može isticati.

To stoga što je protivno tumačenju tuženika, prema prosudbi ovog suda, predmetnom ugovornom odredbom povrijeđen ne samo interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njime povrijeđen i javni interes (obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), slijedom čega se ne radi o zabrani manjeg značaja. Nastavno tome, unatoč činjenici da je konkretan Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, ni prema uvjerenju ovog suda nema mjesta primjeni čl. 326. st.2. ZOO-a, dakle ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti iz razloga jer je isti realiziran u cijelosti.

16.Konačno, nisu ovome sudu prihvatljivi izuzetno opširni žalbeni navodi tuženika kojima ustraje na prigovoru zastare, smatrajući da je u konkretnoj situaciji, zastarni rok za taj zahtjev počeo teći ne pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe (kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja), nego znatno ranije, napose zbog velike medijske izloženosti ove vrste predmeta, pozivajući se pri tome i na pojedine odluke Vrhovnog suda RH-a.

Glede ovog prigovora, stajalište je ovog suda da se u konkretnoj pravnoj situaciji, prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke ispravno pozvao na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH-a od 30. siječnja 2020., a koje je stajalište taj sud iznio i u velikom broju svojih odluka, ne samo onih gdje se tražila isplata kao posljedica ništetnosti ugovornih odredaba kojima je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, već također i u predmetima gdje se tražila isplata kao posljedica ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita.

Shodno tome, ocjena je i ovog suda da rok zastare za potraživanje kao posljedicu ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, dakle restitucijskog zahtjeva u smislu čl. 323. st.1. ZOO-a, u situaciji kad je ništetnost takve odredbe utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, počinje teći upravo od dana pravomoćnosti te sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost spomenute ugovorne odredbe.

17.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima temeljem kojih ovaj sud drži osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 11.3. Ugovora o kreditu, te se nastavno tome, uz primjenu čl. 1111. ZOO-a, ukazuje i osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 252,68 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao posljedice ništetnosti čl. 11.3. Ugovora o kreditu, sukladno čl. 29. i 1115. ZOO-a.

18.1.Međutim, na kraju ipak valja reći da su pravno utemeljeni navodi tuženika u dijelu u kojem smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju, a što je posljedično i od utjecaja na pravilnost odluke o trošku u dosuđujućem dijelu.

18.2.Naime, iz historijata tužbe, razvidno je da je tužitelj već u tužbi postavio dva tužbena zahtjeva, prvo deklaratorni na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, te drugi kondemnatorni, kojim je tražio isplatu iznosa od 252,68 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te vrijednost predmeta spora (dalje: vps) označio iznosom od 1.579,40 eur. Iz obrazloženja pobijane presude, proizlazi između ostalog, da je prvostupanjski sud prihvatio gore navedeni vps, upravo obzirom na činjenicu da se radi o dva tužbena zahtjeva.

No, ovakvo stajalište, ovaj sud drži pogrešnim, iz razloga jer prema prosudbi ovog suda, u situaciji kao što je ova, kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev na činidbu (isplatu), kako bi poslužio za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu (što je po ocjeni ovog suda, ovdje bio slučaj), tada se vps utvrđuje isključivo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (Rev 1811/2016, Rev 1605/2017, Rev 1927/2017 i dr.). To primijenjeno na ovaj slučaj znači da tužitelju po parničnoj radnji za koju mu pripada nagrada od 100%, treba dosuditi nagradu od po 25 bodova-50,00 eur.

18.3.Slijedom prethodno navedenih razloga, valjalo je tužitelju za sastav tužbe, za sastav podneska od 5. ožujka 2025., te za pristup na ročište od 7. travnja 2025. nagradu od po 25 bodova-50,00 eur, odnosno 150,00 eur, što uvećano za PDV iznosi 187,50 eur, te trošak sudskih pristojbi u iznosu od 106,18 eur, odnosno sveukupno 293,68 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, nastavno čemu se neosnovanim ukazuje preostali dosuđen parnični trošak u iznosu od 562,50 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

18.4.Ujedno valja dodati i to da je protivno tumačenju tuženika, prema stavu ovog suda, podnesak tužitelja od 5. ožujka 2025. bio potreban u smislu čl. 155. st.1. ZPP-a, budući se u istom tužitelj očitovao na navode opširnog tuženikova odgovora na tužbu. Što se tiče nagrade za pristup na ročište za objavu presude, za koju tuženik smatra da ne pripada tužitelju, skreće se pažnja tuženiku, da je iz obrazloženja pobijane presude vidljivo da sud prvog stupnja pozivom na čl. 155. ZPP-a, nije našao taj trošak tužitelja opravdanim, te ga nije ni dosudio.

Konačno, sagledavajući sve ranije navedene razloge temeljem kojih ovaj sud smatra pravilnom odluku suda prvog stupnja u odnosu na zahtjeve kojima je odlučeno točkama I. i II. izreke, ni po ocjeni ovog suda nije bilo osnova temeljem kojeg se moglo tuženiku dosuditi troškove postupka.

19.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu u točki I. izreke u cijelosti, u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu kako glede glavnog zahtjeva, tako i parničnog troška u iznosu od 293,68 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

Djelomičnim uvažavanjem žalbe, valjalo je preinačiti odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu, te odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadu troška u iznosu od 562,50 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te primjenom čl. 380. t.3. ZPP-a, odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

20.U odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, valja reći da iako je dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno da je povodom žalbe tuženika, preinačena djelomično prvostupanjska presuda, no samo glede dijela dosuđenog parničnog troška, ovaj sud drži da se u konkretnom slučaju radi o razmjerno neznatnom uspjehu tuženika s žalbom, uslijed čega istome nisu nastali posebni troškovi, pa je stoga primjenom neznatnog dijela čl. 154. st.5. ZPP-a, valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

21.Presuda suda prvog stupnja u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u dijelu u kojem tužitelju nije dosuđen preostali zatraženi parnični trošak, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 9. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković