Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1229/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BD iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Kusaliću odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta br. 50., OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatatuk odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7675/2021 od 5. siječnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda od 9. lipnja 2025., dana 9. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7675/2021 od 5. siječnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda od 9. lipnja 2025., u točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

I.Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja BD i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., te se potvrđuje citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu, kao i u dijelu u kojem tužitelju nije dosuđen parnični trošak u iznosu od 81,25 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u u odluci o trošku sadržanoj u točki III. izreke.

II.Djelomično se uvažava žalba tužitelja, preinačava se citirana prvostupanjska presuda u odluci o trošku sadržanoj u točki II. izreke u dijelu u kojem mu nije dosuđen parnični trošak u iznosu od 93,75 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i dosuđujućem dijelu i rješava:

III.Odbija se kao neosnovan i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.082,45 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.176,40 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Rješenjem istog suda, ispravljena je pobijana presuda u st.II., redak treći u odnosu na visinu dosuđenog parničnog troška, kao i u obrazloženju, str.10., st.30. sve na način pobliže naveden u tom rješenju.

2.Prvostupanjsku presudu u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u dijelu u kojem tužitelju nije dosuđen preostali zatraženi parnični trošak pobija tužitelj ne konkretizirajući žalbene razloge sadržane u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a), iako bi se sadržajno radilo o razlogu iz čl. 353. st.1. t.3. ZPP-a, dok tuženik pobija točku I. izreke i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu iz žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. t.1. i 3. ZPP-a.

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu

čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.1.Nije u pravu tuženik, kada upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a,, iz razloga jer da sud prvog stupnja odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu utuženog iznosa, u obrazloženju svoje odluke govori o apstraktnoj pravnoj zaštiti, a zanemaruje konkretan pravni odnos, nastavno čemu tuženik smatra da se sud nije mogao pozvati na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), te Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž-6632/17), da isto tako ne navodi ni zašto bi upravo tužitelju sporne ugovorne odredbe bile nejasne, nerazumljive ili neuočljive, kao i da se nije očitovao o razlozima zbog kojih bi valutna klauzula uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Protivno tumačenju tuženika, iz obrazloženja pobijane presude, nepobitno proizlazi da je sud prvog stupnja u obrazloženju svoje odluke iznio valjane razloge u odnosu na gore navedena sva pitanja o kojima vezana za pitanje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je bila ugovorena valutna klauzula, unatoč tome što je ovdje to prethodno pitanje, budući tužbeni zahtjev tužitelja glasi samo na isplatu, a o čemu će biti riječi i u daljnjem dijelu obrazloženja ovosudne odluke.

6.2.U odnosu na činjenicu da se prvostupanjski sud pored toga, pozvao i na stajalište izraženo u ranije navedenim presudama, skreće se pažnja tuženiku da ovlaštenje suda na pozivanje na spomenutu presudu proizlazi iz čl. 502a. u svezi sa čl. 502.c. ZPP-a, čl. 118. i 106. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014, 110/15, dalje: ZZP-a/14), na koje se odredbe prvostupanjski sud također poziva u svojoj odluci.

Osim toga, u prilog prednjem govori i stajalište izneseno u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18).

7.Isto tako neosnovano tuženik upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke.

8.Iz rezultata dokaznog postupka u bitnome proizlazi:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik 17. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 9011683811, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 9.430,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da se predmetni kredit podignuo radi kupnje motocikla, zbog toga da je otišao kod tuženika gdje da mu je rečeno da obzir na zaposlenje u Hrvatskoj lutriji i primanja, može dobiti kredit samo u valuti CHF, da nije bio u mogućnosti pregovarati o odredbama tog Ugovora, te da ga u banci nitko nije upozorio da bi rata kredita mogla tako značajno rasti,

-da je iz provedenog financijskog vještačenja vidljivo da razlika anuiteta uslijed korištenja valutne klauzule odnosno tečaja za valutu CHF iznosi 1.082,45 eur, da tuženik nije osporio matematički izračun, no da je izrazi stav da bi trebalo uzeti u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku; da je dopunom vještačenja, vještak uzeo u obzir i negativnu tečajnu razliku, sukladno čemu je dobio utuženu razliku u visini od 1.021,97 eur,

-da je tužitelj u cijelosti isplatio tuženiku kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu.

8.1.U kontekstu ovakvih utvrđenja, pravilno je prvostupanjski sud postupio, kada se u konkretnom slučaju, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pozvao na utvrđenja sadržana u presudama poslovni broj P 1401/12, Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Rev 249/14), kojima je u bitnome utvrđeno da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07), kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.2.Isto tako, da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno ranije navedenim odredbama ZZP-a/03 i ZZP-a/07.

Na prednje navedena utvrđenja prvostupanjski se sud primjenom čl. 1378.a. ZZP-a/07, čl. 106. i 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14), a u svezi čl. 502.c. ZPP-a.

8.3.Nadalje, sud prvog stupnja ukazuje i na to da su i tužitelj, kao i drugi potrošači, u ovom i drugim istovrsnim ugovorima o kreditu razumjeli opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule, a kako formalno stoji na papiru u svakom takvom ugovoru. Međutim, da ono što tužitelj nije razumio, a što skriva pozadina takve odredbe jest specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. Nastavno tome, sud je stava da je to ono što tuženik tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ga je upozorio na takav rizik, a s druge strane je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužitelja da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira. Umjesto toga tuženik je nudio sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama bez ikakve ograde, dok da je u slučajevima klijenata s manjom kreditnom sposobnošću isto nudio i kao jedinu opciju. Iz toga po ocjeni suda proizlazi da je tuženik bio svjestan da on osobno kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, dok s druge strane potrošač ima mnogo veći te su upravo zbog toga su i bespredmetni navodi tuženika da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strane.

8.4.Prednje izneseno prema stajalištu suda, ugovaranje takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, a koju pozadinu tuženik niti u jednom ugovoru na pismeno, a dakako niti u jednom slučaju niti usmeno, nije iznio potrošačima, pa tako niti tužitelju.

Shodno prednjem, sud drži netočnom tvrdnju tuženika da je tužitelja upoznao s postojanjem specifičnog rizika rasta tečaja CHF, držeći da nije sporno da su svi potrošači, pa tako i tužitelj, kao prosječna osoba, bili svjesni značenja općeg valutnog rizika, no da isti nisu u trenutku zaključenja svojih ugovora o kreditu bili svjesni specifičnog rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje, a koji specifičan rizik da je tuženik prešutio tužitelju. Osim toga, notornim drži sud i da tužitelju značenje takvog rizika nije objasnio niti javni bilježnik, a niti je isto i mogao jer o takvom riziku, za razliku od tuženika, i nije mogao imati saznanja.

8.5.Također, sukladno rezultatima dokaznog postupka, prvostupanjski sud ukazuje i na to da je iz Ugovora o kreditu, razvidno da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio ugovor kao fizička osoba, u svrhu kupnje vozila, kao i cjelokupnog stanja spisa ne proizlazi okolnost da bi imenovani predmetni ugovor sklopio u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, slijedom čega je stava da je tužitelj u ovom postupku dokazao svojstvo potrošača u odnosu na korisnika kredita u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

Slijedom navedenog, te uvažavajući čl. 3. i 4., 269., 272. i 323. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje ZOO-a), kao i stajalište izneseno u presudi Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., sud prvog stupnja utvrđuje osnovanim zahtjev tužitelja za povrat iznosa preplaćenih zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, pa odlučuje kao u točkama I. i II. izreke presude.

8.6.Obzirom na prednje, te cijeneći sadržaj čl. 241. i 225. ZOO-a, prvostupanjski sud pravilno odbija kao neosnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja, te tumači pravilno tumači i pitanje prekida zastare, uz uvažavanje stajališta sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 30. siječnja 2020.

Shodno rečenom, a sukladno provedenom financijskom vještačenju, uz primjenu čl. 1111. st.1. ZOO-a, udovoljava tužbenom zahtjevu tužitelja na način da je obvezao tuženika da istome isplati ukupan iznos od 15.600,96 eur, dok je o pravu tužitelja na zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu odlučio primjenom čl. 1115. st.1. u svezi čl. 29. ZOO-a, sve kako je pobliže navedeno u točkama I. i II. izreke presude.

Odluku o parničnom trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.1.Slijedom do sada navedenog, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene ugovorne odredbe, budući da je ponajprije valjalo utvrditi da li su sporne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive, a ukoliko jesu da li je bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, dalje ukoliko te odredbe nemaju neko od navedenih obilježja, provesti test poštenosti, te zatim ispitati i da li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, što međutim da sud nije utvrđivao.

9.2.Protivno tumačenju tuženika, valja istaknuti da po ocjeni ovog suda, pravo prvostupanjskog suda da se poziva na ranije navedene odluke, proizlazi iz sadržaja odredaba na koje se osnovano pozvao prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke, točnije čl. 502.c. ZPP-a, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP- a).

Pored toga, navedeno ovlaštenje suda proizlazi i iz također već spomenutog čl. 118. ZZP-a/14, kojim je određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3.Nastavno prethodno rečenom, ranije spomenute odredbe ZPP-a i ZZP-a, prema prosudbi ovog suda propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.c. ZPP-a. U prilog pravilnosti stava kako prvostupanjskog suda, tako i ovog drugostupanjskog suda, ukazuje stajalište koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10.1.Podredno se u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula (čl. 1. i 6. Ugovora), skreće se pažnja tuženiku da iz provedenog postupka proizlazi da je zaključujući sporni Ugovor, koristio između ostalog i nepoštenu ugovornu odredbu ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je bila vezana glavnica, a da prije toga nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, što je u konačnici imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Pri tome, se ne smije ispustiti iz vida da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

10.2.Osim toga, time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, postupio je protivno ranije spomenutom načelu savjesnosti i poštenja.

Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužiteljici kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužitelja.

Ovo napose iz razloga što je po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužitelja o navedenom, to tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogla biti svjesna rizika kojeg je preuzela sklapanjem spornog Ugovora. U prilog pravilnost svega do sada izloženog, ukazuje i shvaćanje izneseno presudi Pž-6632/17, na koju se utemeljeno pozvao i sud prvog stupnja u obrazloženju svoje odluke

10.3.Obzirom na prethodno iznesene razloge, nedvojbenim se prema stajalištu ovog suda, nameće zaključak (kao odgovor na prethodno pitanje) da su sporne ugovorne odredbe kojima je valutna klauzula vezana uz glavnicu, ništetna sukladno čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03, čl. 96. i 97. ZZP-a/07.

10.4.Podredno se u odnosu na test poštenosti, na koji tuženik također ukazuje u žalbi, napominje da je isti prema prosudbi ovog suda, već proveden u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači-korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi sporne odredbe imale za njihove financijske obveze, što posljedično znači da tuženik kao profesionalac-banka nije tužitelju kao korisniku kredita dala sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora o okolnost da sporne odredbe nisu bile jasne, ni lako razumljive, a što je u protivnosti s već spomenutim načelom savjesnosti i poštenja, te time uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

11.1.Ne mogu se prihvatiti kao osnovani ni navodi tuženika kojima i u ovoj fazi postupka ustraje na prigovoru zastare.

Naime, prvostupanjski sud se u odnosu na ovaj prigovor tuženika, pozvao na čl. 215., 214. i 245. ZOO-a, smatrajući da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., u sporu za zaštitu kolektivnih prava, te da je zastara u odnosu na valutnu klauzulu ponovno počela teći 14. lipnja 2018. Kako je u konkretnom slučaju, tužba tužitelja zaprimljena kod suda prvog stupnja 29. rujna 2021., a za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, to obzirom na datume kad je zastara počela iznova teći, to je pravilan zaključak da u konkretnim okolnostima, istaknuti prigovor tuženika nije osnovan.

11.2.U prilog prednje iznesenom stajalištu, neprijeporno govori i stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2245/17.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u spomenutoj odluci, radi osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zauzeo pravni stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

Upravo rukovodeći se svime prednje rečenim, prosudba je ovog suda da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

11.3.Ovdje svakako valja ukazati tuženiku i na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022.(Su-IV-33/2022-2) prema kojem, kad je ništetnost pojedinih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

Sukladno tome, kako nije dvojbeno da je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba tužitelja podnesena 7. lipnja 2021., te da ovdje dolazi u primjenu opći zastarni rok od 5 godina, to se pravno utemeljenim ukazuje zaključak suda prvog stupnja da u konkretnoj pravnoj situaciji, nije nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

12.Pogrešnim, nadalje drži ovaj sud stav tuženika u dijelu u kojem smatra da u konkretnom slučaju nije bilo moguće isticanje ništetnosti, jer da su ugovorne odredbe čija se ništetnost traži manjeg značaja, upirući na čl. 326. ZOO-a, činjenicu da je u trenutku podnošenja tužbe i donošenja pobijane presude, ugovor bio ispunjen, te time prestao proizvoditi pravne učinke među strankama, kao i pozivajući se pri tome i na odluku Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev 1172/18 od 19. ožujka 2019. Vezano za prednje, skreće se pažnja tuženiku na čl. 327. i 328. ZOO-a iz čijeg sadržaja proizlazi pravo na isticanje ništetnosti. Osim toga, protivno tumačenju tuženika, odredbe Ugovora o kreditu čiju ništetnost tužitelj traži svojim tužbenim zahtjevom ni u kom se slučaju ne mogu smatrati odredbama manjeg značaja, što znači da u konkretnoj pravnoj situaciji nije ispunjen uvjet iz čl. 326. st.2. ZOO-a, neovisno o tome što je predmetni kredit isplaćen u cijelosti. Isto tako za dodati je da cjelokupan sadržaja navedene revizijske odluke, na koju se tuženik poziva, prema uvjerenju ovog suda ne govori u prilog pravilnosti zaključka tuženika, dakle da bi ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, bila odredba od manjeg značaja, pa da posljedično tome tužitelj nema zakonsko uporište za isticanje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu.

13.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe da je prvostupanjski pogrešno primijenio odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, u daljnjem tekstu ZIDZPK-a), smatrajući da su iz primjene tog Zakona isključeni ugovori koji su bili otplaćeni do stupanja na snagu ZIDZPK, valja reći da su te tvrdnje u potpunosti po ocjeni ovog suda pravno irelevantne.

To ponajprije iz razloga jer iz stanja u spisu nije razvidno da su parnične stranke uopće sklopile Aneks Ugovora o kreditu temeljem navedenog ZIDZPK-a, pa shodno tome, je potpuno promašeno diskutirati o ne/pravilnoj primjeni odredaba istog, a konačno ni sam prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude se nije pozvao na odredbe tog Zakona.

Pored toga, činjenica da li je predmetni kredit tužitelj otplatio do pokretanja ove parnice, protivno stavu tuženika ni na koji način nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude, odnosno stajališta suda prvog stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

14.Obzirom na prednje, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku u dosuđujućem dijelu, budući ista nije dovedena u sumnju žalbenim tvrdnjama tuženika.

15.1.U odnosu na žalbene tvrdnje tužitelja kojima pobija odluku o trošku u dijelu u kojem mu nije dosuđen preostali zatraženi parnični trošak i to nagrada na ime sastava podnesaka od 4. listopada 2021. i 29. listopada 2021., kao i nagrada za pristup na ročište za objavu presude, valja reći da su ti navodi samo djelomično osnovani. Naime, ni po ocjeni ovog suda, troškovi sastava navedenih podnesaka nisu neophodni u smislu čl. 155. ZPP-a, obzirom na činjenicu da kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, isti podatke o izvršenim uplatama može vidjeti i kroz sustav e- spisa.

15.2.No, što se tiče nagrade za pristup na ročište za objavu presude, u pravu je tužitelj kada smatra da mu u konkretnom slučaju pripada pravo na predmetni trošak, sukladno Tbr. 9. t. 3. u svezi Tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012 i dr.: dalje: Tarifa).

Protivno stavu suda prvog stupnja, prosudba je ovog suda da se u konkretnom slučaju radi o trošku koji je nužan za vođenje parnice, iz razloga jer se uz pristupanje stranke na ročište za objavu presude vezuju određene pravne posljedice, pa se tako stranci na tom ročištu uručuje ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP-a). Ukoliko stranka koja je uredno pozvana za to ročište ne pristupi, smatra se da joj je dostava presude obavljena tog dana (st.9.), što znači da od presumiranog uručenja teče rok za izjavljivanje pravnog lijeka.

Nastavno prednjem, valjalo je dosuditi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 75,00 eur, uz uvećanje za PDV odnosno 93,75 eur.

15.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženici iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nisu uspjeli dovesti u dvojbu, posljedično čemu se pobijana presuda ukazuje pravilnom i utemeljenom na zakonu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

16.Iz svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

17.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 9. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković